subota, 9. kolovoza 2008.

Darinkin dar



Već je sedamnaesti dan sama. Potpuno sama u ogromnom stanu koji se sastoji od velike ostakljene dnevne sobe sa koje puca vidik na more, četiri spavaće sobe, tri kupaonice, a dugački hodnik koji sve te prostorije povezuje, tvori veliko slovo L.
Jutros, svega nekoliko minuta prije nego li će otkucati podne, prilikom ustajanja, Darinka se zapita hoće li se Bronislav ovog dana javiti. Šutnja tako dugo traje. Postaje nestrpljiva. I dosadno joj. Rado bi izašla iz ogromnog stana, popila piće sa prijateljicama, posjetila frizera, ali se ne usuđuje. Bronislav ne voli da ona izlazi sama, bez njega. A kad nešto Bronislav ne voli, bolje je to ni ne činiti. Na neki način i uživa što ga nema: čitava je ova raskoš oko nje samo njoj na raspolaganju. Još uvijek bi je uspjela zapanjiti raskoš sa kojom se Bronislav okružio, iako je živjela sa njim već treću godinu.


Bilo joj je dvadeset i pet, kad ga je upoznala. Pijuckala je sa jednom od rijetkih prijateljica kojima se rado družila, sa Monikom, kad im je prišao taj visoki muškarac, četrdesetih godina, pažljivo obrijan, sa vlažnom i mirisnom kosom i crnih prodornih očiju.
- Upoznaj me sa prijateljicom - rekao je Moniki, prišavši im i zaustavivši se tik do njih, naslonivši se nemarno na dugački šank, za kojim su sjedile na visokim barskim stolicama.
- Tko je on? - upitala je Darinka, kad je upoznavanje bilo završeno i kad su ponovo ostale same, polaskana što je privukla pažnju takvog muškarca, osjećajući kako joj niz kičmu mile brzi i sitni mravi.
- Ne znaš tko je on? - u čudu je upitala Monika. - Pa to je Sob. Svi znaju za Soba.
- Ja ne znam - odgovorila je Darinka i ponovila: - Tko je on? Što radi? Čime se bavi?
- Zainteresirala si se? - pomalo podsmješljivo upitala ju je prijateljica.
- Nimalo! - hladno i istinito u tom trenutku odgovorila je Darinka.
- Nitko ne zna što Sob, kako ga svi zovu, radi - obavijestila ju je Monika. - Ali ima love na bacanje. Svašta se čuje. Neki čak šapuću kako se bavi drogama. Bogat je. To se jedino pouzdano zna. Drugo ništa. Sve je ostalo naklapanje.
- Oženjen?
- Oh! Ipak si se zainteresirala. Nije oženjen. Čula sam da je rastavljen već odavno.
- Bila si sa njim? - upitala je Darinka i po smetenom pogledu prijateljice znala da je pogodila u srž.
- Ma pusti - promrmljala je Monika. - Bio je to samo seks na brzaka. Ništa vrijedno spomena.


Nekoliko dana kasnije, Sob, pravim imenom Bronislav Soboljev, prišao je Darinki dok je čekala u redu, ne bi li naručila kavu za van i popila je u obližnjem parku, što je voljela povremeno raditi, osjećajući se poput neke filmske junakinje iz američkih ljubavnih filmova, koje je obožavala gledati.
- Dođi! - zapovjedio joj je, hvatajući je za mišicu i izvlačeći je iz zmijolikog reda nestrpljivih ljudi. - Nema potrebe čekati.
Darinka je u čudu gledala, kako Bronislav nemarno podiže ruku i bili su za čas usluženi. Kasnije će se naviknuti na to i prihvaćati kao nešto sasvim obično. Kavu u plastičnim pokrivenim čašama nosio je on, dok su koračali prema parku. Okruženi zelenilom, uživali su u vreloj tekućini.
- Znači, ovdje voliš boraviti - primijetio je Sob. - Večeras ću ti pokazati nekoliko mjesta gdje ja volim boraviti.


I tako je počelo ... i traje ...ali sad se u Darinku uvukla neka nepoznata zebnja, pa joj nagriza živce. Soba nema već jako dugo i primjećuje kako se uopće ne snalazi sama u velikom stanu. Da usprkos svemu izađe? Pa sedamnaest je dana u zatvorenom! Potrebno joj je malo zraka. To će čak i njen ludo posesivni Bronislav morati priznati. Kad se samo sjeti, kako joj je nekada godila njegova ljubomora. Mislila je, kako je Bronislavova ljubomora mjera njegove ljubavi prema njoj. Ali se vrlo brzo otrijeznila i shvatila, da sasvim jednaki odnos Sob gaji prema svemu što je njegovo. A ona, Darinka, postala je njegovom. Poput njegovog automobila. Koji joj nikad nije dopuštao voziti.
Prisjetivši se toga, Darinka nervozno ustane iz udobne fotelje. Visoka, kose obojene u sasvim nestvarnu platinastu boju, plavih očiju, predivnog duguljastog lica, obučena samo u kinesku svilenu haljinicu, a koja joj je dopirala samo do polovice dugih i sjajnih butina, bila je slika i prilika poželjne žene. I znala je to. Samo je to imala: nadnaravnu ljepotu i pomoću nje se probijala kroz život. Uz Soba. Jer tako je bilo lakše, udobnije.
Da izađe van iz stana, na sunce, ili ne? Ide! I upravo kad je odlučila izaći iz stana, ali se prije izlaska istuširati, već je pošla prema kupaonici, još jednoj raskoši u stanu, odjekne zvonce na ulaznim vratima, dugo, nestrpljivo, zapovjedno.
- Ma tko li je to? - upita Darinka glasno, pa baci pogled na svoje lijepe i duge noge: baš je briga, otvoriti će vrata ovako obučena, neka gledaju.
- Dobar dan, gospođo! - uljudno reče onaj viši.
Bila su dvojica, obojica obučena u odijela sa svijetloplavim košuljama i tamnoplavim kravatama: kao da su se dogovorili. Onaj viši, koji je progovorio, očigledno je bio vođa, jer onaj niži, buljio je u Darinkine noge i nije se trudio ni pomaknuti pogled.
- Izvolite, pogledajte - reče onaj viši i tutne joj pod nos policijsku značku. - Trebamo gospodina Soboljeva.
Darinka zažmiri trepčući na policijsku značku, koju nije dobro vidjela, ali ni za živu glavu ne bi to priznala: samo je u samoći sobe ponekad stavljala na nos naočale, ne bi li pročitala nešto iz nekog modnog časopisa, jedinog štiva kojeg je čitala.
- Nema ga - reče ona.
- Smijemo li ući? - upita viši i odmah zakorači prema Darinki: Darinka nagonski uzmakne, a on prođe pored nje, praćen svojim šutljivim partnerom. - Kad se vraća?
- Ne znam - lane Darinka hodajući za njima. - Nema ga već nekoliko dana.
- Od onog ubojstva u "Hiru"? - upita je on, spomenuvši restoran u kojem je bezbroj puta večerala sa Sobom i njegovim društvom.
- Ništa ne znam ni o kakvom ubojstvu - reče iznervirano i uplašeno.
- Naravno, drugo nisam ni očekivao - reče vođa, pa se okrene šutljivom partneru: - Pronjuškaj okolo. Možda pronađeš kakav trag. Ne moraš biti zalijepljen uz nas. Nisi flaster.
Uopće ne razumijevajući što se događa, jer sve se odigravalo tako brzo, Darinka se ne usprotivi, a vođa policijskog para ne dozvoljava joj se snaći: upravo je bombardira pitanjima.
- Ne znam, ne znam ... - muca izbezumljena Darinka.
- Nikad ništa ne znate, vi ljepotice - primijeti on kisela lica, a koje mu se ozari kad ugleda partnera, koji se nakon nekoliko minuta pojavi i odmah ga upita: - Jesi li pronašao kakav trag?
- Ništa! - odgovori ovaj krećući prema izlazu. - Baš ništa!
- Onda idemo! - reče vođa. - Gospođo, budite pozdravljeni. I ukoliko želite sebi dobro, javite nam se istog trena kad se Soboljev pojavi. Jasno?
Darinka samo klimne. Nije u stanju više govoriti. Scena je munjevito započela i isto tako munjevito završila. Što je to bilo? Još nikad nije tako nešto doživjela. Što se događa? Gdje je Sob da joj objasni? Nikad ga nema kad joj je potreban. Da ga nazove na tajni broj?
Sob joj je prije otprilike godinu dana, dao jedan mobitel, sa kojeg je smjela nazvati samo u velikoj nuždi i to tako da samo pritisne brojku jedan.
- Pazi! - bio joj je rekao strogo je gledajući. - Ovaj broj, sa ovog mobitela zoveš samo kad zbilja zagusti. Da me nisi zvala zbog toga, da bi me pitala koje ćeš boje cipele kupiti. Jasno?
- Pa za koga me ti držiš? - upitala je uvrijeđeno.
- Za glupaču! - odrezao je, a zatim je pomilovao po napetoj kruškolikoj stražnjici sapetoj u trapericama. - Ali za prokleto lijepu glupaču!
I sad se ljuti na Soba, prisjećajući se dalekog događaja. Nazvati tajni broj ili ne? Nazvati će!
Donijevši odluku, osjeti olakšanje, jer najgore je čekati, barem ona to zna. Neprestano nešto čeka. Čeka Soba da dođe, čeka kad će je izvesti, čeka njegove prijatelje, čeka ... uz Soba joj se život sastoji u čekanju, Strpljivom i dugotrajnom, a kad Bronislav zapucketa prstima, mora biti spremna.
Do vraga sve! Darinka izvuče iz najnižeg pretinca ormara mobitel kojeg još nikad nije upotrijebila i pritisne samo tipku broja jedan.
- Da? - upita oprezni glas, a Darinki lakne: istog je časa prepoznala Sobov glas.
- Pa gdje si ... - započne, ali ne završi.
- Zaveži glupačo! - prekine je on.- Rekao sam ti da ne zoveš ovaj broj radi svojih gluposti.
Darinka se sjeti zbog čega je nazvala tajni broj, sad već pomalo žaleći što je to učinila. Meko reče:
- Bila je policija.
- I?
- Što i?
- Što su htjeli?
- Raspitivali su se o tebi i njuškali.
- Njuškali? - Sobov je glas režao. - Gdje su to njuškali?
- Pa u stanu.
Muk. Dugotrajan i prijeteći muk. Darinka pomisli kako je veza prekinuta i sa čuđenjem se zagleda u mobitel, kad začuje Sobovo praskanje.
- Glupačo! Pustila si ih u stan! Glupačo! Koliko sam ti puta rekao da nikog i nikad ne puštaš u stan?!
- Ali ...
- Uh! Sad je gotovo - jekne Sob, a glas mu se iznenada promijeni, dobije sasvim čudnu boju. - Slušaj me pažljivo!
- Slušam.
- Znaš gdje si uzela taj mobitel koji držiš u ruci?
- Znam, naravno.
- Dobro. - Sobov je glas dopirao veoma polako i razgovijetno do nje. - Sad pogledaj dvije ladice iznad. Tu mora biti jedna zelena limena kutija. Jesi li?
- Jesam li? Što?
- Glupačo! - izdere se Sob. - Otvori prokletu ladicu. Dvije iznad one u kojoj si uzela mobitel.
- Jesam! - uvrijeđenog izraza lica odgovori mu Darinka, otvarajući ladicu. - Ne moraš biti takav.
- Zaveži! Vidiš li limenu kutiju? Zelenu?
- Ne vidim - odgovori ona. - Nema nikakve kutije ovdje.
- Jesi li sigurna?
- Jesam - odgovori ona zadovoljna što mu može udovoljiti. - Prazna je. Nema ništa u njoj.
- Glupačo! - otrese se na nju Sob. - Znaš li što si učinila?
- Ništa nisam učinila! - vrisne Darinka povrijeđeno.
- O jesi! - reče Sob. - Ali si toliko glupa da to još uvijek ne shvaćaš. U kutiji je bilo petnaest hiljada eura i još ponešto sitnog. Po to su došli. A ti si im to poklonila. Darežljiva Darinka! Nisu to bili nikakvi panduri, glupačo jedna. A ti si ih pustila u stan. Jesi li ih i kavom ponudila?
- Nisam! - vikne Darinka na rubu suza: biti će gadno kad se Sob vrati, zna to. - Pa što ti misliš o meni?
- To ćeš shvatiti kad se vratim - odgovori mekim i nježnim glasom njen Bronislav i prekine vezu.
Darinka uzdahne: upravo taj meki i nježni glas njenog ljubavnika, utjera joj strah u kosti. Smeteno stoji sa mobitelom u ruci, svilena joj se haljinica odriješila, ali ona to ne primjećuje. Što učiniti? Što?
I odjednom se odluči, odbaci mobitel na krevet i izvuče veliku i skupocjenu torbu, pa počne bjesomučno bacati u nju odjeću koju joj je nakupovao Sob. Nestati će, eto što će učiniti. Nestati će poput Soba.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: