petak, 29. kolovoza 2008.

Nešto se dogodilo



Ne izlazi mi iz glave taj naslov Josepha Heller - a iz glave, jer nešto se zbilja dogodilo.
Dan je počeo kao i svaki drugi dan, uz kavu, glazbu, maženje sa psom, da bi se nekako oko tri poslijepodne nešto dogodilo. U meni. U mojoj najskrivenijoj nutrini.
Dok sam sjedio za monitorom i nezainteresirano buljio u njega, uhvatim samog sebe kako mi gladni pogled bježi lijevo, prema policama sa knjigama. A ne čitam već pet godina. Dobro, čitam, ali ne onako mnogo i pohlepno kao što sam nekad čitao. U posljednjih sam pet godina pročitao možda dvadesetak knjiga, a nekada sam ih toliko čitao u jednom mjesecu. Odjednom se glad za knjigama tiho ugasila, a da ni dan danas ne znam zašto. Prestao sam čitati. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno se dogodilo. Nečitanje je nastupilo.


- Ah! - rekao mi je Sanjin kad me posjetio, promatrajući kasete sa filmovima i njihovu količinu uspoređujući sa knjigama. - To nije dobro. Na policama bi se trebale nalaziti samo knjige. Ili barem više knjiga, manje kaseta.
- Znam - potišteno sam odgovorio. - Ali ne čitam više.
- Ni ja - priznao je on. - Znaš li zašto ne čitaš?
- Ne znam. Jednostavno ne čitam. A oduvijek sam čitao manijački i po deset sati na dan.
- Zasićenje? - upitao je Sanjin, škiljeći preko plamena upaljača u mene.
- Ah, riječi! - Prezirno sam odmahnuo rukom. - Od kakve je važnosti zbog čega ne čitam? Ne čitam. I to nije dobro.
- Nije - složio se Sanjin. - Idemo na trčanje. To nam je još ostalo. Dok i tome ne dođe kraj.


Mora li tako biti? Pitanje odjekuje u meni dok se prisjećam tog davnog razgovora. I budi li se u meni ponovo glad za čitanjem? Da probam ...
Ustajem i uzimam u ruke knjigu čije me plave korice umirujuće privlače: "Udaj se za mene" od John Updike-a. Držim knjigu u ruci i odmjeravam joj težinu, kao da po toj činjenici mogu znati hoće li mi se knjiga dopasti ili neće. I hoću li je uopće moći čitati. Znatiželjno je prevrćem i prisjećam se one koja ju je donijela i ostavila je na ovoj polici. Sjećam se i njenog ozarenog lica, dok mi je čitala nekoliko zbilja predivnih opisa: Updike to vrlo dobro radi, shvatio sam to odavno.
Zavaljujem se u stolicu za ljuljanje, noge podižem na krevet i počinjem čitati ... i gle čuda! Ide! Čitam i uživam u ritmu rečenica i iznenađeno se trzam osjećajući komešanje u svojoj blizini, koje me vraća u stvarnost iz koje sam isplovio razapevši sva jedra i otklizao u tuđe bračne probleme, neobične, a opet tako tužno svakidašnje.
- Dobro, dobro - kažem Lori, a ona vrti repićem i razdragano me gleda. - Nisam te zaboravio. Idemo jesti, pa u večernju šetnju.


"Udaj se za mene" od John Updike-a sam doslovno progutao u tri poslijepodneva. I počeo tražiti još čitati, dok su se uspomene budile i kucale na vrata sjećanja.

Prisjećam se sebe kao klinca kako gutam avanturističke romane i kunem se samom sebi kako ću sva ta ludo privlačna mjesta obići kad odrastem. Moram vidjeti ocean, omirisati njegovu slanoću, moram vidjeti džunglu, koja se sad zove kišnom šumom, čuti krikove iz njene dubine, moram vidjeti pustinje ... a dok to ne vidim, pomamno čitam bez reda, grabim knjigu kako mi koja dođe pod ruku.
Još nemam nikakav književni ukus, čitam nagonski: jedna me knjiga vodi ka drugoj, ova opet ... Jedno od najčudnijih putokaza dobio sam čitajući vraški zanimljiv krimić Peter Cheyney-a, u kojem njegov junak, grubijan mekog srca citira Konfucija.
Imao sam svega sedamnaest i prvi sam put plovio Indijskim oceanom, bilo je ljeto i vrućina paklena, a ja sam ležao gol u kabini sa jeftinom knjigom u rukama, izdanje se zvalo "X-100" i čitao, dok je ventilator uzaludno bacao vrući zrak oko mene, ne donoseći osvježenje, kad se nešto dogodilo ...
- Konfucije - tiho sam izgovorio prema knjizi, čvrsto odlučivši doznati tko je taj Konfucije, kojeg Peter Cheyney tako rado i tako često citira u svojim napetim krimićima. Naravno da sam cijenio umijeće pisanja P. Cheyney-a, a kad on cijeni Konfucija ... pa to mora biti vraška kvaliteta.
Tu istu večer, dok na komandom mostu pravim društvo Barbi, kako zovemo kapetana broda i Trećem, sa kojim sam se sprijateljio, a oni me uče izračunati položaj broda pomoću zvijezda, nemirno se vrpoljim.
- Večeras ništa od tebe - kaže mi Treći iznerviran mojom nepažnjom. - Što je?
- Tko je Konfucije? - bubnem iznenada, a oni me još iznenađenije pogledaju. - I imate li, možda, koju njegovu knjigu?
- Uh! - hukne Barba. - Svemu sam se nadao, ali ovome ... Ne čitaš li ti krimiće? Gdje si naletio na starog Konfucija?
Ispričao sam im, a oni se smiješili, a ja nisam mogao dokučiti zbog čega. Sad znam: ugledali su plamičak u meni, koji se iznenada zapalio i uživali su u tome.
- Treći - reče Barba svečano - prepuštam ti most. Nas dvojica odlazimo u moju kabinu, da malome dam Konfucija.


Poprilično nakon ovog gore opisanog, nešto se dogodilo na drugom kraju svijeta, u Hull-u, Engleska.
Dok smo se iz čiste dosade opijali obilazeći mnogobrojne pubove čudnih imena kad bi ih preveli ( Crno kopito, Lagana zvijezda, Mali hrast ) u jednom od njih zapne mi za oko šarena skupina mladih djevojaka: ni jedna nije prešla dvadeset i petu, a sve su se, baš kao i mi, opijale. I to mi bilo čudno.
Još mi je čudnije bilo, kad sam primijetio kako mi jedna između njih, zamamna ljepotica kose boje meda, koja joj bila duga i pokrivala polovicu lica, dobacuje nedvosmislene poglede.
- Tko je sretan - progunđao je kuhar ljubomorno - ni u zahodu nije gladan.
Smijali su se. Nije me bilo briga. Ohrabren pićem, napustio sam društvo za šankom i prišao njenom, osjećajući na leđima poglede svojih drugara i gledajući kako se djevojke supijano kikoću i međusobno gurkaju laktovima.
Vodila me k sebi, u svoj stan, strpljivo mi objašnjavajući da moram biti tih. Nosio sam u ruci bocu irskog, umotanu u smeđu papirnatu vrećicu i ni malo me nije mučilo to što ću morati biti tih kod Nore, već me proganjalo pitanje: hoću li uopće moći ... jer popio sam mnogo, neuobičajeno mnogo.
Uzalud sam brinuo, kako se ispostavilo kasnije. Nora me uljuljkala u sigurnost svojim toplim zagrljajem i ja sam joj se prepustio širom otvorenih očiju, prihvaćajući Norin ritam, uživajući u njemu. Nisam ih se usuđivao zatvoriti, jer u tom bi trenutku počeo pomamni i ludi ples: sve bi mi se vrtjelo pred očima.
Malo sam se istrijeznio, pomoglo je i tuširanje, pa kad sam se vratio k Nori, prvi sam put istinski pogledao sobu u kojoj se nalazim. Podsjećala me je na moju sobu, tamo daleko, kući. Zidovi su bili obloženi knjigama i sa zaprepaštenjem sam čitao poznata i velika imena: Platon, Sartre, Kierkegaard, Nietzsche, Fromm, Aristotel ... i još mnogi drugi, mnogi.
Pogledao sam je poštovanjem, kojeg je Nora primijetila, jer kut usana joj zadrhtao: brzo je malo otpila iz čaše, pokušavajući sakriti svoju zbunjenost.
Sutradan, na brodu, pitali su me kako je bilo i ja sam im ispričao o knjigama.
- Načitana kurva - surovo je rekao kuhar cereći se od uha do uha. - Usprkos pročitanom, ostaje kurva.
- A ti ostaješ budala! - dobacio sam mu i okrenuo mu leđa i čitava četiri mjeseca, koliko je još trebalo proći do mog iskrcavanja sa broda, nisam sa njim progovorio ni riječi.


Prije možda tri mjeseca, još se jednom nešto dogodilo ...
Sklonivši se ispred kiše koja se iznenada sručila na grad, uletio sam u zadimljeni sasvim nepoznati kafić: iako sam znao prolaziti pored njega, nikad nisam ušao u njegova širom otvorena i tamna usta i popio nešto. Do sad.
Potražio sam mirno mjesto i smjestio se na kraju šanka: stara navika i kad sam postao toga svjestan, osmjehnuo sam se. U lokalu su bučili mladi ljudi, vrlo mladi. Po njihovim sam knjigama shvatio kako su većina studenti sa obližnjeg faksa.
Jedan je starac, ne toliko starac, koliko izmožden teškim životom, u otrcanom i sasvim mokrom sakou obilazio stolove i mladim ljudima nudio na prodaju razglednice. Očito je pomoću toga nekako preživljavao.
Gledao sam, dok sam lagano pijuckao kavu, kako ga svi odbijaju, a poneki od njih i prilično grubo. Ali je prodavač razglednica i dalje mirnim i ujednačenim korakom klizio od stola do stola, ne pokazujući da mari zbog odbijanja i zadirkivanja.
- Dosta je bilo! - proderao se odjednom jedan mršavko na jadnika. - Odjebi sa svojim sranjem! Ne trebamo ga! Jesi li čuo za e-mail?
Njegovo društvo prasne u razuzdani smijeh, a sasvim pokisnuo čovjek opusti ruke i nemoćno se zagleda oko sebe, dok su mu usne molećivo podrhtavale.
Uhvatio sam njegov pogled i brzim i kratkim pokretom ruke, pozvao ga k sebi, na šank. Dok je prilazio, kolebajući se i možda očekujući neku psinu i sa moje strane, iza njega se orio smijeh.
- Što ćete popiti? - upitao sam ga, kad je konačno uspio doklizati do mene.
- Lozu, molim - rekao je tiho. - Hvala vam.
- Ne zahvaljujte - odgovorio sam mu. - I klonite se onim mladih vukova. Znaju biti nemilosrdni.
Okrenuo mi se desnim bokom, dok je pio svoju lozu i u džepu sam mu promočenog sakoa ugledao džepno izdanje "Zločin i kazna" od Dostojevskog: knjiga je bila otrcana od čestog čitanja. Strpao sam ruku u džep, platio naručeno i ostatak od sto kuna gurnuo prema njemu.
- Žao mi je što nije više - rekao sam. - To je sve što imam kod sebe.
- Ali, molim ...
Nisam ga slušao. Brzo sam izašao van, gdje je još uvijek padala kiša, ali sad tiho, mrmljajući, osvježujuće.
Nešto se dogodilo ... na tri kraja svijeta. A sve nas povezuje.
Život je zanimljiv. Nepredvidiv.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 25. kolovoza 2008.

Pretinci



Noćas i opet nisam mogao zaspati. Budan poput starog i nervoznog zeca, širom sam otvorenih očiju zurio u noć, ne vidjevši tamu, nego nju. Odguravao sam je od sebe, ali je njeno lice lagano uvijek iznova izranjala iz crnih valova sjećanja i kako mi se približavalo, tako postajalo sve svjetlije, vidljivije. Na kraju tog mazohističkog trenutka koji je prijeti prerasti u neprekidno trajanje, učinilo mi se da vidim oreolu oko njene glave, sjajno žutu, blistavu. Zar je pretvaram u sveticu? Što mi se to događa? Toliko je žena prohujalo mojim životom, poneke od njih sasvim sam i zaboravio, a ona se prilijepila uz moje sjećanje poput pijavice i siše mi snagu.
Nekada sam vrlo lako izlazio na kraj sa sjećanjima koja bi me znala progoniti. Recimo, kad sam prekinuo sa Lisetom, a volio sam Lisetu, jako volio i čak se želio skrasiti uz nju, prestati lutati, uživati u bračnoj luci, ali ona je ... ma nije važno što je ona učinila ili nije učinila. Volio sam je. To je važno. Jedino važno. A ona me povrijedila i nisam to mogao podnijeti. Od druge da, ali ne od Lisete. Od nje me zaboljelo i nastavilo boljeti.


I kad sam je te prohladne jesenje večeri vodio u kino, pogledati film koji smo oboje željeli pogledati, a u sebi već odlučivši kako će nam ovo biti posljednje viđenje, osjećao sam se hrabrim i jakim i sposobnim nositi se sa duhovima, za koje sam znao da će me proganjati. Jer bilo mi je lijepo sa Lisetom! Ševili smo se na svim mogućim i nemogućim mjestima, gutajući pohlepno jedno drugo i nikad posve ne uspijevajući utoliti žestoku glad koja nas morila.
- Jebežljiva si vražica! - govorio bih joj u plavu kosu, dok su nam se tijela ritmički ljuljala u noći, ispod velikog kestena, pored zidića, na koji smo se naslonili i vodili ljubav pomamno i gladno i dugo, držeći je za dugu i glatku vanjsku stranu butine i znao sam da nikad više neće biti tako moćno.
- Ti voliš jebežljive vražice - uvijek bi mi odgovarala ona, obavijajući me onim svojim dugim i dugim i dugim nogama, besprijekorno oblikovanim i da ništa drugo na Liseti nije bilo lijepo, volio bih je zbog njenih nogu.
- Volim - priznavao bih približavajući se vrhuncu, čitajući joj iz pogleda da se ona već popela na njega. - Zato ću te uvijek željeti.
I u tom bi trenutku moja koljena nemoćno klonulo i Liseta bi me pridržala da ne padnem. Ili bi se držala za mene da ona sama ne bi pala? Ne znam točno, jer bilo je to svaki put omamljujuće vođenje ljubavi u kojem smo se potpuno davali, predavali jedno drugome i u kome smo istinski osjećali da postajemo jedno.
I onda je Liseta uprskala stvar učinivši ... pa, učinivši ono što mi je učinila i preko čega nikako nisam mogao preći, znao sam da nikad ne bih mogao sasvim zaboraviti, potpuno oprostiti. Pa sam odlučio prekinuti sa njom, jer nisam želio svaki put, kad zagrlim Lisetu, osjetiti njegov duh između nas, znajući da se isto tako njihala i u njegovom naručju.
Te smo večeri pogledali film, izašli na piće i uz moja dva ruma i uz njenu kavu i sok od jagoda diskutirali o filmu, a čitavo sam to vrijeme, dok smo živo razgovarali, razmišljao o tome kako ću joj zadati udarac. I uživao sam u toj pomisli, priznajem. Ne ponosim se time, ali i dan danas mislim da je zaslužila taj udarac. Dok smo razgovarali, a oči joj sijale, zamišljao sam njen izgled kad joj budem rekao da je napuštam, da je gotovo, da je kraj. Završili smo sa pićima i sa razgovorom o filmu, a zatim sam je pustim ulicama okruženim hladnim zgradama otpratio do kuće. U obližnjem smo se parku pograbili i bilo je kako nikad prije nije bilo i mislim da je Liseta znala kako se opraštam od nje, jer obavijala je noge oko mog struka i ruke oko mog vrata gutajući me i gutajući. Strast se mogla opipati u zraku, kako nam drhturi nad glavama. A pogledi nam bili prikovani jedno uz drugo, čitali smo uživanje u njima.
- Je li ti bilo lijepo? - upitao sam je i dalje u njenom zagrljaju.
- Jest - dahnula je. - Jako lijepo.
- Drago mi je zbog toga, jer gotovo je ovo između nas - rekao sam joj odmah poslije, bez milosti, fućkao sam u to vrijeme na milost: imao sam samo dvadeset i tri i želio sam biti tvrda muškarčina, ne znajući još, kako se pravi muškarci ne stide vlastite nježnosti.
- Zašto? - upitala je, ali joj u glasu nije bilo čuđenja, već prije mirenja sa sudbinom, baš kao da je očekivala ovakav završetak večeri.
- Znaš ti zašto - odgovorio sam tiho.
Plakala je. Malo. Molila. Malo. Zatim se u njoj nešto pobunilo i prkosno je podignula glavu.
- Kad se predomisliš - rekla mi je gledajući me predivnim očima sa prelijepog lica - neću te primiti nazad.
- Neću se predomisliti.
I nisam. Otišao sam od Lisete i bio ponosan na sebe. Koračao sam ulicama uspravno i brzo. Stigavši u svoju sobu zurio sam u knjige koje sam volio i zatim uzeo bocu ruma sakrivenu iza njih, sakrivenu točno iza kompleta Dostojevskog i nalio pola čaše.
Nisam se trijeznio punih četrdeset dana. Ali onda sam se otrijeznio i Liseta me više nije proganjala. Ni u sjećanju, ni u snovima ... nestala je potopljena u valovima alkohola. Tu i tamo bi izronila u sjećanju, ali nije me proganjala.


Sad sam poprilično stariji, volim misliti i mudriji, ali nisam baš siguran u to. Jer kako sam jednostavno Lisetu, a i neke druge, uspješno zaboravio, počeo sam umišljati kako svaku mogu zaboraviti. I bilo je tako. Jednostavno bi otvorio još jedan svoj duhovni pretinac, ugurao u njega onu koju sam želio zaboraviti i uspomene vezane uz dotičnu i pretinac čvrsto zatvorio. Bez buke, štropota. Mirno, automatski, sa smiješkom. Dok nisam sreo nju.
Ovu, koju neću imenovati, nikako ne uspijevam ugurati u pretinac. Već se dugo mučim sa njom, tražim joj mjesto smještaja, ali ne mogu ga pronaći. U trenutku kad pomislim da sam je zaboravio, uspio ugurati u pretinac i zatvoriti ga, pretinac se uz podrugljivi tresak otvori i ona iskoči iz njega, poput onih smiješnih pajaca iz kutija, a oko glave joj svjetlost sjaji i privlači mi pogled. Prokleta svetica! I vidim je kako rano ujutro trlja snene oči, nastojeći se probuditi, a male joj dojke podrhtavaju, bradavice su pomalo ukrućene. Nekako je uvijek u mojim uspomenama snena. Je li to zbog toga, što sve ono, baš sve, što sam doživio na nju liči na san? Jer bilo je baš kao u snu i mislio sam kako sam napokon pronašao ono što sam toliko dugo tražio i obožavao sam je i digao joj pijedestal u svojim mislima. I sad shvaćam, počeo sam prema njoj postupati kao prema nekoj jebenoj svetici, a ne kao prema gladnoj ženi, što je u stvari i bila.
A bila je sve prije nego svetica! Što li je ta sve izvodila i na što li me je sve navodila ... ne kažem da nisam uživao i da sam se odupirao ... valjao sam se u mutnoj rijeci uživanja i pio na njenom izvoru i bila je jedina nakon davne i daleke Lisete sa kojom mi ništa nije bilo strano. Baš ništa! Ni bol, za koju sam znao da iz prikrajka vreba i koju sam bio spreman podnijeti. Zbog strasti i slasti. Sa njom. Za njom.


U gluho doba noći, kad sam već poput Danteovih junaka napustio svaku nadu, zastor se sna milostivo spusti na mene. Spavao sam čvrsto i bez uobičajenog noćnog buđenja i trzanja i nekih ludih snova. Spavao sam pravim snom, okrepljujućim snom. Napokon.
Jutros se probudim, tišina oko mene i u meni. U prvim sam se mutnim trenucima nakon sna mučio odgonetnuti koji je to osjećaj kojeg osjećam, koji me čitavog preplavio. Dok nisam duhovnim uhom čuo blagi šum zatvaranja pretinca. Znao sam da se to zatvara njen pretinac. Uživao sam u šumu. Uživao sam u osjećaju.
Prva i posljednja strast mog života počivaju svaka u svom pretincu sjećanja.
Krug se zatvorio. Mir se vratio.
Spremam se na trčanje.
Smiješim se.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 23. kolovoza 2008.

Hrast



Točno u sedam sati ujutro odjekne oštar i neuobičajeni zvuk za to doba dana i Mate Zlatar se iznenađeno trgne u krevetu: nije spavao, već je odavno budan, leži pokriven plahtom i gleda u plavo ljetno prozirno nebo, čiji djelić vidi iz kreveta gledajući kroz širom otvoreni prozor.
Ljeto je pritiskalo vrućim udarima, svakog dana sve jačim i nitko u okolici nije radio nikakve teže poslove oko svojih kuća, svi su mirovali, poštujući vrućinu koja je legla na svačija leđa i svakom donosila njegove vlastite tegobe. A vrućine su ovog ljeta zbilja strašne, slagao se i Mate Zlatar u razgovorima sa svojim rijetkim prijateljima, jer kad zagaziš u osamdeset i treću, nemaš baš mnogo prijatelja. Barem ne onih živih.
Snažna buka ponovo odjekne i starac se još jednom trgne iznenađeno: napola se nadao kako se buka neće ponoviti i kako će moći nastaviti drijemati. Probudio se već oko tri i zurio u noć, da bi mu san ponovo milostivo zaklopio oči tek nešto iza šest. Spavao je do pet i trideset i ponovo probudio. Vrućina … I sad ovo ... Što li to buči toliko?
Ne mogavši više podnijeti radoznalost Mate Zlatar ustane, protegne se onako visok, sa čitavih sto i osamdeset centimetara koštunjave visine, prstima prođe kroz kratku i sasvim sijedu kosu, snažno trljajući njene korijene. Sjedeći na uskom krevetu, navuče sive i tanke platnene hlače, koje su ovim vrućim danima pružale nogama ugodnu hladnoću. Gol do pojasa, i dalje trljajući kosu, lice, oči, priđe prozoru i pogleda prema ulici u pravcu nesnosne buke.
Stari hrast, kojeg poznaje čitav svoj život, ovaj mu put nije bio prijateljski naklonjen: sprečavao ga je vidjeti što se to događa na ulici.
- Nije važno - promrmlja starac sebi i bradu i dalje se češkajući. - Umiti ću se, popiti kavu i doznati koji se vrag događa.
Smetalo mu je komešanje koje je naslućivao niže, na ulici. Njegova se kuća nalazila malo podalje od glavne žile kucavice, kojom je neprekidno tekao promet, ali u posljednje su vrijeme i ovdje počeli voziti gradski autobusi, sve češće i češće, spajajući nekad prigradsko naselje i primajući ga u svoj pohlepni zagrljaj.
Čitav život Mate Zlatar živi u ovoj kući i sjeća se, kako se kuća nekada nalazila daleko od grada. Ali se grad nezadrživo širio, gutao zelena polja i šume kojima je kuća bila okružena, da bi se konačno našla okružena sivilom ulica i neprekidnim nizom zgrada. Napredak, zovu to, zna to Mate vrlo dobro, ali ne vjeruje kako je to napredak. Možda i jest, ali nije napredak u pravcu kojem bi se trebalo napredovati. Umjesto zelenilom, sad su okruženi betonom i limenim ljubimcima. Nekada se djeca igrala na ulici, a sada ...


Gunđajući sebi u bradu, završavajući jutarnju toaletu, starac polako i oprezno napusti kupaonicu, pa dugačkim hodnikom obiteljske kuće, prođe pored dviju prostorija i uđe u prostranu i svijetlu kuhinju.
- Dobro jutro! - veselo ga pozdravi Verica, supruga Matinog sina Roka, vitka usprkos tome što se približava šezdesetoj.
- Kakva je to buka? - upita on umjesto ljubaznog odgovora.
- Cestovni radnici nešto kopaju.
- Što?
- Ne znam. Samo sam bacila pogled, kad su uključili bušilicu. Lome asfalt.
- Idem vidjeti - reče Mate Zlatar i krene prema izlazu, prema dvorištu, prema izvoru odurne buke.
- Zar bez kave? - zgranuto zapita Verica, znajući kako starac već dugi niz godina počinje dan sa kavom i cigaretom i nikad ga ništa nije u tom obredu omelo.
- Odmah se vraćam - dobaci Mate preko ramena.
Verica protrlja ruke o čistu pregaču kojom se opasala, zbunjeno gledajući u starčeva leđa. Zašto je toliko uzrujan?


Mate Zlatar brzim korakom prijeđe desetak metara udaljujući se od kuće i stupi na ulicu. Nije bilo buke, a starac ugleda radnike sa alatom u rukama, kako stoje okupljeni oko visokog i starog hrasta. Nešto su se dogovarali.
- Dobro jutro! - pozdravi ih Mate.
- Dobro jutro! - prijazno odgovori njihov vođa, mlad čovjek, tridesetih godina, obučen u traperice i raskopčanu crvenu košulju, koja mu otkriva snažne grudi. - Probudili smo vas?
- Što to namjeravate? - upita Mate Zlatar, ne obraćajući pažnju na pitanje.
- Osloboditi prostor za gradnju - učtivo odgovori mladić.
- Za kakvu gradnju?
- Ovdje će biti autobusna stanica. I moramo očistiti prostor, kako bi dobili ulegnuće pri glavnoj prometnici.
- Očistiti? - upita starac, a njegove sivo-plave oči bljesnu podrugljivo. - Što to točno znači?
- Znači da moramo srušiti ovo stablo - odgovori mirno mladić, znatiželjno gledajući u starca.
- Ovo je hrast! - reče starac.
- Znam.
- Nije samo stablo - nastavi Marte Zlatar, kao da mladić nije ništa rekao i ne obraćajući pažnju na podrugljive poglede ostalih radnika. - Nikako nije obično stablo. Ovaj hrast poznajem čitav svoj život. Rasli smo zajedno.
- Shvaćam - tiho promrmlja mladić, ošinuvši pogledom upozorenja svoje podsmješljive radnike.
- A vi ga sad želite srušiti - nastavi starac. - Znate li koliko mu je trebalo da ovako velik izraste?
- Poprilično ...
- Preko devedeset godina - prekine ga starac. - Nije zaslužio ovakav kraj.
- Žao mi je, gospodine - tiho reče mladić. - Razumijem vaše osjećaje ...
- Ne, ne razumijete - prekine ga starac bez oštrine i u hipu se nađe mnogo godina unazad: mlad je dečko i ispod se ovog hrasta prvi put u životu ljubaka sa djevojkom. - Ne možete razumjeti. Želim razgovarati sa vašim šefom. Inženjerom.
- Ja sam taj - strpljivo odgovori mladić. - Ja sam šef.
- Vi? - upita starac i pogleda ga oštro.- Činite mi se razumnim mladim čovjekom. Pa zašto onda ...
- I ja provodim nečiju namjeru - reče mladić. - Takav je život.
- Krasan život - reče Mate Zlatar ogorčeno. - U kojem ruše stabla i podižu kamene kocke.
- Žao mi je, gospodine.


Starac odmahne rukom i tom je gestom odagnao od sebe sve ono što nije mogao ili nije htio razumjeti. Život je postao lud. Nerazumljiv. Nekad su se djeca slobodno igrala na ulici veselo bučeći trčeći za loptom, a sad su zatvorena u vlastitim sobama i zure u monitore i neprestano igraju neke njemu sasvim nerazumljive igrice, a pri tom im tijelo pasivno, miruje, odumire ...
- Nije to u redu - promrmlja on sebi u bradu. - Nikako nije u redu.
- Što nije u redu? - upita ga Verica, dočekavši ga pred vratima kuće.
- Hoće srušiti moj hrast - reče starac, a Verica shvati, kako više govori samom sebi nego li njoj. - Da bi izgradili još jednu autobusnu stanicu. Kome treba autobusna stanica? I onako se svi samo neprekidno vozikaju. K vragu oni i vozikanje! Više nitko ne hoda! Zabravili su hodati i samo ...


Verica ga prati pogledom, dok starac prolazi hodnikom, ne ulazi u kuhinju, već odlazi u svoju sobu. Nešto nije u redu sa njim, još ga nikad nije vidjela ovako uzrujanog. Što učiniti? I može li nešto učiniti?
Odlučivši se, Verica odlučnom kretnjom uzme mobitel sa stola u kuhinji i nazove supruga.
- Što si mi zaboravila reći? - začuje Rokov glas u kojemu osjeti i tračak smijeha.
- Nije to - reče Verica smeteno. - Otac ti se čudno ponaša.
- Kako to misliš?
- Znaš da ruše hrast na ulici, ispred kuće? - upita ona.
- Znam. Grade autobusnu stanicu.
- E, pa, ni o čemu drugom stari ni ne govori - obavijesti Verica Roku. - Silno se uzrujao zbog toga.
- Proći će ga - umirujuće dopre do nje Rokov glas, pomiješan žamorom ljudskih glasova. - Takvi su starci. Uzvrpolje se zbog svake promjene.
- Ne znam ...
- Ma ne brini. Proći će ga.


U svojoj spavaćoj sobi Mate Zlatar zapali prvu cigaretu tog jutra, bez da je popio onaj divni prvi jutarnji gutljaj vrele i crne kave. Nije se ni sjetio kave. Ali se sjeća prošlosti, svega onog što je proživio pored i ispod starog hrasta i ne može pojmiti kako je kucnuo čas rastanka.


Daleke hiljadu devetsto četrdeset i druge, ispod tog je hrasta svog oca obavijestio, kako više neće čekati, kako odlazi pridružiti se partizanima.
- Sinko, samo ti je sedamnaest - rekao mu je otac naslonjen na tada još mladi hrast, motajući cigaretu i gledajući u Matu žalosno.
- Ima ih i mlađih koji ratuju - odlučno je odgovorio mladi Mate, želeći i on zapaliti cigaretu, ali se ne usuđujući to učiniti.
- Mlad si, sine - rekao mu je otac blago. - Nisi više dječak, ali nisi još ni muškarac. Strah me je za tebe.
- Znam, oče - tiho je odgovorio mladić Mate. - I volim te zbog toga. Ali moraš me pustiti.
- Ako te ne pustim, pobjeći ćeš, znam - promrmljao je njegov otac i pružio mu duhan. - Ajde, zapali jednu sa svojim starim prije odlaska.


Sjećajući se sad tog toliko dalekog trenutka, starome Mati navru suze na oči i on ih pusti bez sustezanja, plačući za svojim ocem koji je sve mogao razumjeti, plačući za vremenima koja su bila prepuna nadanja i silno bogata idealima. I odjednom je znao što mora učiniti.


Uzrujana, a da ni ne shvaća točno zbog čega, Verica pokuca na vrata spavaće sobe svoje kćerke Martine, otvori tiho vrata i uvuče se u polumračnu sobu.
- Martina! - šapne u tamu. - Probudi se, mila. Žao mi je što te budim, ali ...
-Što je? - bunovno upita Martina, dvadeset i tri su joj, jedinica i miljenica djeda Mate.
- Djed ti se čudno ponaša.
- Kako to čudno?
- Ustani i vidi! - nestrpljivo joj odgovori majka. - Krajnje je vrijeme da krenem na posao. Inače ću zakasniti. Ustani. Nemoj ponovo zaspati! Pripazi na njega. Moram ići.
Izađe iz sobe ostavljajući Martinu, pa požuri iz kuće, jer zbilja je posljednji čas da krene. Ne voli kasniti. Nikada još nije zakasnila na posao u banci, pa neće ni ovog jutra.


Martina se promeškolji u krevetu i pomisli kako će ustati eto upravo ovog slijedećeg trenutaka i ... san je prevari i ona utone u njegov privlačni zagrljaj.


U trenutku kad su radnici počeli penjati se na stablo, jer moraju ga rušiti od vrha prema dnu, njihov mladi poslovođa ugleda starca kako im se približava odlučnim koracima, pomalo pogrbljen, sa rukama u džepovima, a oči mu više ne odaju ljutnju.
- Nećete promijeniti odluku? - upita ga starac.
- Ne mogu je promijeniti - odgovori mladić. - I vi to znate. Žao mi je, ali tako stoje stvari.
- Ubiti ću se, srušite li hrast.
- Nemojte, molim vas, to ni govoriti.
- I srušiti će te ga!
- Hoćemo, stari! - dovikne jedan radnik nasmijano, lice mu opaljeno suncem široko iscereno u smijehu. - Upravo ga počinjemo sjeći.
- Dobro onda - reče Mate Zlatar, izvadi ruke iz džepova, a u desnoj mu šaci pištolj: prislanja ga na sljepoočnicu i okida, dok ga radnici i mladi inženjer zapanjeno gledaju.


Kroz maglu sna do Martine dopre pucanj koji joj je oteo djeda i djevojka se uz tihi uzdah okrene na desni bok i nastavi spavati.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 13. kolovoza 2008.

Nježnost



Vidim ga kako mi se približava: preko oba ramena mu obješeni fotoaparati i odjednom se sjetim kako je Pero, još onih davnih dana, kad smo još bili bezbrižni klinci, volio fotografirati. Visok je kao i ja i obojica stršimo u gomili na Korzu i obojica istovremeno ugledamo jedan drugog. Osmijesi nam se razvlače osunčanim licima, dok se čvrsto rukujemo.
- Ovo se zove slučajnost - kažem mu, blago ga udarivši o ramenu. - Jednom mjesečno dođem ovdje i naletim na tebe.
- Imaš vremena za kavu? - pita me on i zaglađuje gustu i sad već gotovo sasvim sijedu kosu.
- Naravno - odgovaram. - Koliko ima da se nismo sreli?
- Nemam pojma - odgovori Pero i vodi me do prvog slobodnog stola na Korzu. - U svakom slučaju i previše.
- A nekad smo bili nerazdruživi - kažem pomalo tužno.
- Ti, Mate i ja - prihvaća Pero sjedajući i na stolicu do sebe stavlja fotografski pribor.
- Što je sa njim? - pitam radoznalo. - Je li još plovi? Nisam ga sreo sigurno pet godina.
- Još plovi - odgovori Pero. - Vidio sam se sa njim, mislim, prošle godine. Na ovom istom mjestu.
- Je li dobro?
- Dobro je - odgovara Pero i smije se. - A prije samo dva dana još sam nekoga sreo.
- Koga? - pitam radoznalo.
- Bojanu.
Jedno ime izgovorena na Korzu po vrućem ljetnom danu, dok sjedimo i čekamo naručene kave, a prolaznici prolaze tik nas, noseći svoje vlastite uspomene i nadanja. Ime koje me vraća u daleko doba.
- Ah, Bojana ... - kažem i njeno lice i blage smeđe oči iza naočala kao da lebde nad nama u vrućem zraku. - Kako je ona?
- Sasvim dobro. I sjeća te se. Razgovarali smo tebi.
- Ozbiljno? - pitam iznenađeno.
- Sasvim ozbiljno - odgovori Pero. - Nije te zaboravila. A nisi ni ti nju. Ne kažu uzalud da se prva ljubav nikad ne zaboravlja. Sjećaš li se kad smo ...
Razgovaramo i uživamo u kavi, a rečenice nam gotovo uvijek počinju sa upitom: "Sjećaš li se...". Sjećam se. I Bojane i svega onog što smo razgovarali, kako smo na klupi u parku kovali planove o zajedničkom životu, baš kao da nam je mnogo više nego li samo četrnaest godina. Godine nježnosti. Godine otkrivanja. I vjerovanja. Drhtali smo na ledenoj buri, ali smo bili sretni što smo zajedno i nismo ni pomišljali rastati se, otići kućama, jer bili smo premladi i u kafiće još nismo zalazili.
- Sjećaš li se - kaže Pero po već tko zna koji put - kako ti Mate i ja nismo vjerovali da se ljubiš sa Bojanom?
- Sjećam se - odgovaram sa smiješkom, razdragan dalekom uspomenom, gotovo sasvim zaboravljenom, a sad odjednom sasvim živom, prisutnom ....


Pero, Mate i ja lutamo gradom, prolazimo obalom, upijamo brodove očima, nastojimo zadržati slike u sebi, htjeli bi otići na jednom od njih.
- A Bojana? - pita Mate, visok, mršav četrnaestogodišnjak: svima nam je četrnaest godina.
- Što Bojana? - smeteno pitam: prvi sam iz našeg društva koji je "ulovio" djevojku i još se ne snalazim u svemu tome što se zbog toga odigrava oko mene i u meni.
- Pa Bojana ne može sa tobom na brod - kaže Mate i smije se. - Hoćeš li moći otići bez nje?
- Ma ne brini ti za mene - branim se od zadirkivanja. - Otići ću, a ona će čekati.
- Siguran si? -pita Pero, pa iznenada doda: - Jesi li je već poljubio?
- Jesam!
- Ozbiljno? - pita Mate i zastaje: bura mu vitla gustom i crnom kosom. - Ne zezaš?
- Ne zezam.
- Pa kako je?
- Lijepo.
- Lijepo? I to je odgovor?
- Što drugo da ti kažem?
- Sigurno se ljubite? - pita Pero.
- Sigurno - čvrsto odgovaram, jer to je istina: ljubimo se i grlimo u svakoj prilici od kad smo pregrmjeli onu tešku početnu nervozu, dok sam poput drvenog kipa sjedio pored lijepe Bojane na klupi i skupljao hrabrosti poljubiti je prvi put, a vjetar veljače nije bio ni malo blagonaklon prema nama i našim osjećajima koji su se razvijali brzo i suviše i brzo i u kojima se nismo snalazili.
- Ne vjerujem! - kaže Pero.
- Ni ja! - dodaje Mate.
- Pa ne bih lagao prijatelje - namrgođeno odgovaram.
- Svejedno ne vjerujem - kaže Pero i gleda u Matu. - A ti?
- Ni ja - reče Mate, pa mi se obrati: - Dokaži! Poljubi je ispred nas.
- Jesi li ti lud!? Neće htjeti!
- Natjeraj je!
- Ne želim je natjerati.
- A želiš li nam dokazati da se ljubite? - upita Pero.
- Želim - priznajem. - Kad ne vjerujete ...
- Onda je lako - reče Pero. - Uvijek je pratiš do kuće i opraštate se ispred muzičke škole. Je li tako?
- Tako je - potvrđujem.
- Mate i ja ćemo stajati na onoj uzbrdici iznad vas i gledati vas - zaključi Pero. - Zima je, biti će već mrak i neće nas vidjeti. A i kratkovidna je.
- I vidi samo tebe! - doda Mate i bocne me u rebra.


Pero je bio u pravu, naravno. Noć se već spustila, a nema još ni šest, dok se polako sa Bojanom približavam muzičkoj školi. Nastojim ne podignuti pogled prema ulici iznad nas, strmom usponu. Osjećam poglede svojih prijatelja na sebi i oni me sputavaju. Stišćem ruku Bojane.
- Sutra u isto vrijeme? - pita me i zastaje ispred muzičke škole: tu smo zaklonjeni od radoznalih pogleda, uvučeni u dubinu prolaza, ali sa visine nas se može dobro vidjeti.
- Naravno - odgovorim i gledam njene meke i vlažne usne i želim je poljubiti, ali znam da su ona dvojica gore i nešto me koči.
- Moram ići ... sada ... - kaže Bojana koja osjeća moju nervozu i koja isto tako želi poljubac.
Privlačim je k sebi, kroz Bojanin sivi kaput osjećam mlado i čvrsto tijelo. Uzbuđujem se i gotovo sasvim, dok traje divni slatki trenutak, kad nam se drhtave usnice spajaju, dok nam se jezici nježno miluju, jer još ne znamo za požudu, zaboravljam na hladan vjetar, na noć, na Peru i Matu kako nas promatraju. Sve je stalo i više ništa nije važno, osim Bojane u mom naručju.
- Oh! - jekne ona kad se odvojim od nje. - Jedan sam čas mislila da me ne želiš poljubiti.
- Znaš da je to nemoguće - nježno joj kažem.
- Ne bih mogla spavati - reče ona, privijajući se uz mene - da me nisi poljubio.
Iza njene smeđe kose, koju mi bura baca u lice, slatko-nježno me bičujući, vidim iznad na ulici, kako Mate i Pero neobuzdano mašu rukama, pokazujući na taj način svoje uzbuđenje viđenim.


- Odlutao si - reče Pero.
- Jesam - priznajem uz smiješak.
- Mislio si na onaj davni događaj ...
- ... kad ste me Mate i ti gledali skriveni ...
- ... dok ljubiš Bojanu - završava Pero. - Lijepa i daleka vremena, prijatelju.
- I nježna - dodajem tiho.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 9. kolovoza 2008.

Darinkin dar



Već je sedamnaesti dan sama. Potpuno sama u ogromnom stanu koji se sastoji od velike ostakljene dnevne sobe sa koje puca vidik na more, četiri spavaće sobe, tri kupaonice, a dugački hodnik koji sve te prostorije povezuje, tvori veliko slovo L.
Jutros, svega nekoliko minuta prije nego li će otkucati podne, prilikom ustajanja, Darinka se zapita hoće li se Bronislav ovog dana javiti. Šutnja tako dugo traje. Postaje nestrpljiva. I dosadno joj. Rado bi izašla iz ogromnog stana, popila piće sa prijateljicama, posjetila frizera, ali se ne usuđuje. Bronislav ne voli da ona izlazi sama, bez njega. A kad nešto Bronislav ne voli, bolje je to ni ne činiti. Na neki način i uživa što ga nema: čitava je ova raskoš oko nje samo njoj na raspolaganju. Još uvijek bi je uspjela zapanjiti raskoš sa kojom se Bronislav okružio, iako je živjela sa njim već treću godinu.


Bilo joj je dvadeset i pet, kad ga je upoznala. Pijuckala je sa jednom od rijetkih prijateljica kojima se rado družila, sa Monikom, kad im je prišao taj visoki muškarac, četrdesetih godina, pažljivo obrijan, sa vlažnom i mirisnom kosom i crnih prodornih očiju.
- Upoznaj me sa prijateljicom - rekao je Moniki, prišavši im i zaustavivši se tik do njih, naslonivši se nemarno na dugački šank, za kojim su sjedile na visokim barskim stolicama.
- Tko je on? - upitala je Darinka, kad je upoznavanje bilo završeno i kad su ponovo ostale same, polaskana što je privukla pažnju takvog muškarca, osjećajući kako joj niz kičmu mile brzi i sitni mravi.
- Ne znaš tko je on? - u čudu je upitala Monika. - Pa to je Sob. Svi znaju za Soba.
- Ja ne znam - odgovorila je Darinka i ponovila: - Tko je on? Što radi? Čime se bavi?
- Zainteresirala si se? - pomalo podsmješljivo upitala ju je prijateljica.
- Nimalo! - hladno i istinito u tom trenutku odgovorila je Darinka.
- Nitko ne zna što Sob, kako ga svi zovu, radi - obavijestila ju je Monika. - Ali ima love na bacanje. Svašta se čuje. Neki čak šapuću kako se bavi drogama. Bogat je. To se jedino pouzdano zna. Drugo ništa. Sve je ostalo naklapanje.
- Oženjen?
- Oh! Ipak si se zainteresirala. Nije oženjen. Čula sam da je rastavljen već odavno.
- Bila si sa njim? - upitala je Darinka i po smetenom pogledu prijateljice znala da je pogodila u srž.
- Ma pusti - promrmljala je Monika. - Bio je to samo seks na brzaka. Ništa vrijedno spomena.


Nekoliko dana kasnije, Sob, pravim imenom Bronislav Soboljev, prišao je Darinki dok je čekala u redu, ne bi li naručila kavu za van i popila je u obližnjem parku, što je voljela povremeno raditi, osjećajući se poput neke filmske junakinje iz američkih ljubavnih filmova, koje je obožavala gledati.
- Dođi! - zapovjedio joj je, hvatajući je za mišicu i izvlačeći je iz zmijolikog reda nestrpljivih ljudi. - Nema potrebe čekati.
Darinka je u čudu gledala, kako Bronislav nemarno podiže ruku i bili su za čas usluženi. Kasnije će se naviknuti na to i prihvaćati kao nešto sasvim obično. Kavu u plastičnim pokrivenim čašama nosio je on, dok su koračali prema parku. Okruženi zelenilom, uživali su u vreloj tekućini.
- Znači, ovdje voliš boraviti - primijetio je Sob. - Večeras ću ti pokazati nekoliko mjesta gdje ja volim boraviti.


I tako je počelo ... i traje ...ali sad se u Darinku uvukla neka nepoznata zebnja, pa joj nagriza živce. Soba nema već jako dugo i primjećuje kako se uopće ne snalazi sama u velikom stanu. Da usprkos svemu izađe? Pa sedamnaest je dana u zatvorenom! Potrebno joj je malo zraka. To će čak i njen ludo posesivni Bronislav morati priznati. Kad se samo sjeti, kako joj je nekada godila njegova ljubomora. Mislila je, kako je Bronislavova ljubomora mjera njegove ljubavi prema njoj. Ali se vrlo brzo otrijeznila i shvatila, da sasvim jednaki odnos Sob gaji prema svemu što je njegovo. A ona, Darinka, postala je njegovom. Poput njegovog automobila. Koji joj nikad nije dopuštao voziti.
Prisjetivši se toga, Darinka nervozno ustane iz udobne fotelje. Visoka, kose obojene u sasvim nestvarnu platinastu boju, plavih očiju, predivnog duguljastog lica, obučena samo u kinesku svilenu haljinicu, a koja joj je dopirala samo do polovice dugih i sjajnih butina, bila je slika i prilika poželjne žene. I znala je to. Samo je to imala: nadnaravnu ljepotu i pomoću nje se probijala kroz život. Uz Soba. Jer tako je bilo lakše, udobnije.
Da izađe van iz stana, na sunce, ili ne? Ide! I upravo kad je odlučila izaći iz stana, ali se prije izlaska istuširati, već je pošla prema kupaonici, još jednoj raskoši u stanu, odjekne zvonce na ulaznim vratima, dugo, nestrpljivo, zapovjedno.
- Ma tko li je to? - upita Darinka glasno, pa baci pogled na svoje lijepe i duge noge: baš je briga, otvoriti će vrata ovako obučena, neka gledaju.
- Dobar dan, gospođo! - uljudno reče onaj viši.
Bila su dvojica, obojica obučena u odijela sa svijetloplavim košuljama i tamnoplavim kravatama: kao da su se dogovorili. Onaj viši, koji je progovorio, očigledno je bio vođa, jer onaj niži, buljio je u Darinkine noge i nije se trudio ni pomaknuti pogled.
- Izvolite, pogledajte - reče onaj viši i tutne joj pod nos policijsku značku. - Trebamo gospodina Soboljeva.
Darinka zažmiri trepčući na policijsku značku, koju nije dobro vidjela, ali ni za živu glavu ne bi to priznala: samo je u samoći sobe ponekad stavljala na nos naočale, ne bi li pročitala nešto iz nekog modnog časopisa, jedinog štiva kojeg je čitala.
- Nema ga - reče ona.
- Smijemo li ući? - upita viši i odmah zakorači prema Darinki: Darinka nagonski uzmakne, a on prođe pored nje, praćen svojim šutljivim partnerom. - Kad se vraća?
- Ne znam - lane Darinka hodajući za njima. - Nema ga već nekoliko dana.
- Od onog ubojstva u "Hiru"? - upita je on, spomenuvši restoran u kojem je bezbroj puta večerala sa Sobom i njegovim društvom.
- Ništa ne znam ni o kakvom ubojstvu - reče iznervirano i uplašeno.
- Naravno, drugo nisam ni očekivao - reče vođa, pa se okrene šutljivom partneru: - Pronjuškaj okolo. Možda pronađeš kakav trag. Ne moraš biti zalijepljen uz nas. Nisi flaster.
Uopće ne razumijevajući što se događa, jer sve se odigravalo tako brzo, Darinka se ne usprotivi, a vođa policijskog para ne dozvoljava joj se snaći: upravo je bombardira pitanjima.
- Ne znam, ne znam ... - muca izbezumljena Darinka.
- Nikad ništa ne znate, vi ljepotice - primijeti on kisela lica, a koje mu se ozari kad ugleda partnera, koji se nakon nekoliko minuta pojavi i odmah ga upita: - Jesi li pronašao kakav trag?
- Ništa! - odgovori ovaj krećući prema izlazu. - Baš ništa!
- Onda idemo! - reče vođa. - Gospođo, budite pozdravljeni. I ukoliko želite sebi dobro, javite nam se istog trena kad se Soboljev pojavi. Jasno?
Darinka samo klimne. Nije u stanju više govoriti. Scena je munjevito započela i isto tako munjevito završila. Što je to bilo? Još nikad nije tako nešto doživjela. Što se događa? Gdje je Sob da joj objasni? Nikad ga nema kad joj je potreban. Da ga nazove na tajni broj?
Sob joj je prije otprilike godinu dana, dao jedan mobitel, sa kojeg je smjela nazvati samo u velikoj nuždi i to tako da samo pritisne brojku jedan.
- Pazi! - bio joj je rekao strogo je gledajući. - Ovaj broj, sa ovog mobitela zoveš samo kad zbilja zagusti. Da me nisi zvala zbog toga, da bi me pitala koje ćeš boje cipele kupiti. Jasno?
- Pa za koga me ti držiš? - upitala je uvrijeđeno.
- Za glupaču! - odrezao je, a zatim je pomilovao po napetoj kruškolikoj stražnjici sapetoj u trapericama. - Ali za prokleto lijepu glupaču!
I sad se ljuti na Soba, prisjećajući se dalekog događaja. Nazvati tajni broj ili ne? Nazvati će!
Donijevši odluku, osjeti olakšanje, jer najgore je čekati, barem ona to zna. Neprestano nešto čeka. Čeka Soba da dođe, čeka kad će je izvesti, čeka njegove prijatelje, čeka ... uz Soba joj se život sastoji u čekanju, Strpljivom i dugotrajnom, a kad Bronislav zapucketa prstima, mora biti spremna.
Do vraga sve! Darinka izvuče iz najnižeg pretinca ormara mobitel kojeg još nikad nije upotrijebila i pritisne samo tipku broja jedan.
- Da? - upita oprezni glas, a Darinki lakne: istog je časa prepoznala Sobov glas.
- Pa gdje si ... - započne, ali ne završi.
- Zaveži glupačo! - prekine je on.- Rekao sam ti da ne zoveš ovaj broj radi svojih gluposti.
Darinka se sjeti zbog čega je nazvala tajni broj, sad već pomalo žaleći što je to učinila. Meko reče:
- Bila je policija.
- I?
- Što i?
- Što su htjeli?
- Raspitivali su se o tebi i njuškali.
- Njuškali? - Sobov je glas režao. - Gdje su to njuškali?
- Pa u stanu.
Muk. Dugotrajan i prijeteći muk. Darinka pomisli kako je veza prekinuta i sa čuđenjem se zagleda u mobitel, kad začuje Sobovo praskanje.
- Glupačo! Pustila si ih u stan! Glupačo! Koliko sam ti puta rekao da nikog i nikad ne puštaš u stan?!
- Ali ...
- Uh! Sad je gotovo - jekne Sob, a glas mu se iznenada promijeni, dobije sasvim čudnu boju. - Slušaj me pažljivo!
- Slušam.
- Znaš gdje si uzela taj mobitel koji držiš u ruci?
- Znam, naravno.
- Dobro. - Sobov je glas dopirao veoma polako i razgovijetno do nje. - Sad pogledaj dvije ladice iznad. Tu mora biti jedna zelena limena kutija. Jesi li?
- Jesam li? Što?
- Glupačo! - izdere se Sob. - Otvori prokletu ladicu. Dvije iznad one u kojoj si uzela mobitel.
- Jesam! - uvrijeđenog izraza lica odgovori mu Darinka, otvarajući ladicu. - Ne moraš biti takav.
- Zaveži! Vidiš li limenu kutiju? Zelenu?
- Ne vidim - odgovori ona. - Nema nikakve kutije ovdje.
- Jesi li sigurna?
- Jesam - odgovori ona zadovoljna što mu može udovoljiti. - Prazna je. Nema ništa u njoj.
- Glupačo! - otrese se na nju Sob. - Znaš li što si učinila?
- Ništa nisam učinila! - vrisne Darinka povrijeđeno.
- O jesi! - reče Sob. - Ali si toliko glupa da to još uvijek ne shvaćaš. U kutiji je bilo petnaest hiljada eura i još ponešto sitnog. Po to su došli. A ti si im to poklonila. Darežljiva Darinka! Nisu to bili nikakvi panduri, glupačo jedna. A ti si ih pustila u stan. Jesi li ih i kavom ponudila?
- Nisam! - vikne Darinka na rubu suza: biti će gadno kad se Sob vrati, zna to. - Pa što ti misliš o meni?
- To ćeš shvatiti kad se vratim - odgovori mekim i nježnim glasom njen Bronislav i prekine vezu.
Darinka uzdahne: upravo taj meki i nježni glas njenog ljubavnika, utjera joj strah u kosti. Smeteno stoji sa mobitelom u ruci, svilena joj se haljinica odriješila, ali ona to ne primjećuje. Što učiniti? Što?
I odjednom se odluči, odbaci mobitel na krevet i izvuče veliku i skupocjenu torbu, pa počne bjesomučno bacati u nju odjeću koju joj je nakupovao Sob. Nestati će, eto što će učiniti. Nestati će poput Soba.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 7. kolovoza 2008.

Yin i Yang



Moje prvo ovogodišnje praćakanje u moru. Volim more, ali ne podnosim galamu oko sebe, pa rijetko odlazim na kupanje. Došao sam rano, nije bilo još ni sedam i osvježio se u moru, pa legao na veliki ručnik kojeg sam ponio sobom. Nigdje nikoga. Mir, tišina, samo šum valova priča prastaru priču. Koju uživam slušati i koja mi nikad ne može dosaditi. Misli mi se kovitlaju, sjetne, žalosne, sasvim neprikladne pri ovoj ljepoti. Pomalo sam nesretan.
Gledam u prostrano plavetnilo kojeg dobro poznajem i sjećanja naviru, kad dolazi ona. Spušta se niz stepenice prema žalu, a crna joj i duga kosa ima još nikad viđeni plavičasti odsjaj na suncu. Obučena je u kratke tamnoplave hlače i noge su joj duge. Uživam u njihovoj ljepoti. Već na stepenicama, pažljivo balansirajući sa velikom i slamnatom torbom, koju je nosila preko lijevog ramena, počinje skidati bijelu majicu. Oko četrdeset, mislim, dok je pažljivo promatram, nastojeći ne buljiti, ali teško mi je odvojiti pogled. Tijelo vitko, naizgled čvrsto. U meni se budi želja za dodirom.
- Dobro jutro! - pristojno pozdravi.
- Dobro jutro! - odgovorim pomalo iznenađeno: uljudno ponašanje kao da odlazi u prošlost.
- Pretekli ste me - nastavi ljepotica smještajući se na ispranim oblutcima u mojoj blizini. - Obično sam prva.
- Prvi dan kupanja mi je - kažem joj. – Obično ne dolazim. Požurio sam, jer prije jedanaest odlazim.
- I vi? - iznenadi se ona. - Upravo tako i ja radim. Čudno.
Razgovaramo. Zove se Mirela i iz Zagreba je. Ovdje je u posjeti sestri: zadržati će se nekoliko dana, pa nastaviti prema jugu, sve do Dubrovnika.
- A vi? - pita me. - Kakvi su vaš planovi?
- Nemam ih - kratko odgovaram. - I ne namjeravam nigdje.
- Naravno - reče Mirela i klimne, a crna joj kosa bljesne. - Naputovali ste se i više ne osjećate potrebu za kretanjem.
Ugodno je razgovarati sa njom i odjednom postajem svjestan, kako već dugo, od kad se Mirela pojavila, ni jednom nisam pomislio na ... smiješim se tome, sretan zbog toga. U čvrstom se zidu sjećanja konačno pojavila pukotina. Osjećam poznato strujanje koje kao da izvire iz Mirele, dok leži na trbuhu nalakćena i glavom okrenuta prema meni, puštajući da joj sunce pali leđa.
Ljudi počinju dolaziti, galama je sve veća, jača, nesnosnija. Ne razgovaramo, Mirela i ja. Ali se gledamo. Pogledi nam se svako malo dotiču i upijaju jedno u drugo. Dovoljno je da ispružim ruku i dotaknem je, ali se ne usuđujem: ne želim razbiti ushićenje koje kao da lebdi oko nas i štiti nas od ostalih kupača. I možda pokvariti ovaj lijepi uzbudljivi osjećaj.
- Idemo još jednom u more, pa kući - predloži Mirela.
- Zašto kući? - pitam ustajući i uvlačeći trbuh: moram ponovo početi sa trbušnjacima, ulijenio sam se, malo zapustio. - Zašto ne na piće ili sladoled?
- Sladoled zvuči primamljivo - odgovori Mirela, a crne joj oči odaju radost.


Uživamo u ledenoj poslastici. Pored nas teče promet, ali ne obraćamo pažnju na to. Gledamo se. Neprestano se gledamo. I sad je već sasvim jasno kako se nešto probudilo u nama i da nas to čini sretnim, uzbuđenim.
I upravo kad sam je poželio upitati bi li željela izaći sa mnom u toplu ljetnu noć, zakazati joj pravi sastanak, počinje ludilo. Ne vjerujući da se to događa, vidim kako točno prema meni juri motocikl, ogroman i crn i sjajan i nemam vremena uzmaknuti, pobjeći i trenutak kasnije već osjećam snažan udarac i zatim oštru svjetlost boli.


- Imate sreće - govori liječnik. - Nije ništa slomljeno. Samo ste gadno natučeni. Do sutra ujutro ostajete ovdje, na promatranju.
- Šteta - kažem i gledam u Mirelu koja me nije napustila, koja je klečala pored mene i pridržavala mi glavu, čekajući kola Hitne dok sam otvorenih usta grabio zrak, suzdržavajući ječanje. A vozač motorčine?
- Nije mu ništa - reče mi ona. - Mislim da je bio pijan. Znaš li da te je oborio čuveni Harley-Davidson?
Smiješim se prema Mireli, uživajući u njenom prvom tikanju kojeg mi upućuje. Ublažava bol.


Kući sam, pustili me iz bolnice odmah ujutro. Ležim na krevetu i dosađujem se. Bole me noge, a rebra kao da pulsiraju, pogotovo ona sa desne strane tijela. Nemam glavobolju, pregledali su me prije otpuštanja i zbog toga zadovoljno klimali. Nekako uspijevam uz tiho ječanje ustati i smjestiti ispred monitora. Pa ne mogu samo ležati i buljiti u strop.
Znojim se, dok dan polako prolazi i mislim na to što se dogodilo. Jedan si čas sjetan, tužan, slijedeći si sretan. Jedan čas razmišljaš o izgubljenoj ljubavi, idući trenutak na pomolu je nova. Yin i yang plešu neprestano. Sve se komeša u spirali zvanoj Život. Zatim jedan nepažljivi vozač sve to baca u vjetar i ponovo sam prepušten samo sjećanju.
Zvonce na vratima prekida moje misli. Okrećem se prema zvuku i vičem:
- Ulazi! Otvoreno je!
Vrata se otvaraju nekako oklijevajući i odjednom, ispred mene je Mirela, visoka i lijepa, osmjehuje se nesigurno.
- Došla sam vidjeti kako ti je - smeteno reče.
- Ali kako znaš ... - počinjem.
- Upamtila sam tvoju adresu - prekida me ona znajući što je želim pitati - kad si u bolnici davao podatke.
- Ah! - kažem zbunjeno.
- Izvoli - reče ona i pruža mi dar umotan u šuštavi i šareni papir. - Da što brže ozdraviš. I da pođemo na taj, za sada, odgođeni sastanak. Čim se vratim iz Dubrovnika, gdje zbilja moram otići.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 5. kolovoza 2008.

U vrelini jutra



Izlazeći iz kuhinje u hodnik, sa namjerom izaći u dvorište i provjeriti kola, svoj novi ponos veliki Grand Cherokee, prije nego li će sa Tanjom krenuti na izlet u brda i tako pobjeći barem na dan od nesnosne vrućina koja je pritiskala grad užarenom šakom, Bruno pomisli kako je za sad sve OK. Već se približava deset, a Tanja još ni jednom nije podigla glas. Možda će ova nedjelja proći bolje nego što se nadao.
I upravo kad je to pomislio, položivši ruku na kvaku vrata, još ih ni ne otvorivši, iza njega se prolomi Tanjin vrisak.
"Počelo je", pomisli Bruno, uzdahne i mirno, ni malo se ne uplašivši zbog Tanjinog vriska, koji bi drugome sledio krv u žilama, okrene se prema pravcu iz kojeg je vrisak doletio do njega i vikne:
- Što je sad?
- Pauk! - vrisak je Tanjin sad bio nešto mirniji, ali i dalje odzvanjajući panikom.
- Boga mu, Tanja! - odgovori joj Bruno. - Pa to je samo pauk. Što se događa sa tobom?
- Strah me! - zavrišti Tanja. - Dođi odmah!
Bruno uzdahne i krene prema kuhinji iz koje je samo čas ranije izašao. Uđe u kuhinju i ugleda Tanju kako stoji pored sudopera, desnu je nogu privukla uz lijevu, dlanovima obgrlila mršava ramena, a plave joj oči potamnile na zarumenjelom licu: slika i prilike uplašene mlade žene.
- Gdje je? -upita Bruno.
- Tu! - reče ona, upirući prstom i grleći samu sebe sad samo lijevom rukom. - Ubij ga!
- Zašto? - upita Bruno. - Zar ga nije dovoljno samo otjerati?
- Nije! Ubij ga!
Bruno udarcem novina, koje je zgrabio sa kuhinjskog stola, brzim i preciznim udarcem smrvi pauka: na bijelom kuhinjskom zidu, ostane mala mrlja.
- Zadovoljna?
- Zašto bi bila zadovoljna? Zar zato što si ubio pauka?
- Zar nisi to željela?
- Jesam. Ali ne moram zbog toga biti zadovoljna.
- Mislio sam da ćeš skakati od sreće - posprdno joj reče Bruno. - Objesiti mi se oko vrata i ljubiti, ljubiti ...
- Zar samo zbog toga što si ubio pauka?
- Ne. Nego zbog toga što sam ti muž - zajedljivo joj odgovori Bruno. - I zbog toga što me voliš. I da mi pokažeš kako cijeniš moju pomoć.
- Ima li još nešto? - upita Tanja.
- Nema - odgovori Bruno odlazeći. - A sad idem provjeriti kola. Ili još nešto želiš od mene?
- Ništa - odgovori Tanja i dobaci za njegovim leđima: - Hvala.
"A nekad sam je zvao svojom malom Tanjuškicom-kruškicom", pomisli Bruno, prolazeći hodnikom, prerano sijed, bijeli mu pramenovi prošarali smeđu kosu, a svega mu trideset i peta teče. Otvori vrata i izađe u toplinu jutra: nakon klimatiziranog zraka u kući, učini mu se da ga je dohvatio vreli plamen. Uz uzdah mirenja sa sudbinom, prihvaćajući težinu života, pođe prema kolima, parkiranim na prilazu kuće. Grand Cherokee je ponosno blistao na suncu, sjajeći se, nov, kupljen tek prije tri mjeseca.
Gledajući u jeep posjedničkim pogledom, Bruno poželi sam otići u nepoznatu daljinu sa tim divnim i snažnim strojem, uživajući u njegovom brujanju, osluškujući kako mu vjetar pjeva pjesmu brzine. Umjesto toga, Tanja će čitavo vrijeme vožnje prigovarati zbog vrućine, mašući ispred svog lica lepezom, u uzaludnom pokušaju rashladiti se. Nigdje nije bilo rashlađenja. Već je dvadeset dana temperatura uporno rasla do trideset i pet, a posljednja dva dana čak do trideset osam. More je bilo toplo, osvježenja u njegovom plavom zagrljaju nije bilo.
Bruno pogleda na sat: već je dvadeset minuta prošlo, od trenutka kako je izašao iz kuće i u vrućem jutru čeka na Tanju, a ona nikako ne dolazi. Bruno pritisne sirenu. Oštar zvuk zapara vrući zrak, odleti prema užarenom nebu. Bez učinka.
- Uh, boga mu! - zagunđa Bruno i pođe prema kući: koliko joj treba vremena da pokupi svoje nepotrebne potrepštine?
- Dolaziš li? - vikne otvorivši vrata, ali ne ulazeći u kuću: nije želio iz sparnog jutra zakoračiti u klimatizirani stan, pa ponovo izlaziti iz ugodne svježine na nesnosnu sparinu.
- Samo čas! - začuje Tanjin glas. - Čim se istuširam.
- Tuširaš se! - vrisne Bruno i uđe u kuću zatvorivši vrata za sobom: susjedi ne moraju znati da se prepiru. - Čemu tuširanje? Pa znaš da ćeš se preznojiti nekoliko puta prije negoli stignemo u brda? Koji ti je vrag? Jesi li sasvim poludjela? Zar više ne znaš razmišljati?
- A ti? - upita Tanja, pojavivši se iznenada ispred njega u hodniku: na sebi ima kratke crvene hlačice, noge joj blistaju, pažljivo izbrijane i namazane, grudi joj gole, malene su i grudnjak im nije ni potreban, ponosno strše prema nebu, a u ruci drži bijelu majicu bez rukava. - Znaš da mrzim prljavštinu.
Bruno brzim pogledom preleti preko dvije pepeljare prepune opušaka: optužujući pogled nepušača.
- Zbilja? - upita je zajedljivo. - Ovo nije prljavština? Čitava prokleta kuća zaudara po tom sranju.
- Krasno se izražavaš - dobaci Tanja, navlačeći tanku i bijelu majicu preko glave. - Već znam kakva će nam biti dvosatna vožnja. Biti ću prisiljena slušati tvoje prostakluke ...
- Ah, nježna dušice! - prekine je Bruno posprdno.- Zar se sa tvojih nevinih usnica nikad nije otkinula neprimjerena riječ?
- Idemo - reče Tanja, a plave joj oči uvrijeđeno sijevnu: neće mu odgovoriti! - Ponesi korpu.
- A ti? - upita je on. – Što ćeš ti ponijeti? Ništa? Da ne bi slomila noktiće?
- Gade! - dobaci Tanja i požuri sitnim koracima iz kuće, dalje od njegovog zajedljivog jezika, a kad izađe van i zahvati je užareno jutro, ote joj se: - Oh, bože!
Bruno dohvati korpu koju mu je pokazala Tanja, pa krene za njom. "Što nam je?", zapita se zaključavajući vrata kuće. "Zašto smo postali ovakvi? I kad smo to postali ovakvi?"
Nekada nije bilo tako, Bruno se toga sasvim dobro sjeća. Bilo je upravo suprotno. Uživali su. Punim plućima. Mladi bračni par koji nema financijskih briga, zgodni, zdravi, ispred kojih se prostire izazovna ljepota života. A onda kao da je nešto puknulo između njih, poput suhe grane, ali bez praska. Ne bi znao odrediti trenutak kad je promjena nastupila. Odjednom je bila tu. I gušila ga. Gušila je i njihov zajednički život. Koji je sve više prestajao biti zajednički, primijetio je Bruno.
- Crveno je - reče Tanja.
- Vidim.
Tanja kao da je odjednom pronašla neke svoje interese, a on svoje. I počeli su hodati različitim stazama. Možda da samo pruži ruku prema njoj, možda bi ona tada ... ma koga to zavarava? Nema povratka na staro, može postati samo gore. Stvari nikad ne postaju bolje, uvijek samo gore. Kaos. Zakon života. Zakon Univerzuma. I naravno, Tanjin zakon, iako ona ni ne zna za njega.
Pritiskujući papučicu gasa, jer već su izmiljeli iz grada i kretanje je postalo brže, Bruno dobaci pogled iskosa na namršteno lice Tanje.
- Još malo i u brdima smo - reče joj, kao da Tanja to ne zna. - Sjeći ćemo serpentine i uživati u svježem prohladnom zraku. Neće nas mučiti vrućina.
- Ne moraš izigravati ljubaznost - nadureno reče ona.
- Ništa ne izigravam, boga mu! - prasne Bruno. - Jednostavno sam ljubazan. Zar ćemo se čitav dan natezati?
- Ti si počeo!
- Uopće nije važno tko je počeo.
- Meni je važno.
- Uvijek su ti bile važne nevažne stvari - optuži je Bruno. - Zar će nam čitav dan ovakav biti?
- Ti si to izabrao.
- O, ja sam kriv? - upita on, snažno okrećući upravljač, nastojeći savladati oštru okuku: borovi im se dizali visoko nad glavama i već je zrak bio sasvim prijatan, ali šum krošanja nije mogao otjerati neraspoloženje u kolima. - Uvijek sam ja kriv, je li?
- Naravno.
- Što ti hoćeš? - vrisne Bruno, sijekući slijedeći zavoj, bijesno motajući upravljač. - Kojeg boga hoćeš? Izjasni se već jednom, prokleta bila! Što hoćeš?
- Hoću dijete - tiho reče Tanja pored njega, a njen tihi glas, gotovo šapat, gromoglasno, poput praska bombe, odjekne u Brunovoj nutrini.
Dijete! Ona hoće dijete! Bruno grčevito zagrize u donju usnu i iz nje počne izvirati kapljica krvi. Dijete. Ona želi dijete. Ali ga on ne želi! Ima već dijete: nju, Tanju, svoju Tanjuškicu-kruškicu. Zar ona sama nije dijete? Dijete? Ne dolazi u obzir! Život mu polako počinje ličiti na pakao, a sa djetetom bi to zasigurno postao. Dijete je tako konačno. Kao smrt.
Stigavši do ove točke razmišljanja, vozeći brzo uz brdo, sijekući zavoje, Bruno dobaci bijesan pogled prema Tanji, koja se čitava uvukla u sebe, podigavši noge na sic i podvivši ih ispod sebe, grleći mršavim rukama vlastita ramena, buljeći pogledom u prazninu, ne primjećujući ljepotu oko sebe, dok je ispod nje zijevala dubina.
Bruno se, ni ne znajući da će to učiniti, munjevito, poput zmijskog napada, sagne preko Tanjinih golih nogu, otvori vrata jurećeg jeepa i svom snagom, koju mu je podario ludi bijes, udari u rame zapanjenu Tanju koja naprosto izleti kao izbačena iz katapulta kroz otvorena vrata i otpočne pad u dubinu.
Bruno se ni ne osvrne, samo još jače pritisne papučicu gasa i urlik snažnog motora uguši uplašeni vrisak koji se podiže prema plavom nebu bez i jednog oblaka.



Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 2. kolovoza 2008.

Providnost



Polako joj se približavam. Željka mirno spava ništa ne sluteći, kao i uvijek okrenuta na desni bok, ruka joj lijeva podvučena pod obraz, a kosa, duga i boje zlata, prosuta oko nje po crnom i glatkom satenu. Držim u lijevoj ruci šalicu kave, a u desnoj lovački nož, sječivo mu dugačko dvadeset i dva centimetra.


- Probudi me nešto prije podne - rekla je sinoć, bolje reći jutros, jer pet se sati približavalo, dok smo pomalo omamljeni od kasne večere i vina i silno umorni ulazili u stan. - Mrtva sam umorna i silno mi je potreban san.
- San za ljepotu? - otrovno sam je upitao, propuštajući je ući prvu u stan: džentlmen do samog kraja.
- Što hoćeš reći? - odvratila je samo napola se okrenuvši prema meni, a zlatna joj je se kosa zavijorila blago, smeđe oči boje lješnjaka upitno i nevino se zagledale u mene.
- Očijukala si - optužio sam je. - Ponovo. Po tko zna koji put.
- Ah, ne počinji, molim te - rekla je Željka umorno, zbacivši cipele sa visokim potpeticama izvježbanom kretnjom dugih i lijepih nogu. - Bolesno si ljubomoran, znaš li to?
- Možda si u pravu. Ali moraš priznati, ti mi daješ povoda biti ljubomornim. Zar moraš svakog motati oko malog prsta?
- Znaš da to nije istina - rekla je i skinula crvenu bluzu, koja je tako divno isticala njenu kosu. - Prežvakali smo to bezbroj puta.
- Možda si ti prežvakala - odgovorio sam ogorčeno. - Ali je meni zastalo u grlu. I guši me.
- Jadan dragi - rekla je tiho i pružila ruku u namjeri pomilovati me po obrazu, ali sam ja ustuknuo, a njen podsmješljivi pogled pogodio me posred lica: snažno me zaboljela njena ironija.
- I postajem jadan - primijetio sam. - Zbog tebe, Željka. I jednog ću dana prasnuti.
- Hajde, hajde ... - nemarno je dobacila.
- Jednog dana neću moći više izdržati - uvjeravao sam je, unoseći strast u riječi, želeći je uvjeriti u ozbiljnost situacije. - Dosta mi je. Više ne mogu podnijeti.
- Ma čemu toliko dramatiziraš? - upitala je svlačeći sa sebe i posljednju svilenu krpicu, otkrivši mi se u svojoj punoj ljepoti: znao sam da je posegla sa najubojitijim oružjem kojeg posjeduje, jer nikad nisam mogao odoljeti njenom tijelu.
- Ne dramatiziram - rekao sam ljutito, skidajući sat sa ruke i stavljajući ga na stolić pored prozora. - Zašto moraš tako očigledno zavađati sve te jadnike?
- Ah, pretjeruješ!
- To nije istina! -prasnuo sam ljutito. - Čak i umanjujem. Gdje si nestala na čitavih pola sata? Nigdje te nije bilo. Obišao sam sve prostorije u kući i nisam te mogao pronaći.
- Pa valjda smo se mimoišli negdje - odgovorila je lijeno se protežući i odlazeći u kupaonicu, gola, predivna i nisam mogao skinuti pogled sa tog tijela kojeg sam silno želio, dok sam nju, Željku, još silnije mrzio. - Domaćica mi je pokazivala kuću, a ima što pokazivati: bezbroj je prostorija u njoj. Jesi li vidio onu u kojoj drže predmete donošene sa njihovih putovanja? Svega tu ima.
- Ne skreći sa teme! - insistirao sam lagano podižući glas, da bi me Željka mogla čuti kroz šum vode: prala je zube i ja sam je zamišljao nagnutu, dok joj grudi podrhtavaju zbog brzih pokreta rukom. - Nisi bila sa domaćicom. Primijetio sam da je i onaj slikar nestao ...
- I zato sam morala biti sa njim? - upitala je Željka podsmješljivo, pojavivši se na vratima sobe, gola, predivna: želio sam je. - Dva i dva nisu uvijek četiri, dragi moj.
- Kod tebe jesu!
- Neću više reći ni riječi - odgovorila je Željka, prošla pored mene, osjetio sam miris njenog njegovanog i poželjnog tijela, duga me njena kosa okrznula po ramenu podjarujući moju požudu. - Postaješ nemoguć, dragi moj. Umišljaš. Posvuda vidiš utvare.
Gledao sam je kako se uvlači pod crne satenske plahte: crni saten i zlatna kosa i volio sam je i mrzio sam je i želio sam voditi ljubav sa njom i želio sam joj zabiti nož u grlo ... nije bilo snage u meni. Mlitavost me zarobila, pa sam se bez riječi, za koje sam i onako znao da ih izgovaram uzalud, uvukao pored Željke, pomno pazeći ne dotaknuti je, jer kad bih je dotakao ... bi li se mogao zaustaviti?
Dok je Željka mirno disala pored mene u tami predajući se snu, a jutarnji žubor limene rijeke dopirao u sobu, jer grad se budio, počinjala je svakodnevna žurba, ja sam mislio na nju, Željku, koja je tako blizu mene, a opet i tako daleko, da dalje nije mogla ni biti. Nešto moram poduzeti. Što? Ne znam. Ali moram nešto poduzeti: ne mogu više izdržati njeno varanje. Jer znam da me vara, iako Željka nikad to nije priznala, već me uvjeravala u suprotno. Lukava je moja Željka, koja postaje svačija. Nešto moram poduzeti. I hoću! Ubiti ću je. Hladno sam razmišljao o tome zureći širom otvorenih očiju u tamu i slušao omiljeno i omrznuto njeno disanje. Ubiti … mislio sam. Sasvim hladno. Toliko hladno da sam se pitao, razmišljam li to ja uopće? Jesam li možda pijan? Nisam bio pijan i znao sam to: te sam večeri popio svega tri čaše vina. Umjesto da pijem, pogledom sam pratio Željku, čvrsto riješen da je ovaj put uhvatim u nevjeri. Ali je uspjela izmaknuti mom pažljivom pogledu. Kako, nije mi jasno. U jednom je trenutku nestala, a u slijedećem sam primijetio kako nema ni slikara, povodom čije je izložbe naša domaćica i organizirala prijem.
Neki je čudan pomahnitali val bola udarao u mojoj nutrini, navodeći me na bludne i previše bolne misli. Zamišljao sam, dok sam polako šetao između gostiju prijazno im se osmjehujući i nitko nije mogao naslutiti oluju u mojoj duši, kako se Željka i slikar grle, strastveno se spajajući. Vidio sam ih u grču strasti, noge moje Željke obavijene oko njegovog struka, a slikar je drži za čvrstu zadnjicu i pritišće o zid: stojeći vode ljubav, ne, već proždiru požudu! Dok ga moja Željka grli i rukama i nogama, onako kako mene nikad grlila nije ...
Ubiti ću je. Misao je u tami bljesnula poput supernove. Ništa drugo mi ne preostaje. Sama je sve ovo izazvala, moja Željka, koja postaje svačija. Ubiti ću je. Imam onaj lovački nož i ...


... gledam sad u njega: čvrsto leži u mojoj šaci. Nisam uplašen, miran sam. Probudio sam se prije pola sata, blizu je jedanaest. Tiho sam ustao, skuhao kavu i uzeo nož. Učiniti ću to sad, ovog jutra. Ali prvo ću je probuditi, ponuditi joj kavu, kao što činim svakog jutra u našem sedmogodišnjem braku. I kad bude pružila ruke prema šalici vrelog napita, želeći otjerati san sa lica i očiju, prvi ću put ubosti. U stomak. Da ne umre odmah. Neka pati. Kao što ja patim.


- Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh! - stravični me urlik budi i potrebno mi je nekoliko trenutaka pa da shvatim kako se taj neljudski krik otrgnuo iz mojeg grla.
- Probudi se! - viče Željka sjedeći do mene u krevetu i uplašeno me gledajući i tresući mi rame: njeni mi se oštri i njegovani nokti zabijaju u meso. - Probudi se! Moru proživljavaš!
Nije mora, mislim budeći se i gledajući u Željkino pospano lice, u tu ljepotu koju obožavam. Nije mora, već providnost.
Sad znam što moram učiniti. I što ću učiniti. Već slijedećeg jutra!


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.