subota, 28. srpnja 2007.

Ponekad



Ponekad me zapljusnu valovi sjećanja. Rijetko doduše, ali njihovo je zapljuskivanje snažno, pa me sjećanje ponese, a nije baš dobro misliti o prošlosti na ovom mjestu. Nastojim ne misliti, ali ponekad ne uspijevam u tome. Na žalost. Popuštam li to? Postajem li mekan? Ako postajem mekan, sa mnom je gotovo. Ne mogu si dozvoliti biti mekan: moram ostati tvrd.


Ponekad zažalim za onom propuštenom prilikom, kad smo stajali nagnuti na prozoru i gledali na krovove grada i u daljini more. Sjećam se sada toga tako živo, kao da nije ni malo vremena prohujalo od tada. Stajala je sa moje desne strane, laktima naslonjena na dasku prozora, koja je još mirisala po boji, jer tek sam je prije nekoliko dana svježe obojio. Netom smo stigli kući i spremali se u krevet i dok je Simona otpuhivala dimove cigarete, milovao sam joj pohotno malu i čvrstu stražnjicu, polako spuštajući ruku, radujući se trenutcima za koje sam znao da će uslijediti, a koje je Simona vješto odgađala. Znala je sve ljubavne igrice i trikove i uživala se igrati sa mojim strpljenjem.
- Jednom ćeš pretjerati - rekao sam joj tom prilikom, dok mi je ruka klizila njenim bedrom, a ona se odmicala.
- Misliš? - upitala je Simona vragolasto nakrivivši glavu.
- Ne mislim - odgovorio sam ozbiljno. - Nego znam!
- Svašta ti znaš - rekla je i ruka joj sunula i svaka je moja misao bila istog trena ugašena: osim plamteće strasti, koju ništa nije moglo ugasiti. Bio je dovoljan njezin pokret rukom.


Ponekad pomislim, kako je takva strast i morala završiti na taj način. Pucala je već i u grču bila voljena, naša zajednička strast, dok nas je nosila kroz noći užitka, koje bi se često produžavale i danju. Nisam mario ni za što, osim za nju, Simonu.
- Bi li se udala za mene? - upitao sam je jednom, a sjedili smo vani, ispod kestena i pili pivo. - Ne prosim te, samo pitam, vodim razgovor.
- Bojiš se da te ne odbijem? - uzvratila je.
- Ne bojim se ničeg - odrezao sam žestoko, jer upravo sam se toga najviše bojao: bojao sam se ne izgubiti je, a bojao sam se i braka, života sa njom, jer ...
- Da si vidiš lice - rekla je Simona tiho i podrugljivo. - Koliko je strasti na tvom licu ovog trenutka. I straha.
Njoj, Simoni, je drugo ime bila strast! I ona je to znala. O, i te kako je znala. Strast i Simona, bili su jedno. Nerazdvojni.


Ponekad se sjetim one najstrastvenije od svih naših mnogih strastvenih noći, kad smo doslovce jahali jedno na drugom i tek u cik zore, dok se grad oko nas budio, zaspali isprepletenih udova, sasvim izmoždeni. Plahte su vonjale oko naših tijela, čitava je soba odisala mirisom želje, mirisom pohote, mirisom uživanja, mirisom Simone. Srce mi je udaralo, baš kao što je i srce grada bučno počelo udarati, budeći se, jer dok smo mi odlazili spavati, ostali su se, obični smrtnici, morali početi buditi, ustajati, odlaziti na posao, raditi sve ono što i inače rade. Mi nismo bili smrtnici: postali smo besmrtnici. Jedno drugo smo pretvarali u besmrtnike, spajajući se uvijek iznova u ritmu lude želje. I slatke.
- Hajde da danas budemo čudni - rekla je jednom Simona, dok su kišne kapi udarale u prozor u rano jutro, bila je srijeda. - Ostanimo čitav dan u krevetu, zaboravimo na obaveze.
- Moja si obaveza ti - rekao sam joj u kosu, a to sam i mislio, najozbiljnije.


Ponekad u tišini otvorim oči i buljim u strop i čini mi se kako vidim obrise njenog tijela, dugog i vretenastog, možda malo mršavog, ali ja sam ga volio upravo takvog. Duge noge su joj blago razmaknute, grm je crn i draži me, a oči me pažljivo gledaju i zovu, zovu ... i to su najteži trenutci u mom životu. Jednom ću zbog njih početi udarati glavom o zid, siguran sam.


Ponekad se sjetim Simoninog lica, dok smo se grlili na kiši, a more tik do nas zapljuskivalo obalu, putnički je brod upravo isplovljavao i malo prije sam je slikao kako sjedi na bitvi, a kosa joj mokra pada niz lice i smiješi se radosno i vragolasto, pruža lice kiši: želio sam trenutak zarobiti u vječnosti. Neko je posebno raspoloženje zavladalo nama tog kišnog dana i nisam se iznenadio, kad je progovorila kroz kišne kapi.
- Oženi me i učini me poštenom ženom - rekla je.
- Od kad je tebe briga za to?
- Nije me briga. Ali želim biti tvoja.


Ponekad se sjetim, dok zurim u komadić neba, na onaj daleki razgovor sa svojim najboljim prijateljem, moglo bi se reći, jedinim prijateljem.
- Ali ti je jedva poznaješ – rekao mi je iznenađen, kad sam ga obavijestio da se uskoro ženim.
- Pa što? – uzvratio sam. – Znam ono što me zanima.
- Koliko imate zajedničkog? – upitao me on: mogao mi je postavljati ta škakljiva pitanja, jer oduvijek smo bili prijatelji i nikad nismo lagali jedan drugog.
- Ne razumiješ – odgovorio sam mu. – Samo mi je do nje stalo. Samo nju želim.
- Varaš se. Razumijem I te kako razumijem. Vidim taj pogled u tvojim očima i strah me za tebe.
- Strah? – Nasmijao sam se. – Nemoj se bojati. Sretan sam kako nikad nisam bio.
- Reći ću ti još samo jedno, ako smijem.
- Samo naprijed – odgovorio sam mu i lagano ga potapšao po ramenu: neka zna da će mi uvijek biti prijatelj, ma što god izlanuo.
- Bojim se, kako to nije ljubav između vas dvoje – rekao je moj prijatelj tiho, jako tiho.
- Misliš?
- Što znaš o njoj? – upitao je, a ja sam primijetio kako pažljivo izbjegava izgovoriti Simonino ime. – Od kud je došla? Gdje joj je porodica? Takve stvari …
- Znam da je volim – odgovorio sam i prvi put shvatio kako ništa ne znam o Simoni, osim onog što mi je ona sama rekla, a to baš i nije bilo mnogo. - Više ni ne trebam znati. Meni je dovoljno.
- I siguran si kako je to ljubav? – bio je uporan.
- Nego što je? – upitao sam iznenađeno. – Pa mi se neprekidno …
- Upravo o tome i govorim – prekinuo me je on. – Neprekidno se ševite. Udarate. Ali to nije ljubav.
- Da nisi malo ljubomoran? – upitao sam ga i dao znak šankerici kako želimo još jedno piće.
Nije odgovorio i napili smo se tu večer zajedno. Posljednji put smo pili zajedno, ali onda to nisam znao. Mnogo toga nisam znao, osim da na nikog i ništa drugo ne želim, kao što neprekidno želim Simonu.


Ponekad se sjetim te godine, jedine godine mog braka. Bila je to moćna godina, strastvena godina, godina vatre, koja je gorjela i gorjela i na njenom smo se plamenu grijali, ali i izgarali. Topili smo se pod rukama jedno drugog i željeli se uvijek iznova i na svakom mjestu, u svakom trenutku. I nisam se mogao dovoljno načuditi, da me jedna žena, lijepa kao što Simona, toliko želi, neprestano želi i samom svojom željom podgrijava i moju želju. Do ludila. Uvijek iznova.


Ponekad, vrlo rijetko, najrjeđe što je moguće, jer na sve načine želim to izbjeći, mislim na onaj dan kad sam stigao kući i nju, moju strastvenu Simonu, moju pohotnu Simonu, ugledao u zagrljaju drugog u našoj spavaćoj sobi, na našem bračnom krevetu ...


Ponekad nastojim prizvati u sjećanje trenutke koji su nastupili poslije toga, ali sve čega se mogu sjetiti, samo su bijele plahte umrljane gotovo crnom krvlju, posvuda ima krvi, i na mojim rukama je krv i oko Simone je krv, krv, krv ... i sjećam se slasti koju sam osjetio bodući njeno mlado tijelo, nemilosrdno ubadajući ga oštrim i dugim nožem točno na ona mjesta koja je voljela da joj ljubim, milujem. Kupao sam se u slasti sa Simonom, još jednom, posljednji put, ali tog trenutka to nisam shvaćao, nisam mogao shvatiti.


Ponekad pomislim i na onu rečenicu mog prijatelja, koju je izgovorio dok smo ispijali pića.
- Tolika strast, stari moj - rekao mi je, zamišljeno me gledajući - mene bi plašila.


Ponekad, dok kroz rešetke zurim u komadić neba, u sjećanje prizivam moje udarce nožem, ali ih nikad još nisam uspio prizvati. Izmiču mi u magli zaborava, a umjesto njih, pred očima mi lebde naša strastvena milovanja i osjećam miris pohote, miris Simone i tada ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 27. srpnja 2007.

Bez krila



Penjem se na same vrhunce. Lebdim na oblacima. Ne čujem ništa, samo njen dah. Ostalo čuti ni ne moram. Njen mi je dah najljepša glazba i jedina koju želim slušati.


Oboje imamo po četrnaest godina, mladi smo, jako mladi, ali strast u nama gori ludo. Počela je tinjati još u zimi, nekako odmah poslije Nove godine. Za vrijeme školskih odmora, uvijek bih je viđao u dugačkim hodnicima, čiji su zidovi bili obojani zeleno i bijelo: zeleno oko sto i pedeset centimetara od poda na gore, uljenom bojom, a ostalo, sve do jako visokog stropa, bjelina je vrijeđala oči. Njena crna kosa lijepo se slagala i sa jednom i sa drugom bojom.
Borka, odjekivalo mi je u mladoj i ustreptaloj duši. Doznao sam da joj je ime Borka i neprestano sam to ime ponavljao u sebi. Po prvi su put zatreperile žice, za koje nisam ni slutio da postoje u mojoj duši. A one su čekale fino zategnute, nekog poput lijepe Borke i tiho treperile, a sad se zategle, pa me neprestano drže u transu i stanju napetosti, iščekivanja. Volim to bolno-slatko iščekivanje, uživam u njemu.
Iščekujem jutro, kad ću ustati, jer to znači ići u školu, vidjeti Borku. Iščekujem školsko zvono koje će označiti odmor, jer to znači vidjeti Borku. Iščekujem kraj nastave, jer to znači ... uvijek i sve je u znaku Borke. Sa Borkom počinje i završava moj dan, počinje i završava moja misao.
I tako iz dana u dan, a dani lepršavo lete u odlaze u nepovrat. Ostaje jedino sjećanje. Na njen pogled, zamah ruke … Gledam je i milujem očima, ne mogu odvojiti pogled od njenom milog lica, sivih očiju sakrivenih naočalama. A trepavice joj najduže na svijetu, pa kad Borka obori pogled i pogleda me preko njih, dah mi zastane, grudi mi se nadmu, oči zacakle i želim plakati.


- Volim te, Borka - kažem joj jednog zimskog dana: nastava je upravo završila i u grupi hodamo svojim domovima, šapnuo sam joj to toliko tiho, da je samo ona čula. - Želim biti nasamo sa tobom.
- U šest - dahne ona i stisne mi ruku. - Ispred Guvernerove.
Treperim čitav dan. Izgaram. Ludujem. Ne učim. Ne čitam. Ne mogu mirovati. Na kraju lažem mami o nekom izmišljenom poslijepodnevnom natjecanju i izjurim na ulicu, vjetrovitu i hladnu. Ne smeta mi hladnoća, u mojim grudima plamen gori, a vatreni jezici ispisuju Borkino ime. Zaljubljen sam, prvi put u životu. Volim, prvi put u životu. I voljen sam prvi put u životu.


Sjedimo u parku na klupi i skupljam hrabrost poljubiti je. Znam da Borka to očekuje. Naposljetku se odvažim, naginjem prema njoj, ona spremno prema meni i spuštam usne na njene, uzdrhtale vlažne. Naš prvi poljubac, moj prvi poljubac. Kasnije mi je priznala, kako je i njoj to bio prvi poljubac. Nismo se dodirnuli jezicima, samo lagano spojili usne, ali je taj poljubac neizbrisivo ostao zauvijek u mom sjećanju. Ne mogu ga zaboraviti, ne želim ga zaboraviti. Zaboraviti, značilo bi izdati Borku. A nju ne mogu izdati, nju koja mi je dala sebe.


Školski je raspust tek započeo, kupali smo se po čitave dane, ljubili, milovali i u našem povećem društvu bili prihvaćeni kao par. Gdje su pozivali Borku, tu su pozivali i mene. I obratno. Ljeto nevinosti.
- Večeras mi starci idu na neku proslavu - reče mi na kupanju, dok ležimo jedno pored drugog na trbusima i gledamo se. - Neće ih biti do ranih jutarnjih sati.
- Znači li to ... - zamucam i ne usuđujem se završiti rečenicu.
- Znači - meko reče ona. - Dođi. Hoćeš?
- Zar je potrebno pitati?


Mora da je umiranje slično ovome, razmišljam u njenom naručju. Goli smo u krevetu, u njenoj maloj djevojačkoj sobi. Zastori na prozoru miruju, ni daška vjetra nema da ih pokrene, pa mirno žutilo nepomično visi i sakriva nam od pogleda zvjezdanu noć.
- Čini mi se da ću poletjeti - šapuće Borka
- Ja već letim - kažem joj. - Bez krila.
- Bez krila? - pita ona smijući se.
- Nisu mi potrebna.
- Sretna sam - šapuće mi Borna u uho i privija se uz mene.
- I ja - kažem, ali osjećam i trunčicu nelagode: ponoć je odavno prošla, još malo pa će tri sata, a ja još nikad nisam do ovih sitnih sati bio odsutan od kuće. - Kad bi barem potrajalo ...
- Bojiš se oca? - pita Borka, čitajući mi misli.
Odmahujem glavom. Kako joj priznati strah od oca, kad sam upravo ove noći postao muškarcem? Sa njom, u njenom naručju.
- Ništa me ne može uplašiti! - kažem joj i milujem joj kosu.


Udarac me pogađa posred lica i padam na pod. Otac se saginje, ljevicom mi pritišće usta, da ne vičem, jer pet je sati ujutro. Ne smijemo uznemiriti susjede. Udara me nemilice drugom rukom, dok kleči na meni, bolno mi prignječivši grudi. Nesposoban sam pomaknuti se, paraliziran sam od straha, šoka. Još čas prije nježna me ruka Borke milovala, a sad ovo. Otac me tuče nesmiljeno, prebija me na mrtvo ime, kako volimo reći. Konačno ustaje, pušta me ležati na podu, jecam i sve me boli, ali i dalje mislim na milovanja Borke. Njih nije ubio u mom sjećanju.
- A sad marš u krevet! - reži otac na mene. - Kad sutra dođem sa posla, razgovarati ćemo. Još jednom!


Bolno sam i drhtavo klupko bola. Sklupčan na kauču, pokušavam zaspati i konačno upadam u neku vrstu polusna.
Tu sam noć, ili bolje reći jutra, prvi put u životu dobio epileptički napad. I dok su me zabrinuti otac i uplakana majka nastojali prizvati k svijesti, u mom je silno uzburkanom i konfuznom umu, dok su me svi mišići boljeli grčeći se i dalje, bolno mi trzajući tijelo, bilo mjesta samo za Borku.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 25. srpnja 2007.

Kradljivci snova



Na neki je način shvaćala kako sanja. Ali je strah svejedno nije napuštao. Sana nije nikad vidjela tako ljubičaste stijene i nikad nije tako brzo trčala u životu, a pogotovo ne po ljubičastoj stijeni, koja strši nad uzburkanim morem, dok vjetar fijuče i mrsi joj dugu i smeđu kosu. Nema ljubičastih stijena. Boji se visine. I nemoguće je tako brzo trčati. Znači da sanja. Još i bolje, jer kako san traje, postaje sve luđi i luđi ... a tako je lijepo počeo ...
Sana sjedi sa svojim Denisom na ljubičastoj stijeni, more im oplakuje noge, kad odjednom stijena kao da počinje nezadrživo rasti, pa se naglo i vrtoglavo podiže iz plavog mora i strelovitom brzinom stremi ka suncu. Denis, njen dragi Denis, odjednom nije više onako blag, lice mu divljački crno, nije više i razdragan mladić, uvijek spreman na šalu i blagost, već luđak koji grabi oštar kamen i želi je sa njime udariti, raskoliti joj glavu. Ništa ne shvaćajući, ali osjećajući veliki strah, ne podnoseći iznenadnu Denisovu nasilnost, čisto ludilo, Sana skače na preplanule noge i ne obazirući se na bezdan koji zjapi ispod nje, a koji je bio tako blizu još samo trenutak prije, bježi od ...


Denis se trgne i sa nerazumijevanjem pogleda oko sebe. Što ga je probudilo. U polumraku sobe osluškuje mirno Sanino disanje pored sebe. Okreće se prema djevojci i sa osmjehom je gleda: prekrasna je. To ga je probudilo!
Odjednom primjećuje Sanino grčenje lica, vidi čvrsto zatvorene kapke dugih i smeđih trepavica i primjećuje kako joj se oči ispod kapaka ludo pomiču. Sanja, lude snove, shvati odmah radosno i namiješi se. Neka sanja, on će ustati, skuhati kavu, sjesti za kompjuter i brzo pisati, iskoristiti svaki trenutak njenog sna. Ne piše već tri dana i muči ga grižnja savjesti. Tri dana sa Sanom i tri dana bez pisanja. Kad su oboje gladni, nema vremena pisati. Sad je glad prošla, možda je čak prešla i u sitost, otežala ga, umrtvila i to mu se ne dopada.


Denis mahnito tipka, zaboravljajući na Sanu koja i dalje spava, ali crpi snagu pisanja iz djevojčine blizine. Riječi mu samo teku i prelijevaju se na monitoru, grijući ga. Uživa i na sve zaboravlja dok piše. Ništa drugo nije važno. Baš ništa! Pogotovo kad mu ovako lete riječi, bolje reći lepršaju.
"Ljepotica izbezumljeno skače na duge i preplanule noge i ne obazirući se na bezdan koji zjapi ispod nje, a koji je bio tako blizu još samo trenutak prije, bježi od ... " tipka neumorno, a riječi iskaču, popunjavaju svijetleći monitor.
Jednim dalekim dijelom sebe, Denis čuje Sanu kako se meškolji, ječi, i trza, ali pisanje je sad dospjelo do prave i veoma slatke kulminacije i nema vremena ni pogledati je.
"Sa oštrim kamenom u ruci i ubojitim pogledom ..." piše i uživa i čuje Sanino ječanje, pa još više uživa i dodaje: "Trči i bolno ječi ..."


Sana odjednom vrisne i sjedne u krevetu, oči joj prestravljene i širom otvorene gledaju sa nerazumijevanjem oko sebe, po dobro joj poznatoj sobi.
- Polako - reče joj Denis. - Smiri se. Samo si ružno sanjala.
- Oh, ne! - ječi Sana. - Strašno, strašno ...
- Što je strašno? - pita Denis, ustaje, sjeda do nje i grli je zaštitnički.
- San - odgovori ona polako se smirujući.
- Ispričaj mi - reče on. - Polako i mirno. Pažljivo.
- Pa eto … - počne Sana trljajući oči i dalje kao u nekoj omaglici, još uvijek ne sasvim razbuđena. - Sjedimo mi na nekoj litici čudne boje, ispod nas more ...
Denis sluša tiho i mirno, oči mu zadovoljno sjaje: uživa u njenom prepričavanju sna. Lice mu je ukočeno, samo mu se oči smiju i jedino mu desna ruka lagano podrhtava u uzbuđenju. Sana prepričava svoj san koji je identičan njegovoj priči koju upravo piše. Uzbuđuje ga to: druženje sa Sanom dospjelo je do svog vrhunca.
- Idi se istuširaj - reče joj. - Malo se opravi od tog groznog sna. Skuhati ću kavu i zatim ti nešto pokazati.


- Obećao si mi nešto pokazati - reče Sana pola sata kasnije, sa šalicom u ruci i sad već sasvim smireno.
- Jesam - odgovori Denis. - Sjedi ispred kompa i pročitaj što upravo pišem.
Radoznalo ga pogledavajući, Sana, noseći šalicu u ruci, sjedne ispred monitora i počne čitati.
Sjedeći na krevetu, Denis je pažljivo promatra, uživajući u njenom prelijepom licu, pogotovo u iznenađenju koje se čita sa njega.
- Oh! - uzvikne Sana. - Pa to je moj san. Kako si mogao ...?
- Sve ja mogu - odgovori Denis. - Ja sam kradljivac snova.
Sana se nervozno nasmije i vraća čitanju, znajući što će pročitati, a opet silno radoznalo.
"Nesmiljena ruka visoko se podiže" čita ona i drhtaj joj prolazi tijelom, okreće se nervozno i ugleda Denisa, svog Denisa, kako mu ruka visoko podignuta, a u ruci bijeli kamen oštrih bridova i ne stiže ni viknuti posljednji vrisak protesta, kad je oštar rub pogađa točno između obrva.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 24. srpnja 2007.

Anketa



Prva joj misao bila: "O, kako me bole noge". Ustajući mukotrpno iz kreveta, rukama podižući lijevu, bolno pulsirajući nogu i pažljivo je spuštajući na uglačani parket, starica Nada bolno uzdahne. Noge su joj naticale i počele joj ličiti na slonovske, kako je u šali govorila svojim unucima. Sad, kad se sjetila njih, žalosno zavrti glavom: već je dugo nisu posjetili. Nedostaju joj, voli njihovu mladost. Ne ljuti se na njih što tako rijetko dolaze. Ta oni su mladi, uživaju u ljetu, ne pate se poput nje, njima ove neljudske vrućine ne smetaju.
Nada, kojoj će uskoro biti osamdeset i tri, ustane i počne se sa mukom kretati prema kupaonici. Najgore je uvijek nekoliko prvih koraka, dok joj krv ne bi prostrujala natečenim nogama. Magli joj se od boli, ali zna da će joj uskoro biti bolje, pa ne obraća previše pažnju na tupu bol, koja kao da je postala njen sastavni dio života. Srodila se sa njom.
Pred ogledalom se pažljivo zagleda i dotjeruje sivu kosu: želi izgledati što urednije, djelovati svježe. Primijetivši svoj umorni pogled smeđih očiju, sjetno se osmjehne, sjećajući se nekad blistave kose crne poput vranina krila i sjajne poput uglačanog metala. A sada ...


U kuhinji sjedi i čeka da se voda zagrije. Raduje se kavi, toj maloj raskoši koje se nije odrekla. Svakog jutra jedna kava, poslijepodne samo ponekad. Ako netko dođe. Zbilja bi bilo vrijeme da je netko od njenih posjeti. Od kad je umro Branko, njen muž, prije sedam godina, djeca, sin i kćerka, koji imaju vlastite obitelji, kao da su je prestali posjećivati. Ili joj se to samo čini? Naprežući misli, pokušava se sjetiti posljednjeg susreta sa njima, njihovih glasova, smijeha, radosti koju su unosili u njen život. Oni su joj jedina radost i sretna je što ih ima.
Pijuckajući kavu, starica Nada se smiješi i u mislima vidi svoju djecu, koja više nisu djeca i koji imaju vlastitu djecu. Uživa u uspomenama. Uvijek je požrtvovano živjela i nije im se željela nametati. Ni u čemu. Uvijek je odobravala njihov izbor.


- Mama moja draga - rekla joj jednom Rada, njena kći - ti si najbolja mama na svijetu.
- Zašto to govoriš? - upitala je, a bilo je to više od šest godina.
- Nikada nam ništa ne nabijaš pod nos - odgovorila joj je kći. - Uvijek se slažeš sa našim odlukama.
- Bi li nešto promijenila, da kažem kako se ne slažem?
Njena ju je kći jedno vrijeme ispitivački gledala, zatim je ustala i obišla stol za kojim su sjedile, zagrlila ja i poljubila.
- Ne samo da si najbolja - rekla joj je u prorijeđenu kosu, koja je nekada bila tako lijepa - nego si i najpametnija. Moja mudra voljena mama.


Telefon zazvoni i prekine staričina sanjarenja. Drhtavom rukom spusti malu šalicu iz koje je pijuckala crni napitak, pa podigne slušalicu.
- Mama? - upita glas sa druge strane žice: njena kći, glas joj je istog časa prepoznala.
- Zar očekuješ nekog drugog da se javi na ovaj telefon? - upita Nada, obradovana što joj čuje glas i uživajući u smijehu koji dopre do nje.
- Nepopravljiva si, mama! Čuj, znam da te dugo vremena nismo posjetili, ali u takvoj smo gužvi, da naprosto ...
Riječi su tekle i grijale joj dušu, smisao je već odavno naučila napamet, ali uživa u glasu, mladom i njoj dragom. Neće je još neko vrijeme nitko moći posjetiti. Pa dobro, neće umrijeti zbog toga, navikla je.
- Je li ti treba nešto? - upita je kći i starica zna kako je sada blizu kraj razgovora.
- Ništa - tiho i mirno reče. - Sad ću prošetati do marketa, kupiti što mi treba i malo čitati, malo gledati televiziju. Uobičajeno.
- Dobro mama. Vidimo se uskoro. Čuvaj se.
Pažljivo spuštajući slušalicu, starica se smješka. Treba li joj nešto, pitala je. Trebaju joj oni, ali to ne može reći. Drugo joj ništa ne treba. Ima svoju mirovinu sa kojom skromno živi, a čak je nešto i uštedjela, čitavih 7 000 kuna, što nije malo. Nitko ne zna tu njenu skromnu uštedu. Koja je za njen pogreb. Da ne opterećuje djecu.
Nada odmahne: dosta razmišljanja, gubljenja vremena, mora u kupovinu.


Iz drijemeža se naglo probudi i gleda sa nerazumijevanjem oko sebe. Mora da je zaspala. Poslije kupovine, vratila se, skuhala skromni objed, pojela i udobno se smjestila u veliku fotelju, položivši bolne noge na kauč. Čitala je, ali mora da je sasvim zaspala. Što ju je probudilo? Zvonce na ulaznim vratima se oglasi i odgovori joj na njeno nijemo pitanje.
Uzdahnuvši, starica Nada spusti noge sa kauča i polako ustane. Sigurno je neka od susjeda, koja joj dolazi pomoći utući vrijeme. Ali nije bila susjeda.
Otvorivši vrata stana, starica ugleda par tridesetih godina, lijepo su obučeni, moglo bi se reći dotjerani i sa širokim osmjesima na prijaznim licima.
- Dobar dan, gospođo! - uljudno pozdravi mladi čovjek i ovlaš se nakloni, što se dopadne starici. - Mi smo iz udruge za pomoć starijim osobama i vršimo anketu po naputku iz općine. Znamo kako vas ometamo u vašem poslijepodnevnom odmoru i žao nam je zbog toga, ali moramo sve starije osobe u ovom kvartu obići i anketirati ih. Imamo popis od preko sedamdeset imena i zbilja ne možemo birati vrijeme u kojemu bi vam pozvonili na vrata.
Slušajući toliku učtivost, starica se sasvim opusti i klimne glavom, pomičući se u stranu i rukom pozivajući mladi par u stan.
- Želite li možda kavu? – upita ih prijazno, sretna zbog ove posjete, koja razbija sivu monotoniju njenog života.
- Ne, hvala vam lijepa, draga gospođo - učtivo odgovori mlada žena i osmjehne se široko. - Ne želimo vas ometati više nego što je potrebno, a i ostali nas još čekaju ...
Nadi se dopadne njen zvonki glas, miran pogled i iznad svega mirno i gotovo nenašminkano lice. Današnje se djevojke toliko mažu ...
- Evo, da odmah počnemo - reče muškarac, izvadi papire iz aktovke i položi ih na stol, za kojim svi troje sjede. - Prvo pitanje: ime i prezime, molim.
Nada mirno odgovara, pitanja su očekivana, na njih je već mnogo puta odgovarala raznim službenicima. I postaje pomalo dosadno, razočaravajuće. Ali se to odjednom promijeni. Muškarac iznenada predaje papire svojoj družbenici i smješka se moleći oprost.
- Molim, oprostite mi - reče ustajući i nelagodno se vrpoljeći - ali mjehur me gadno pritisnuo. Bi li bili ljubazni i dozvolili mi ...
- Ma kako da ne - odgovori starica, pa pokaže rukom. - Prva vrata lijevo.
Sa grimasom koja je odavala hitnju, muškarac nestane i zatvori tiho vrata za sobom, a mlada žena nastavi umjesto njega postavljati pitanja i bilježeći Nadine odgovore. Nakon nepunih pet minuta, mladi se muškarac vrati, ljubazno se smiješeći.
- Hvala vam lijepa, gospođo. - zahvali učtivo, pa upitno pogleda suradnicu. - Gotovo?
- Upravo sam zabilježila posljednji odgovor - odgovori ona i ustane.
Ustaje i Nada i gleda u taj mladi par koji zrači snagom, životnom radošću i žao joj je što je došlo vrijeme rastanka. Ali takav je život. Ljudi dolaze i odlaze. Ona ostaje. Sama.


Nešto ju je probudilo u gluho doba noći, a ne zna što i to je muči. Vruće je, sparina ne popušta, ali tišina vlada, nema buke, nema prometa. Što ju je to probudilo?
Osjećajući neobjašnjivu tjeskobu, starica se zagleda u mrak, pa u sjećanju još jednom preleti jučerašnji dan. Uznemirenost nije nestajala i Nada se odjednom sjeti svoje mukotrpno sakupljane ušteđevine: 7 000 njenih kuna leži u ormaru, između plahta, a toalet, koji je mladi muškarac upotrijebio, nalazi se točno nasuprot njene sobe. Je li moguće da …
Sad već Nada drhti, pa ustaje i primjećuje bol u nogama, ali ga ignorira, pobjeđuje. Dobrza do ormara, otvori ga i podigne dvije plahte, a bjelina joj udari u oči, u lice, u dušu ... nema plave omotnice, u kojoj ...
- Ohhhhhhhhhh! - jekne Nada, a noge, te bolno natečene noge, popuste i ona se stropošta na uglačani parket, a dok pada i dalje gleda u mjesto na kojem je ležala plava omotnica, a u njoj spremljen novac upravo za ovo što ...



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 22. srpnja 2007.

Ubod



Berisav, zvani Bero, ne može vjerovati svojoj sreći. Drži za ruku prekrasnu djevojku duge i plave kovrčave kose, nebeski plavih očiju i laganim je korakom vodi prema plaži, usamljenom mjestašcu okruženom strmim stijena, koje plažu sakrivaju od radoznalih pogleda. To mu baš i treba: mirna i tiha plaža u ovoj sparnoj, jako vrućoj ljetnoj noći. Na njoj je već nekoliko puta ljubakao sa raznim krasoticama, ali još ni jedna nije bila ovako lijepa, kao što je ova, koju drži za malu i toplu ruku i koja kao da savršeno pristaje uz njegovu.
- Još samo iza ove male uvale - reče djevojci poluglasno, kao da se boji narušiti vječni i tihi šum mora u vrućoj noći. - To je moja plaža, malo tko zna za nju.
- Jesi li mnogo djevojaka odveo na nju? - upita ga Srebrenka.
- Ma od kud ti sad ta luda misao? - upita je Bero, ali vidjevši njen nasmijani pogled, nasmije se i on. - Priznajem bilo ih je nekoliko. Pa imam devetnaest godina, zar ne? Ali ni jedna nije bila ni izdaleka toliko lijepa kao što si ti.
- Da, baš! - frkne Srebrenka, ali gode joj mladićeve riječi i uživa u njihovom odjeku u svojoj ustreptaloj nutrini.
- Istinu ti kažem! - reče Bero i nagne se nad nju, zastavši na tren prema putu u raj. - Zbilja misliš kako lažem?
- Ne mislim - odgovori Srebrenka. - Samo te zadirkujem. Volim kako ti se oči zasvijetle na mjesečini, dok se braniš.
- O, pa ti se rugaš sa mnom - reče on i zagrli je čvrsto je pritisnuvši uz uzbuđene grudi.


A noć je počela dosadno, da dosadnije nije mogla početi. Lutao je sa prijateljima iz kafića u kafić i nigdje im se nije dopalo i kad je već pomislio kako je ovo upropaštena noć, ništa od nje, ušli su u "Buda-bar" i usprkos polumraku koji je carevao u velikoj prostoriji, odmah ju je ugledao i pogled mu se zalijepio za plavu kosu. Nije mogao skinuti pogled sa nje.
- Navali - rekao mu prijatelj, koji je primijetio njihovu igru očiju. - Ne oklijevaj. Vidiš da te mala zove pogledom.
- Hoću - odgovorio je Bero. - Kad popijem pivicu.
- Ne! Idi sada. Poslije zajedno sa njom pijuckaj pivicu. Možda nešto ubodeš. Nisi već odavno.
- Ne tupi!
Srebrenka, sjedeći sa svojim društvom, sa kojim je doputovala na ljetovanje, na more, gotovo je odmah primijetila mladićev interes i nešto joj prijatno prostrujalo uz tijelo, mlado, čvrsto, željno milovanja. U sebi se molila da joj taj visoki mladić priđe i kad je primijetila kako se odlučnim koracima približava stolu za kojim sjedi, a pogled mu prikovan za njeno lice, osjeti grč u želucu, tihi treptaj uzbuđenja zahvati je, napne joj tijelo.
- Ide k tebi - šapnula joj prijateljica u uho, kikoćući se, a Srebrenka se zbog njenog smijeha osjećala nelagodno.
- Bog! - pozdravio je nemarno Bero i blago se nagnuo prema Srebrenki, kojoj još nije znao ime. - Bilo bi mi jako drago, kad bi popila nešto sa mnom. Da se bolje upoznamo. Ako nemaš ništa protiv.
Čim je izgovorio posljednju rečenicu, naljutio se na samog sebe, ali riječi više nije mogao vratiti. Ljepotica će ga odbiti, odao je malu nesigurnost.
- Idi! - rekla je Srebrenki prijateljica glasno i bocnula je u bedro, a čitavo se društvo nasmijalo. - Idi i uživaj.
Blago joj stisnuvši lakat, Bero ju je vodio prema kutu dugačkog šanka, tamo gdje će biti sami, neometani. Na putu do tog mjesta, doznao je kako se zove Srebrenka i dolazi iz Karlovca.


I eto, u što se pretvorila noć koja je tako dosadno počela. U lijepu avanturu imenom Srebrenka. Ovdje je, na obali, pored samog mora koje obasjava srebrna raskošna mjesečina i za koji trenutak …
- Evo nas - reče joj Bero i rukom zamahne prema maloj šljunčanoj uvali i na more koje je oplakuje i darežljivu mjesečinu, baš kao da je to sve njegovo, kao da je on osobno pripremio pozornicu za događaj koji slijedi, za koji nada da će uslijediti. - Stigli smo.
- Lijepo je - reče Srebrenka.
- Dođi - reče on uzbuđeno. - Idemo. Ispod one je stijene sitni pijesak. Tamo ćemo se smjestiti.
Pustila je da je vodi, tiho i poslušno, uzbuđena i razigranih živaca. Još malo, misli Bero, dok hoda prema pijesku po sitnim kamenčićima, još malo i početi će pravo uživanje. I osjeća sreću koja se sklupčala u njegovim uzbuđenim grudima i grije ga, grije neobičnom toplinom.


- Hoćemo li se okupati? - upita je sat kasnije, dok leže goli, znojni, zadovoljni, a more im šumi ljubavnu pjesmu.
- O da! - uzbuđeno reče Srebrenka. - Još se nikad nisam kupala u moru noću.
- Nikad? - upita Bero sa nevjericom u glasu. - Moraš to doživjeti. Zbilja je predivno noćno kupanje.
- Idemo! - uzvikne Srebrenka i skoči na noge.
Držeći se za ruke, goli, mladi, lijepi, osvijetljeni mjesečinom, radosno hodaju prema moru, koje kao da ih svojim šumom poziva u svoj topli zagrljaj. I kad su bili još samo nekoliko koraka udaljeni od njegovog slanog i vlažnog zagrljaja, Bero odjednom poklekne, a krik bola ote mu se iz grla i raširi iznad valova u noći.
- Što ti je? - uplašeno upita Srebrenka.
- Na nešto sam se nabio.
- Sjedni! - naredi ona. - Pogledati ću.
Bero sjedne osloni se dlanovima na mokri šljunak i podigne desnu nogu u vis. Srebrenka mu uzme stopalo u ruke i uplašeno se zagleda u njega.
- Igla! - reče tiho, ali sasvim jasno i uplašeno. - Nabio si se na iglu.
- Uhhhhhh! - jekne Bero. - Ako je ...
Nije bilo potrebno dovršiti rečenicu. Oboje su mislili na isto i znali su to, osjećali.


U bolnici, Srebrenka se ne odvaja od Bere, a on osjeća zahvalnost zbog toga. Iznenadila ga njena odlučnost, kojom je reagirala.
- Obucimo se i pronađimo taksi i pravac bolnica - bila je rekla, dok mu je pažljivo vadila iglu iz bolnog tabana i umatala je i vatu, koju je iščeprkala iz torbice. - A ovog ćemo vraga ponijeti sa sobom i pokazati liječniku.
Pokazali su. Odvezli se u Hitnu pomoć, gdje su ga pregledali, zatim odvezli u neki zavod kojemu su oboje zaboravili naziv.
- Ovdje ćemo vam dati cjepivo protiv hepatitisa B - reče mu mlada i zgodna liječnica. - Ali vrlo je važno da zapamtite, kako ne smijete nikako propustiti ići na pretrage nakon inkubacije potrebne za utvrđivanje hepatitisa C i HIV-a. Jasno?
- Nakon tri mjeseca na pretrage - ponovi poslušno Bero, omamljen brzinom kojim se događaji odvijaju i razmišlja o buduća tri mjeseca, tri mjeseca iščekivanja, strepnje, nadanja, koji će se činiti dugi poput tri godine ...
"Možda nešto ubodeš", prisjeti se rečenice svog prijatelja na početku večeri i gorko se osmjehne.
Srebrenka primijeti njegov gorak osmjeh i sagne se prema Beri i ne mareći za doktoričino prisustvo, blago mu poljubi usne. Mala utjeha. Sve što je preostalo.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 20. srpnja 2007.

Nestalo



Sjedim za kuhinjskim stolom, subota je, deset sati ujutro, vruće. Ispred mene puši se i mami mirisno netom skuhana kava. Pijuckam sa uživanjem, znojim se bez uživanja i gledam u Agatu ravnodušno. Tko je ona?

Dvanaest smo godina braku i nikad do prije šest mjeseci nisam postavljao sebi ovakvo pitanje. Ali ga u posljednje vrijeme postavljam sve češće. Ne prepoznajem više svoju vlastitu ženu. Negdje, na stazi zvanoj brak, ona je skrenula jednim putem, a ja drugim, a da to nismo ni primijetili. Agata ne primjećuje ni sada.

Probudila me prije sedam, raščupana, nenašminkana, površno ogrnuta kućnim ogrtačem.

- Ustani - rekla mi je. - Mala nam ide na kupanje sa susjedima. Moraš je ispratiti.

- Zar ne možeš to sama učiniti? - jeknuo sam bolno: subota i nedjelja su jedini dani kad se mogu pošteno naspavati.

- Što bi susjedi rekli? - odgovorila je pitanjem, što je postao Agatin običaj. - Hajde, poslije možeš ponovo leći.

- Poslije neću moći zaspati - zastenjao sam.

I bio sam u pravu, naravno. Ispratili smo zajedno našu jedinicu do susjedovog automobila, poljubili je i zagrljeni mahali za automobilom koji je brzo odmicao, dok je djevojčica veselo odlazila prema avanturi zvanoj more: prava slika skladnog bračnog para. Kad je automobil skrenuo i nestao nam sa vidika, spustio sam ruku sa Agatinog ramena i odglumio kako nisam primijetio njen prijekoran pogled. Jer, možda neki susjed gleda ...

Prelistao sam novine, pijem već drugu kavu, glazba tiho lebdi oko mene. Ne osjećam mir. Osjećam nemir, nezadovoljstvo. Koje kopa po mojim živcima i malo mi treba, pa da ne opsujem, ustanem i izađem iz ovog zatvora. Osjećam se zatvorenim, sputanim i sve mi ide na živce.

Agata, potpuno nesvjesna mog tmurnog raspoloženja, mota se po stanu, kao i uvijek sa krpom u ruci i briše prašinu. Stalno briše prašinu, čini mi se. Ne mogu je ni zamisliti bez krpe u ruci. Objavila je rat prašini.

Nekada nije bilo tako, sjećam se sa sjetom. Nekad mi je znala sjesti na koljena i ljubiti me, zavoditi.

- Zar nemaš pametnijeg posla nego čitati novine? - pitala bi me onim posebnim glasom.

Odbacivao bi novine i posvetio se njoj i uživanju nije bilo kraja. A onda se nakon četiri godine bračnog uživanja rodila Alemka i uživanje je postepeno postajalo rijetko, sve više rijetko, da bi konačno nestalo. Moja je Agata svu svoju energiju, pažnju, usmjerila na malu i na održavanje čistoće u kući i polako, ali sve više, zanemarivala mene. Nisam to ni primjećivao, sve dok se jedne večeri za šankom, dok smo pijuckali nakon posla, nije poveo razgovor o bračnoj nevjeri.

Slušajući razgovor i smijeh prijatelja i kolega sa kojima sam se opuštao uz čašicu, pokušavao sam se sjetiti, kad sam posljednji put vodio ljubav sa Agatom. I nisam se mogao sjetiti. Ma koliko kopao po sjećanju, nisam se mogao sjetiti.

Te sam večeri, čim sam došao kući, odgurao Agatu u kuhinju, da mala ne čuje naš razgovor.

- Što ti je? - pitala je začuđeno.

- Reci mi, kad smo se poševili posljednji put?

- Ma daj! - uzviknula je i odgurnula me. - Jesi li poludio? Što ti je?

- Reci! - navaljivao sam. - Ako se sjećaš? Kad?

Lijepo sam vidio kako se napreže sjetiti se, ali naravno, uzalud. Ljutito je zatresla kosom i pomaknula podložak za čaše: besmisleni pokreti koji su odavali njeno raspoloženje, svaka stvar mora uvijek biti na svom mjestu.

- Ne znaš! - ustanovio sam. - E, pa ne znam ni ja!

- Ma čuj - rekla je Agata brzo. - Nije sad ni vrijeme ni ...

- Slažem se - prekinuo sam je. - Kasnije ćemo to raspraviti.

Ali nismo. Poslije večere drijemao sam u fotelji, odnio malu u njenu sobu, pa uskoro i sam otišao u krevet.

- Doći ću odmah - obećala je Agata. - Čim sredim posuđe.

Buka koju je stvarala u kuhinji nije mi smetala zaspati, bio sam oguglao na nju, slušajući je svaku večer: uskoro sam zaspao. A to je Agata i htjela.

Gledam je sad: briše prašinu, besmislen posao u kojem kao da uživa. Na licu joj miran izraz, bez imalo napetosti. Kao poslije seksa, pada mi na um. Poželim joj reći, kako smo sada sami, kako male nema, kako možemo ...

- Kad ovo sredim - progovori Agata iznenada i prekine mi misli, a da ih nije ni naslutila - voljela bih kad bi mi pomogao oko vrta. Vidiš li kako su vrtovi u susjedstvu uređeni, a naš ...

Ne slušam je. Gledam je mirno i ne slušam je. Kao što Agata već dugo ne sluša moje želje. Poželim joj reći kako imamo boljeg načina provesti dragocjeno vrijeme, kad smo oboje slobodni, nesmetani ni od koga, kad ...

- Želim rastavu! - izlanem umjesto toga: naprosto riječi mi izlete, predugo su čekale spremne i ne čudim se Agatinom zapanjenom izrazu lica: priznajem, uživam u njegovom izrazu. Oči joj se raširile, potamnile i u njima se ogleda duboka nevjerica. Jer u njenom svijetu sve je u najboljem redu.

- Jesi li ti poludio? - pita me sa krpom u ruci, na tren zaboravljajući na svoju smrtnu neprijateljicu: prašinu.

- Jesam - kažem ustajući i izlazeći iz kuhinje. - Ali samo na neko vrijeme. Sad je to prošlo.

- Prošlo? – pita Agata podižući glas: osjećam kako hoda iza mene, ali ne želim se okrenuti.

- Naš je brak postao prošlost – dobacim joj preko ramena. – Ti si ga ubila i pokopala!

- Gade! – vrišti ona. – Za sve sam ja kriva! A ti?

- Što ja? – okrećem se prema njoj i pitam je mirno. – Reci, što ti smeta kod mene?

Ukočeno bulji u meni. Zatim joj licem prelijeće zeleni zluradi smiješak i unaprijed znam što će reći.

- Imaš drugu! – optuži me upravo onako kako sam i očekivao.

- Nemam drugu – umorno joj kažem. – Niti želju za drugom ženom.

- Lažeš! – vrišti Agata i počinje me udarati po grudima stisnutim šakama, a u ruci joj i dalje krpa kojom je brisala prašinu, pa mi prašina udara u oči i to me naljuti.

- Prestani! – vičem i hvatam je za zapešće.

Agata, sasvim izbezumljena, ta čitav se njen svijet ruši, pljune mi u lice. Poludio sam. Samo na kratki trenutak, ali bilo je dovoljno. Puštam joj ruku koju sam čvrsto držao, zamahnem i pljuska odjekne u kuhinji. Agata padne, jednostavno se stropošta. Nešto se u meni ružnog probudi, pokrene. Zakoračim prema Agati, kleknem pored nje i počinjem je šamarati, uživajući u njenom plaču, zvukovima pljuski, njenom bolnom grčenju.

I u trenutku kad sam sve to želio okruniti završnim, moćnim udarcem, jer zaslužila je to, zaslužila je sve što će je snaći, prodorno zvonce sa ulaznih vrata vraća me iz ludog i strašnog transa u stvarnost.

Podižem se sa uglačanog poda na kome sam klečao, a Agata sune poput munje na noge i pored mene otrči u kupaonicu. Zveket zaključavanja dopire do mene, dok prilazim ulaznim vratima i otvaram ih. Sa čuđenjem gledam u susjeda, kojeg sam prije sat vremena ispratio i koji se neugodno smiješka.

- Oprosti, prijatelju – kaže i žalosno sliježe ramenima. – Gazda me zvao na posao. Nešto je hitno, kaže. Znaš da ne mogu odbiti. Poznato ti je u kakvim vremenima živimo. Ništa od kupanja, na žalost. Možda sutra?

Uvodim razočaranu Alemku za ruku u kuću i razmišljam što joj reći, kad iz kupaonice odjednom dotrči Agata, umivena, lice joj zažareno.

- Ah, zlato – govori maloj užurbano, grli je i ljubi. – Biti će kupanja sa prijateljima, ne brini. Znaš što? Provesti ćemo lijep dan. Pomoći ćeš mi skuhati i …

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


srijeda, 18. srpnja 2007.

Vrt uživanja i zla



Lavinija je imala najljepši crvenkasti vrt kojeg sam ikada vidio i u kojem sam beskrajno znao uživati. Brinula se o njemu, svom vrtu uživanja: Lavinija, pa ga je redila, čuvala i pazila, mazila, potkresujući ga i češljajući ga, a ja sam, za uzvrat, obožavao vrt uživanja. Znao sam, dok se brine o svom vrtu, koji se propinje na brežuljku slasti, njene se misli bave sa mnom i onim što činim njenom vrtu. Cijenio sam to.

Uživao sam kad bi se lijepa i crvenokosa Lavinija polegla na krevetu, blago šireći prekrasno međunožje, dok bi crvenilo grma uživanja plijenilo moju uzbuđenu pažnju, pozivalo, mamilo, zahtijevalo. Nisam nikada mogao odoljeti, pa bih nakon nekog vremena, dok bi pogledom uživao u toj raskošnoj ljepoti, potkresanoj, pažljivo obrijanoj sa strane u savršeni crveni trokut na bijeloj i njegovanoj koži, prilazio uzdrhtalo. Uzdrhtalim bi prstima lagano, poput lahora, govorila mi je Lavinija kasnije, titrao oko njenog otvora. Treperio bih prstima, dotičući je tu i tamo, nikada u ujednačenom ritmu, dovodeći je do ludila, tjerajući je iščekivati dodir, a ne naslućujući kad će ga osjetiti.

Lavinijino se vitko, možda malo mršavo tijelo, izvijalo pod mojim dodirom, oči joj bile čvrsto zatvorene, a ja bih joj pomno pratio izraz lica na kojem se čitalo golo i besramno uživanje, dok bi prstima istraživao njenu vlažnu nutrinu, koja je postajala sve vlažnija. Prstima mi je prolazila kroz kosu dajući mi znak što želi, a ja bih uranjao glavom među njene butine i pio na izvoru, dok bi joj tijelo treperilo, treslo se, propinjalo, da bi se u jednom trenutku iz njenih grudi iščupao prigušeni krik velikog zadovoljstva i poput oslobođene ptice vinuo se iznad nas, trepereći krilima zadovoljstva, ispunjavajući Laviniju i mene i zrak oko nas, odbijajući se od zidova, uranjajući u naša oznojena tijela. Bili smo jedno! Užitak!

Sve do onog trenutka, kad sam, jednog proljetnog poslijepodneva koje se polako pretvaralo u sumrak, pogledao Lavinijino lice. Grčilo se u ekstazi i primijetio sam kako širom otvorenih očiju , dok joj drhtaji zadovoljstva trepere na lijepom licu, gleda u digitalni sat, koji je crvenkasto žmirkao prema našim golim i isprepletenim tijelima u polutami sobe. Žurila se negdje, shvatio sam, ali je prije nego što otiđe, željela ugrabiti još jedan vrući dah zadovoljstva.

- Žuriš? - nemarno je upitam.

- Imam dogovoreno nešto - odgovori i rukom mi pomiluje bok.

Nisam ispitivao. Bilo mi je dovoljno što dolazi redovito u moju samoću donoseći mi uživanje. Kad bi otišla, ostavljala bi pregršt uspomena: čuo bih njen uzdah, dok bi vrata zaškripala, smijeh, dok bi vjetar puhnuo u sobu, vruć pogled, kad bi se zraka sunca probila u prostoriju. Sve me podsjećalo na Laviniju. Na strast!

Uživajući u milovanju crvenkastog vrta zadovoljstva, nastojao sam je još neko vrijeme zadržati za sebe i za svoje zadovoljstvo. Još sam je bio gladan: uvijek sam je bio gladan. Želio sam gristi to bijelo i čvrsto tijelo, slušati krikove boli, kao što slušam krikove strasti. Možda onda ne bi neprestano odlazila? Možda bi ostala?

- Doći ću u subotu - reče penjući se na mene, opkoračivši me, pa spuznuvši sa kreveta

- U subotu? - začudim se: zar bez njenog vrta toliko dugo vremena? - Pa tek je nedjelja! To znači pun tjedan!

- Ne mogu ranije ...

Šutim. Što mi preostaje? Osim čekati subotu.

- Ajde - reče Lavinija. - Brzo će proći i ponovo ćeš uživati u svom vrtu uživanja.

- Ima u tvom vrtu uživanja i trunčica zla - kažem joj. - Dolaziš sve rjeđe.

- Nije ono što misliš - reče Lavinija popravljajući suknju i kritički se odmjeravajući u zrcalu.

Ponedjeljak. Utorak ...

Dani se nižu besmisleni i provedeni u uzaludnom iščekivanju. Ne dolazi, naravno. Ali svejedno iščekujem. Neprestano mislim na nju, Laviniju, samo na nju. Pričinjava mi se kako u zraku ispred sebe vidim njen plameni grm i ne mogu dočekati vidjeti je, prstima proći kroz tu raskošnu ljepotu, počešljati je, čuti uzdah uživanja.

Ne zovem je. Ni ona mene. Dogovorili smo se tako: svatko vodi svoj život ne smetajući onom drugom. Čak ni telefonom.

Srijeda. Četvrtak ...

Želja je u meni narasla, čini mi se do neba. Ako joj je i samo nebo granica. Ne mogu dočekati svoj voljeni grm. Nedostaje mi pod jagodicama mojih prstiju. Često zatvaram oči i prisjećam se dodira svilenkastih dlačica pod dlanom, dok joj kružnim pokretima milujem brežuljak. U jecaju mašte prizivam drhtaj tijela pod dlanom i u sjećanju obnavljam sve on trenutke nabijene strašću ... ni o čemu drugom ne razmišljam.

Petak.

Još samo današnji dan moram izdržati. Izdržati ću. A sutra ću zgrabiti moj vrt zadovoljstva, zgrabiti ga čvrsto, ali ne grubo, stegnuti, prisiljavajući joj tijelo da se propinje u luku, pa zatim ... maštam, maštam ... ništa drugo nemam osim mašte ... i čekanja. Koje postaje sve teže.

- Imam iznenađenje za tebe - reče mi.

Upravo je stigla, niz duguljasto lice klize joj sitne kapi kiše, bez kišobrana je. Trese kosom, smiješi se, izgleda zadovoljno.

- Kakvo iznenađenje? - pitam je.

- Vidjeti ćeš! - odgovara Lavinija.

- Želiš li kavu? – pitam, a u sebi se molim da odbije: nestrpljiv sam. - Ili nešto drugo?

- Želim tebe!

Istog se časa počinjemo oboje svlačiti. Ja sam prvi gotov sa svlačenjem, pa je gol čekam pored kreveta i pratim joj pokrete, brze, a opet ženstvene. Gornji joj dio tijela gol i upravo raskopčava traperice, pa sjeda na stolicu. Gledajući me ispod oka svlači traperice, a taj me zvuk uzbudi do ludila.

Lavinija primjećuje moje uzbuđenje i osmjeh joj preleti, brz, ponosan, još uvijek mokrim licem. Pruža ruku i miluje mi nabreklu uzbuđenost. Zatim sklizne iz bijelih i minijaturnih gaćica, okrenuta mi leđima.

Odjednom se okreće prema meni i stoji raširenih nogu ispred mene, a ruke joj na bokovima.

- Onda? - upita sa smijehom. - Što kažeš na iznenađenje?

Sa nevjericom buljim u njeno obrijano međunožje. Brdo je strasti postalo sasvim golo. Blijedo. Bezbojno.

- Ali što ... - muca Lavinija, primjećujući kako moja uzbuđenost, koja je sve do malo prije ponosno pulsirala prema njoj, počinje popuštati, mlohaviti i za čas je više nema.

- Odlazi! - kažem joj. - Odlazi i ne dolazi više!

Ledeno-plavičasta, poput leda, mučnina se prostrla između nas i raskinula sve niti koje su nas nekada povezivale. Ako su nas povezivale.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


utorak, 17. srpnja 2007.

Vedrana dolazi



Budim se osvježen i neobično raspoložen. Ne smeta mi vrućina, spavao sam dobro i prilično dugo i radujem se danu. Vedrana dolazi! Misao mi blješti u umu istog časa kad sam se probudio. Obavija me. U nježnost.

Ležim u krevetu, pokriven samo plahtom, gol i osluškujem svoje vlastite poput plime nabujale osjećaje. Koji me uvijek iznova iznenađuju. Čini mi se da volim Vedranu. A mislim kako i ona osjeća nešto približno slično prema meni. Nježna je i iskrena i ... lijepa je i naravno, za mene najljepša. Volim njen tamni pogled ispod napola spuštenih dugačkih i crnih trepavica, dok očekuje moju reakciju na svoje zavođenje.

A zna zavoditi, Vedrana. I voli zavoditi. Gleda u mene mirno i tiho, šuteći i miluje me pogledom, a tamne joj oči plamte i pozivaju i obećavaju. Čeka. Dok napetost raste. Sjedi mirno i čeka i konačno, kad već pomislim kako se nikad neće pokrenuti, pruža ruke i igra počinje. Uvijek nova i uvijek uzbuđujuća i uvijek željno iščekivana.

Radujem se dolasku Vedrane.

Doslovno iskačem iz kreveta, tuširam se, perem zube, pijem kavu na nogama i jurim van, u vruće jutro, koje obećava vruć dan. Vruć dan u svakom pogledu. I u ljubavnom. Jesam li zaljubljen, pitam se dok silazim stepenicama i prije nego što ću izaći na ulicu i dobiti vruću pljusku od ljetnog dana koju spremno očekujem. Ljeto grije raskošnom toplinom. Griju me i osjećaji.

Otići ću kupiti sve što je potrebno, ne bih li Vedranu dočekao onako kako ona zaslužuje. U glavi sastavljam jelovnik, biram vino … Osjećam potrebu razdragati je, pa usađujem misao u glavi, upisujem je crvenim slovima pamćenja, kako nikako ne smijem zaboraviti na ružu. Ovog puta neću uzeti crvenu, svaki put uzimam crvenu, već je navikla na crvenilo na stolu. Iznenaditi ću je žutom. Baš me zanima njena reakcija. Što će reći? Na žutu ružu.

Sve se sjaji. Gledam oko sebe po dnevnoj sobi i sve je u redu. Prašina je obrisana, stol postavljen, svijeće još ne gore, čekaju Vedranin dolazak, žuta ruža mirno počiva u visokoj čaši vode. Sve je spremno. Ništa nisam zaboravio. Na sve sam mislio. Zadovoljnim pogledom još jednom sve kontroliram. Sve je savršeno. Nema se više što uraditi. Osim čekati. A to je uvijek najteže.

Nije došla. Mrtvim pogledom bludim po sobi i ne primjećujem ništa. Ništa ne postoji bez nje, Vedrane. Zašto nije došla?

Pogled mi se zaustavlja na žutoj ruži. Jesam li, kupivši žutu, umjesto crvene ruže, pokrenuo nešto što nisam smio pokrenuti i što je uzrokovalo Vedranin nedolazak? Misao me ne napušta, opsjeda me, prouzrokuje mi bol i odjednom više ne mogu izdržati. Ne mogu više gledati u žutu ružu, simbol Vedranina nedolaska. Žutilo mi ranjava oči. Zamagljuje pogled. Ustajem i u dva krupna koraka prilazim stolu, grabim čašu u kojoj se nalazi žuta ruža i nekontrolirano je stežem.

Čaša pukne u mojoj šaci, oštre se krhotine zabijaju u moj dlan, kojim sam milovao njeno tijelo i nanose mi bol. U uzaludnom pokušaju, sasvim instinktivnom i isto tako sasvim besmislenom, zaustaviti prolijevanje vode, uspijevam zgrabiti žutu ružu, sprečavam njen pad, a krv iz moje ruke prekriva njene žute latice i žuta ruža u mojoj bolnoj ruci odjednom postaje crvenom.

Postajem miran. Ruža je crvena. Vedrana će doći.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 15. srpnja 2007.

Parada



Sebastian se ukoči: još ih ne vidi, ali čuje njihove glasove, glazbu, koja odjekuje ulicama bez prometa, a koji je zaustavljen za ovu priliku i zna da je čas kucnuo: još koji trenutak i suočiti će se sa njima. Sa onima koje prezire, koje mrzi, duboko mrzi. Hoće li biti na visini zadatka? Hoće li biti hrabar, kao što je njegov stari bio hrabar u ratu? Nada se.

Uzbuđenje Sebastiana trese, dlanovi su mu se ovlažili, usta osušila i osjeća želju za mokrenjem. Ogleda se oko sebe, brzo okrećući glavu, dok mu sasvim kratko ošišana i boje žita kosa bljeska pri svakom njegovom nervoznom pokretu: zlatnom se čini pod nemilosrdnim suncem koje prži sa plavih visina. Kapljice znoja sasvim je orosile, pa blistaju poput malih i dragocjenih dijamanata u kratkom žutilu.

- Što ti je? - upita ga Ivor, njegov prijatelj i sudioniik u pohodu.

- Ništa! - nervozno odgovara Sebastian.

- Nisi se valjda usro? - upita Ivor, a licem mu preleti osmjeh nevjerice: već je mnogo puta vidio Sebastiana na djelu, kako nekog nemilosrdno i vješto udara, prebija. A lice bi mu čitavo vrijeme bilo mirno, razvučeno u blagi cerek. A sad ovo!

- Ne tupi! - obrecne se Sebastian. - Piša mi se!

- Ah to! - Ivor se nasmije. -Ne brini, zaboraviti ćeš na pišanje, kad prvog pedera raspališ preko njuške.

Sebastian se smrknuto osmjehne, osluškujući nadolazeći žamor koji je postajao sve čujniji i sve bučniji. Još koji trenutak i stupiti će u akciju. Jedva čeka! A sve je počelo prije dva dana kad je ...

... šum novina iza Sebastianovih leđa, koje je čitao njegov otac, natjerao sedamnaestogodišnjaka odvojiti pogled od monitora u koji je zurio igrajući neku igru. Obično bi to bio znak, kako slijedi neka očeva duhovitost, na koju bi se Sebastian gotovo uvijek radosno nasmijao. Stari mu je bio uvijek nabijen ironijom. Prema svemu i svakome.

- Prokleti pederi! - promrsio je Anton Raban, Sebastianov otac, krupan četrdesetogodišnjak srednje visine, širokih leđa i olujnih očiju. - Jesam li se za ovakvu zemlju borio? Da bi po njoj stupale parade pedera?

- O čemu to govoriš? - upitala je njegova supruga Danijela.

- O ovome! - Anton je udario dlanom po novinama tako snažno, da je odjeknulo poput pucnja. - Prokleti pederi žele održati paradu!

- Paradu? - upitala je sa nevjericom u glasu Danijela, sitna i plavokosa, gledajući sa obožavanjem u svog muža, kojeg je od prvog dana poznanstva neizmjerno zavoljela i obožavala bez imalo kriterija. - Ma kakvu paradu?

- Pedersku! - izderao se Anton. - Zar ne govorim hrvatski više? Parada će proći našim glavnim gradom, da svima pokažu kako i mi imamo pedere!

- U Zagrebu? - upitala je Danijela instinktivno, ali kadd je ugledala smrknuti pogled svog Antona, brzo se osmjehnula i dodala: - A što se to nas tiče? Hvala bogu, u Rijeci toga nema. Neka se purgeri pederišu koliko god žele. Što se to nas tiče? Zašto se ti uzrujavaš?

- Ma što je tebi? - zagrmio je Anton. - Zar ne razumiješ kakvu će sliku o nama poslati svijetu?

- Ah, to! - uzviknula je Danijela i odmahnula rukom. - Pa valjda i u Zagrebu ima nekoliko pravih muškaraca, pa će im pokazati kako nisu baš svi za takve parade.

- Uh! - zaječao je Anton, prava ga istinska bol pogodila posred želuca, poput onog metka u onoj davnoj olujnoj noći i odbacio novine. - Što bih dao da sam u subotu u Zagrebu! Prosuo bih nekoliko pederskih zuba po zagrebačkom asfaltu sa velikim uživanjem. Isuse, kuda to idemo? Zašto smo se borili? Pederi nam marširaju glavnim gradom, a oni to nazivaju kulturom! Trebalo bi ih sve potamaniti! Nemilosrdno!

U subotu? U Zagrebu? Misao je odjekivala u Sebastianovoj nutrini i odjednom je u svojoj bujnoj mašti sedamnaestogodišnjaka ugledao sebe, sa čeličnom šipkom u ruci, kako stoji širom raskrečenih nogu, drži šipku objema rukama i nemilosrdno udara po našminkanim licima prokletih pedera koji pljuju po svemu onom što je sveto. Ima pravo njegov otac kad kaže kako bi ih trebalo sve potamaniti. I on bi, Sebastian, rado učestvovao u tome.

Istog trena kad je ta misao prohujala njime, uzbuđujući mu tijelo, draškajući mu maštu, Sebastian je znao da će otputovati u Zagreb, pratiti događaje sa strane i pažljivo odabrati trenutak napada. Razbiti će bar jednu pedersku glavu. Ivor će sigurno htjeti ići sa njim, pa i Ivor ih mrzi iz dna duše. Predložiti će mu kratki izlet i vidjeti što će sve ispasti od toga. U svakom slučaju, on, Sebastian, ide. Sa Ivorom ili bez njega!

Stupajući u šarenoj i razdraganoj gomili, koja nosi raznorazne transparente vitlajući njima i koja je više nego slikovito obučena, Ivan se nasmije svom prijatelju Salu. Prijateljuju već treću godinu, ali samo prijateljuju i Ivan je iskreno zavolio Salvatorea, kako mu je pravo ime, pa kad je čuo da mu prijatelj sa faksa odlazi učestvovati u Pride-paradi, Ivan se odlučio povesti za njegovim primjerom, mada on sam nije homoseksualac.

- Svatko ima pravo na izbor - objasnio je svoju želju za učestvovanjem, kad se Sal iznenadio. - Zbog toga idem.

I evo ga, hoda pored svoga gay-prijatelja, okružen gomilom kojoj po svom seksualnom opredjeljenju ne pripada, ali želeći doprinijeti nešto njihovoj borbi za jednakost, jer duboko i istinski vjeruje kako svi ljudi imaju ista prava, koja im pripadaju samim činom rođenja.

- Jesi žedan? - pita ga Sal i gura mu plastičnu bocuu mineralne pred lice.

- Daj! - odgovori Ivan osjetivši žeđ.

Buka je postajala sve jača i jača i Ivan se počeo opuštati. Hodaju mirno ulicama, tu i tamo im netko ponešto dobaci, ali ništa se strašnog ne događa. U početku su ga malo šokirali pojedini učesnici Gay prida, koji su, još malo, pa bili posve goli. Mahali su rukama, smijali se, a mnogi i ljubakali. Ivan se opustio i počeo uživati u paradi: još jedan korak naprijed prema priznavanju manjina. Užasavao se svake diskriminacije i vjerovao je u bolje sutra i želio dati svoj doprinos toj boljoj budućnosti, jer ne činiti ništa ...

Mobitel, u džepu njegovih traperica odrezanih nogavica zazvoni, ali Ivan ne čuje zvuk, već samo drhtaj na nozi, koji mu to govori. Shvativši, kako u ovoj gužvi i buci neće baš ništa čuti, Ivan potapša Sala po ramenu tražeći njegovu pažnju, nagne se prema njemu i povikne mu u uho:

- Mobitel! Idem tamo – vikne i pokaže rukom na rub žute zgrade - i čim završim razgovor, vraćam se.

Sal klimne i nastavi veselo podvikivati zajedno sa ostalim sudionicima parade, a Ivan se dugim koracima udalji, namještajući naočale koje su mu spuznule niz nos: znoj mu se cijedi niz lice. Stane uz zgradu, pored ulaza i jednom rukom čisteći naočale i kratkovidno žmirkajući, javi se na mobitel.

- Vidiš ovog? - upita Ivor. - Dolazi nam ko naručen!!

- Vidim ga! - Sebastian odlučno zgrbi ramena, izvuče željeznu šipku koju je do tada skrivenu držao u rukavu: samo je zbog toga i ponio košulju dugih rukava po ovoj vrućini. - Idemo! Sad!

U trenutku, dok mladić telefonira i nespretno pokušava očistiti naočale, sa leđa mu brzim koracima prilazi Sebastian, zamahne strelovito šipkom i pogađa ga točno po sredini glave.

- Evo ti, pederu! - viče Sebastian, oči mu se divlje sjaje, a osmjeh mu se pretvorio u vučje režanje žedno krvi.

Odjednom se iz nigdje stvore policajci i bace na Sebastiana, a Ivor, iskoristivši gužvu koja je odjednom nastala, izgubi se u gomili, prepuštajući svog prijatelja njegovoj ni malo lijepoj sudbini …

Točno u trenutku dok sjedaju za večernji obrok, telefon se prodorno oglasi i Anton Raban mršteći se ustane od stola.

- Nadam se da je to naš klipan - promrsi kroz zube. - I da ima dobro objašnjenje za svoj nestanak.

Do krajnosti zabrinuta za sudbinu sina koji je jednostavno nestao, Danijela pažljiva gleda smrknuto lice Antona i sluša njegove kratke, potvrdne riječi. Primjećuje promjene na njegovom držanju, iako joj je okrenut leđima i kad Anton nakon nekoliko minuta odloži slušalicu i okrene se prema njoj, uplaši se njegovog izraza lica.

- Prokleti klipan! - zareži Anton.

- Što se dogodilo?

- Dozvolio je biti uhvaćen! - bijesno odgovori Anton. - Eto što! Razbio je glavu nekom pederu i dok je to činio, policija ga ščepala! Glupan prokleti! A koliko sam mu puta rekao, kako nikad ne smije biti uhvaćen. Kako mora biti mudar, predviđati ...

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 13. srpnja 2007.

Uvid



Proteže se mačkasto na krevetu, besramno razotkrivena: golotinja joj blješti raskošnom ljepotom. Ravnodušan sam i ona to osjeća i ljuti je moja ravnodušnost i mačje joj oči zelenkasto sjaje: boja je to ljutine, koju pokušava sakriti. Igra igru koja se zove "Sve je u redu", a ništa nije u redu i ona to vrlo dobro zna, baš kao i ja, ali za razliku od mene, ona to ne može prihvatiti, pa laže samu sebe i što se više lažima uvjerava, više tone u mojim očima. U kaljužu manipulacije. U meni porađa prezir.

A nekad sam je volio, Katarinu, koju sam zvao Velikom, volio je divljom ljubavlju sve do onog kobnog trenutka, onog vrućeg poslijepodneva u ovoj istoj sobi, kad sam odjednom dobio uvid u njenu plitkoću. I prestao sam je voljeti. Istog trena. Samo tako.

Bio sam išetao iz sobe i vraćao se nakon desetak minuta, noseći svježe skuhanu kavu i kroz otvorena sam je vrata gledao, kako ona samu sebe gleda u malom ogledalcu, koje žene obično nose u svojim torbicama. Pogled joj je bio usredotočen, sve je oko nje prestalo postojati, shvatio sam odjednom. I ništa joj nije bilo važno, osim njenog odraza u ogledalcu, u kojeg je upravo hipnotički gledala. Divila se svojoj ljepoti i uživala u njoj. Kratki mi se trenutak, dok me Katarina nije ugledala, učinio dugačak i predugačak, dok su u meni počela bujati pitanja: tko je ta žena? Što želi ta žena? I mogu li joj to pružiti? Želim li joj pružiti ono što ona želi? I da li … a onda je Katarina podigla glavu, osmjehnula mi se, brzo odgurnula torbu koju je bila privukla na koljena i zadovoljno pljesnula rukama, poput djeteta.

- Oh! Kava! – uzviknula je. – Upravo ono što mi najviše treba.

Znao sam, odjednom sam progledao, kako to nije spontani uzvik zbog te male vruće i crne sreće: naslutio sam ispod vesele površine ravnodušnost. I počeo se pitati …

Osluškivao sam nekoliko dana svoje osjećaje, ali se osjećaji nisu micali, mirovali su, činilo se da su mrtvi. A sjećao sam se osjećaja na početku naše veze, kad smo tek postajali par, kad se ocean osjećaja svakog dana prelijevao i punio me i potapao, a ja uživao u grcanju, dok sam se borio progutati još više osjećaja, još slasti ... uvijek još ... nikad mi nije bilo dosta. Plime su osjećaja bile visoke i plutao sam na njima svakog trenutka i svaki mi trenutak postao vrijedan sjećanja i želio sam ga pamtiti, zauvijek pamtiti, baš ovakvog kakav je, neuljepšan, jer nije mu trebalo uljepšavanje. Umotan u toplo poslijepodne, zalazećeg sunca, dok se noć približava, osjećaj je lebdio nad našim tijelima i grijao nas svojom blagom prisutnošću. Nije nam trebao pokrivač.

Ponirao sam u njeno tijelo i naša su tijela ponesena trenutkom slasti pjevala pjesmu skladno, osjećajno, a opet u beskrajnoj nježnosti divlje požudno, kao da pokušavamo ubiti jedno drugo. A možda se i jesmo ubijali, tko zna. Svakako sam umirao pri tim susretima: svakog je puta jedan mali djelić mene umirao u njenom naručju i dok bih slatko umirao, u Katarininom sam oku čitao ushit: voljela je moje male smrti. Voljela je vladati, Katarina Velika! U meni je našla vjernog podanika, koji joj se pokoravao u svakom trenutku, ali onda to nisam znao: i opet sam sve pogrešno tumačio! Budala, kakav sam postao zaslijepljen Katarininom ljepotom i ljubavnim umijećem, smatrao sam da služim našoj ljubavi, ali u nje ljubavi nije bilo: služio sam njoj, Katarini, koja je imala velike prohtjeve, a koje sam radosno ispunjavao, nikada ništa ne sumnjajući, glupo uljuljkan u nježne valove ljubavi, koji su toplinom zapljuskivali moju dušu, moj um, prali me za nju, za Katarinu.

Odlučio sam joj reći, kako u meni više nema žara, nema ni malo plamena, samo tmina i kako je kraj između nas dvoje već ušao u naše živote. Od sada će biti bolje da pođemo svatko svojim putem. Ali Katarina nije tako mislila, još manje osjećala: bila je uvjerena kako se sve odvija baš onako kako ona želi da se odvija. Zar nije tako čitavog njenog razmaženog života?

Zatim je poželjela dijete, Katarina. A ja sam bio tu i morao sam joj poslužiti za ostvarenje želje. Nije me pitala želim li dijete, osjećam li potrebu za njim, ili bilo što drugo. Ništa! Šutjela je o djetetu, dok je iz mene izvlačila posljednji atom snage, potičući vješto moju strast: dok sam vjerovao kako želi mene i osjećao sreću u njenom naručju, ona je mislila na "njega", na moguće dijete, nešto još nedefinirano, ali u njenom umu i te kako prisutno i još koliko priželjkivano.

Kažu, kako misao oblikuje stvarnost, pa mi tako prije pola sata, smiješeći se prepredeno, oblizujući se mačji, rekla kako će uskoro postati majka. Nije rekla da ćemo postati roditelji ili da je zanijela ili bilo što drugog, što li se već govori u takvoj prilici. O, ne! Samo je istresla iz vreće zveckajući svojim željama koje su postale riječi.

- Moram ti reći, da ću postati majkom.

Gledam je i osluškujem osjećaje u svojoj dubokoj nutrini i ne čujem ništa i to me raduje i plaši. Na kraju postajem oprezan.

- Postati ćeš majkom? - ponavljam mirno i tiho, stojeći gol pored prozora i gledajući Katarinu isto tako golu, kako se širi na krevetu, rukama milujući čvrsti i napeti trbuščić, koji bi uskoro trebao groteskno narasti i postati njen dominantni dio. - Ako se mene to tiče, a sudeći po tome što me obavještavaš tiče, znači li to kako očekuješ dijete sa mnom?

- Logika ti je neoboriva - reče ona podrugljivo, mazno se protežući, mameći me: tijelo joj se zmijski uvija i presijava na poslijepodnevnom suncu, koje je na zalazu.

- Nikad nismo razgovarali o djetetu - kažem mirno.

- Pa? - upita Katarina, sjeda i pali cigaretu.

- Pa ništa - kažem i prstom upirem u cigaretu. - Tako se ne ponaša buduća majka.

- A kako se ponaša buduća majka? - pita ona i dalje podrugljivo.

- Ne znam - priznajem joj oblačeći traperice. - Želiš li to dijete?

- Zar misliš da bih zanijela da ne želim? - odvrati ona i upitno me gleda, ne ispušta iz vida. - Pa nisam glupača!

- A ja jesam? Glup? - pitam je.

- Zašto tako misliš? - pita me Katarina, dok sam ja siguran kako točno zna zašto tako mislim.

- Ma nije važno - kažem joj. - Hajde, obuci se. Vodim te na večeru.

- Na večeru? - Katarina živahno iskače iz kreveta i grabi zelene gaćice, nemarno odbačene na parket. - Vodiš buduću mamicu na večeru? Znači li to, da se ne ljutiš na mene?

- Ne ljutim se, naravno.

Hodamo toplim večernjim ulicama, noć se spušta, večera je iza nas, siti smo, zadovoljni. Polako šećemo gradskom vrevom: kao da su svi večeras izašli iz svojih domova u toplinu ljetne noći. Vreva ljudskih tijela i buka prometa i smrad benzinskih para. Čari gradskog života.

Stojeći na rubu pločnika, dok okruženi gomilom šetača čekamo na zelenilo semafora, Katarina pali cigaretu. Ne gledam je: mrzim njeno pušenje, a pogotovo mrzim kad puši na ulici. Čudno, sjećam se kako mi u početku poznanstva to uopće nije smetalo, a sad mi kida živce. Stojim ukočeno pored nje, sa Katarinine lijeve strane i zurim uokolo. Uopće ne odajemo da smo par, da smo zajedno. Dvoje prolaznika, dvoje stranaca, koje ništa ne povezuje, čekaju na slobodan prijelaz jedno pored drugog u bezimenoj gomili.

Pažljivo gledam, procjenjujem, ali to ne odajem, pa kad je trenutak stigao, točno sam ga osjetio, zaplamsao mi plamen u dnu stomaka, plamen koji Katarina više nije imala snage, a vjerojatno ni želje čak ni upaliti, nikako rasplamsati. Čitavo mi se tijelo napelo, a toplina jurnula i pretvorila se u vrućinu. Samo je misao bila hladna, ledena. Znam: sad ili nikad! Trgnem nevidljivo ramenom i udaram Katarinu snažnim udarcem gole mržnje. Katarina vrišteći i lamatajući rukama uzaludno nastoji povratiti izgubljenu ravnotežu i pada pod jureći autobus, dok ja polako, krajnje polako, koraknem malo u lijevo i unazad i više nitko ne može reći kako sam se nalazio pored nje. Nastaje vriska i strka, a ja se sve više, stopu po stopu udaljavam i dok se spremam na odlazak, začujem glas, dubok, promukao:

- Jadnica! Gotova je. Barem se nije mučila.

Ne okrećem se. Znam kako svi bulje u ono što leži na asfaltu i što je do malo prije bila Katarina. Ne osvrćem se, udaljavam se mirnim i tihim koracima, a umjesto Katarine, prati me oslobođenje.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 10. srpnja 2007.

Punoljetnost



Osamnaest godina. Danas joj je osamnaest godina. Podmetnuvši dlanove pod glavu, pod svoju gustu i smeđu i dugu kosu rasutu po jastuku, Leonarda se zadovoljno osmjehne u polutami svoje sobe, u svom vlastitom malom carstvu. Punoljetna je! Jedva je dočekala ovaj dan, ovaj trenutak, kad joj više neće nitko moći govoriti ovo smiješ, ovo ne smiješ ... nema više zabrani, nema više skrivanja, strepnji ... slobodna ... konačno je slobodna! Osamnaest! Bilo je dana, kad je najozbiljnije pomišljala, kako neće doživjeti ovaj dan. Ali izdržala je, sve je izdržala i od danas je sve drugačije.

Dok joj pobjedonosan smiješak obasjava lice, Leonarda odgrne sa sebe plahtu, pa gotovo iskoči iz toplog kreveta. Kroz spuštene rolete dopire danja svijetlost: dan se već uvelike razmahao, čuje se brujanje i buka, grad diše, živi, mahnito pulsira, miješa ljudske sudbine. Gola, na njoj su samo u minijaturne crvene gaćice, Leonarda priđe prozoru i podigne rolete. Neka sunce uđe u njenu sobu, u njen život, neka je obasjava i grije. Trenutak stoji pored prozora i gleda u beskrajno plavetnilo, a smiješak joj i dalje lebdi na lijepom licu. Zatim baci pogled na sat i shvativši da je gotovo prespavala čitavo jutro, brzo navuče traperice i bijelu majicu kratkih rukava.

Osvježena, čista, sa osmjehom koji joj i dalje titra na licu, iz kupaonice prođe kratkim hodnikom i uđe u dnevnu sobu, očekujući čestitanja, ali dočeka je ledeni zid šutnje, iako se u sobi, neudobno i napeto sjedeći na kauču jedno pored drugog, nalaze otac i majka, a brat joj, četiri godine mlađi od Leonarde, uplašeno i ukočeno stoji pored prozora i gleda dole niz šest katova na ulicu, kao da se tamo dolje tko zna što zanimljivog događa.

- Dobro jutro! - pozdravi Leonarda.

- Već je blizu deset - reče joj otac, bacivši pogled na sat, iako, Leonarda to osjeća, vrlo dobro zna koliko je sati.

- Kasno sam zaspala - pokuša se opravdati Leonarda.

- Ne zanima me - kruto joj odgovori otac: majka uporno šuti i gleda u neku nepostojeću točku i upravo taj pogled opomene, ali nedovoljno, Leonardu. - Danas ti je rođendan, punoljetna si i po zakonu nisam te više dužan izdržavati.

Leonarda se ukoči. Sve je očekivala, ali nikako ovo. Ne na današnji dan! Na njen rođendan. Ne danas kad bi trebala biti sretna. Zašto baš danas? Zar joj je otac toliko okrutan čovjek?

- Pretpostavljam kako znaš što to znači - reče joj on.

- Ti mi reci - ukočeno odgovori Leonarda: glas joj je drhtav, ali ima i tračak prkosa u njemu.

- Stvari su ti tamo - pokaže pokretom ruke otac u kut sobe, gdje Leonarda tek sad ugleda dvije velike prepune torbe: dobila ih je na poklon od roditelja za prošli rođendan. - To je tvoje. Osobno sam sve spakirao. Uzmi to i nestani iz naših života. Idi živjeti sa svojom ljubavi. Ovdje nećeš više! I ne dolazi. Nemaš više što tražiti ovdje!

Leonarda baci pogled prema majci, ali joj majka obori glavi, skupi ramena, a želja za nestankom vriskala je iz položaja njenog sitnog tijela. Nema pomoći, shvati Leonarda. Nema pomoći. Majka je stala na stranu oca, a braco ... pa, pitanje je koliko on shvaća od svega ovoga. Četrnaest će mu uskoro biti i možda nešto i zna o tim stvarima. Današnji klinci ...

- Zašto mora biti ovako? - upita Leonarda i prkosno, prvi put u svom mladom životu, zapali cigaretu ispred roditelja.

- Sama si ovo izabrala - odgovori joj otac zureći u cigaretu u njenoj ruci i gadljivo stišćući usne. - Nemoj misliti, kako si zbog cigarete u ruci i slobodnog seksa odrasla osoba. Nadao sam se, o kako sam se nadao! Priželjkivao sam da je ta ludost samo privremena, mladenački hir, ali uzalud. Ponašaš se i dalje onako kako se pristojne djevojke ne ponašaju. Misliš kao si pametna, kako sve znaš i naše te se molbe i preklinjanja ne tiču. Ali sjetiti ćeš ih se jednog dana. Još si ti nezrela i ništa ne znaš o životu.

- Možda ništa ne znam o životu - reče Leonarda, a oči joj se cakle: na rubu je suza, ali prokleta bila ako zaplače pred njima! - Ali znam toliko, da roditelji obično ne izbacuju vlastitu djecu na ulicu. Umjesto rođendanskog čestitanja.

- Ponavljam, sama si izabrala. I više se nema što reći.

- Kriva sam što volim? - upita Leonarda i prkosno ga pogleda. - I moram zbog toga ispaštati?

- Ne upotrebljavaj riječi kojima ne shvaćaš značenje! - vikne joj otac i u uzbuđenju skoči na noge, pa se nagne prema njoj preko malog staklenog stolića, koji stoji između njih. - Što ti znaš o voljenju? Tvrdiš da si se zaljubila, a ja to zovem zaluđenošću, stranputicom! Pa to je ... pa to je ...

- Reci! - Leonarda se posprdno nasmije. - Reci konačno: što je to?

- To je nenormalno! - vrisne njen otac, a licem mu preleti crni oblak bijesa. – Izopačeno! Odvratno! Eto što je! Kako možeš tvrditi da si zaljubljena u ženu?

- Zato što je to istina!

- Ti si nastrana! - zaviče joj otac, pa ponovo sjedne i obgrli ženu, tražeći podršku od nje.

- Nisam nastrana! - odbrusi Leonarda. - Pa mnogi su ...

- Ne zanimaju me mnogi! - izdere joj se otac. - Proklete lezbače i pederčine me se ne tiču! Mogu otići do vraga, ako se mene pita. Svijet bi bio bolji bez njih! Ali tičeš me se ti! Moja kćerka!

- Ako sam ti kćerka, zašto me ne prihvatiš ovakvu kakva jesam?

- Jer to ni si ti! - odvrati joj on, crven zbog pravednog gnjeva, koji ga je čitavog obuzeo. - Sve dok nisi upoznala tu ...

- Rajka joj je ime - dobaci Leonarda: nešto je tjera da ga izaziva. - Zašto ne izgovoriš njeno ime?

- Za mene je ona bezimena! Otela mi je ...

- Nitko mene nije oteo! - prekine ga Leonarda. - Tu sam, zar ne? Ista kao što sam bila i prije nego li sam upoznala Rajku. Nitko me nije oteo od tebe, ali me ti tjeraš od sebe.

- Nije istina! - usprotivi joj se otac. - Još uvijek možeš ostati. Biraj: ili mi, tvoja obitelj koja te voli, ili ona ...

- I Rajka me voli - reče Leonarda. - A i ja nju volim.

- Ako si tako odlučila ... - reče otac i rukom po drugi put mahne u pravcu nabijenih torbi.

- Idem! - prkosno reče Leonarda. - I neću se nikada više vratiti.

Stojeći ispred zgrade, dok joj torbe leže pored nogu, Leonarda drhtavim rukama izvadi mobitel, pa nazove Rajku. Što ako ... ne smije ni misliti na tu mogućnost. Rajka je voli, zna to i ...

- Sretan ti rođendan, ljubavi! - čuje Rajku koja joj veselo, gotovo da i ne govori, već pjeva, upućuje čestitke i lijepe želje.

- Molim te, ljubavi! - uspije je jedva prekinuti Leonarda - Poslušaj me pažljivo, molim te ...

- Oh, bože! - uzvikuje Rajka. - Koje li okrutnosti ... Ništa ne brini, molim te. Čekaj me tu: za pola sata sam kod tebe. Ništa ne brini, molim te ...

Stoji ukočena, šok još nije prošao. Ali se više ne boji. Rajka je nije izdala: njena Rajka će se pobrinuti za sve. Ona zna što treba poduzeti. Trideset i pet joj je, zaposlena, neovisna. Prava žena. U njenim je rukama sigurna.

Nikad neće zaboraviti onaj prvi dodir, nježni dodir Rajkine ruke na svom tijelu. Zadrhtala je i pokušala se prisjetiti dodira muških ruku, jer bilo ih je, naravno, ali ništa se nije moglo usporediti sa ovim dodirom Rajkine ruke, nježne i znalačke, koje su otkrivale nepoznate naslade. Sve je nestalo, sve potonulo u zaborav, dok ju je Rajka iskusnim pokretima milovala, otvarajući joj tijelo poput cvijeta. Pripremajući je na novo iskustvo. Nestala su sjećanja na muške ruke, na njihove dodire, više nisu bili ni malo važni.

Ovo je ono što je čekala čitavog svog života. Zbog toga nije osjećala uzbuđenje u muškarčevom zagrljaju. Ovo je njoj potrebno, ovo želi, mislila je, osjećajući požudne, a opet nježne poljupce između bedara i milujući Rajkinu kosu i želeći da trenutak nikad ne prestane, da vječno traje, da se utopi u zadovoljstvu koje joj preplavljuje tijelo.

Konačno se našla. I više se nikada neće izgubiti.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.