Neprimjetno

Sastanak se stanara sasvim približio svom kraju: neki su, nestrpljiviji od ostalih, već i ustali i počeli vaditi mobitele i cigarete iz džepova, želeći što prije napustiti malu i zagušljivu prostoriju, u kojoj su stanari peterokatnice raspravljali protekli sat o svojim problemima i planovima.
- Nismo još gotovi! - podigne glas njihov predstavnik, Joško, četrdesetogodišnjak, ali već sasvim sijed. - Strpite se još nekoliko trenutaka, molim!
- Što je sad? - upita Agata, krupna pedesetogodišnjakinja, širokih ramena i tamnih očiju, koje su šibale po licima prisutnih, ni na kome se zadržavajući.
- Prije sastanka me posjetila susjeda Vera - odgovori joj mirno i tiho Joško, usprkos Agatinom izazivačkom tonu. - Rekla mi je, kako već nekoliko dana nije vidjela starog Marka. Je li ga, možda, netko od vas sreo? Ako jest, kad je to bilo?
Muk. Nitko ne odgovori. Oni koji su već ustali, nestrpljivo se premještaju s noge na nogu, a oni koji su ostali sjediti, pogledavaju u njih podižući upitne poglede.
Svi misle na starog Marka, starca koji živi u prizemlju, sam, pod bremenom svojih osamdeset i pet godina. Prije dvije godine umrla mu je supruga i stari se Marko od tog dana počeo osamljivati. Prije jako druželjubiv susjed, koji je volio sa svakim popričati na stubištu, ili ispred same zgrade, a u posljednje je vrijeme prolazio pored svojih susjeda samo klimnuvši sijedom glavom, pogleda uprtog u pod, polako i pažljivo koračajući. Viđali su ga, kako se sa novinama u ruci vraća se kući i pomalo ih čita na ulici, onako u hodu, vrteći glavom nad vijestima, koje mu nisu bile po volji.
- Zbilja - reče Marjan, stanar trećeg kata. - Prije bih ga sretao svakog jutra, a sada ...
- Kad si ga posljednji put vidio? - upita Joško.
- Ne znam. - Marjan smeteno slegne ramenima. - Zbilja se ne mogu sjetiti.
- Dva? Pet? Deset dana? - navaljuje Joško.
- Ne znam! - umalo vikne Marjan. - Mora da je više ...
- Više od deset dana? - upita Joško.
- Pa da je manje, sjećao bih se da sam ga sreo - odgovori Marjan.
- Ljudi! - uzvikne Vera, stanarka sa prvog kata, punašna i prosijeda, znatiželjnog pogleda. - Uzalud nam je ovdje mlatiti praznu slamu. Moramo nešto poduzeti.
- A što? - dobaci netko iz žamora gomile.
- Kako što? - upita Vera zaprepašteno. - Pa čovjek nam je susjed već trideset i više godina. Možda mu je potrebna naša pomoć ...
- Zašto je onda ne zatraži? - upita Zvonimir, krupan četrdesetogodišnjak. - Pa ne možemo se samo tako miješati u tuđi život.
- Možda - umiješa se Joško, nastojeći smiriti strasti. - A možda bi trebali i pogledati.
- Kako? - upita Zvonimir i podboči se. - Provaliti mu u stan? Ući bez dopuštenja? Podsjećam vas, da ovo više nije Juga i da je ...
- Znam, znamo! - prekine ga Vera ljutito. - Sve znamo o svetinji privatnog vlasništva. Ali nije sve u vlasništvu! Možda čovjek umire. Možda ...
- A možda jednostavno sa nama ne želi imati više posla - odbrusi joj Zvonimir. - Od kad sam se doselio u ovu zgradu, stari se ponaša čudno. Pitate li mene, nikad nije ni bio sasvim čist.
- Ljudi, sad bi bilo dosta! - odlučno ubaci Joško. - Odlučio sam: provaliti ćemo u stan. Da otkrijemo što se događa sa našim starim susjedom, da vidimo ...
- Provaliti ... - počne Zvonimir, ali zašuti kad ugleda mrki pogled Joška.
- Neće to biti klasična provala - objasni Joško pogledavajući sve oko sebe. - Pozvati ću policiju i objasniti im o čemu se radi. Sve će biti po zakonu.
- Ili transparentno - dobaci netko posprdno i svi se nasmiju, razbijajući napetost koja se nadvila nad njih.
- Sastanak je gotov! -objavi ljutito Joško i svi, uz glasni žamor, pokuljaju sa olakšanjem iz male i zagušljive prostorije, žureći u susret svježem i proljetnom večernjem zraku, gotovo istog trena zaboravljajući na svog starog susjeda.



- Najmanje petnaest dana - zagunđa Joško sutradan, sjedeći na kauču, pogledavajući povremeno prema televizoru i uživajući u poslijepodnevnoj kavi.
- O čemu to mrmljaš? - upita ga Dora, njegova supruga, pridruživši mu se na kauču.
- Petnaest je dana stari bio mrtav, a mi nismo znali - reče joj Joško odmahujući glavom. – Nismo ni primijetili da ga nema.
- Hajde, smiri se - reče mu Dora.- Sad više ne možeš pomoći.
- Petnaest dana! - ponovi Joško, prisjećajući se jučerašnje večeri, kad je sa policijom ušao u stan starog Marka i sjećajući se živo ružnog prizora koji ih je dočekao i koji ga progoni u sjećanju: na podu male kuhinje, ležao je mrtav starac, već sasvim ukočen, a gore, na stolu, plijesan se taložila na njegovom posljednjem obroku, pečenim jajima, koje nije uspio pojesti do kraja.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.