petak, 25. studenoga 2011.

Atavizam



Randi je, stojeći u dugačkom hodniku raširenih nogu kao da mu se pod ispod njih ljulja pod, dok su ostali pozvani sjedili i netremice gledali u pod, osjetio da je došao na njega red istog trenutka kad su se velika vrata bešumno otvorila i kad je čovjek u crnom iskoračio u hodnik.
- Randi, kodni broj GF8894028538! - prozove povišenim glasom.
Randi zakorači prema njemu, ne odazvavši se. Odlučio je od samog početka što manje govoriti. Govoriti samo ono što mora i ništa više.
- Vi ste ...? - upita čovjek u crnom.
Randi klimne, a ljubičasta mu se duga kosa zatrese.
- Pa što se ne javite - ljutito reče čovjek u crnom i to nije bilo pitanje, već prije ljutnja na šutljivu drskost prozvanog. - Uđite, vi ste na redu.
Randi uđe u prostoriju prošavši pored čovjeka u crnom. Prostorija je bila prostrana i sa ogromnim prozorima kroz koja je dopirala zelenkasta svjetlost jutarnjeg sunca. Ispred ogromnih prostora nalazio se dugačak stol, toliko dugačak stol Randi još nikad nije vidio, a za stolom su sjedili muškarci i žene, njih dvadeset i četvoro: Vijeće Prirodne Pravde. Randi ih, usprkos nelagodnosti koju je osjećao, pažljivo promotri, ne skrivajući svoju radoznalost. Konačno, nalazi se pred najvišim sudskim tijelom u čitavoj Galaktičkoj Federaciji.
- Randi, kodni broj GF8894028538? - upita Predsjedavajući, mršav starac kojemu koža kao da je bila sasvim prozirna.
Randi klimne gledajući u starca: mora da mu je barem četiristo godina, mislio je gledajući mu dugačke i tanke lomne prste.
- Morate to glasno i jasno potvrditi - reče Predsjedavajući polako i strpljivo.
- Da, ja sam Randi, kodni broj GF8894028538 - potvrdi Randi.
- Znate li zbog čega ste pozvani pred Vijeće Galaktičke Federacije?
- Znam - odgovori Randi: izgovoriti neistinu bilo je nezamislivo.
- Osjećate li se krivim? - upita Predsjedavajući.

Vrijeme kao da se silnom brzinom pokrenulo unazad. A možda se tako i zbilo, jer Randi je ponovo koračao dugim hodnikom Nat-Instituta sa svojim prijateljem i suradnikom Oklivom.
- Čudno - govorio je Okliv dok su hodali bešumnim koracima do Prijemnog ureda - da su odabrali nas dvojicu koji se poznajemo. I ne samo poznajemo, već smo i prijatelji i radimo zajedno.
- Imamo dobre gene - odgovorio je nezainteresirano Randi. - Ništa drugo nije u pitanju. Nema mjesta čuđenju.
- Ali toliki bi željeli se razmnožavati i nikad ne dobiju priliku - mrmorio je Okliv. - A mi smo izabrani dati genetsko nasljeđe.
- Ne vidim u tome baš neku počast - odbrusio je Randi: čitavo je jutro bio bezvoljan i sad je to izbilo na površinu. - Izmusti će nas kao što su prije bezbroj milenija muzli one rogate životinje, zaboravio sam kako su se zvale, i izmiješati naše mlijeko sa mlijekom neke ženke. Odabrana mješavina će počivati određeno vrijeme u Gal-Rodilištu i kad vrijeme sazrije, eto nam novog člana Galaktičke Federacije. Kojeg nikad nećeš upoznati.
- Kakva je sad to misao?
- Koja misao?
- Pa ta o upoznavanju ...
- Ah! - Randi je odmahnuo rukom gledajući u sitnu djevojku plavičaste kože i diveći se njenim ljubičastim očima. - Ne znam ...
Okliv je uzalud čekao nastavak započete Randijeve rečenice. Randi je šutio i zurio u djevojku ljubičastih očiju, a ona mu uzvraćala pogled. Okliv je s čuđenjem primijetio kako je donja usnica djevojke nekontrolirano zadrhtala. Skrenuo je pogled na svog prijatelja i zapanjio se zbog izraza Randijevog lica.
Randi je gledao djevojku, ona je gledala u njega. Pogled ih je spajao. Randi je osjećao neko nepoznato uzbuđenje koje ga je čitavog proželo i beskrajno je uživao u njemu. I želio je da osjećaj traje i traje i traje ... Krajičkom svijesti znao je da je sve to ludo i nije mogao objasniti svoje ponašanje, još manje osjećaje. Ali bili su stvarni, prisutni, nije ih izmislio. Osjećao ih je. Kako još nikad nije osjećao.
Zagledavši se malo bolje u djevojku, odjednom je shvatio da se i sa njom događa ono što se događa sa njim samim. Kao da je dobio krila, Randi se isprsi, u grudima je osjetio što nikada prije nije i znao je da je spreman boriti se protiv čitavog Univerzuma. Plutao je u blaženstvu osjećaja čitajući to isto plutanje u djevojčinim očima. Pjesma je odjekivala u njemu, uživao je beskrajno u melodiji koju su čuli samo djevojka i on, Randi, jedini od mnogih.
- Kako ti je ime? - upitao je djevojku iznenada.
- Sunstroke - odgovorila je automatski, a pogledi su im i dalje uranjali jedno u drugo, stapali se, nikada se više ne želeći rastati.
- E, pa, Sunstroke - rekao je Randi i pokazao na Okliva - vodi ovog u Inkubator bez mene. Ja ne idem.
- Što ti je? - sasvim zbunjeno je upitao Okliv. - Zašto ne ideš?
- Ne znam zašto ne idem - odgovorio je Randi odlučno i dalje gledajući netremice u Sunstroke. - Ali znam da ne idem!


- Osjećate li se krivim? - ponovi Predsjedavajući.
- Ne! - odreže Randi. - Ne osjećam.
- Odbili ste Federaciji dati ono što je čast darovati - reče Predsjedavajući. - I koja se čast pruža samo odabranima. Ne svima, samo odabranima.
- Znam.
- Možete li barem objasniti svoj motiv?
Randi je šutio i gledao u članove Vijeća Prirodne Pravde.
- Što vam se dogodilo? - upita jedna od žena, duga joj je i žarko crvena kosa bila ispletena u plamteću pletenicu koju je položila preko lijevog ramena.
- Ne znam - iskreno odgovori Randi.
- Ali ostajete pri svome?
- Ostajem - čvrsto reče Randi.
- Možete odstupiti - reče Predsjedavajući. - Odluku Vijeća pravovremeno će te dobiti.
Uvaženi su članovi Vijeća gledali u uspravna Randijeva leđa koja su odavala njegovu odlučnost.
- Imati ćemo neprilika sa tim mladićem - promrmlja jedan član pokrivši usta rukom, kao da se stidi izgovorenih riječi.
- Što ga je to spopalo? - upita drugi. – Neka bolest?
- Zaljubio se - reče žena žarke crvene kose, koja je ispitivala Randija.
- Molim? - upita Predsjedavajući i uputi joj oštar pogled.
- Zaljubio se - ponovi crvenokosa i ustane da je svi dobro vide i čuju. - Znate da sam između ostalog i strastveni antropolog. Njegovi su osjećaji osjećaji zaljubljenog. Bojim se da je isti slučaj i sa djevojkom.
- Ali kako? - upita Predsjedavajući. - Zar to evolucija nije ostavila iza sebe? Mislio sam da je to zauvijek daleka prošlost.
- Ponekad se povrati kod pojedinih jedinki - reče antropologinja, gladeći svoju plamenu pletenicu. - Nitko ne zna zašto.
- Što piše u Galaktičkom Zakoniku? - upita najmlađi među njima: prvi je put prisustvovao kao član Vijeća i bio je pomalo nesiguran. - Je li zabranjeno?
- Zaljubljivanje? - upita antropologinja. - Zbilja ne znam ... nitko ne zna kad se dogodio sličan slučaj.
- Kažnjivo?
- Nije kažnjivo - zamišljeno reče Predsjedavajući pomičući u zraku datoteke koje pregledavao i koje su se velikom brzinom smjenjivale. - Zakon ne predviđa mjere, nažalost.
- Pa što onda i kako odlučiti?
- Presjeći ćemo to u korijenu! - odlučno reče Predsjedavajući. – Pobijedili smo uspješno savladavši primitivizam takvog shvaćanja i ponašanja u ljudskoj prirodi i neću dozvoliti da se ponovo rasplamsa. To je atavizam. Ništa drugo. Pa ne možemo slučaju prepusti kakovo će nam biti potomstvo, zar ne?
Nitko ništa ne odgovori. Svi su gledali u Predsjedavajućeg, prepuštajući njemu odluku. Njega to malo naljuti.
- Zar nitko ništa neće reći? - upita.
- Što će te učiniti? - upita antropologinja.
- Ono što moram - odlučno reče Predsjedavajući. - Ukloniti ih oboje. Odmah sada. Pozvati ću Čistače. Moramo tako postupiti. Ne postupimo li tako i to se pročuje ...
- Ali ... - započne antropologinja, zagrcne se, pa nastavi. - Ništa nisu učinili.
- Još - ispravi je Predsjedavajući. - Mislim da će te se svi složiti s time.
Svi su mu šuteći odgovarali pokornim pogledom.

Randi je brzim koracima izašao iz prostorije, gotovo izjurivši iz prekrasne palače, praćen radoznalim pogledima, jer nitko osim njega nije žurio, svi su koračali ujednačenim i mirnim koracima. Ali Randiju se žurilo, znao je da mora što prije doći do Sunstroke i ... što dalje? Nije to znao, ali osjećao je da će rješenje doći samo od sebe. Nekako je to znao: kockice će se posložiti i biti će sve u apsolutnom redu. Mora biti u redu. Ne može biti drugačije. Ne sad kad …
Veselo je užurbanim koracima grabio prema Sunstroke i onom što ga sa njom i uz nju očekuje.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 19. studenoga 2011.

Nježno jutro



Una uzdahne žaleći za snom koji je odlepršao u nepovrat istog trenutka kad se mala Lena ritnula u snu i sitnim četverogodišnjim stopalom udarila svoju mamicu točno lijevu lopaticu. San je bio čudan i isprekidan, što nije bilo ni čudno, jer mala se prevrtala čitavu noć, već četvrtu noć za redom, povremeno tiho se glasajući. Nova nevolja, još jedna dječja bolest, pokucala je na vrata obitelji, znala je to Una i pomirila se s time. Znala je i da spavanja više nema ... ako ga je uopće i bilo. Mora se prisiliti sasvim razbuditi, otvoriti teške olovne kapke, koji kao da su joj se slijepili za lice.
Upravo kad je odlučila okrenuti se prema maloj Leni i suočiti se s još jednim danom, osjeti kako se krevet zaljuljao, a odmah zatim sitno i toplo tijelo djeteta se odmakne od njenih leđa.
- Dođi tatici - začuje Una tihi šapat Stjepana. - Odmah ćemo ustati. Pusti mamu da još malo spava. Hoćeš?
Una nije čula djetetov odgovor: istog se časa uz duboki uzdah olakšanja sjetila da je subota i gotovo istovremeno zahvalno utonula u duboki san.

Stjepan, s djetetom u naručju, tiho, bosonog, izađe iz spavaće sobe i nečujno zatvori vrata za sobom. Jutro je bilo prohladno, osjećao je to na bosim nogama, ali nije mario. U kuhinji će se za čas ugrijati, znao je to.
- Kako je tatina cura, jutros? - upita malu oblačeći joj toplu crvenu trenirku. - Bolje?
- Ne znam - plačno odgovori Lena. - Malo mi je vruće.
Stjepan položi dlan na djetetovo čelo. Nije bilo pretjerano vruće i on se ohrabrujuće nasmiješi maloj koja ga je pažljivo gledala.
- Mislim da nemaš vrućicu - reče.
- Ozbiljno?
- Ozbiljno - odgovori Stjepan. - Ali znaš što? Da budemo sigurni, izmjeriti ćemo. Dok ti budeš mjerila temperaturu, ja ću skuhati mlijeko za tebe i kavu za mene. U redu?
- Hoću kakao - reče mala.
- Dobro, onda kakao - pomirljivo reče Stjepan. - Sve što želiš.
- I palačinke.
- O, pa ti si sigurno već sasvim zdrava!
Nastojao je ne stvarati buku, dok se brzo kretao kuhinjom pripremajući smjesu za palačinke i nikad ne ispuštajući malu Lenu iz vida. Sjedila u kutu grčevito stišćući toplomjer pod pazuhom i prateći očeve spretne i brze pokrete. Crne su joj oči bile bistre i Stjepan je bio sretan zbog toga. Znao je da je to znak kako je maloj bolje i možda je kriza upravo prošla. Ako ne baš sasvim prošla, onda je sigurno sasvim blizu kraju.
Sa šalicom tek skuhane kave u ruci, priđe maloj koja ga je netremice gledala. Malo joj je lišce bilo rumeno i Stjepan se nadao da je to rumenilo znak zdravlja, a ne povećane tjelesne temperature.
- Da vidimo - reče i izvuče toplomjer ispod djetetove miške i zagleda se u njega.
- Koliko? - upita Lena.
- Malo - odgovori on. - Malo, malo, pa ništa. Sutra si sasvim zdrava.
- Moći ću u vrtić?
- Hoćeš.
- Hoćeš li me ti voziti?
- Ako tako želiš.
- Želim.
- Onda dobro - reče Stjepan stavljajući kakao ispred nje. - Dogovorili smo se. A sad pij svoj kakao i pusti me peći palačinke.
- Sa čokoladom - reče mala.
- Oooooooo! - uzvikne Stjepan šireći oči. - Pa što si sve to ne dozvoljava moja mala princeza?
- Sa čokoladom - ponovi mala smijući se.
- Pobijedila si - reče Stjepan. - S čokoladom.

U kuhinji je već postalo toplo, bilo je sasvim prijatno opušteno stajati pored pećnice sa tavom u ruci i bacajući povremene poglede na malu. Stjepan je zadovoljno gledao kako povremeno ispija kakao i lista neku od mnogobrojnih slikovnica koje su ležale razasute ispred nje. Već je bilo sedam sati, dan je vani pobjeđivao noć.
Završivši s pripremanjem palačinki, otpočne s čišćenjem posuđa. Bilo ga je još i od prošlog dana. Una i on gledali su film na televiziji, a mala je Lena zaspala, pa je Una tiho predložila da je ne bude s lupkanjem posuđa, već da pranje posuđa ostave za jutro. Ni film nije bio sasvim loš, pa su, kad je završio, ravno s kauča otišli u spavaću sobu, Stjepan je nosio malu i položio je ležati između njih u krevetu, kako je već neko vrijeme zahtijevala spavati. On se u početku bunio zbog toga, ali je kasnije popustio.
Slažući oprano posuđe da se ocijedi Stjepan pogleda kroz prozor: dan je već osvajao, sunčan i prohladan i on je nestrpljivo čekao trenutak kad će izjuriti na osunčane ulice.

- Idemo probuditi mamu - reče brišući ruke. - Odnijeti ćemo joj doručak na krevet.
- Ja ću nositi palačinke - reče Lena.
Pustio je da mala hoda ispred njega. Hodala je polako i pažljivo koračajući, dok joj je pogled bio pripijen na tanjur s palačinkama kojeg je nosila s obje ruke. Stjepan otvori vrata spavaće sobe i sa velikom šalicom crne kave u ruci, približi se krevetu i usnuloj Uni. Dok ga je mala Lena osmjehujući ga gledala, Stjepan s vrućom kavom u šalici, nekoliko puta prođe ispod Uninog nosa. Djevojčica se nasmije kad primijeti kako je majčin nos zadrhtao i malo se namreškao, osjetivši primamljiv miris.
Stjepan puhne u Unino uho i Una se pomakne, protegne i otvori oči.
- Koliko je sati? - prvo upita.
- Osam i trideset - odgovori Stjepan.
- Lijepo od tebe - reče ona osmjehujući mu se.
- Evo, mama! - vikne Lena pokazujući tanjur s palačinkama.
- Oh! - uzvikne Una sjedajući u krevetu, stavljajući tanjur s palačinkama na bedra i prihvaćajući kavu koju joj je nudio Stjepan. - Doručak u krevetu! Pa vi ste dvoje naprosto zlatni.
- Zlatni - ponovi Lena veselo.
- Vidim da ti je bolje, mačkice - reče Una pažljivo je gledajući, pa upita Stjepana: - Temperatura?
- Nema je - reče kratko on. - Čini mi se da ozdravlja.
- Oh, milo moje - raznježeno reče Una, milujući tamne uvojke Lene.
- Sad vas napuštam - umiješa se Stjepan. - Doručkujte zajedno, a ja idem malo trčati.
- Nije hladno za trčanje? - upita Una. - Ne treba mi još jedan bolesnik.
- Nije - reče Stjepan naginjući se nad njom i ljubeći joj kosu. - Uživaj u doručku, draga.
- I ti u trčanju - reče ona gledajući ga kako već odlazi, pa se okrene maloj. - Penji se gore do mene i pomogni mi smazati ove palačinke!

Deset minuta kasnije i nekoliko blokova dalje, koje je lagano i bez napora pretrčao, Stjepan se zaustavi ispred kuće s malim vrtom, prođe kroz vrt i pozvoni tri puta kratko i jednom dugo. Gotovo istog časa, vrata se otvore.
- Kasniš jutros - reče umjesto pozdrava Zdenka. - Što se dogodilo?
- Ništa - reče on. - Spremao sam doručak ...
- Šuti! - reče Zdenka i povuče ga u hodnik, pa mu poljupcem zatvori usta. - Ne zanima me. Sve što me zanima, je to da si sad ovdje.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 5. studenoga 2011.

Heretik



Aar se još uvijek vrlo dobro sjećao sna, iako je od tada proteklo mnogo godina. Sjećao se kako se iznenada probudio u mrkloj noći i uspravio se u školjci u kojoj je spavao, a pogled mu poletio prema Crnom Velikom Ništa. Aar je nekoliko trenutaka žmirkao, nastojeći fokusirati pogled, uloviti blijedi odsjaj za kojeg je znao da se nalazi tamo u Crnom Velikom Ništa. Ponekad bi ga ugledao, kako žutilom treperi u Crnom Velikom Ništa. Ali, ako je to zbilja tako, od kud onda blijedi odsjaj svjetlosti u njemu? U Crnom Velikom Ništa?
Aar je napeto zurio u tamu nastojeći je probiti ne vidom, već spoznajom koja je plesala u njegovom umu, pružajući mu silno bolno zadovoljstvo. I odjednom, dok je onako gol ustajao iz školjke u kojoj je udobno spavao i prilazio okruglom otvoru shvati: u Crnom Velikom Ništa ima nečega! Nije uvijek bilo Crno, a pogotovo nikad nije bilo Ništa. Baš suprotno: bilo je ispunjeno ...
Tu mu je misao zadrhtala i Aarovo je tijelo isto tako zadrhtalo, drhteći u brzom ritmu misli. Bilo je tako čudno i tako lijepo stajati u noći u zuriti u vis u duboko crnilo, ne vidjevši ništa, naslućujući sve. I odjednom je znao: nešto se odvojilo u njegovom umu i sve ono čemu su ga učili više nije bilo važno. Jer nije bilo istina. Znao je to, osjećao je to. Ali što je istina? Je li ugrabio istinu? Baš on između milijardi jedinki?
Dok se vraćao školjci, nakon što je dugo vremena proveo visoko zabačene glave i uzburkanih misli, da bi se još malo odmorio uz Ekuu, osjećao je kako se u njemu otvorio put kojim još nikad nitko nije kročio, a kojim on mora poći, čak što više, želi poći. Uzbudljivo putovanje mislima je pred njime i jedva je čekao da se nađe u svom tihom kabinetu i posveti mislima koje su se porađale s praskom u njegovoj nutrini.
- Gdje si bio? - upita ga tiho i snena Ekaa, kad joj se pridružio u školjci.
- Tu, u prostoriji - odgovorio je tiho, ne želeći je sasvim razbuditi.
- Razmišljao si? - upitala je još tiše i privila se uz njega.
- Jesam.
- Previše razmišljaš - rekla je, a Aar se nasmiješio u tami. - Svi to govore.
- Možda - rekao je sasvim tiho, gotovo nečujno. - Možda.
Zaspala je ponovo čvrsto pripijena uz njega, a on je osluškivao njeno disanje i pitao se, ne diše li možda i ono koje pogrešno nazivaju Crno Veliko Ništa? Ne bi se iznenadio, uopće se ne bi iznenadio. Jer ono je svemoćno, zna to, iako ne zna odakle zna.

Sutradan, dok je u kabinetu pio biljni napitak i grozničavom brzinom bilježio svoje misli, koje su ga mučile i koje kao da su tražile biti zabilježene. I izgovorene. Shvatio je, da će ih kad tad morati glasno izgovoriti, podijeliti još sa nekim. Sa kime? Tko ga može shvatiti? Kad ni on sam sasvim još ne razumije. Čini mu se da njiše nad provalijom spoznaje, ali nikako da padne u nju, u spoznaju, i uživa u njoj, uživa u objašnjenu. Tu i tamo iskakali bi fragmenti inspiracije i Aaru se činilo da ona mala i jedva vidljiva i vrlo rijetka treperava svjetla silnom snagom ponekad zbog nečeg (dokučiti će i zbog čega) eksplodiraju i u eksploziji mu pružaju objašnjenje.
- Pa to je tako! - uzvikne tog poslijepodneva, udišući miris biljnog napitka koji mu je davao poticaj razmišljanju.
- Što je tako?
Aar se trgne: sasvim je zaboravio na Llara, svog kolegu, koji je sjedio iza njega, blizu, a opet tako daleko.
- Eksplozija - reče Aar. - Prvo se dogodila silna eksplozija. Prasak! Mora da je tako bilo i nikako drugačije. Ne može biti drugačije.
- O čemu to govoriš? - upita ga Llar, pogledavajući ga zabrinuto: povremeno bi Aar buncao neke sulude ideje, ali bi ga, srećom, vrlo brzo prošlo to ludilo.
- Veliki prasak - reče Aar nimalo ne mareći za kolegu i njegovo pitanje, a opet mu odgovarajući. - Silan prasak iz kojeg je poteklo sve.
- Koje sve?
- Pa ovo! - Aar žustro zamahne rukom oko sebe obuhvaćajući kolegu, prostoriju u kojoj su se nalazili i sve ostalo: dugi su mu prsti plesali uzbuđeno zrakom. - A nije sve oduvijek bilo ovako.
- Nego kako? - upita Llar, sad već siguran kako njegov prijatelj ponovo zapada u privremeno ludilo, a za koje su svi znali i u kojemu bi iznosio najneobičnije i sasvim nemoguće ideje.
- Bilo je svjetlosti - reče Aar. - Bilo je posvuda svjetlosti. Crno Veliko Ništa bilo je i onda crno i veliko, ali tu je tamu razbijala svjetlost koja je putovala neizmjernim daljinama i ...
Llar je prestao slušati, sasvim se posvetio svom vlastitom računanju, dok je iza njegovih leđa kabinetom žustro koračao Aar i iznosio svoju teoriju Velikog Početka i Stvaranja Svega.

Nije to moglo proći nezapaženo, naravno. Jer svaki je razgovor prije ili kasnije prenošenjem dolazio do Velikog Vijeća, pa je tako i ovaj Aarov stigao. Pozvali su ga na razgovor, uljudno mu uručivši kratku poruku-pozivnicu.
- Možda je ovo prilika - rekao je Aar, držeći pozivnicu u ruci i gledajući upitno u Llara.
- Prilika? - Llar se čudio prijateljevom nadanju. - Zbilja to misliš? Ne misliš da će ti se nasmijati u lice? Pa svi znamo da je Crno Veliko Ništa oduvijek ovdje i mi u njemu i da će zauvijek biti nepromijenjeno. Jedino ti buncaš o nečemu nerazumljivom ...
- Što tu ima nerazumljivog? - pomalo ljutiti je upitao Aar, jer njemu je sve bilo kristalno jasno i čudio se kako svi ne vide tu kristalnu ljepotu Istine.
- Prasak? - žalosno, ne podrugljivo, upita LLar. - Silno veliki prasak?
- Jest, baš tako!
- Iz kojeg je poteklo sve?
- Upravo tako - uzbuđeno reče Aar. - Prostor i Vrijeme počeli su se širiti i ...
- A kako onda objašnjavaš svu ovu neprozirnu tamu oko nas? - upita Llar uz zamah ruke i povisujući ton.
- Zbog širenja! - odgovori Aar. - Pa to je barem jasno! Zbog širenja! Tko zna koliko se milijardi godina širi, ali budi siguran da su mnoge milijarde godina u pitanju. A kako se širi, svjetlost se udaljava, vidimo je sve slabije i slabije, a zatim nestane. Ali je tu, nestane samo iz našeg vida, jer prostor se neizmjerno raširio i ...
Llar je odmahnuo rukom i Aar je naglo presjekao svoje riječi. Ponadao se da mu je prijatelj shvatio. Uzalud. Možda je Llar u pravu? Možda ga nitko neće shvatiti.

Razgovor-ispitivanje se približavao kraju. Aar je stajao u velikoj prostoriji, dok su oko njega sjedili uvaženi članovi Velikog Vijeća i postavljali mu pitanje za pitanjem, sve brže i sve oštrije, postavljajući mu pitanja-zamke. Ali je Aar bio britkog uma i brzo je odgovarao sve se više zanoseći, voleći svoju teoriju za koju je duboko u sebi osjećao da nije samo teorija već jedina velika Istina. Vidio je kako mudre glave Velikog Vijeća klimaju i bio je sretan zbog toga: eto, nisu ga razočarali, shvatili su ga, prihvaćaju njegove misli.
- Velika vam hvala na vašem izlaganju - rekao je Predsjedavajući Velikog Vijeća, iako je Aar želio i imao još mnogo toga za reći. - Otvorili ste nam nove vidike. Tko zna, možda ste otkrili i novu granu znanosti? Nadam se da je tako. U svakom slučaju, uskoro očekujte naš odgovor. Još jednom, velika vam hvala na izlaganju.
Aar se sretno osmjehnuo, obarajući pogled, jer nije želio da mu ti starci čitaju sreću s lica. Neka je prva pročita njegova draga Ekaa, koja ga zove sanjarom. Kako će ga sad nazivati?
Sretan, kako još nikad u životu nije bio, pokloni se Velikom Vijeću i brzim koracima izađe iz velike i prohladne prostorije.

- Heretik! - uzviknuo je tiho Predsjedavajući Velikog Vijeća, istog trenutka kad je Aar izašao iz prostorije.
- Heretik! - povikali su još neki.
- Možda je samo bolestan - meko je primijetio jedan član Velikog Vijeća. - Možda se previše zanio.
- Možda ste u pravu - rekao je Predsjedavajući. - Osobno, mislim da jest heretik. Jeste li zapazili izraz njegovog lica dok je sipao budalaštinu za budalaštinom, uvjeren kako govori briljantne istine?
- Bolestan je.
- Ne samo bolestan - reče Predsjedavajući. - Lud je. I opasan. Već sutra ću poslati po njega i staviti ga u Izolaciju. Što manje ljudi čuje tu njegovu suludu teoriju, tim bolje! Slažete se?
Uvažene glave Velikog vijeća složno klimnu, jer iako nemilo, moraju tako postupiti: bolest se mora iščupati iz korijena i što ranije. Oduvijek se tako radi. Zbog toga i postoji Izolacija.
- Ali moramo mu priznati - razdragano reče Predsjedavajući izlazeći iz prostorije i praćen svojom svitom - da mu je ideja koliko luda, toliko i originalna.
- Originalna ludost! - dobaci netko i smijeh se raširi skupinom najmudrijih.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Prilika - Zgrabi priliku - Posljedice


Stol za kojim su sjedili nalazio se na uglu i mogli su nesmetano promatrati s jedne strane povorku pješaka koja se lijeno kretala pod rano jesenskim suncem, dok se s druge njihove strane odvijao promet: neprekidna bučna i smrdljiva kolona zmijoliko se kretala čas brže, čas sporije, što je ovisilo o trookom čudovištu čije je oko mijenjalo boje i koje je upravljalo prometom. Lagano obučene djevojke potamnjele od sunčanja, privlačile su njihove poglede.
Točno preko puta njih nalazila se siva i staklom okovana zgrada gradske banke, pa se zlatne zrake sunca odbijale od glatke staklene površine i udaralo im u oči.
- Nigdje mira - progunđa Branko meškoljeći se i pomičući stolicu, ne bi li umakao upornoj zraci sunca koja kao da ga je pratila.
- Prebaci se na moju stranu - predloži Edo, skidajući crne naočale s kukastog nosa i polažući ih na stol ispred sebe.

Sreli su se neplanirano prije jednog sata, gotovo se sudarivši na vratima zgrade "Zavoda za zapošljavanje".
- Jel bilo sreće? - upitao je Branko, a plave su mu oči podrugljivo iskrile, jer znao je, kakav će odgovor dobiti.
- Moš mislit! – frknuo je Edo, a njegov se veliki i kukasti nos namrštio, što je Branka natjeralo u smijeh.
- Ah, neka sve ide u vražju mater - rekao je Branko lagano udarivši prijateljevo rame. - Idemo na piće negdje.
- Imaš love? - iznenađeno je upitao Edo.
- Jučer sam teglio susjedi drva - objasnio je Branko. - Nisam bogataš, ako si to pomislio.
Edo se kiselo osmjehivao dok su pognutih glava, sunce im je udaralo pravo u lice, hodali jedan pored drugog.
- Ima li sve ovo smisla? - upitao je odjednom.
- Koje?
- Pa ovo! - Edo je zamahnuo u pravcu zgrade koju su upravo napustili. - Dolazimo ovdje svakog mjeseca, a zašto? Da bi nam rekli kako posla nema.
- Glupo, je li?
- Već se šest godina lomatam oko ove proklete zgradurine, a posla ni od kuda.
- Kriza ... - promrsio je Branko i ne završi misao.
- Počela je prije dvije godine - bijesno je rekao Edo - ta prokleta kriza. Prije nije bilo krize, pa svejedno posao nismo dobili. Je li tako?
- Tako je - morao se složiti Branko.
- Počeo sam pomišljati, kako više nikad nećemo dobiti posao.
- Nikada? - upitao je Branko. - Nikada je vraški dugo vrijeme.
- Nikada! - čvrsto je rekao Edo. - Pogledaj oko sebe: dolazi mladi naraštaj a mi ...prevalili smo tridesetu sve sam uvjereniji kako nam nikad više nitko neće ponuditi posao.
- Trideset i pet godina i nije neka starost - pomirljivo je rekao Branko, nastojeći smiriti prijatelja.
- Nije - složio se Edo - ali kad ...
Branko je podigao glavu i zagledao se u prijatelja očekujući da ovaj završi rečenicu. Uzalud je čekao. Edo je šutio i koračao mrko gledajući ispred sebe i bilo je očito, kako ni ne pomišlja nastaviti prekinutu rečenicu.
Branko je uzdahnuo. Poznavao je to njegovo raspoloženje. Otprilike istovremeno prijavili se na zavod, ostavši bez posla. I tu je počelo njihovo prijateljstvo.

U početku su razgovarali sasvim nevezano, o bilo čemu, a najviše, naravno, o politici koja kao da je zaokupljala um svakog čovjeka u državi. Bijesno su režali protiv nepravdi koje su se gomilale i koje su osjećali na svojoj koži.
Zatim su se počeli povjeravati jedan drugom, pa je Branko ubrzo doznao kako je njegov prijatelj Edo oženjen, dok je Branko bio sam, sasvim sam, čak ni stalnu djevojku nije imao, a živio je s roditeljima.
- Ana - rekao je jednom prilikom Edo, govoreći o svojoj supruzi - želi dijete, govori mi kako joj sat otkucava. Kao da ja to ne znam! Ali kako prehraniti dijete? Pa znaš i sam ...
Branko je znao što će uslijediti, ali naoružan strpljenjem mirno je saslušao prijateljevu gorku jadikovku, znajući da mu ne može pomoći. Nitko mu nije mogao pomoći. Tako su stvari stajale. On se pomirio sa takvim stanjem stvari. Nije očekivao da će više ikada dobiti posao na prokletom Zavodu, ali je u njega redovito odlazio, da ne izgubi pravo na zdravstveno osiguranje. Jedino ga je to brinulo. Za ostalo, već će se nekako snaći. Ima snage u njemu i nije ga strah prihvatiti se bilo kakvog posla. Ni sramota. I kao što mu je Edo često znao reći, sam je, lakše se neimaština podnosi u samoći. Ili im se samo tako čini.
Branko to nije znao, ali je znao da mu sve više smeta što je neprekidno praznih džepova. Počelo mu je silno smetati prije otprilike mjesec dana, kad je upoznao nju, crnokosu Ljubicu. Dopadala mu se, želio se zbližiti sa njom, ali ... Kako prići djevojci kad nemaš joj što ponuditi? Pa je tako gledao u Ljubicu iz daljine, priželjkujući je i sanjareći o tome kako mu se sreća odjednom nasmiješila, predivna se prilika pred njim otvorila, dobio je krasan i dobro plaćeni posao, džepovi su mu nabrekli od krupnih novčanica ...

- Što se tako glupo ceriš? - upita ga Edo i prekine mu maštariju.
- Ah. ništa.
- Zaljubio si se! - ispali Edo. - Vrag me odnio, ako nisi.
- Možda i jesam - reče tiho Branko podižući čašu: konobarica je upravo nečujno spustila pivo ispred njih - ali ništa od toga neće biti. Je li znaš zašto?
- Znam - reče Edo. - Ne moraš me podsjećati. Kakav glup i dosadan život vodimo!
- Ma pusti - reče Branko i odmahne rukom. - Uživajmo u pivici i lagano obučenim djevojkama. Nećemo još dugo imati prilike odmarati oči na razgolićenim ljepoticama.
Nasmijali su se potiho, podižući čaše. Pivo je prijalo i usprkos tome što je i samo bilo gorko, kao da je brisalo gorčinu života. Dokono su šutke sjedili, ne osjećajući potrebu za razgovorom, kao što se to događa kod dobrih prijatelja. Povremeno bi podizali čaše k usnama, palili cigarete, osmjehnuli se i sve to šutke, uživajući u uzajamnoj blizini.
A onda im istovremeno pogled privuče blindirani kombi koji se zaustavi ispred banke. Šutke i ne pomičući se, gledali su kako iz kombija iskaču dvojca zaštitara, dlanovi im položeni na dršcima pištolja. Nemarno su stali pored stražnjih vrata kombija koja je netko iznutra otvorio. Jedan je zaštitar nešto govorio u voki-toki i gotovo istog časa vrata se staklena bančina otvore i dvojica sa velikim i platnenim torbama se pojave na njima, kliznu kroz vrata i za čas su već bili u unutrašnjoj strani kombija zajedno s dragocjenim teretom. Zaštitari brzo priskoče zatvore vrata kombija za njima i požure naprijed, prema vozačevoj kabini, pa uskoče u nju. Kombi krene uz trzaj i za čas nestane u prometnoj gužvi.
- Jesi li vidio? - upita Edo.
- Jesam - kratko odgovori Branko.
- Misliš li što i ja mislim? - upita Edo zagledajući se prijatelju u oči.
- Mislim - odgovori Branko nepokolebljivo uzvraćajući pogled.
- Onda ćemo ovako - reče Edo sasvim tiho. - Promatrati ćemo ovaj događaj nekoliko puta,sve dok ...
Prijatelji su tiho razgovarali, dok su s jedne njihove strane šetale djevojke u ljetnim haljinama, a s druge se odvijao gradski promet. Život u gradu.

2


Edo je smrknutog lica brzo koračao prema mjestu sastanka, iako je znao da je još suviše rano. Dogovorio se sastati s Brankom u devet i trideset, a sad je tek osam i pedeset i pet minuta. Izjutra.
Jutro je bilo tmurno, tamni su se oblaci nisko spustili i nadvili prijeteći nad gradom, a u jesenjem je zraku treperilo iščekivanje. Razdraženih živaca, Edo je velikim kukastim nosom poput životinje njuškao zrak. Miriše li to opasnost? Nije ga bilo briga. Više ga ni za što nije bilo briga: odlučio je pokrenuti se i preuzeti niti svog života u vlastite ruke. Ni od koga, osim od Branka, njegovog prijatelja i ortaka, nije očekivao nikakvu pomoć. Kako li su se samo našli! Zabavljala ga je ta pomisao: upoznali su se, Branko i on, u omraženoj zgradi Zavoda za zapošljavanje, u koju su obojica uzaludno dolazila, a jutros će odraditi zajednički svoj prvi posao.
Edo se naceri i podigne lice prema olovnom nebu. Je li mu to kapljica kiše pala na čelo? Oblaci su se kovitlali, a počeo je puhati i neugodan vjetar. Jugo. Vjetar koji je napinjao i kidao živce.

Od onog dana, kad su pili pivo na ranom jesenjem suncu, dokono zagledajući djevojke, i kad se pred njihovim radoznalim pogledima odvijao nemaran prijenos novca iz banke u kombi, Edo nije mogao tu sliku izbiti sebi iz glave.
- Jesi li ozbiljno mislio - upitao je Branka kad se sutradan sreli - ono što si jučer rekao?
- A ti? - odvratio je Branko.
- Jesam! - čvrsto je rekao Edo, a crne su mu prodorne oči divlje bljesnule: Branko još nikad nije vidio takav pogled u prijatelja.
- Jesam i ja - rekao je tiho, ali odlučno Branko. - Ali moramo pažljivo razraditi svaki detalj.
- To svakako - složio se Edo, a uzbuđenje mu je prostrujalo tijelom i odjednom je shvatio kako se osjeća silno dobro i kako se već odavno tako nije osjećao.
Pripremali su se. Neprimjetno su pratili kombi koji je dolazio pred banku sa čuvarima-zaštitarima. Sjedeći u automobilu podalje od događaja, ali opet sasvim blizu da bi mogli vidjeti svaki pokret, pažljivo su promatrali scenu koja se odvijala pred njima.
Svaki je put bilo sasvim isto. Svaki drugi dan, ponedjeljkom, srijedom i petkom, zaštitarski bi se kombi zaustavio ispred banke, iz njega bi iskočila dva muškarca obučena u zaštitarske uniforme i sa dlanovima na pištoljima, približili bi se stražnjim vratima kombija. Jedan bi nešto zalajao kratko u voki-toki i čas kasnije pojavili bi se na vratima službenici banke noseći svaki po jednu veliku platnenu torbu. Uskočili bi u kombi kroz velika stražnja vrata vozila, koja bi zaštitari čas prije otvorili, zajedno s torbama, koje su bile pune love, nadali su se Edo i Branko i koju će oni prisvojiti, a zaštitari bi zatvorili stražnja vrata kombija, posjeli se na svoja mjesta iza vozača i kombi bi krenuo, uključio se u promet. Samo jednom, na posljednjem promatranju, u srijedu, iz banke je izašao jedan jedini muškarac noseći dvije torbe.
- Gdje je drugi? - upitao je Branko.
- Tko zna? - promrmljao je Edo. - Možda je bolestan.
- Eto nam prilike - rekao je uzbuđeno Branko. - Zgrabimo je!
- Misliš ...
- Tako je! - Branko je odlučno klimnuo pomno prateći događanja pored kombija. - Krećemo prekosutra, u petak. Možda će onaj drugi i dalje izostati s posla, a to nam je čovjek manje.
- U pravu si - složio se Edo, promeškoljivši se na vozačevom sjedištu.
- Mogli bi uzeti još jednog ...
- Ne, to nikako! - odlučno je odbio Edo. - Samo nas dvojica.
- Biti će malo teško.
- Ali ne i neizvedivo.
- Možemo parkirati kola za kidanje u idućoj ulici i svom snagom trčati prema njima, to je samo oko dvjesto metara.
- Dobra ideja - prihvatio je Edo. - A kola ćemo parkirati na mjesto noć prije. Da budemo sigurni za parkirno mjesto. Da nam se ne dogodi ...
Branko je podigao ruku: znak da Edo ne mora dalje nastaviti. Shvatio je što mu prijatelj želi reći.

U međuvremenu, njihovi su se životi nastavili po već uhodanoj šabloni. Ništa nisu izmijenili u svom ponašanju, osim što su se češće sastajali. Ali za te sastanke nitko nije znao. Nikom ništa nisu govorili.
- Tako je najbolje - rekao je Edo prošle večeri, kad su se odvezli parkirati automobil u ulici iza banke i koji će im poslužiti za bijeg. - Kad za nešto zna previše ljudi ...
Branko je samo klimnuo. Edo je u pravu, naravno. Vjerovao je i polagao mnogo nade u bijes i snagu prijatelja.
- Nije li ovo greška? - upitao je izlazeći iz kola nakon što ih je Edo pažljivo parkirao, pazeći da ima dovoljno manevarskog prostora.
- Koje? - upitao je Edo.
- Tvoj je auto - rekao je Branko.
- Da, i? - upitao je Edo cereći se. - Pogledaj registarsku tablicu.
Branko pogleda. Bila je druga. Mora da ju je Edo skinuo s nekog automobila i stavio na svoj. Za ovu priliku.
- Ah! - uzviknuo je Branko odajući priznanje prijatelju.
- A kad zgrabimo lovu - rekao je Edo raspoloženo - vozimo se pravo u moju garažu. Tamo ćemo obojiti auto drugom bojom i vratiti mu prave tablice.
- Ma čuj! - uzviknuo je Branko raspoloženo. - Jesi li siguran, da se već nisi bavio ovim poslom?
Edo ga je pogledao i počeo se smijati, a Brankov mu se smijeh gotovo istog časa pridružio. Dvojica su prijatelja u noći hodala pustom ulicom smijući se.

Edo je uranio, ali Branko ga je već čekao stojeći pametno na uglu ulice, podalje od kola i pušeći. U trenutku kad mu Edo priđe, počne iz olovnog neba padati kiša.
- Tu si - pozdravi ga Edo. - Nisi mogao spavati?
- Jesam, ali sam se rano probudio.
- I ja isto. Spreman si?
Branko se, umjesto odgovora, samo malo nagne i Edo ugleda pištolj uguran u traperice i sakriven crnom kožnom vindjaknom. Osjećajući pritisak svog pištolja na leđima, Edo odjednom osjeti silnu smirenost i ogromnu odlučnost.
- Dobro je što pada kiša - reče podižući glavu uvis i puštajući da mu kišne kapi udaraju po licu. - Neće biti mnogo ljudi na ulici.
- I ja sam to isto pomislio - složi se Branko.
- Idemo - reče Edo kad su popušili po cigaretu. - Kao što smo se dogovorili. Ja krećem na vozača, a ti ...

Sve se odvijalo potpuno isto kao i prijašnjih dana. Osim što su sad u igrokaz na pločniku uskočila još dvojica.
Branko je krenuo onog trenutka, kad je jedan zaštitar nešto brzo rekao u voki-toki. Krajičkom oka vidio je kao Edo odlučno prilazi kabini kombija i vozaču u njoj. Sve se strahovito brzo odvijalo.
Velika staklena vrata banke otvore se bešumno i na njima se pojavi službenik u plavom odijelu i sa plavom kravatom, a u svakoj ruci noseći po jednu platnenu vreću. Brzo se približavao kombiju, dok su ga dvojica zaštitara gledala stojeći nemarno uz otvorena stražnja vrata kombija.
Branko, prilazeći dvojici zaštitara, koji su prema svom vozaču bili okrenuti leđima, morao se zadovoljno naceriti, kad je ugledao kao je Edova ruka sunula, zgrabila vozača za uho, jer glava mu bila obrijana i svom je snagom privukao na rub otvorenog prozora. Čuo se ružan prasak, ali u isti je čas i grom u daljini odjeknuo i kiša počela nemilice pljuštati. Kao da im i nebo pomaže …
Branko je sad već bio uz zaštitara i ovaj se počeo okretati prema njemu osjetivši nečije prisustvo, kad ga Branko nemilosrdno udari drškom pištolja posred čela. Zaštitar se stropošta na već mokri pločnik bez glasa, a njegov partner zausti, ali ne reče ništa: snažan udarac kojim ga je Edo pogodio drškom pištolja u vrat, pošalje ga dole, na mokri pločnik i u carstvo snova.
Službenik je banke prestravljeno zastao i nemoćno gledao čas u zaštitare po kojima je bubnjala kiša, čas u otvorena stražnja vrata kombija koja kao da su ga pozivala, čas u napadače. Nije dugo tako stajao. U dva koraka Edo se stvori pored službenika, široko zamahne i tresne ga ručkom pištolja u čelo koje pukne, a krv umrlja besprijekornu košulju na grudima čovjeka. Još sasvim nije ni pao na pločnik, a Branko je već zgrabio jednu vreću i počeo trčati osluškujući štropot prijateljevih nogu iza sebe.
Za čas su se stvorili pored svojih kola, ubacili otete vreće u već pritvoren prostor za prtljagu, pa ušli u kola.
- Vozi! - sikne Branko tresući se.
- Uspjeli smo, mladiću, uspjeli smo! - gotovo zapjeva Edo uz paljenje motora.
Krenu, brzo, ali ne prebrzo. Ne treba im privlačenje ničije pažnje, sad kad je sve gotovo.
- Prati li nas tko? - upita Edo.
Branko se okrene na suvozačevom sjedištu i zagleda kroz stražnji prozor, probijajući pogledom kišnu zavjesu.
- Nitko! - reče kratko.
- Uspjeli smo, mladiću, uspjeli smo! - ponovo zapjeva Edo.
Branko se čudio prijateljevoj hladnokrvnosti, tresući se pored njega zbog navale adrenalina. Zatim shvati da je sve gotovo, nema više iščekivanja, planova, praćenja, gotovo je, uspjeli su, oni su pobjednici. Zabaci glavu, sa smeđe mu se kose cijedila kiša, a iz grla mu se ote razdragani kratki smijeh.
Edo mu dobaci pogled, pa se osmjehne. Dok je kiša sve jače bubnjala po limenom krovu i dok su brisači pomamno šumeći radili, vozili su se prema garaži koja ih je pripremljena čekala. Unutrašnjost je automobila odisala uspjehom: uspjeli su, zgrabili su priliku!

3



Često puta, dok bi uživao u naručju Ljubice, Branko bi u duhu odgledao film pljačke. Vraćalo mu se to gotovo uvijek kad bi grabio trenutak uživanja u životu. Nije znao zbog čega, nije moga objasniti zašto je tako. Znao je jedino da ga to smeta, a u posljednje ga vrijeme počelo i mučiti.
Sitne razmirice koje je sve češće doživljavao sa Ljubicom, dovodile su ga bjesnila. Sa sjetom se sjećao, kako joj je, dok ga je pritiskao snopić novčanica u džepu traperica, konačno prišao i pozvao je piće. Pristala je, odmah i bez krzmanja kojeg se pribojavao. Shvatio je, da joj je isto tako mogao prići i praznih džepova: željela ga je i to mu je odjednom postalo kristalno jasno.

- Zašto si čekao? - upitala je ona nakon onog prvog puta.
- Čekao što? - odvratio je on vrlo dobro znajući na što je mislila.
- Reci - navaljivala je Ljubica gledajući ga sasvim izbliza crnim očima.
Ležali su goli i zadovoljeni u njegovoj sobi i oboje pušili. Zrak je bio prezasićen dimom i njihovom tek utaženom požudom. Nije znao što točno osjeća. Osluškivao je udaranje srca i smiješna rečenica, kako njegovo srce kuca za nju, za Ljubicu, plesala je u njegovom umu. I polagala zagonetni osmjeh u kutu njegovih usnica u kojima je podrhtavala cigareta.
Ljubica se nasmijala tiho, promuklo i skinula mu cigaretu zalijepljenu za donju usnu, pa je, zajedno sa svojom, zgnječila u staklenoj pepeljari.
- Nemoj mi se tu mangupski cerekati - rekla je ljubeći ga u rame. - Odgovori mi.
- Pomalo sam se bojao da ćeš me odbiti - konačno je popustio, odlučivši uvijek joj govoriti istinu. Osim, naravno ...
- Ne djeluješ mi nesigurno - rekla je i opkoračila ga.
- Sad više ne - odgovorio je on zabijajući se u nju, vođen njenom spretnom rukom.

I nije joj lagao. Nikad ga nije pitala odakle mu novac znajući da nigdje ne radi. Kao da je nije bilo briga. Istini za volju, nije se razbacivao s lovom, bio je pažljiv i nitko nije mogao ni naslutiti njegovo sakriveno bogatstvo. Ali mu je posjedovanje novca dalo neku sigurnost u ponašanju kojeg nije bio ni svjestan. Ulov je bio dobar, velik i znao je da su se isplatili napeti kišoviti trenutci ispred banke, kad su Edo i on jurišali na zaštitare otevši im vreće pune novaca. Imali su sreće, mnogo sreće, jer svota koju su oteli je bila upravo vrtoglava. Branko je još uvijek često sanjao onaj trenutak, kad su Edo i on sa nevjericom gledali u hrpu eura koja se nalazila ispred njih.
- Isuse! - rekao Branko kroz zube.
- On nam ništa nije pomogao - odgovorio je Edo razdragano. - Imali smo sreće.
- Bogami jesmo.
- Sreća prati hrabre - citirao je Edo.
- Nemoj da ti ovo udari u glavu - opomenuo ga je Branko - pa da se počneš ludo ponašati.
- Ne brini - umirio ga je Edo položivši mu dlan na rame: klečali su na prašnjavom podu garaže, dok se između njih podizala šarena planina novca i užarenih očiju gledali u nju. - Ništa nećemo trošiti jedno vrijeme. A onda pomalo, oprezno ...
Održali su riječ. Tu i tamo bi se odvezli do Trsta, kupili ponešto, uvijek plaćajući krupnim novčanicama eura, pa se vraćali kući u automobilu prepunom namirnica. Na taj su način opravdavali svoj put i "čistili" novac. Čistu lovu su stavljali na stranu, da bi nakon dva ili tri tjedna ponovo krenuli na put i sve još jednom ponovili. Ni jedan ni drugi nisu žudjeli za luksuzom. I to je bilo dobro. Pljačka je padala polako, ali sigurno, u zaborav. Više nije bilo novinskih članaka o pljački i njih su dvojica osjećali veliko zadovoljstvo zbog toga.
Pobijedili su! Pobjednici su.

Sretali bi se redovito nasamo, njih dvojica, Branko i Edo. Stojeći uz neki šank, potiho bi razgovarali, raspitujući se za život onog drugog.
- Uživaš - rekao mu Edo, kad mu se Branko povjerio o strastvenom vođenju ljubavi s Ljubicom. - Uživaj i dalje. Ne razbijaj glavu o tome.
- Ševimo se ko zečevi - rekao je Branko sretno, ali sa tračkom žalosti. - Neprekidno se ševimo. Ne razgovaramo.
- Budi sretan - rekao mu je Edo smrknutog lica. - I uživaj. Proći će vas to.
- Kako to misliš?
- Uvijek prođe - razdraženo je rekao Edo. - Prvo ti neprestano mašu slatkim čuperkom ispred nosa, a onda ti ga odjednom uskrate.
Branko je odvojio pogled od čaše koju je držao u ruci i zagledao se u prijatelja.
- Što se događa? - upitao je. - Što te muči?
- Ana je prestala sa mnom voditi ljubav - nakon kraćeg jedva primjetnog oklijevanja, procijedio je Edo i odmah zatim sasuo žestoko piće u grlo.
- Mislio sam da želi dijete - primijetio je Branko.
- I ja sam to mislio. - Edo je mahnuo rukom šankerici, dajući joj znak kako želi još jednom isto. - Ali sam očito krivo mislio.
- Što se dogodilo, Edo?
- Neka me vrag odnese, ako znam - rekao je Edo. - Odjednom je postala led ledeni prema meni.
Branko se sjetio te rečenice, dok je vatra buktala između Ljubice i njega. Proždirali su jedno drugo i Branko je uvijek pomislio kako će idući put sladostrašće postati malo manje intenzivno. Ali nije. Naprotiv, idućeg bi puta bilo još jače, intenzivnije. I pomalo je žalio svog prijatelja koji gubi tako lijepe i dragocjene trenutke, ali bi žaljenje brzo nestajala. Vješti prsti Ljubice budili bi u njemu muškost i on bi se ponovo penjao uz slatki brijeg, na svaki vrhunac.

Od onog je dana, kad su zaštićeni silnom kišom izvršili pljačku, prošla gotovo čitava godina i više nisu uopće pomišljali na opasnost. Zaboravili su je. Osjećali su, kako više ne moraju misliti na nju. Pobjednici su.
- Pobijedili smo - rekao je Edo prilikom onog posljednjeg sastanka, dok se jesenja kišovita noć prikradala, a oni, Branko i Edo, lagano šetali obalom.
- Nema radosti u tvom glasu - primijetio je Branko.
- Uvijek si me dobro čitao - rekao je Edo i zapalio cigaretu: plamen upaljača mu je osvijetlio lice i Branko se zapanjio kad je ugledao suze u prijateljevim očima.
- Smiri se - zamolio je Branko osjećajući se neugodno i tiho upitao: - Što se događa?
- Otišla je od mene. Ana je otišla.
- Ah! - uzdahnuo je Branko.
- Baš tako, ah! - bijesno je zarežao Edo. - Spanđala se s nekim koji želi obitelj, kako mi je rekla prilikom odlaska. I već je trudna ...
- Da nije ...
- Nije! - presjekao je Edo. - Nije mi dozvoljavala ni najbezazleniji dodir. Već jako dugo. Mislio sam da se ljuti na mene i čekao da je prođe, a ona …
- Uh!
- Ma pusti! - Edo se odlučno uspravio i oštro zagledao u prijatelja. - Nije vrijedna razgovora. Kako ti sa onom svojom?
- Uvijek isto - odgovorio je Branko. - Nastavimo li ovako, možda će mi se i ogaditi ševa.
Edo se nasmijao, bez radosti, ali se nasmijao. Branko je mislio na Ljubicu koja će i noćas uskočiti u njegov krevet i izmusti ga do daske i sve je više sa sjetom pomišljao na one noći kad se sam širio u svom krevetu, bez da ga nečija ruka ili noga pritišće. Nešto se promijenilo. Sve se promijenilo. Što? Nije znao. Ali znao je, da mu ovo što se događa između Ljubice i njega nije potrebno. Ne više. Dosta je bilo. Pa bogamu, svaki je put baš kao da kreće u novu pljačku: Ljubica otima od njega, a on od nje. Ništa ne dijele. Da nježnost ni ne spominje. Bolje bi mu bilo ...
Zastao je na ulici i zapalio cigaretu u trenutku kad je kiša počela padati, a odluka da Ljubici kaže sve i prekine sa njom, počela je sazrijevati u njemu.

Četiri dana kasnije, bilo je rano poslijepodne, Edo ga nazove i zakaže sastanak. Uzbuđenje zahvati Branka i kad se našao s prijateljem u omiljenom njihovom lokalu, upitno se zagleda u njega.
- Što misliš - prišapće Edo sasvim tiho, da ga je Branko jedva čuo - kako bilo da ponovimo pothvat?
Branko osjeti silno prijatne valove uzbuđenja koji su počeli nadirati u njegovoj unutrašnjosti i odjednom postane svjestan da je to ono što njemu treba: nikako ne sam novac ili neka žena. Sporedno je to. Uzbuđenje njemu treba. Bez uzbuđenja ...
- Ne moraš mi odgovoriti - smijući se reče Edo gledajući u Brankovo lice. - Znam kakav je odgovor. Ali na ovo mi moraš odgovoriti: što ćeš popiti?


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.