Prilika - Zgrabi priliku - Posljedice

Stol za kojim su sjedili nalazio se na uglu i mogli su nesmetano promatrati s jedne strane povorku pješaka koja se lijeno kretala pod rano jesenskim suncem, dok se s druge njihove strane odvijao promet: neprekidna bučna i smrdljiva kolona zmijoliko se kretala čas brže, čas sporije, što je ovisilo o trookom čudovištu čije je oko mijenjalo boje i koje je upravljalo prometom. Lagano obučene djevojke potamnjele od sunčanja, privlačile su njihove poglede. Točno preko puta njih nalazila se siva i staklom okovana zgrada gradske banke, pa se zlatne zrake sunca odbijale od glatke staklene površine i udaralo im u oči. - Nigdje mira - progunđa Branko meškoljeći se i pomičući stolicu, ne bi li umakao upornoj zraci sunca koja kao da ga je pratila. - Prebaci se na moju stranu - predloži Edo, skidajući crne naočale s kukastog nosa i polažući ih na stol ispred sebe. Sreli su se neplanirano prije jednog sata, gotovo se sudarivši na vratima zgrade "Zavoda za zapošljavanje". - Jel bilo sreće? - upitao je Branko, a plave su mu oči podrugljivo iskrile, jer znao je, kakav će odgovor dobiti. - Moš mislit! – frknuo je Edo, a njegov se veliki i kukasti nos namrštio, što je Branka natjeralo u smijeh. - Ah, neka sve ide u vražju mater - rekao je Branko lagano udarivši prijateljevo rame. - Idemo na piće negdje. - Imaš love? - iznenađeno je upitao Edo. - Jučer sam teglio susjedi drva - objasnio je Branko. - Nisam bogataš, ako si to pomislio. Edo se kiselo osmjehivao dok su pognutih glava, sunce im je udaralo pravo u lice, hodali jedan pored drugog. - Ima li sve ovo smisla? - upitao je odjednom. - Koje? - Pa ovo! - Edo je zamahnuo u pravcu zgrade koju su upravo napustili. - Dolazimo ovdje svakog mjeseca, a zašto? Da bi nam rekli kako posla nema. - Glupo, je li? - Već se šest godina lomatam oko ove proklete zgradurine, a posla ni od kuda. - Kriza ... - promrsio je Branko i ne završi misao. - Počela je prije dvije godine - bijesno je rekao Edo - ta prokleta kriza. Prije nije bilo krize, pa svejedno posao nismo dobili. Je li tako? - Tako je - morao se složiti Branko. - Počeo sam pomišljati, kako više nikad nećemo dobiti posao. - Nikada? - upitao je Branko. - Nikada je vraški dugo vrijeme. - Nikada! - čvrsto je rekao Edo. - Pogledaj oko sebe: dolazi mladi naraštaj a mi ...prevalili smo tridesetu sve sam uvjereniji kako nam nikad više nitko neće ponuditi posao. - Trideset i pet godina i nije neka starost - pomirljivo je rekao Branko, nastojeći smiriti prijatelja. - Nije - složio se Edo - ali kad ... Branko je podigao glavu i zagledao se u prijatelja očekujući da ovaj završi rečenicu. Uzalud je čekao. Edo je šutio i koračao mrko gledajući ispred sebe i bilo je očito, kako ni ne pomišlja nastaviti prekinutu rečenicu. Branko je uzdahnuo. Poznavao je to njegovo raspoloženje. Otprilike istovremeno prijavili se na zavod, ostavši bez posla. I tu je počelo njihovo prijateljstvo. U početku su razgovarali sasvim nevezano, o bilo čemu, a najviše, naravno, o politici koja kao da je zaokupljala um svakog čovjeka u državi. Bijesno su režali protiv nepravdi koje su se gomilale i koje su osjećali na svojoj koži. Zatim su se počeli povjeravati jedan drugom, pa je Branko ubrzo doznao kako je njegov prijatelj Edo oženjen, dok je Branko bio sam, sasvim sam, čak ni stalnu djevojku nije imao, a živio je s roditeljima. - Ana - rekao je jednom prilikom Edo, govoreći o svojoj supruzi - želi dijete, govori mi kako joj sat otkucava. Kao da ja to ne znam! Ali kako prehraniti dijete? Pa znaš i sam ... Branko je znao što će uslijediti, ali naoružan strpljenjem mirno je saslušao prijateljevu gorku jadikovku, znajući da mu ne može pomoći. Nitko mu nije mogao pomoći. Tako su stvari stajale. On se pomirio sa takvim stanjem stvari. Nije očekivao da će više ikada dobiti posao na prokletom Zavodu, ali je u njega redovito odlazio, da ne izgubi pravo na zdravstveno osiguranje. Jedino ga je to brinulo. Za ostalo, već će se nekako snaći. Ima snage u njemu i nije ga strah prihvatiti se bilo kakvog posla. Ni sramota. I kao što mu je Edo često znao reći, sam je, lakše se neimaština podnosi u samoći. Ili im se samo tako čini. Branko to nije znao, ali je znao da mu sve više smeta što je neprekidno praznih džepova. Počelo mu je silno smetati prije otprilike mjesec dana, kad je upoznao nju, crnokosu Ljubicu. Dopadala mu se, želio se zbližiti sa njom, ali ... Kako prići djevojci kad nemaš joj što ponuditi? Pa je tako gledao u Ljubicu iz daljine, priželjkujući je i sanjareći o tome kako mu se sreća odjednom nasmiješila, predivna se prilika pred njim otvorila, dobio je krasan i dobro plaćeni posao, džepovi su mu nabrekli od krupnih novčanica ... - Što se tako glupo ceriš? - upita ga Edo i prekine mu maštariju. - Ah. ništa. - Zaljubio si se! - ispali Edo. - Vrag me odnio, ako nisi. - Možda i jesam - reče tiho Branko podižući čašu: konobarica je upravo nečujno spustila pivo ispred njih - ali ništa od toga neće biti. Je li znaš zašto? - Znam - reče Edo. - Ne moraš me podsjećati. Kakav glup i dosadan život vodimo! - Ma pusti - reče Branko i odmahne rukom. - Uživajmo u pivici i lagano obučenim djevojkama. Nećemo još dugo imati prilike odmarati oči na razgolićenim ljepoticama. Nasmijali su se potiho, podižući čaše. Pivo je prijalo i usprkos tome što je i samo bilo gorko, kao da je brisalo gorčinu života. Dokono su šutke sjedili, ne osjećajući potrebu za razgovorom, kao što se to događa kod dobrih prijatelja. Povremeno bi podizali čaše k usnama, palili cigarete, osmjehnuli se i sve to šutke, uživajući u uzajamnoj blizini. A onda im istovremeno pogled privuče blindirani kombi koji se zaustavi ispred banke. Šutke i ne pomičući se, gledali su kako iz kombija iskaču dvojca zaštitara, dlanovi im položeni na dršcima pištolja. Nemarno su stali pored stražnjih vrata kombija koja je netko iznutra otvorio. Jedan je zaštitar nešto govorio u voki-toki i gotovo istog časa vrata se staklena bančina otvore i dvojica sa velikim i platnenim torbama se pojave na njima, kliznu kroz vrata i za čas su već bili u unutrašnjoj strani kombija zajedno s dragocjenim teretom. Zaštitari brzo priskoče zatvore vrata kombija za njima i požure naprijed, prema vozačevoj kabini, pa uskoče u nju. Kombi krene uz trzaj i za čas nestane u prometnoj gužvi. - Jesi li vidio? - upita Edo. - Jesam - kratko odgovori Branko. - Misliš li što i ja mislim? - upita Edo zagledajući se prijatelju u oči. - Mislim - odgovori Branko nepokolebljivo uzvraćajući pogled. - Onda ćemo ovako - reče Edo sasvim tiho. - Promatrati ćemo ovaj događaj nekoliko puta,sve dok ... Prijatelji su tiho razgovarali, dok su s jedne njihove strane šetale djevojke u ljetnim haljinama, a s druge se odvijao gradski promet. Život u gradu. 2 Edo je smrknutog lica brzo koračao prema mjestu sastanka, iako je znao da je još suviše rano. Dogovorio se sastati s Brankom u devet i trideset, a sad je tek osam i pedeset i pet minuta. Izjutra. Jutro je bilo tmurno, tamni su se oblaci nisko spustili i nadvili prijeteći nad gradom, a u jesenjem je zraku treperilo iščekivanje. Razdraženih živaca, Edo je velikim kukastim nosom poput životinje njuškao zrak. Miriše li to opasnost? Nije ga bilo briga. Više ga ni za što nije bilo briga: odlučio je pokrenuti se i preuzeti niti svog života u vlastite ruke. Ni od koga, osim od Branka, njegovog prijatelja i ortaka, nije očekivao nikakvu pomoć. Kako li su se samo našli! Zabavljala ga je ta pomisao: upoznali su se, Branko i on, u omraženoj zgradi Zavoda za zapošljavanje, u koju su obojica uzaludno dolazila, a jutros će odraditi zajednički svoj prvi posao. Edo se naceri i podigne lice prema olovnom nebu. Je li mu to kapljica kiše pala na čelo? Oblaci su se kovitlali, a počeo je puhati i neugodan vjetar. Jugo. Vjetar koji je napinjao i kidao živce. Od onog dana, kad su pili pivo na ranom jesenjem suncu, dokono zagledajući djevojke, i kad se pred njihovim radoznalim pogledima odvijao nemaran prijenos novca iz banke u kombi, Edo nije mogao tu sliku izbiti sebi iz glave. - Jesi li ozbiljno mislio - upitao je Branka kad se sutradan sreli - ono što si jučer rekao? - A ti? - odvratio je Branko. - Jesam! - čvrsto je rekao Edo, a crne su mu prodorne oči divlje bljesnule: Branko još nikad nije vidio takav pogled u prijatelja. - Jesam i ja - rekao je tiho, ali odlučno Branko. - Ali moramo pažljivo razraditi svaki detalj. - To svakako - složio se Edo, a uzbuđenje mu je prostrujalo tijelom i odjednom je shvatio kako se osjeća silno dobro i kako se već odavno tako nije osjećao. Pripremali su se. Neprimjetno su pratili kombi koji je dolazio pred banku sa čuvarima-zaštitarima. Sjedeći u automobilu podalje od događaja, ali opet sasvim blizu da bi mogli vidjeti svaki pokret, pažljivo su promatrali scenu koja se odvijala pred njima. Svaki je put bilo sasvim isto. Svaki drugi dan, ponedjeljkom, srijedom i petkom, zaštitarski bi se kombi zaustavio ispred banke, iz njega bi iskočila dva muškarca obučena u zaštitarske uniforme i sa dlanovima na pištoljima, približili bi se stražnjim vratima kombija. Jedan bi nešto zalajao kratko u voki-toki i čas kasnije pojavili bi se na vratima službenici banke noseći svaki po jednu veliku platnenu torbu. Uskočili bi u kombi kroz velika stražnja vrata vozila, koja bi zaštitari čas prije otvorili, zajedno s torbama, koje su bile pune love, nadali su se Edo i Branko i koju će oni prisvojiti, a zaštitari bi zatvorili stražnja vrata kombija, posjeli se na svoja mjesta iza vozača i kombi bi krenuo, uključio se u promet. Samo jednom, na posljednjem promatranju, u srijedu, iz banke je izašao jedan jedini muškarac noseći dvije torbe. - Gdje je drugi? - upitao je Branko. - Tko zna? - promrmljao je Edo. - Možda je bolestan. - Eto nam prilike - rekao je uzbuđeno Branko. - Zgrabimo je! - Misliš ... - Tako je! - Branko je odlučno klimnuo pomno prateći događanja pored kombija. - Krećemo prekosutra, u petak. Možda će onaj drugi i dalje izostati s posla, a to nam je čovjek manje. - U pravu si - složio se Edo, promeškoljivši se na vozačevom sjedištu. - Mogli bi uzeti još jednog ... - Ne, to nikako! - odlučno je odbio Edo. - Samo nas dvojica. - Biti će malo teško. - Ali ne i neizvedivo. - Možemo parkirati kola za kidanje u idućoj ulici i svom snagom trčati prema njima, to je samo oko dvjesto metara. - Dobra ideja - prihvatio je Edo. - A kola ćemo parkirati na mjesto noć prije. Da budemo sigurni za parkirno mjesto. Da nam se ne dogodi ... Branko je podigao ruku: znak da Edo ne mora dalje nastaviti. Shvatio je što mu prijatelj želi reći. U međuvremenu, njihovi su se životi nastavili po već uhodanoj šabloni. Ništa nisu izmijenili u svom ponašanju, osim što su se češće sastajali. Ali za te sastanke nitko nije znao. Nikom ništa nisu govorili. - Tako je najbolje - rekao je Edo prošle večeri, kad su se odvezli parkirati automobil u ulici iza banke i koji će im poslužiti za bijeg. - Kad za nešto zna previše ljudi ... Branko je samo klimnuo. Edo je u pravu, naravno. Vjerovao je i polagao mnogo nade u bijes i snagu prijatelja. - Nije li ovo greška? - upitao je izlazeći iz kola nakon što ih je Edo pažljivo parkirao, pazeći da ima dovoljno manevarskog prostora. - Koje? - upitao je Edo. - Tvoj je auto - rekao je Branko. - Da, i? - upitao je Edo cereći se. - Pogledaj registarsku tablicu. Branko pogleda. Bila je druga. Mora da ju je Edo skinuo s nekog automobila i stavio na svoj. Za ovu priliku. - Ah! - uzviknuo je Branko odajući priznanje prijatelju. - A kad zgrabimo lovu - rekao je Edo raspoloženo - vozimo se pravo u moju garažu. Tamo ćemo obojiti auto drugom bojom i vratiti mu prave tablice. - Ma čuj! - uzviknuo je Branko raspoloženo. - Jesi li siguran, da se već nisi bavio ovim poslom? Edo ga je pogledao i počeo se smijati, a Brankov mu se smijeh gotovo istog časa pridružio. Dvojica su prijatelja u noći hodala pustom ulicom smijući se. Edo je uranio, ali Branko ga je već čekao stojeći pametno na uglu ulice, podalje od kola i pušeći. U trenutku kad mu Edo priđe, počne iz olovnog neba padati kiša. - Tu si - pozdravi ga Edo. - Nisi mogao spavati? - Jesam, ali sam se rano probudio. - I ja isto. Spreman si? Branko se, umjesto odgovora, samo malo nagne i Edo ugleda pištolj uguran u traperice i sakriven crnom kožnom vindjaknom. Osjećajući pritisak svog pištolja na leđima, Edo odjednom osjeti silnu smirenost i ogromnu odlučnost. - Dobro je što pada kiša - reče podižući glavu uvis i puštajući da mu kišne kapi udaraju po licu. - Neće biti mnogo ljudi na ulici. - I ja sam to isto pomislio - složi se Branko. - Idemo - reče Edo kad su popušili po cigaretu. - Kao što smo se dogovorili. Ja krećem na vozača, a ti ... Sve se odvijalo potpuno isto kao i prijašnjih dana. Osim što su sad u igrokaz na pločniku uskočila još dvojica. Branko je krenuo onog trenutka, kad je jedan zaštitar nešto brzo rekao u voki-toki. Krajičkom oka vidio je kao Edo odlučno prilazi kabini kombija i vozaču u njoj. Sve se strahovito brzo odvijalo. Velika staklena vrata banke otvore se bešumno i na njima se pojavi službenik u plavom odijelu i sa plavom kravatom, a u svakoj ruci noseći po jednu platnenu vreću. Brzo se približavao kombiju, dok su ga dvojica zaštitara gledala stojeći nemarno uz otvorena stražnja vrata kombija. Branko, prilazeći dvojici zaštitara, koji su prema svom vozaču bili okrenuti leđima, morao se zadovoljno naceriti, kad je ugledao kao je Edova ruka sunula, zgrabila vozača za uho, jer glava mu bila obrijana i svom je snagom privukao na rub otvorenog prozora. Čuo se ružan prasak, ali u isti je čas i grom u daljini odjeknuo i kiša počela nemilice pljuštati. Kao da im i nebo pomaže … Branko je sad već bio uz zaštitara i ovaj se počeo okretati prema njemu osjetivši nečije prisustvo, kad ga Branko nemilosrdno udari drškom pištolja posred čela. Zaštitar se stropošta na već mokri pločnik bez glasa, a njegov partner zausti, ali ne reče ništa: snažan udarac kojim ga je Edo pogodio drškom pištolja u vrat, pošalje ga dole, na mokri pločnik i u carstvo snova. Službenik je banke prestravljeno zastao i nemoćno gledao čas u zaštitare po kojima je bubnjala kiša, čas u otvorena stražnja vrata kombija koja kao da su ga pozivala, čas u napadače. Nije dugo tako stajao. U dva koraka Edo se stvori pored službenika, široko zamahne i tresne ga ručkom pištolja u čelo koje pukne, a krv umrlja besprijekornu košulju na grudima čovjeka. Još sasvim nije ni pao na pločnik, a Branko je već zgrabio jednu vreću i počeo trčati osluškujući štropot prijateljevih nogu iza sebe. Za čas su se stvorili pored svojih kola, ubacili otete vreće u već pritvoren prostor za prtljagu, pa ušli u kola. - Vozi! - sikne Branko tresući se. - Uspjeli smo, mladiću, uspjeli smo! - gotovo zapjeva Edo uz paljenje motora. Krenu, brzo, ali ne prebrzo. Ne treba im privlačenje ničije pažnje, sad kad je sve gotovo. - Prati li nas tko? - upita Edo. Branko se okrene na suvozačevom sjedištu i zagleda kroz stražnji prozor, probijajući pogledom kišnu zavjesu. - Nitko! - reče kratko. - Uspjeli smo, mladiću, uspjeli smo! - ponovo zapjeva Edo. Branko se čudio prijateljevoj hladnokrvnosti, tresući se pored njega zbog navale adrenalina. Zatim shvati da je sve gotovo, nema više iščekivanja, planova, praćenja, gotovo je, uspjeli su, oni su pobjednici. Zabaci glavu, sa smeđe mu se kose cijedila kiša, a iz grla mu se ote razdragani kratki smijeh. Edo mu dobaci pogled, pa se osmjehne. Dok je kiša sve jače bubnjala po limenom krovu i dok su brisači pomamno šumeći radili, vozili su se prema garaži koja ih je pripremljena čekala. Unutrašnjost je automobila odisala uspjehom: uspjeli su, zgrabili su priliku! 3 Često puta, dok bi uživao u naručju Ljubice, Branko bi u duhu odgledao film pljačke. Vraćalo mu se to gotovo uvijek kad bi grabio trenutak uživanja u životu. Nije znao zbog čega, nije moga objasniti zašto je tako. Znao je jedino da ga to smeta, a u posljednje ga vrijeme počelo i mučiti. Sitne razmirice koje je sve češće doživljavao sa Ljubicom, dovodile su ga bjesnila. Sa sjetom se sjećao, kako joj je, dok ga je pritiskao snopić novčanica u džepu traperica, konačno prišao i pozvao je piće. Pristala je, odmah i bez krzmanja kojeg se pribojavao. Shvatio je, da joj je isto tako mogao prići i praznih džepova: željela ga je i to mu je odjednom postalo kristalno jasno. - Zašto si čekao? - upitala je ona nakon onog prvog puta. - Čekao što? - odvratio je on vrlo dobro znajući na što je mislila. - Reci - navaljivala je Ljubica gledajući ga sasvim izbliza crnim očima. Ležali su goli i zadovoljeni u njegovoj sobi i oboje pušili. Zrak je bio prezasićen dimom i njihovom tek utaženom požudom. Nije znao što točno osjeća. Osluškivao je udaranje srca i smiješna rečenica, kako njegovo srce kuca za nju, za Ljubicu, plesala je u njegovom umu. I polagala zagonetni osmjeh u kutu njegovih usnica u kojima je podrhtavala cigareta. Ljubica se nasmijala tiho, promuklo i skinula mu cigaretu zalijepljenu za donju usnu, pa je, zajedno sa svojom, zgnječila u staklenoj pepeljari. - Nemoj mi se tu mangupski cerekati - rekla je ljubeći ga u rame. - Odgovori mi. - Pomalo sam se bojao da ćeš me odbiti - konačno je popustio, odlučivši uvijek joj govoriti istinu. Osim, naravno ... - Ne djeluješ mi nesigurno - rekla je i opkoračila ga. - Sad više ne - odgovorio je on zabijajući se u nju, vođen njenom spretnom rukom. I nije joj lagao. Nikad ga nije pitala odakle mu novac znajući da nigdje ne radi. Kao da je nije bilo briga. Istini za volju, nije se razbacivao s lovom, bio je pažljiv i nitko nije mogao ni naslutiti njegovo sakriveno bogatstvo. Ali mu je posjedovanje novca dalo neku sigurnost u ponašanju kojeg nije bio ni svjestan. Ulov je bio dobar, velik i znao je da su se isplatili napeti kišoviti trenutci ispred banke, kad su Edo i on jurišali na zaštitare otevši im vreće pune novaca. Imali su sreće, mnogo sreće, jer svota koju su oteli je bila upravo vrtoglava. Branko je još uvijek često sanjao onaj trenutak, kad su Edo i on sa nevjericom gledali u hrpu eura koja se nalazila ispred njih. - Isuse! - rekao Branko kroz zube. - On nam ništa nije pomogao - odgovorio je Edo razdragano. - Imali smo sreće. - Bogami jesmo. - Sreća prati hrabre - citirao je Edo. - Nemoj da ti ovo udari u glavu - opomenuo ga je Branko - pa da se počneš ludo ponašati. - Ne brini - umirio ga je Edo položivši mu dlan na rame: klečali su na prašnjavom podu garaže, dok se između njih podizala šarena planina novca i užarenih očiju gledali u nju. - Ništa nećemo trošiti jedno vrijeme. A onda pomalo, oprezno ... Održali su riječ. Tu i tamo bi se odvezli do Trsta, kupili ponešto, uvijek plaćajući krupnim novčanicama eura, pa se vraćali kući u automobilu prepunom namirnica. Na taj su način opravdavali svoj put i "čistili" novac. Čistu lovu su stavljali na stranu, da bi nakon dva ili tri tjedna ponovo krenuli na put i sve još jednom ponovili. Ni jedan ni drugi nisu žudjeli za luksuzom. I to je bilo dobro. Pljačka je padala polako, ali sigurno, u zaborav. Više nije bilo novinskih članaka o pljački i njih su dvojica osjećali veliko zadovoljstvo zbog toga. Pobijedili su! Pobjednici su. Sretali bi se redovito nasamo, njih dvojica, Branko i Edo. Stojeći uz neki šank, potiho bi razgovarali, raspitujući se za život onog drugog. - Uživaš - rekao mu Edo, kad mu se Branko povjerio o strastvenom vođenju ljubavi s Ljubicom. - Uživaj i dalje. Ne razbijaj glavu o tome. - Ševimo se ko zečevi - rekao je Branko sretno, ali sa tračkom žalosti. - Neprekidno se ševimo. Ne razgovaramo. - Budi sretan - rekao mu je Edo smrknutog lica. - I uživaj. Proći će vas to. - Kako to misliš? - Uvijek prođe - razdraženo je rekao Edo. - Prvo ti neprestano mašu slatkim čuperkom ispred nosa, a onda ti ga odjednom uskrate. Branko je odvojio pogled od čaše koju je držao u ruci i zagledao se u prijatelja. - Što se događa? - upitao je. - Što te muči? - Ana je prestala sa mnom voditi ljubav - nakon kraćeg jedva primjetnog oklijevanja, procijedio je Edo i odmah zatim sasuo žestoko piće u grlo. - Mislio sam da želi dijete - primijetio je Branko. - I ja sam to mislio. - Edo je mahnuo rukom šankerici, dajući joj znak kako želi još jednom isto. - Ali sam očito krivo mislio. - Što se dogodilo, Edo? - Neka me vrag odnese, ako znam - rekao je Edo. - Odjednom je postala led ledeni prema meni. Branko se sjetio te rečenice, dok je vatra buktala između Ljubice i njega. Proždirali su jedno drugo i Branko je uvijek pomislio kako će idući put sladostrašće postati malo manje intenzivno. Ali nije. Naprotiv, idućeg bi puta bilo još jače, intenzivnije. I pomalo je žalio svog prijatelja koji gubi tako lijepe i dragocjene trenutke, ali bi žaljenje brzo nestajala. Vješti prsti Ljubice budili bi u njemu muškost i on bi se ponovo penjao uz slatki brijeg, na svaki vrhunac. Od onog je dana, kad su zaštićeni silnom kišom izvršili pljačku, prošla gotovo čitava godina i više nisu uopće pomišljali na opasnost. Zaboravili su je. Osjećali su, kako više ne moraju misliti na nju. Pobjednici su. - Pobijedili smo - rekao je Edo prilikom onog posljednjeg sastanka, dok se jesenja kišovita noć prikradala, a oni, Branko i Edo, lagano šetali obalom. - Nema radosti u tvom glasu - primijetio je Branko. - Uvijek si me dobro čitao - rekao je Edo i zapalio cigaretu: plamen upaljača mu je osvijetlio lice i Branko se zapanjio kad je ugledao suze u prijateljevim očima. - Smiri se - zamolio je Branko osjećajući se neugodno i tiho upitao: - Što se događa? - Otišla je od mene. Ana je otišla. - Ah! - uzdahnuo je Branko. - Baš tako, ah! - bijesno je zarežao Edo. - Spanđala se s nekim koji želi obitelj, kako mi je rekla prilikom odlaska. I već je trudna ... - Da nije ... - Nije! - presjekao je Edo. - Nije mi dozvoljavala ni najbezazleniji dodir. Već jako dugo. Mislio sam da se ljuti na mene i čekao da je prođe, a ona … - Uh! - Ma pusti! - Edo se odlučno uspravio i oštro zagledao u prijatelja. - Nije vrijedna razgovora. Kako ti sa onom svojom? - Uvijek isto - odgovorio je Branko. - Nastavimo li ovako, možda će mi se i ogaditi ševa. Edo se nasmijao, bez radosti, ali se nasmijao. Branko je mislio na Ljubicu koja će i noćas uskočiti u njegov krevet i izmusti ga do daske i sve je više sa sjetom pomišljao na one noći kad se sam širio u svom krevetu, bez da ga nečija ruka ili noga pritišće. Nešto se promijenilo. Sve se promijenilo. Što? Nije znao. Ali znao je, da mu ovo što se događa između Ljubice i njega nije potrebno. Ne više. Dosta je bilo. Pa bogamu, svaki je put baš kao da kreće u novu pljačku: Ljubica otima od njega, a on od nje. Ništa ne dijele. Da nježnost ni ne spominje. Bolje bi mu bilo ... Zastao je na ulici i zapalio cigaretu u trenutku kad je kiša počela padati, a odluka da Ljubici kaže sve i prekine sa njom, počela je sazrijevati u njemu. Četiri dana kasnije, bilo je rano poslijepodne, Edo ga nazove i zakaže sastanak. Uzbuđenje zahvati Branka i kad se našao s prijateljem u omiljenom njihovom lokalu, upitno se zagleda u njega. - Što misliš - prišapće Edo sasvim tiho, da ga je Branko jedva čuo - kako bilo da ponovimo pothvat? Branko osjeti silno prijatne valove uzbuđenja koji su počeli nadirati u njegovoj unutrašnjosti i odjednom postane svjestan da je to ono što njemu treba: nikako ne sam novac ili neka žena. Sporedno je to. Uzbuđenje njemu treba. Bez uzbuđenja ... - Ne moraš mi odgovoriti - smijući se reče Edo gledajući u Brankovo lice. - Znam kakav je odgovor. Ali na ovo mi moraš odgovoriti: što ćeš popiti? Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.