subota, 19. studenoga 2011.

Nježno jutro



Una uzdahne žaleći za snom koji je odlepršao u nepovrat istog trenutka kad se mala Lena ritnula u snu i sitnim četverogodišnjim stopalom udarila svoju mamicu točno lijevu lopaticu. San je bio čudan i isprekidan, što nije bilo ni čudno, jer mala se prevrtala čitavu noć, već četvrtu noć za redom, povremeno tiho se glasajući. Nova nevolja, još jedna dječja bolest, pokucala je na vrata obitelji, znala je to Una i pomirila se s time. Znala je i da spavanja više nema ... ako ga je uopće i bilo. Mora se prisiliti sasvim razbuditi, otvoriti teške olovne kapke, koji kao da su joj se slijepili za lice.
Upravo kad je odlučila okrenuti se prema maloj Leni i suočiti se s još jednim danom, osjeti kako se krevet zaljuljao, a odmah zatim sitno i toplo tijelo djeteta se odmakne od njenih leđa.
- Dođi tatici - začuje Una tihi šapat Stjepana. - Odmah ćemo ustati. Pusti mamu da još malo spava. Hoćeš?
Una nije čula djetetov odgovor: istog se časa uz duboki uzdah olakšanja sjetila da je subota i gotovo istovremeno zahvalno utonula u duboki san.

Stjepan, s djetetom u naručju, tiho, bosonog, izađe iz spavaće sobe i nečujno zatvori vrata za sobom. Jutro je bilo prohladno, osjećao je to na bosim nogama, ali nije mario. U kuhinji će se za čas ugrijati, znao je to.
- Kako je tatina cura, jutros? - upita malu oblačeći joj toplu crvenu trenirku. - Bolje?
- Ne znam - plačno odgovori Lena. - Malo mi je vruće.
Stjepan položi dlan na djetetovo čelo. Nije bilo pretjerano vruće i on se ohrabrujuće nasmiješi maloj koja ga je pažljivo gledala.
- Mislim da nemaš vrućicu - reče.
- Ozbiljno?
- Ozbiljno - odgovori Stjepan. - Ali znaš što? Da budemo sigurni, izmjeriti ćemo. Dok ti budeš mjerila temperaturu, ja ću skuhati mlijeko za tebe i kavu za mene. U redu?
- Hoću kakao - reče mala.
- Dobro, onda kakao - pomirljivo reče Stjepan. - Sve što želiš.
- I palačinke.
- O, pa ti si sigurno već sasvim zdrava!
Nastojao je ne stvarati buku, dok se brzo kretao kuhinjom pripremajući smjesu za palačinke i nikad ne ispuštajući malu Lenu iz vida. Sjedila u kutu grčevito stišćući toplomjer pod pazuhom i prateći očeve spretne i brze pokrete. Crne su joj oči bile bistre i Stjepan je bio sretan zbog toga. Znao je da je to znak kako je maloj bolje i možda je kriza upravo prošla. Ako ne baš sasvim prošla, onda je sigurno sasvim blizu kraju.
Sa šalicom tek skuhane kave u ruci, priđe maloj koja ga je netremice gledala. Malo joj je lišce bilo rumeno i Stjepan se nadao da je to rumenilo znak zdravlja, a ne povećane tjelesne temperature.
- Da vidimo - reče i izvuče toplomjer ispod djetetove miške i zagleda se u njega.
- Koliko? - upita Lena.
- Malo - odgovori on. - Malo, malo, pa ništa. Sutra si sasvim zdrava.
- Moći ću u vrtić?
- Hoćeš.
- Hoćeš li me ti voziti?
- Ako tako želiš.
- Želim.
- Onda dobro - reče Stjepan stavljajući kakao ispred nje. - Dogovorili smo se. A sad pij svoj kakao i pusti me peći palačinke.
- Sa čokoladom - reče mala.
- Oooooooo! - uzvikne Stjepan šireći oči. - Pa što si sve to ne dozvoljava moja mala princeza?
- Sa čokoladom - ponovi mala smijući se.
- Pobijedila si - reče Stjepan. - S čokoladom.

U kuhinji je već postalo toplo, bilo je sasvim prijatno opušteno stajati pored pećnice sa tavom u ruci i bacajući povremene poglede na malu. Stjepan je zadovoljno gledao kako povremeno ispija kakao i lista neku od mnogobrojnih slikovnica koje su ležale razasute ispred nje. Već je bilo sedam sati, dan je vani pobjeđivao noć.
Završivši s pripremanjem palačinki, otpočne s čišćenjem posuđa. Bilo ga je još i od prošlog dana. Una i on gledali su film na televiziji, a mala je Lena zaspala, pa je Una tiho predložila da je ne bude s lupkanjem posuđa, već da pranje posuđa ostave za jutro. Ni film nije bio sasvim loš, pa su, kad je završio, ravno s kauča otišli u spavaću sobu, Stjepan je nosio malu i položio je ležati između njih u krevetu, kako je već neko vrijeme zahtijevala spavati. On se u početku bunio zbog toga, ali je kasnije popustio.
Slažući oprano posuđe da se ocijedi Stjepan pogleda kroz prozor: dan je već osvajao, sunčan i prohladan i on je nestrpljivo čekao trenutak kad će izjuriti na osunčane ulice.

- Idemo probuditi mamu - reče brišući ruke. - Odnijeti ćemo joj doručak na krevet.
- Ja ću nositi palačinke - reče Lena.
Pustio je da mala hoda ispred njega. Hodala je polako i pažljivo koračajući, dok joj je pogled bio pripijen na tanjur s palačinkama kojeg je nosila s obje ruke. Stjepan otvori vrata spavaće sobe i sa velikom šalicom crne kave u ruci, približi se krevetu i usnuloj Uni. Dok ga je mala Lena osmjehujući ga gledala, Stjepan s vrućom kavom u šalici, nekoliko puta prođe ispod Uninog nosa. Djevojčica se nasmije kad primijeti kako je majčin nos zadrhtao i malo se namreškao, osjetivši primamljiv miris.
Stjepan puhne u Unino uho i Una se pomakne, protegne i otvori oči.
- Koliko je sati? - prvo upita.
- Osam i trideset - odgovori Stjepan.
- Lijepo od tebe - reče ona osmjehujući mu se.
- Evo, mama! - vikne Lena pokazujući tanjur s palačinkama.
- Oh! - uzvikne Una sjedajući u krevetu, stavljajući tanjur s palačinkama na bedra i prihvaćajući kavu koju joj je nudio Stjepan. - Doručak u krevetu! Pa vi ste dvoje naprosto zlatni.
- Zlatni - ponovi Lena veselo.
- Vidim da ti je bolje, mačkice - reče Una pažljivo je gledajući, pa upita Stjepana: - Temperatura?
- Nema je - reče kratko on. - Čini mi se da ozdravlja.
- Oh, milo moje - raznježeno reče Una, milujući tamne uvojke Lene.
- Sad vas napuštam - umiješa se Stjepan. - Doručkujte zajedno, a ja idem malo trčati.
- Nije hladno za trčanje? - upita Una. - Ne treba mi još jedan bolesnik.
- Nije - reče Stjepan naginjući se nad njom i ljubeći joj kosu. - Uživaj u doručku, draga.
- I ti u trčanju - reče ona gledajući ga kako već odlazi, pa se okrene maloj. - Penji se gore do mene i pomogni mi smazati ove palačinke!

Deset minuta kasnije i nekoliko blokova dalje, koje je lagano i bez napora pretrčao, Stjepan se zaustavi ispred kuće s malim vrtom, prođe kroz vrt i pozvoni tri puta kratko i jednom dugo. Gotovo istog časa, vrata se otvore.
- Kasniš jutros - reče umjesto pozdrava Zdenka. - Što se dogodilo?
- Ništa - reče on. - Spremao sam doručak ...
- Šuti! - reče Zdenka i povuče ga u hodnik, pa mu poljupcem zatvori usta. - Ne zanima me. Sve što me zanima, je to da si sad ovdje.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: