Nestalo

Sjedim za kuhinjskim stolom, subota je, deset sati ujutro, vruće. Ispred mene puši se i mami mirisno netom skuhana kava. Pijuckam sa uživanjem, znojim se bez uživanja i gledam u Agatu ravnodušno. Tko je ona?

Dvanaest smo godina braku i nikad do prije šest mjeseci nisam postavljao sebi ovakvo pitanje. Ali ga u posljednje vrijeme postavljam sve češće. Ne prepoznajem više svoju vlastitu ženu. Negdje, na stazi zvanoj brak, ona je skrenula jednim putem, a ja drugim, a da to nismo ni primijetili. Agata ne primjećuje ni sada.

Probudila me prije sedam, raščupana, nenašminkana, površno ogrnuta kućnim ogrtačem.

- Ustani - rekla mi je. - Mala nam ide na kupanje sa susjedima. Moraš je ispratiti.

- Zar ne možeš to sama učiniti? - jeknuo sam bolno: subota i nedjelja su jedini dani kad se mogu pošteno naspavati.

- Što bi susjedi rekli? - odgovorila je pitanjem, što je postao Agatin običaj. - Hajde, poslije možeš ponovo leći.

- Poslije neću moći zaspati - zastenjao sam.

I bio sam u pravu, naravno. Ispratili smo zajedno našu jedinicu do susjedovog automobila, poljubili je i zagrljeni mahali za automobilom koji je brzo odmicao, dok je djevojčica veselo odlazila prema avanturi zvanoj more: prava slika skladnog bračnog para. Kad je automobil skrenuo i nestao nam sa vidika, spustio sam ruku sa Agatinog ramena i odglumio kako nisam primijetio njen prijekoran pogled. Jer, možda neki susjed gleda ...

Prelistao sam novine, pijem već drugu kavu, glazba tiho lebdi oko mene. Ne osjećam mir. Osjećam nemir, nezadovoljstvo. Koje kopa po mojim živcima i malo mi treba, pa da ne opsujem, ustanem i izađem iz ovog zatvora. Osjećam se zatvorenim, sputanim i sve mi ide na živce.

Agata, potpuno nesvjesna mog tmurnog raspoloženja, mota se po stanu, kao i uvijek sa krpom u ruci i briše prašinu. Stalno briše prašinu, čini mi se. Ne mogu je ni zamisliti bez krpe u ruci. Objavila je rat prašini.

Nekada nije bilo tako, sjećam se sa sjetom. Nekad mi je znala sjesti na koljena i ljubiti me, zavoditi.

- Zar nemaš pametnijeg posla nego čitati novine? - pitala bi me onim posebnim glasom.

Odbacivao bi novine i posvetio se njoj i uživanju nije bilo kraja. A onda se nakon četiri godine bračnog uživanja rodila Alemka i uživanje je postepeno postajalo rijetko, sve više rijetko, da bi konačno nestalo. Moja je Agata svu svoju energiju, pažnju, usmjerila na malu i na održavanje čistoće u kući i polako, ali sve više, zanemarivala mene. Nisam to ni primjećivao, sve dok se jedne večeri za šankom, dok smo pijuckali nakon posla, nije poveo razgovor o bračnoj nevjeri.

Slušajući razgovor i smijeh prijatelja i kolega sa kojima sam se opuštao uz čašicu, pokušavao sam se sjetiti, kad sam posljednji put vodio ljubav sa Agatom. I nisam se mogao sjetiti. Ma koliko kopao po sjećanju, nisam se mogao sjetiti.

Te sam večeri, čim sam došao kući, odgurao Agatu u kuhinju, da mala ne čuje naš razgovor.

- Što ti je? - pitala je začuđeno.

- Reci mi, kad smo se poševili posljednji put?

- Ma daj! - uzviknula je i odgurnula me. - Jesi li poludio? Što ti je?

- Reci! - navaljivao sam. - Ako se sjećaš? Kad?

Lijepo sam vidio kako se napreže sjetiti se, ali naravno, uzalud. Ljutito je zatresla kosom i pomaknula podložak za čaše: besmisleni pokreti koji su odavali njeno raspoloženje, svaka stvar mora uvijek biti na svom mjestu.

- Ne znaš! - ustanovio sam. - E, pa ne znam ni ja!

- Ma čuj - rekla je Agata brzo. - Nije sad ni vrijeme ni ...

- Slažem se - prekinuo sam je. - Kasnije ćemo to raspraviti.

Ali nismo. Poslije večere drijemao sam u fotelji, odnio malu u njenu sobu, pa uskoro i sam otišao u krevet.

- Doći ću odmah - obećala je Agata. - Čim sredim posuđe.

Buka koju je stvarala u kuhinji nije mi smetala zaspati, bio sam oguglao na nju, slušajući je svaku večer: uskoro sam zaspao. A to je Agata i htjela.

Gledam je sad: briše prašinu, besmislen posao u kojem kao da uživa. Na licu joj miran izraz, bez imalo napetosti. Kao poslije seksa, pada mi na um. Poželim joj reći, kako smo sada sami, kako male nema, kako možemo ...

- Kad ovo sredim - progovori Agata iznenada i prekine mi misli, a da ih nije ni naslutila - voljela bih kad bi mi pomogao oko vrta. Vidiš li kako su vrtovi u susjedstvu uređeni, a naš ...

Ne slušam je. Gledam je mirno i ne slušam je. Kao što Agata već dugo ne sluša moje želje. Poželim joj reći kako imamo boljeg načina provesti dragocjeno vrijeme, kad smo oboje slobodni, nesmetani ni od koga, kad ...

- Želim rastavu! - izlanem umjesto toga: naprosto riječi mi izlete, predugo su čekale spremne i ne čudim se Agatinom zapanjenom izrazu lica: priznajem, uživam u njegovom izrazu. Oči joj se raširile, potamnile i u njima se ogleda duboka nevjerica. Jer u njenom svijetu sve je u najboljem redu.

- Jesi li ti poludio? - pita me sa krpom u ruci, na tren zaboravljajući na svoju smrtnu neprijateljicu: prašinu.

- Jesam - kažem ustajući i izlazeći iz kuhinje. - Ali samo na neko vrijeme. Sad je to prošlo.

- Prošlo? – pita Agata podižući glas: osjećam kako hoda iza mene, ali ne želim se okrenuti.

- Naš je brak postao prošlost – dobacim joj preko ramena. – Ti si ga ubila i pokopala!

- Gade! – vrišti ona. – Za sve sam ja kriva! A ti?

- Što ja? – okrećem se prema njoj i pitam je mirno. – Reci, što ti smeta kod mene?

Ukočeno bulji u meni. Zatim joj licem prelijeće zeleni zluradi smiješak i unaprijed znam što će reći.

- Imaš drugu! – optuži me upravo onako kako sam i očekivao.

- Nemam drugu – umorno joj kažem. – Niti želju za drugom ženom.

- Lažeš! – vrišti Agata i počinje me udarati po grudima stisnutim šakama, a u ruci joj i dalje krpa kojom je brisala prašinu, pa mi prašina udara u oči i to me naljuti.

- Prestani! – vičem i hvatam je za zapešće.

Agata, sasvim izbezumljena, ta čitav se njen svijet ruši, pljune mi u lice. Poludio sam. Samo na kratki trenutak, ali bilo je dovoljno. Puštam joj ruku koju sam čvrsto držao, zamahnem i pljuska odjekne u kuhinji. Agata padne, jednostavno se stropošta. Nešto se u meni ružnog probudi, pokrene. Zakoračim prema Agati, kleknem pored nje i počinjem je šamarati, uživajući u njenom plaču, zvukovima pljuski, njenom bolnom grčenju.

I u trenutku kad sam sve to želio okruniti završnim, moćnim udarcem, jer zaslužila je to, zaslužila je sve što će je snaći, prodorno zvonce sa ulaznih vrata vraća me iz ludog i strašnog transa u stvarnost.

Podižem se sa uglačanog poda na kome sam klečao, a Agata sune poput munje na noge i pored mene otrči u kupaonicu. Zveket zaključavanja dopire do mene, dok prilazim ulaznim vratima i otvaram ih. Sa čuđenjem gledam u susjeda, kojeg sam prije sat vremena ispratio i koji se neugodno smiješka.

- Oprosti, prijatelju – kaže i žalosno sliježe ramenima. – Gazda me zvao na posao. Nešto je hitno, kaže. Znaš da ne mogu odbiti. Poznato ti je u kakvim vremenima živimo. Ništa od kupanja, na žalost. Možda sutra?

Uvodim razočaranu Alemku za ruku u kuću i razmišljam što joj reći, kad iz kupaonice odjednom dotrči Agata, umivena, lice joj zažareno.

- Ah, zlato – govori maloj užurbano, grli je i ljubi. – Biti će kupanja sa prijateljima, ne brini. Znaš što? Provesti ćemo lijep dan. Pomoći ćeš mi skuhati i …

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.