Lavinija je imala najljepši crvenkasti vrt kojeg sam ikada vidio i u kojem sam beskrajno znao uživati. Brinula se o njemu, svom vrtu uživanja: Lavinija, pa ga je redila, čuvala i pazila, mazila, potkresujući ga i češljajući ga, a ja sam, za uzvrat, obožavao vrt uživanja. Znao sam, dok se brine o svom vrtu, koji se propinje na brežuljku slasti, njene se misli bave sa mnom i onim što činim njenom vrtu. Cijenio sam to.
Uživao sam kad bi se lijepa i crvenokosa Lavinija polegla na krevetu, blago šireći prekrasno međunožje, dok bi crvenilo grma uživanja plijenilo moju uzbuđenu pažnju, pozivalo, mamilo, zahtijevalo. Nisam nikada mogao odoljeti, pa bih nakon nekog vremena, dok bi pogledom uživao u toj raskošnoj ljepoti, potkresanoj, pažljivo obrijanoj sa strane u savršeni crveni trokut na bijeloj i njegovanoj koži, prilazio uzdrhtalo. Uzdrhtalim bi prstima lagano, poput lahora, govorila mi je Lavinija kasnije, titrao oko njenog otvora. Treperio bih prstima, dotičući je tu i tamo, nikada u ujednačenom ritmu, dovodeći je do ludila, tjerajući je iščekivati dodir, a ne naslućujući kad će ga osjetiti.
Lavinijino se vitko, možda malo mršavo tijelo, izvijalo pod mojim dodirom, oči joj bile čvrsto zatvorene, a ja bih joj pomno pratio izraz lica na kojem se čitalo golo i besramno uživanje, dok bi prstima istraživao njenu vlažnu nutrinu, koja je postajala sve vlažnija. Prstima mi je prolazila kroz kosu dajući mi znak što želi, a ja bih uranjao glavom među njene butine i pio na izvoru, dok bi joj tijelo treperilo, treslo se, propinjalo, da bi se u jednom trenutku iz njenih grudi iščupao prigušeni krik velikog zadovoljstva i poput oslobođene ptice vinuo se iznad nas, trepereći krilima zadovoljstva, ispunjavajući Laviniju i mene i zrak oko nas, odbijajući se od zidova, uranjajući u naša oznojena tijela. Bili smo jedno! Užitak!
Sve do onog trenutka, kad sam, jednog proljetnog poslijepodneva koje se polako pretvaralo u sumrak, pogledao Lavinijino lice. Grčilo se u ekstazi i primijetio sam kako širom otvorenih očiju , dok joj drhtaji zadovoljstva trepere na lijepom licu, gleda u digitalni sat, koji je crvenkasto žmirkao prema našim golim i isprepletenim tijelima u polutami sobe. Žurila se negdje, shvatio sam, ali je prije nego što otiđe, željela ugrabiti još jedan vrući dah zadovoljstva.
- Žuriš? - nemarno je upitam.
- Imam dogovoreno nešto - odgovori i rukom mi pomiluje bok.
Nisam ispitivao. Bilo mi je dovoljno što dolazi redovito u moju samoću donoseći mi uživanje. Kad bi otišla, ostavljala bi pregršt uspomena: čuo bih njen uzdah, dok bi vrata zaškripala, smijeh, dok bi vjetar puhnuo u sobu, vruć pogled, kad bi se zraka sunca probila u prostoriju. Sve me podsjećalo na Laviniju. Na strast!
Uživajući u milovanju crvenkastog vrta zadovoljstva, nastojao sam je još neko vrijeme zadržati za sebe i za svoje zadovoljstvo. Još sam je bio gladan: uvijek sam je bio gladan. Želio sam gristi to bijelo i čvrsto tijelo, slušati krikove boli, kao što slušam krikove strasti. Možda onda ne bi neprestano odlazila? Možda bi ostala?
- Doći ću u subotu - reče penjući se na mene, opkoračivši me, pa spuznuvši sa kreveta
- U subotu? - začudim se: zar bez njenog vrta toliko dugo vremena? - Pa tek je nedjelja! To znači pun tjedan!
- Ne mogu ranije ...
Šutim. Što mi preostaje? Osim čekati subotu.
- Ajde - reče Lavinija. - Brzo će proći i ponovo ćeš uživati u svom vrtu uživanja.
- Ima u tvom vrtu uživanja i trunčica zla - kažem joj. - Dolaziš sve rjeđe.
- Nije ono što misliš - reče Lavinija popravljajući suknju i kritički se odmjeravajući u zrcalu.
Ponedjeljak. Utorak ...
Dani se nižu besmisleni i provedeni u uzaludnom iščekivanju. Ne dolazi, naravno. Ali svejedno iščekujem. Neprestano mislim na nju, Laviniju, samo na nju. Pričinjava mi se kako u zraku ispred sebe vidim njen plameni grm i ne mogu dočekati vidjeti je, prstima proći kroz tu raskošnu ljepotu, počešljati je, čuti uzdah uživanja.
Ne zovem je. Ni ona mene. Dogovorili smo se tako: svatko vodi svoj život ne smetajući onom drugom. Čak ni telefonom.
Srijeda. Četvrtak ...
Želja je u meni narasla, čini mi se do neba. Ako joj je i samo nebo granica. Ne mogu dočekati svoj voljeni grm. Nedostaje mi pod jagodicama mojih prstiju. Često zatvaram oči i prisjećam se dodira svilenkastih dlačica pod dlanom, dok joj kružnim pokretima milujem brežuljak. U jecaju mašte prizivam drhtaj tijela pod dlanom i u sjećanju obnavljam sve on trenutke nabijene strašću ... ni o čemu drugom ne razmišljam.
Petak.
Još samo današnji dan moram izdržati. Izdržati ću. A sutra ću zgrabiti moj vrt zadovoljstva, zgrabiti ga čvrsto, ali ne grubo, stegnuti, prisiljavajući joj tijelo da se propinje u luku, pa zatim ... maštam, maštam ... ništa drugo nemam osim mašte ... i čekanja. Koje postaje sve teže.
- Imam iznenađenje za tebe - reče mi.
Upravo je stigla, niz duguljasto lice klize joj sitne kapi kiše, bez kišobrana je. Trese kosom, smiješi se, izgleda zadovoljno.
- Kakvo iznenađenje? - pitam je.
- Vidjeti ćeš! - odgovara Lavinija.
- Želiš li kavu? – pitam, a u sebi se molim da odbije: nestrpljiv sam. - Ili nešto drugo?
- Želim tebe!
Istog se časa počinjemo oboje svlačiti. Ja sam prvi gotov sa svlačenjem, pa je gol čekam pored kreveta i pratim joj pokrete, brze, a opet ženstvene. Gornji joj dio tijela gol i upravo raskopčava traperice, pa sjeda na stolicu. Gledajući me ispod oka svlači traperice, a taj me zvuk uzbudi do ludila.
Lavinija primjećuje moje uzbuđenje i osmjeh joj preleti, brz, ponosan, još uvijek mokrim licem. Pruža ruku i miluje mi nabreklu uzbuđenost. Zatim sklizne iz bijelih i minijaturnih gaćica, okrenuta mi leđima.
Odjednom se okreće prema meni i stoji raširenih nogu ispred mene, a ruke joj na bokovima.
- Onda? - upita sa smijehom. - Što kažeš na iznenađenje?
Sa nevjericom buljim u njeno obrijano međunožje. Brdo je strasti postalo sasvim golo. Blijedo. Bezbojno.
- Ali što ... - muca Lavinija, primjećujući kako moja uzbuđenost, koja je sve do malo prije ponosno pulsirala prema njoj, počinje popuštati, mlohaviti i za čas je više nema.
- Odlazi! - kažem joj. - Odlazi i ne dolazi više!
Ledeno-plavičasta, poput leda, mučnina se prostrla između nas i raskinula sve niti koje su nas nekada povezivale. Ako su nas povezivale.
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar