Njihalo

Korani se hodnik bolnice kojim mora proći, još nikada nije učinio toliko dugačak i hladan, a sjaj ulaštenog poda vrijeđa joj je oči, pa joj pogled luta po zidovima. Da učini to? Misao sijevne i brzo odleprša, a Koranino lijepo lice se namršti, blage i smeđe oči postanu žalosne. Zašto mora ovo proživljavati? Zar joj nije bilo dosta nedaća u životu? Učiniti ili ne učiniti? Udovoljiti molbi-zahtjevu Marsela, svom dragom, svom ljubavniku, svojoj utjesi, ili ne? Izjeda je neodlučnost. Čas želi udovoljiti, a već slijedeći trenutak ne. Ljulja se na njihalu kolebanja …
- Evo ti popis lijekova - rekao joj je liječnik prije nekoliko minuta. – Idi i popij kavu, premorena si, a sad nema gužve. Kad se budeš vraćala, ne zaboravi donijeti lijekove i pribor.
Dok je uzimala papir sa popisom potrepština, u Korani sve zadrhti, a misao, kako joj se iznenada pružila idealna prilika, natjera joj rumenilo u lice.


- Voliš li me, učiniti ćeš to - rekao joj je Marsel prije dvadesetak dana: bila je subota, sjedili su sklupčani na kauču, grleći se i prateći kasni ljubavni film na televiziji, dok je vani pjevala bura svoju ledenu pjesmu. - I sama vidiš da mi nije lako. Mučim se. Pa to je očito, zar ne?
- Znam da te nešto izjeda, da ti nije sasvim dobro - priznala je Korana nevoljko, malo se odmaknuvši od njega, skrenuvši pogled sa ekrana i pogledavši u njegovo namršteno lice: primijetila mu je znoj između gustih obrva. - Ali, Marsel, morfij ...
- Kažem ti, samo mi morfij pomaže - uvjeravao ju je Marsel, gledajući je svjetlucavim plavim očima, u kojima kao da je plesao plamen. - Bolovi me u leđima razdiru! Zar ne primjećuješ kako se trzam? Sve je to zbog bolova!
- Ali morfij ... - neodlučno je ponovila Korana. - Dragi, ne bih željela da postaneš ovisnik ...
- Ovisnik? - upitno je podigao obrve. - Znači, tako misliš o meni? Ovisnik? Zašto odmah ne kažeš narkić?
- Molim te, molim te, nemoj! - zavapila je Korana, gledajući kako se Marsel odmiče od nje, ustaje i počinje nervozno koračati dnevnom sobom.
- Što, molim te? - praskao je svlačeći košulju, okrećući joj leđa i omogućivši joj tako pogled na ružne i plavičaste rane, koje su se usadile poput malih kratera na njegovim leđima, nagrđujući ih. - Misliš li, da je bilo lako podnijeti četnički rafal po njima? I sve ono što je posle došlo i što sam pretrpio ...
Korana je potpuno nemoćna drhtavo sjedila sklupčana u samu sebe, obgrlivši koljena i slušala i gledala Marselovu ljutnju, a iz blagih joj očiju tekle suze. Boljelo ju je to što je on, njen Marsel, morao sve to podnijeti.
Iznenada, kako je brzo bio ustao i počeo praskati, Marsel se isto tako odjednom naglo zaustavio, smirio, kleknuo ispred Korane, položivši joj glavu u krilo.
- Oprosti - promucao je u njena bedra, koja su ga radosno dočekivala, a dah ju je njegov palio čak i preko odjeće. - Ne ljuti se. Molim te, oprosti mi. Sve je to zbog prokletih bolova u leđima. Ne moraš ništa učiniti .. samo mi oprosti.
Dugim i tankim mu je prstima prolazila kroz kosu, osjećajući se sretnom, ispunjenom i ... njegovom.


Na pola je hodnika, još nekoliko koraka i stići će do prostorije u kojoj piju kavu i puše, za vrijeme kratkih i dragocjenih trenutaka odmora. Raduje se tim budućim trenutcima mira, dok će u miru ispijati kavu, a misli joj bludjeti ... možda i odlučiti?
Svakog dana, dok se vozila u bolnicu na posao, Korana bi razmišljala o molbi, koja je bila pomalo i zahtjev i sve se u njoj bunilo protiv tog čina. Iza nje su dvadeset i dvije godine rada u bolnici, zaposlila se odmah po završetku školovanja, sa nepunih osamnaest i nikada nije učinila ništa neprimjerno, pogotovo ne nešto protuzakonito. A sad ... osjećala je kao da se nalazi na velikom njihalu, koji je čas diže u visine sreće, a čas obrušava u ponor jada. Njihalo kolebanja, njihalo mučenja.
Čudno, ali od onog dana, bolje reći večeri, nisu više uopće spominjali razgovor koji je unio toliko nemira u njihov život. A pitanje, vjerovati mu, traži li Marsel morfij upravo zbog tog razloga, neprestano je mučio Koranu. Bojala se, kako je nešto drugo posrijedi, bojala se da je njen Marsel ... nije se usuđivala ni misao do kraja dovesti. To bi bilo strašno. Više strašno, nego što bi mogla i pomisliti. Nekoliko ga je puta zatekla, svog voljenog Marsela, kako oznojen leži, razdražljivo bi odgovarao, a o vođenju ljubavi tih večeri ne bi bilo ni spomena. Bolovi ili apstinencijska kriza ?
Zašto se to događa upravo sad, kad je pomislila kako joj život konačno kreće u pravcu kojim je oduvijek težila? Miru i zajedničkom životu sa voljenim muškarcem.


Korana uđe u prostoriju i natoči si kavu. upravo u ovoj prostoriji, prisjeti se, povjerila se svojoj kolegici i prijateljici Barbari, koja ju je radoznalo ispitivala ...


... dok su uživale u kratkim trenutcima odmora uz kavu i cigarete.
- Nakon koliko godina? - pitala je sa čuđenjem Barbara.
- Dvadeset i tri - odgovorila je Korana.
- Pa bila si dijete. Koliko? Osamnaest?
- Sedamnaest.
- I sve se vratilo, kad si ga nedavno srela?
- Baš sve! - priznala joj je Korana i nije ni pokušala suzbiti osmijeh koji je govorio o njenoj sreći. - Kao da se nismo nikad rastajali. Sve je u trenu ponovo bilo tu, oko nas i u nama.
- Bože! - uzviknula je Barbara. - Kao na filmu. Istina je da mi žene nikad ne zaboravljamo prvu ljubav.
Isto se činilo i Korani i zbog toga je neprestano lebdjela u oblaku prisjećanja davne sreće, koja se na neobjašnjiv način obnavljala. Nabasala je sasvim slučajno na Marsela, na svoju prvu ljubav, nezaboravljenu i kako je otkrila, nikad prežaljenu, u velikoj robnoj kući i Marsel je veselo pozdravio, pozvao na piće, pa su uz večernju čašicu obnavljali uspomene, daleke, ali žive. A nešto je lebdjelo između njih, oboje je to osjećalo ... mekane i nježne niti počele su se isprepletati i tkati im budućnost, a da toga nisu bili ni svjesni.
- Tako znači - mrmljala je Barbara zadirkujući je. - On rastavljen, ti rastavljena i sad se ponovo sastavljate. Već u daljini čujem svadbena zvona.
Obje su se nasmijale veselo i razdragano.


Korana se zagleda u talog kave, a misli joj okupirane, fokusirane samo na jedno: morfij. Za neke spas, za neke prokletstvo. Korana zna sve o morfiju, zna da je morfij glavni alkaloid opijuma i da je ime dobio po grčkom bogu sna Morpheusu. Koliko li ga je samo puta davala pacijentima kao analgetik protiv jakih i nepodnošljivih bolova. Zna da morfij nema mirisa i da je gorkog okusa. Zna i kako djeluje na ljude koji mu robuju, na morfiniste. Zna da ti ljudi mršave, da im želudac ne podnosi hranu i odjednom se prisjeti čestog Marselovog povraćanja. Što je on pravdao nervozom, koju je "pokupio u prokletom ratu", kako joj je objašnjavao.


Mir je odjednom obuzme, nervoze nestane i prije nego li je postala svjesna, kako je donijela odluku što učiniti. Odlučno ustane i brzim se koracima uputi prema sobi sa lijekovima. Kolebanje se prestalo njihati: odluka je donešena.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.