petak, 19. studenoga 2010.

Pothodnik



Tek kad je ušao u svoju kuću i pažljivo zaključao vrata, Časlav, šezdeset i sedam godina mu je, a već pedeset godina svima poznat kao Čarli, osjeti slabost. Koljena su mu zadrhtala, a ispred očiju zamaglilo, pa je bio prisiljen nasloniti se na zid i čekati trenutak kad će slabost koja mu je obuzela čitavo tijelo, popustiti. Kad će se moći ponovo kretati.
Osjetivši kako je taj trenutak konačno nastupio, Čarli se polako odvoji od zida i zakorači hodnikom prema kuhinji. Hodnik je bio taman, ali Čarliju svjetlo nije bilo ni potrebno. Snalazio se vrlo dobro u ovom mraku već mnogo godina. Samo je iz dnevne sobe izvirala slabašna svjetlost: to njegova Lovorka gleda nešto na televiziji.
Kroz sjećanje mu na trenutak bljesnu ona daleka jutra, kad bi ustajao u pet sati ujutro i potiho, pazeći da ne stvara buku, kuhao kavu i spremao se za posao. Zaposlio se u brodogradilištu kao elektrozavarivač još kao dvadesetogodišnjak, odmah nakon povratka iz vojske i sve do mirovine ostao je na tom mjestu. Sad je u mirovini već osam godina, ali se još uvijek nije mogao navići na lijena jutra. I dalje je ustajao u pet sati, kao da u šest mora biti u brodogradilištu.
Prošavši hodnikom uđe u kuhinju i tek tada upali svijetlo. Otvori ormarić i izvuče bocu sa domaćom rakijom, lozovačom. Natoči si čašicu i ispije je nadušak. Malo mu se boje povratilo na blijedo lice. Osjećajući kako mu alkohol daje toplinu, natoči još jednu čašicu, pa sjedne.
Što mu se to dogodilo? Zar u njegovom gradu? U gradu u kojemu živi već pedeset i devet godina i kojeg poznaje i voli. Što se to događa sa ljudima?
Tužno vrteći glavom, Časlav, od svih zvan Čarli, otpije još jedan sasvim mali gutljaj, osjećajući kako mu na oči naviru suze. Pokuša ih suzdržati, ali bez uspjeha. Zašto? Pitanje je odjekivalo u njemu, dok se prisjećao događaja od prije samo nekoliko minuta. Mirno se ...

... kao i svake večeri vraćao kući dobro mu poznatim putem. Večer je, kao gotovo i svaku drugu svoju umirovljeničku večer, proveo u obližnjoj starinskoj gostionici u kojoj je bilo dozvoljeno kartati se. Ta je gostionica jedina u kvartu odolijevala pomahnitaloj promjeni i ostajala starinska, sa toplim i mirnim domaćim ugođajem. U njoj su se većinom sakupljali ljudi poput njega, Čarlija, pa uz čašu ili dvije, igrali karte, razmjenjivali novosti i naravno, brstili politiku, jer to se nikako nije dalo izbjeći.
- Hoćemo li još jednu? - upitao je njegov prijatelj Pero, kad su završili još jednu, četvrtu po redu partiju, pogledavajući svoje dugogodišnje prijatelje s nadom u očima: Pero je živio sam i nije mu se odlazilo kući.
- Žao mi je, ne mogu - odbio je Čarli pogledavši na veliki sat koji se sjajio na zidu: devet sati i vani je već bila mrkla jesenja noć.
- Tek je devet - nagovarao ih je Pero.
- Ne mogu, znaš to i sam - odgovorio je Čarli. - Ne dođem li do devet i pol, Lovorka se zabrine.
- Jednom možeš zakasniti.
- Večeras ne!
Ostala dvojica sa kojima su kartali, sa uživanjem su slušali njihovo prijateljsko natezanje riječima, koje se ponavljalo gotovo svake večeri. Na izboranim im je licima titrao osmjeh zadovoljstva.
- Uvijek to kažeš - bockao je Pero. - Kad ćeš se ohrabriti i ostati malo duže?
- Dovoljno sam hrabar.
- Dokaži!
Čarli se osmjehnuo i zamahnuo stisnutom pesnicom prema neobrijanom licu prijatelja, zaustavljajući udarac tik ispred Perine brade.
Pero je jauknuo i zateturao nekoliko koraka unazad, baš kao da ga je udarac istinski i bolno pogodio, držeći se za bradu i složivši bolnu grimasu na licu. Zaustavi se tek kod šanka.
- Siledžijo! - rekao je plačljivim glasom.
Svi prisutni u gostionici nasmijali su se njihovom malom igrokazu i šaljivim povicima popratili njihov izlazak.
- Ideš okolo? - upitao je Pero, kad su izašli u vlažnu i neugodno toplu jesenju noć.
- Ne - odgovorio je Čarli. - Idem kroz pothodnik.
- Mračno je u pothodniku - primijetio je Pero. - Jednog ćeš dana vrat slomiti. A sjećaš li se, kako je bio krasno osvijetljen kad su ga završili?
- Sjećam se.
- Ali nije dugo bio osvijetljen - nastavio je Pero. - Mangupi su čitavu instalaciju poskidali preko noći. Sad pišaju u njemu. Smrdi ko kuga. Zašto uporno prolaziš kroz njega?
- Zato - odgovorio je strpljivo Čarli, jer nije im ovo bio prvi razgovor na tu temu - jer, ako idem okolo, putem koji mi ti predlažeš, hodam više od dva kilometra, a ovako sam za čas kući. Samo presiječem. Uostalom, ti to dobro znaš.
- Znam - priznao je Pero, pa dodao obješenjački namignuvši: -Ali onako i mene dopratiš do moje kuće.
Čarli se nasmija i potapšao Peru po ramenu, dok su rijetki automobili prolazili pored njih u vlažnoj noći.
- Kad smo bili mladi - rekao je Čarli osmjehujući se - mislili smo da ćemo u ovim godinama biti strašno ozbiljni. A vidi nas sad! Samo se zezamo.
- Nismo se ni nadali da ćemo doživjeti ove godine - priznao je Pero. - Barem ja nisam. A ti?
- Ne znam. Mislim da nisam ni razmišljao o tome.
- Vidi nas sad! Bližimo se sedamdesetoj, mnogi su naši ...
- Znam tu priču - prekinuo ga je Čarli: stigli su do točke na kojoj su se morali rastati. - Ostaj mi zdravo!
- Vidimo se sutra! - dobacio je već za Čarlijevim leđima Pero.
Čarli je samo zamahnuo rukom u noći, nije se okrenuo. Laganim i opreznim korakom, jer posvuda je bilo otpalog lišća i mogao si se lako poskliznuti, krenuo je sporednim putem koji će ga za čas dovesti do pothodnika, a odmah zatim i do njegove kuće. Poznavao je svaki korak puta, bezbroj je puta ranim jutrom, žureći se na posao u brodogradilište, jurio niz ovaj isti put. Ali je onda bio mnogo mlađi, mnogo spretniji, elastičniji. Sad se nije usuđivao žuriti. Polako, koji minut više ili manje, ništa mu nije značilo.
Njegov prijatelj Pero ima pravo, naravno. Bilo bi pametnije pothodnik obilaziti u luku i hodati dva kilometra više, ali ... Čarli se osmjehivao u noći, znajući da nikako ne može prihvatiti starost koja je zakucala na vrata njegovog života. Oduvijek, od kad zna sebe, bio je snažan, nesalomljiv i sad, kad bi se zadihao hodajući uz stepenice, sa čudom bi zastajao i sjećao se onih dana, kad je grabio po dvije, pa i tri stepenice odjednom. I kad nikad nije osjećao umor. Nakon napornog posla u brodogradilištu, on bi se brzim i laganim koracima vraćao kući. Ali ta su vremena prošla, prošla zauvijek. Hoćeš-nećeš, moraš to priznati.
U mraku, nije bilo mjesečine, počeo se nazirati pothodnik i Čarli je bio sretan zbog toga. Njegova se kuća nalazi odmah gore, malo više iznad pothodnika, čim izađe iz tamnog otvora. I kad bi stupio u sam pothodnik, Čarli bi računao da je već stigao kući.
Nešto je bljesnulo u mraku pothodnika i privuklo Čarlijev pogled. Netko se nalazio u pothodniku. Zaškiljio je malo i u mraku razaznao žar cigarete. Klinci. Sigurno klinci. Puše i piju u pothodniku. U posljednje ih je vrijeme redovito viđao. Kad god bi prolazio pothodnikom, netko bi od mlađarije visio tamo sa cigaretom u ustima i plastičnom bocom nekog pića. Obično bi to bilo vino, osjećao je njegov miris.
Čarli se uspravio i sigurnim korakom, pokazujući odlučnost, počeo se uspinjati stepenicama, ulazeći u sve dublju tamu.
- Hej, stari! - pozvao ga je mladi glas iz tame. - Nabaci nešto love.
Čarli se nije zaustavio, nije promijenio ritam koračanja. Produžio je dalje, kao da nitko ništa nije rekao.
- Gluh si? - upitao je onaj isti glas iz tame.
Čarli je nastavio ubrzano se uspinjati, ali onda ispred njega zakorači drugi mladić. Čarli mu je vidio golobrado lice obasjano žarom cigarete, kad je mladić povukao duboki dim.
- Nisi čuo mog prijatelja? - oštro je upitao mladić: stajao je dvije stepenice iznad Čarlija i nagnuo se nad njega isijavajući opasnost.
- Nemam love - rekao je Čarli i zastao: bio je prisiljen stati, jer mladić se nije pomicao s mjesta.
- U to ćemo se odmah uvjeriti - rekao je onaj iza njega.
Čarli se pokušao okrenuti, ali ga je u tom trenutku onaj koji je stajao iz njega, snažno obgrlio pritisnuvši mu ruke uz tijelo.
- Pretraži ga! - zapovijedi napadač svom partneru.
Čarli je osjetio njegov dah koji je smrdio po cigaretama i jš nečemu što nije mogao raspoznati i osjećaj mučnine preplavio ga čitavog. Onaj ispred njega, polako mu je i temeljito pretraživao džepove i u mraku pokušavao prebrojati plijen. Svaki put, kad bi povukao dim iz cigarete koja mu je stršila ispod nosa, Čarli bi jasno vidio mladićevu plavu kovrčavu kosu i plave oči koje su podrugljivo sijale.
- Nisi baš bogat - rekao je plavokosi posprdno, konačno uspjevši prebrojati oteti novac. - Jedva za bocu vina.
- Rekao sam ...
Riječ mu je presjekao bolan udarac. Plavokosi ga je nadlanicom snažno pljusnuo po obrazu i Čarli je osjetio krv u šupljini usta.
- Šuti! - obrecnuo se plavokosi. - Nitko te ništa nije pitao.
Onaj iza Čarlija, kojeg Čarli nije ni vidio, odjednom je oslobodio Čarlija čeličnog stiska i čučnuo mu iza leđa. To je bio znak plavokosom koji je zamahnuo šakom i tresnuo Čarlija u čelo.
Čarli je osjetio kako ga obavija neka čudna omaglica i kako beskonačno pada unazad. Pokušao je zakoračiti unazad, ali to mu je onemogućio napadač čučnuvši mu iza leđa. Obuzet stravom, Čarli je osjetio kako pada, pada, beskonačno pada. Gotovo je sa radošću dočekao bolan udarac u lijevo rame i leđa, jer padanje je prestalo. Ležeći na dnu stepenica, nije se ni pokušao podignuti. Znao je kako je prerano za to. Još je uvijek osjećao nemoć u udovima, a strah mu je natjerao kapljice znoja na lice. Otvorenih usta u panici je grabio zrak, kad ga snažan udarac nogom u rebra pogodi.
- Idući put - zarežao je onaj drugi, koji mu je pritisnuo ruke uz tijelo i sasvim mu onemogućio obranu - kad budeš prolazio ovim putem, moraš imati sa sobom najmanje dvjesto kunića! Jasno?
Čarli je klimnuo i dalje ležeći, nije mogao govoriti i gledao u to lice koje se nagnulo nad njega i koje je vrlo sličilo na lice onog napadača kojeg je dobro vidio i upamtio.
"Braća", pomislio je ležeći i dalje na hladnom betonu Čarli. "Pa oni su braća!"
- Moraš plaćati prolaz! - rekao je mladić i nacerio se. - A ovo ti je podsjetnik. Da ne zaboraviš.
Bolan udarac u drugu stranu rebara potrese bolno Čarlijevo tijelo. Ali Čarli nije mario. Bilo mu je jedino važno to, što oni odlaze, puštaju ga živa. Jer mogli su ...

... tko zna što su sve mogli? Čarli pokuša odagnati tu misao, pa nalije još jednu čašicu. Nisu ga udarci toliko boljeli, koliko ga je bolio osjećaj poniženja. Još nikad takvog što nije doživio. Naravno, u mladosti se nekoliko puta potukao, tko nije, ali nije to bilo ništa strašno. A ovo je bilo ... Čarli je uzalud tražio riječ da bi opisao događaj: nije je nalazio. Mješavine tuge, straha, ljutnje kovitlala se u njegovoj nutrini. Ali sve je te osjećaje obavijalo poniženje. Nepodnošljivo poniženje.
- Što je? - upita Lovorka: ušla je u kuhinju, a da Čarli nije ni primijetio. - Nije tvoj običaj ...
Presjekla je riječi i uplašeno se zagledala u Čarlija. Još ga nikad nije vidjela u ovakvom stanju.
Čarli je sjedio ukočeno na rubu stolice, krvava mu je mrlja prljala glatko izbrijanu bradu, a niz lice mu se slijevale krupne suze. Skrenuvši pogled s Čarlijevog lica, jer nije mogla podnijeti takvog ga gledati, primijeti kako mu je čitavo sivo odijelo umrljano blatom i mokro.
- Pao si? - nježno ga upita i s mukom klekne ispred njega, pa položi glavu na njegova koljena, nudeći mu utjehu.
- Da, pao sam - odgovori Čarli i prvi put je slaže u četrdeset godina braka.


Časlav, zvan Čarli, znao je da ovako ne može u nedogled. Jednom mora prekinuti svoje samovanje. Od onog dana, kad je doživio neugodan susret s mladim siledžijama, a prošlo je već punih osam dana od te kobne večeri, Čarli ni jednom nije izašao iz kuće. Prvog se dana besciljno muvao iz sobe u sobu koje su zjapile prazne, jer oba su sina odlepršala iz rodnog gnijezda i savila svoja vlastita. Čarli je ulazio u bivše sinovljeve sobe i promatrao dobro mu poznate fotografije, obnavljajući ugodne uspomene i nastojeći zatomiti onu nedavnu, neugodnu uspomenu. Ali bi ona uvijek isplivala na površinu i potisnula one lijepe i drage uspomene u kojima je uživao, pa ga mučila svojom nepokolebljivom nametljivom prisutnošću. Čarli bi tresao glavom, prosijeda bi mu kosa lepršala, ali je neugodno sjećanje ostajalo u njemu kao priraslo, nije ga se mogao otresti.
Naposljetku bi se skrasio u sobi koja je nekoć pripadala mlađem sinu, čiji su prozori gledali prema moru i sa knjigom u ruci, pokušavao zaboraviti nedavni događaj. Nije mu uspijevalo. Misli su mu bježale. Ljutio se zbog toga.
Je li se uplašio? Pošteno je priznao samom sebi da jest, da, uplašio se. Sjećanje na iznenađenje, kad ga je pogodio prvi udarac i dalje je plamtio u njemu. Prijeteći govor napadača odzvanjao mu je u duhu. Najgore je bilo prisjećati se one nemoći koju je osjećao, kad ga je udarac srušio na prljave i vlažne stepenice. Nije mario za bol, ali ponos mu je patio. Bilo je to prvi put u njegovom životu, da je dobio udarac, a da nije uzvratio. I nije mu se taj osjećaj kojeg je zbog toga osjećao, dopao. Mrzio ga je! Nikad u životu do te noći nije osjetio strah. Zar da sad, kad je takoreći na kraju svog životnog puta, strahuje od mraka i praznih ulica u svom gradu? U gradu u kojemu živi čitav svoj život!
Sama ta misao mu je bila mučna, pa bi nervozno ustajao i šetao sobom, mrmljajući potiho psovke kroz zube. Njegova Lovorka se užasavala psovki i oduvijek je nastojao ne psovati pred njom. Nije se suzdržavao svjesno, samocenzura je bila sasvim spontana. Kad bi Lovorka bila u njegovoj blizini, preko Čarlijevih usana nisu prelazile psovke. Kao da je sama Lovorkina blizina bila dovoljna, da potreba za psovanjem iščezne.
Zatvoren u kući već osmi dan, počeo je osjećati sve veću nervozu. Nije Čarli ni ranije bio neka velika lutalica, ali volio je prošetati malo poslije ukusnog objeda, kojeg bi njegova Lovorka pripremila. A navečer, kad se mrak počeo tiho prikradati, osjećao je želju i potrebu vidjeti svoje stare prijatelje. Pa bi izlazio iz kuće uvijek dobacivši Lovorki, kako se neće previše dugo zadržati. Nedostajalo mu je kretanje i osjećao se teškim, tromim, ali na samu pomisao prolaska kroz pothodnik, počeo bi osjećati laganu drhtavicu, pa je avanturu, koja je sve donedavno bila svakodnevnica, odgađao za sutrašnji dan. I tako već sedam dana. Prezirao je samog sebe zbog toga. Zar se više nikad neće suočiti s pothodnikom?

U dva sata i petnaest minuta tog tko zna kojeg po redu sivog i kišovitog dana Pero pozvoni na vrata kuće Čarlija i Lovorke. Nije više mogao izdržati, a da ne vidi Čarlija. Nazvao ga je telefonom prije četiri dana i bio je to najčudniji telefonski razgovor kojeg je ikada vodio.

- Što je s tobom? - upitao je, kad je Lovorka, koja mu se javila, konačno dozvala Čarlija i predala mu slušalicu.
- Ništa - kratko je Čarli odgovorio.
- Kako ništa? Nema te nigdje.
- Pa tu sam.
- Jesi li bolestan?
- Nisam.
- Pa što je onda s tobom?
- Ništa.
- Zar ne možeš biti malo opširniji? - upitao je nestrpljivo Pero.
- Nemam što govoriti.
- Ma koji se vrag događa?
- Ništa se ne događa.
- Čuj - rekao je Pero već sasvim iznerviran - nikad prije nisi toliko dugo bio odsutan. Svi se pitamo što je s tobom. Jesi li bolestan?
- Nisam. Rekao sam ti već.
I tako još oko pet minuta. Pero je prosipao čitave bujice riječi, a Čarli škrto odgovarao, osjećajući znatiželjni i zabrinuti Lovorkin pogled na sebi.

Čekajući da mu netko otvori vrata, Pero je nestrpljivo lupkao nogom, promatrajući nepovjerljivo natmureno sivo nebo. Kiša već deset dana pada, pa stane, pa ponovo pada. Pravi jesenji tmurni dani. I nije Čarli jedini koji se čudno ponaša, još ih nekolicinu poznaje. Čini se, da na neke vrijeme suviše utječe.
Konačno se vrata otvore i Pero ugleda Lovorku, prijateljevu suprugu. Poznavao ju je gotovo čitav svoj život, pa sasvim preskoči formalnosti, odlučivši odmah istjerati stvari na čistac.
- Koji se vrag događa, Lovorko?
- Ja znam koliko i ti - odgovori Lovorka dajući mu znak da tiše govori. - Ne izlazi, ne razgovara. Sasvim je čudan od one noći.
- Što se tada dogodilo? - sad već šapućući upita Pero.
- Ne znam. - Lovorka zagladi gotovo sasvim sijedu kosu nervoznim pokretom. - Došao je te noći sasvim prljav. Kad sam ga upitala što se dogodilo, samo je promrmljao da je pao.
- I ništa više? Nikakvog objašnjena?
- Ništa! - odgovori Lovorka: nije htjela reći ni riječi o Čarlijevim suzama. - Odbija govoriti o tome što mu se dogodilo.
- Ne vjeruješ da je pao?
- Ne znam, više ništa ne znam - reče Lovorka potiho. - Čarli ne laže, nikad ga nisam ulovila u laži. Ako on kaže da je pao, nemam razloga ne vjerovati mu.
- Ali? - upita Pero, osjećajući da ona želi još nešto reći i da oklijeva.
- Osjećam da to nije sve - provali iz Lovorke. - Nešto zadržava u sebi. Sigurna sam. I to ga strašno izjeda. Pokušaj saznati što je to, molim te.
Pero je samo pogleda i ništa ne reče. Povjeri mu li se prijatelj, neće izdati njegovo povjerenje. Ako Čarli misli da je bolje da Lovorka neke stvari ne zna, tko je onda on, da ne poštuje prijateljevo mišljenje? Samo neka mu se Čarli povjeri, a sve ostalo će se onda nekako srediti.
- Gdje je on? - upita Lovorku.
- Eno ga u Rankovoj sobi. Znaš koja je?
- Znam - odgovori Pero i prođe pored Lovorke i uđe u hodnik, u kuću.

Pola sata kasnije, Pero se mogao pohvaliti samo polovičnom pobjedom: Čarli je obećao prošetati sa njim, konačno izaći iz dobrovoljnog zatvora. Pero je poput Lovorke, koja im je skuhala i poslužila kavu, pa se iskrala iz sobe ostavljajući ih same, osjećao kako Čarli nosi tajnu u sebi, ali je nije uspio iskopati na svjetlost dana. Čarli je uporno tvrdio kako se ništa nije one noći dogodilo, osim što je pao. Tvrdoglavo je ostajao pri svojoj priči.
- Znači li to - upitao je Pero konačno se predavši - da si se uplašio pada? Pa nećeš svake večeri padati! Dogodilo se. I više se najvjerojatnije neće nikad dogoditi.
- Možda si u pravu.
- Znaš da sam u pravu! - rekao je Pero i ustao. - Hajde, idemo baciti jednu partiju sa pajdašima!
- Idemo - popustio je Čarli.

Čarli je rekao Lovorki, kao i uvijek do sad, kako se neće dugo zadržati i praćen starim prijateljem polako krenuo prema pothodniku. Prije nego li što će im moći gledati samo u leđa, Lovorka se upitno zagledala u Peru, ali je Pero samo jedva primjetno odmahnuo glavom i sasvim malo slegnuo ramenima: ništa novog nije doznao. Osjećajući i sreću i zebnju što je njen Čarli vratio se u život, Lovorka je gledala u njihova leđa, sve dok joj nisu nestali s vida.
Progutao ih pothodnik.



Tekao je već treći tjedan od onog tmurnog i kišovitog dana, kad je Pero pokucao na Čarlijeva vrata i uspio ga iščupati iz zatvora u kojemu je Čarli svojevoljno čamio. Jer kad osjećaš nesigurnost i izvjesnu dozu straha, kuća i osama su najbolje utočište. Osjećaš sigurnost okružen svojim zidovima i poznatim stvarima. Ali eto, zbog prijatelja koje je viđao za vrijeme kartanja, Čarli je počeo ponovo pred večer napuštati kuću, obavezno obavijestivši Lovorku kako se neće predugo zakartati s prijateljima, da će se u razumno doba vratiti kući, pa se dobro mu poznatim putem, laganim korakom udaljavao od kuće. Prolazeći kroz prokleti pothodnik i znajući kako će ga na povratku kući zaobići u širokom luku, osjećao je bijes i žalost istovremeno. Zar zbog nekih dripaca da promijeni ustaljene navike? Zar nema više ni malo ponosa? Je li toliko ostario, da mu preostaje samo pognuti glavu? I sve je u njemu protestiralo protiv toga. Svaka mu je žilica podrhtavala. I počeo se gaditi samom sebi. Sve više.

- Čuj - rekao mu je Pero treće večeri Čarlijevog ponovnog povratka u kartašku kolotečinu - nemoj da ti neka ludost padne na um.
Čarli je zastao u toploj i vlažnoj noći i zagledao se u prijatelja, dok im je slaba ulična rasvjeta titrala nad prosijedim glavama.
- Kako to misliš? - upitao je, ali pogled je skrenuo, nije gledao ravno u prijatelja, iako je zbog slabog osvjetljenja bio siguran, kako Pero ne može pročitati nikakvu emociju sa njegovog lica.
- Znaš ti na što mislim - rekao je Pero. - Mene nisi uspio zavarati.
- Kako to misliš? - ponovio je Čarli.
- Poznajem te - odgovorio je Pero i nastavio polako koračati. - Poznajem te dobro. Nešto se kuha u tebi.
- Fantaziraš.
- Poznajem te - nastavio je Pero. - Nisi mi rekao čitavu istinu.
- Evo ga sad! - uzviknuo je Čarli, pokušavši sve okrenuti na šalu. - Sad ćeš me još optužiti za laž.
- Neću, jer nisi slagao. Ali prešutio si istinu.
- Fantaziraš - ponovio je Čarli.
- Možda - rekao je Pero i slegnuo ramenima. - Volio bih da je tako.

Zbog nečeg, ovog prvog prohladnog i sunčanog jutra, nakon dugotrajnog kišovitog razdoblja, Čarliju su prijateljeve riječi odzvanjale u mislima. Ali ga nisu pokolebale u naumu.
Istog trena kad se ujutro probudio, znao je što će učiniti: doba straha i samosažaljenja, pa i gađenja na samog sebe, nepovratno je prošlo. Vrijeme je da okrene novi list svog života.
Mirno je ležao u toplom krevetu osluškujući Lovorkino kretanje po kući i nastojeći preispitati svoje osjećaje. Nestalo je straha. Nestalo je i bijesa. Samo se odlučnost čvrsto smjestila u njegovom umu i sasvim ga obuzela. Uživao je osjećajući i smirenost i odlučnost koja je sve više rasla u njemu. Već odavno, još od dalekih momačkih dana, nije osjetio osjećaj prijatnog uzbuđenja prije djelovanja. Sasvim je mirno živio, zaboravio je da i uzbuđenje pred akciju može biti prijatno.
- Biti ću u garaži - reče Lovorki nakon doručka.
- Dobro - odgovori ona ništa ne posumnjavši, jer te je iste riječi bezbroj puta čula.
Ušavši u garažu odmah je ugledao ono što je tražio: željeznu šipku dugačku nešto više od pola metra, promjera jednog centimetra. Odvagne je u ruci, pa osjećajući zadovoljstvo zbog ugodne težine koju je osjetio, zadovoljno zagunđa. Nekoliko se puta šipkom blago udari po ispruženom dlanu. Hladnoća željeza koju je osjetio na koži, natjerala ga je na podrugljivi cerek koji mu zaigrao na licu. I zbog kojeg je odjednom izgledao ružno.
Sagne se, pa iz uredno nabacane gomile izvuče tanku gumu, položi je pored šipke i višak odsječe oštrim nožem. Zatim dohvati izolacijsku traku i počne polako i pažljivo omotavati je preko tanke gume, koju je pritisnuo uz željeznu šipku. Usta je napućio duboko koncentriran na posao i uskoro mu se otme zvižduk. Zviždukajući, pažljivo je omotavao šipku i na kraju zadovoljno klimne. Ponovi pokus, pa se blago, sad sasvim omotanom šipkom udari po dlanu. Bio je zadovoljan. Jer šipku koja je postala pendrek, ne može nositi javno, mora je sakriti. Najbolje u široki rukav. Večeras će obući onu smeđu vindjaknu širokih rukava. Sad je bio siguran, da će šipka lagano skliznuti mu iz rukava u šaku i ...
Misao mu se tu zaustavi, ništa neće predviđati, odluči, ali će na sve biti spreman. Mirno će čekati razvoj događaja, spreman na sve. I večeras će ponovo se vraćati kući starim putem, ispod pothodnika.

- Bio su šutljiv večeras - reče mu Pero, dok su se približavali zgradi u kojoj je Pero stanovao. - Brine li te nešto?
- Izgledam li zabrinuto? - upita Čarli otvoreno pogledavši prijatelja uz osmjeh.
- Ne izgledaš - prizna Pero.
- Pomalo si dosadan s tom svojom zabrinutošću za moje zdravlje - reče Čarli blago udarivši labavo stisnutom pesnicom u prijateljevo rame. - Što je, pod stare dane te zgrabio očinski sindrom?
- Malo si prestar da mi budeš sin.
- A ti suviše zelen da bi bio otac.
- Ali jesi bio šutljiv - zainati se Pero i zastane: stigli su na mjesto gdje bi napuštao Čarlija i ulazio u zgradu u kojoj je živio. - Obično bockaš protivnike, ne bi li ih izbacio iz takta, a večeras si šutio.
- Možda zbog toga što nisam dobro spavao - reče Čarli. - Ali nije ni važno, je li? Pobijedili smo. Zar nismo?
- Jesmo - reče Pero, a lice mu se ozari. - Već osmu večer za redom i nastavi li se tako, izgubiti ćemo partnere za igru. Nitko neće htjeti igrati s nama.
Obojica se razdragano nasmiju u noći, prisjećajući se slatke pobjede i kiselih lica svojih protivnika.
- Bez brige, oni će se uvijek nadati pobjedi - veselo reče Čarli. - Laku noć! Vidimo se sutra!
- Laku noć - reče Pero i uđe u zgradu.

Čarli se uputi prema naprijed i kad osjeti sigurnost, naglo se okrene i požuri nazad, istim putem kojim je malo prije koračao s prijateljem. Prođe i gostionicu u kojoj je proveo večer i krene prema putu koji je vodio do pothodnika.
Na početku uspona prema pothodniku, Čarli se sagne i iz grma izvuče onu šipku koju je tog jutra pažljivo omotao i koju je poslijepodne, na putu prema gostionici i kartanju, tu sakrio. Pa nije mogao s njom u ruci ušetati u gostionicu! Odmah bi svima bilo jasno kakve su mu namjere.
Uživajući u težini šipke, ugura je u široki rukav stare vindjakne koja je imala i boljih dana, pa polako, ali čvrstim i odlučnim koracima, započne uspon. Izašavši iz oštrog zavoja, ugleda prijeteća tamna usta pothodnika, ali se ne pokoleba. Samo je na tren zastao, duboko udahnuo oštar i hladan zrak i produžio kroz noć prema pothodniku.
Bili su tu, mogao je to osjetiti, iako ih nije vidio. Ali namirisao je onaj specifični miris koji mu se utisnuo u sjećanje i koji je povezivao sa svojim napadačima. Mirno koračajući i pažljivo promatrajući svaku sjenu, približi se pothodniku.
Ovog su puta oba napadača odjednom iskrsnuli iz tame, kao da su izronili iz zemlje. Odjednom su bili tu, stajali ispred Čarlija, ni dva metra udaljeni.
- Gdje si bio stari? - zapita onaj s lijeva, plavokosi, Čarlijev stari poznanik.
- Nadao se, da ćemo zaboraviti - reče onaj drugi.
- Glupan! - odsiječe plavokosi. - Mi nikad ne zaboravljamo. Jesi li donio lovu?
Čarli ne odgovori. Samo je mirno stajao na mjestu blago raširenih nogu kao ukopan, osjećajući stabilnost i odlučnost i što je najvažnije, osjećajući kako pažljivo umotana šipka glatko i nečujno klizi niz njegov rukav. Čvrstu ju je stisnuo i držao tik uz nogu, siguran kako je njegovi napadači ne mogu primijetiti.
- Dosta smo čekali - reče plavokosi i zakorači prema Čarliju.
Čarli nije oklijevao. Ni koliko je potrebno oku trepnuti. Snažno zamahne i šipkom koja je postala pendrek, ošine plavokosog po lijevom obrazu. Nije ni pričekao vidjeti učinak svog udarca, već odmah, zakoračivši korak prema naprijed, zamahne prema drugom. Ovaj podigne ruku, želeći se obraniti i šireći u panici oči. Udarac ga pogodi po podlaktici i glasan prasak ružno odjekne, a mladić zajauče neljudskim krikom. Čarli, koji nije ni čuo napasnikov jauk, zamahne po drugi put i ovaj put pogodi lice mladića koji se stropošta na pod.
Osjećajući bijes i sreću i iznenadni nalet velike snage u sebi, Čarli zakorači prema ležećim tijelima i visoko podigne šipku, pripremajući se za završne udarce.
- Neeeeee!!! - zaurla glas iz njega. - Čarli, ne čini to!
Čarlijev bijes iščeznu, kao da ga nikad nije ni bilo, prepoznavši glas prijatelja. Okrene se i zagleda u Peru. Pero ga je potajno pratio. Nije ga uspio zavarati. I sad mu je bilo drago zbog toga.
- Nemoj, Čarli - molio je Pero tiho. - Dosta im je bilo.
Čarli samo klimne i pusti da mu oružje koje je moglo postati smrtonosno, isklizne iz šake i potmulo udari u beton.
- Zvati ću policiju i Prvu pomoć - reče Pero vadeći mobitel, pa upita, ne ispuštajući prijatelja iz vida: - Slažeš li se, Čarli?
Čarli ponovo klimne. I dalje nije mogao govoriti. Ali to nije ni važno. Uz njega je njegov prijatelj Pero i on će govoriti. Jer pitanja će biti, znao je to. Nemoćno stojeći gledao je kako se Pero, nakon obavljenog mobitelskog razgovora, saginje i osluškuje dišu li oboreni mladići.
- Živi su! - reče ustajući, a Čarli osjeti veliko olakšanje. - Jesi li dobro, Čarli?
- Jesam.
- Biti će pitanja, znaš?
- Znam - reče Čarli. - Ali ono najstrašnije pitanje, zahvaljujući tebi, neće mi postaviti.
- Koje? - upita Pero.
- Zašto ste ih ubili? - odgovori Čarli.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.



četvrtak, 11. studenoga 2010.

Bogovi



Klaus odmjeri znalačkim pogledom djevojku kose boje meda, koja je bila predstraža njegovog oca, Klausa Ledlom IV. Ugledavši Klausa, djevojka kose boje meda ozareno se osmjehne, zubi joj bljesnu, a smeđe oči zaiskre. Savršeno odglumljena sreća zbog susreta s mladim Klausom.
- Dobar dan, gospodine Klaus - živahno reče ustajući i obilazeći stol. - Vaš je otac na sastanku i malo će zakasniti. Naredio mi je da se pobrinem za vas. Želite li nešto?
- Samo čašu vode - odgovori Klaus. - Sigurno neće mnogo kasniti?
- Neće, sigurno - odgovori ona pružajući mu orošenu bočicu s vodom. - Izvolite ga pričekati u njegovom uredu, molim.
Dok je hodala ispred njega, Klaus ju je mjerio znalačkim pogledom. Iako vrlo mlad, uskoro će napuniti osamnaest, već je imao bogato ljubavničko iskustvo. Mnoge su žene padale ničice pred njim. Nije se zavaravao kako se to događa zbog njegovog neodoljivog šarma. Kao i uvijek, i sad je u pitanju bio njegov otac. Točnije, očevo bogatstvo i moć koje je postalo legendarno. I koje je svakog dana postajalo sve veće i moćnije.
Medena otvori bešumno vrata i uđe u prostranu sobu u obliku velikog slova U. Ograđena neprobojnim staklom sa tri strane i tu gore, visoko iznad ulica i nesnosne buke koja je neprekidno odzvanjala pod njima, na devedeset i prvom katu, osiguravala je savršenu tišinu. Čitav se grad rasprostirao ispod Klausa: toranj u kojemu se nalazio očev ured, bio je najviši na čitavoj Zemlji. Njegov otac nije trpio da nitko gleda na njega nadvisujući ga.

- Osim boga - rekao je jednom u šali prije više od deset godina Klaus, dok je s ocem šetao uz malen potok koji je žuborio kroz očevo imanje.
- Boga? - Otac je zastao okrenuvši leđa potoku i zagledao se negdje u daljinu, prema plavičastim brdima nad koja je polegla tamnosiva magla. - U mom svijetu, ja sam bog.
- Kako to misliš?
- Baš onako kako sam rekao. Zar to nije očito? Poželim nešto, zatim to i ostvarim. Ti poželiš nešto i ja ti to ostvarim. Zar to nije božji način?
- Ne znam, tata - odgovorio je Klaus osmjehujući se. - Ali sviđa mi se. Drugim riječima, ništa nije neostvarivo.
- Shvatio si! - Klaus Ledlom IV je zadovoljno klimnuo: mali će biti dobar nasljednik, kad za to dođe vrijeme. - Slabićima je bog potreban. Da bi mu se molili za ostvarenje svojih želja. Ja ih ostvarujem sam. Što će mi onda bog?
- Kakav je to osjećaj?
- Đavolski dobar! - Klaus stariji se nasmijao. - Ne brini, doživjeti ćeš ga. Ne žuri. Imaš vremena.
- Ne žurim, tata - odgovorio je Klaus.
Otac ga je zagrlio, pa su ponovo počeli koračati kroz vlažnu travu, dok je potok tekao prateći im korake. Klaus je volio i jako cijenio ove trenutke provedene s ocem. Bili su vrlo rijetki. Bilo je pravo uživanje udisati čisti zrak, biti daleko od bučnih i zagađenih gradova, osjećati mekoću zemlje pod nogama. Dva puta godišnje, na početku proljeća i na početku zime, Klaus Ledlom IV bi sebi dodijelio jednotjedni odmor i proveo ga sa sinom, svojim nasljednikom. Po mogućnosti u prirodi, pričajući mu o nekadašnjem životu, baš kao što je njegov otac njemu pričao, dok bi ga on, tada sasvim mlad i nezreo, slušao gutajući svaku očevu riječ. Nikada mu nisu dosadile priče o lovu, o uzbudljivom traganju kroz šumu, o susretima s raznom divljači. I bilo mu je beskrajno drago, što je njegov sin, Klaus V, naslijedio tu ljubav prema avanturističkom životu u prirodi.
Mladi je Klaus gledao u potok i po prvi ga je put istinski vidio. Odjednom je postao svjestan, kako ni čitavo očevo bogatstvo, ni moć, ne mogu ovom malom djeliću vode vratiti život. Nikad više neće se ribe praćakati u ovom potoku. I ne samo u ovom: u nijednom. Nema više riba. Ni u moru. Nema više uopće životinja, točnije, divljači. Nestala je. Poput dinosaurusa. Nije ih više bilo. Umjesto nepreglednih krda koja su pasla po prerijama i savanama, sada je samo hujao tužni vjetar. Naravno, postojala su velika uzgajališta pod strogom kontrolom vlade, u kojima su se uzgajala goveda, perad, a bilo je riblje populacije. Konačno, ljudi su morali jesti. Ali divljači nije bilo. Nestala je. Zauvijek. Već je sto i petnaest godina tako i ljudi su se navikli na neuobičajeno tihe šume. I beživotna mora.
Mladi se Klaus zamišljeno zagledao u potok, a misao, kako potoku ne može vratiti život ni čitavo bogatstvo ovog svijeta, sijevne mu u umu. I zaboli ga ta misao.
- Što se dogodilo? - upitao ga je otac, osjetivši promjenu.
- Ništa.
- Reci. Ne zadržavaj to u sebi.
- Ah, samo sam pomislio ... - zamucao je mladi Klaus, a onda je provalilo iz njegove najskrivenije dubine: - Uh, tata, baš je šteta što nikada neću osjetiti slast lova! Nikada nanišaniti jelena, pumu ili medvjeda.
- Odluči se - rekao je otac smijući se sinovljevom licu sa kojeg je istovremeno sijalo oduševljenje i tuga. - Što bi volio loviti?
- Medvjeda! - odlučio se dječak, a oči mu zablistale.

Vrata se bešumno otvore i Klaus Ledlom IV stupi u svoj stakleni ured. Hod mu je bio brz i elastičan, a lice odavalo zadovoljstvo.
- Još jedan uspješan posao - reče zavalivši se u svoju udobnu stolicu. - Ni nebo mi više nije granica.
- Već si više od neba - reče Klaus i mahne rukom pokazujući na panoramu grada ispod njih, znajući da će mu ocu to pričiniti zadovoljstvo: nije mu smetala očeva taština, volio ju je.
- Sjećaš li se našeg razgovora o lovu, od prije deset godina? - upita ga otac netremice ga gledajući.
- Kako bi mogao zaboraviti?
- E, pa, pripremi se - zadovoljno reče otac. - Nadam se, da si redovito vježbao gađanje.
- Znaš da to nikad ne propuštam. Ali ne razumijem što mi želiš reći.
- Ubiti ćeš svog medvjeda.
Klaus ništa ne reče. Nije mogao. Znao je da njegov otac nikad ne govori u prazno i zahvati ga silno uzbuđenje. Ako mu otac obećava nemoguće, to samo znači kako mu je otac to učinio mogućim.
- Ali kako ... - promuca, pa otpije malo vode.
- Kao što znaš - reče mu otac Klaus Ledlom IV ustajući i polažući ruku na sinovljevo rame - sve je moguće. Za neke.
- Za izabrane - reče Klaus. - Molim, objasni mi.
- Postoje tajne lokacije na kojima genetičari uzgajaju rijetke primjerke životinjskog carstva. Za lov. Za uživanje. Kojeg ćeš osjetiti za koji dan, za tvoj rođendan. Osamnaesti. To će ti biti moj poklon.
- Medvjed - promrmlja mladi Klaus.
- Dobiti ćeš svog medvjeda!
Mladi Klaus, koji će jednog dana postati Klaus Ledlom V, zahvalno se zagleda u oca, Klaus Ledlom IV. Sreća mu ovlaži oči, dok mu je pogled milovao oblake.
- Kome treba bog - upita tiho i gledajući u oca - kad ima takvog oca?


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 3. studenoga 2010.

Ugriz



Bila je to ljubav na prvi pogled.
Kad je Pavel prvi put ugledao Ameliju, dah mu se presjekao od tolike blještavo-zanosne ljepote.
Stajao je sa čašom u ruci pored poluotvorenog prozora i nezainteresirano promatrao plesače koji su se više stiskali jedno uz drugo, nego li pratili ritam glazbe. A glazba je bila odlična i Pavel je uživao u njoj. Na zabavu je došao sam, djevojke nije imao. Miran, tih, nikad se nije isticao i zavidio je drugima na lakoći kojom su upoznavali djevojke. Njega su sa lakoćom napuštale.

Pavela bi još i sad zaboljelo nešto u grudima, kad bi se sjetio onog nedjeljnog kišovitog poslijepodneva, kad mu je Kristina, sjedeći na kauču pored njega, mirno i ne mijenjajući ton glasa, rekla kako ga napušta. Pavelov se svijet srušio. Trenutak prije sve je bilo u redu, a sad ništa ne valja. Volio je Kristinu i mislio je da i ona njega voli i počeo je razmišljati o onom konačnom i neopozivom koraku: braku. Prešao je dvadeset i osmu godinu i ne postaje mlađi i ukoliko sad ne savije bračno gnijezdo ... I onda ovo! Mislio je da mu je život uništen. Gotov. Više nikad neće vjerovati ni jednoj ženi. Ne može vjerovati. Nikad.
Ta riječ "nikad", odjekivala je u Pavelovoj nutrini. Ni jedan jedini dan nije mogao proći, a da ta riječ ne zatitra u njemu i ne probudi bolne uspomene. Ni jednu ženu nije dotakao svih ovih dugačkih mjeseci koji su ga dijelili od tog kobnog nedjeljnog poslijepodneva. MIslio je kako će pogledati sa Kristinom neki glupi film, gricnuti paštu, koju je ona izvrsno pripremala i zatim se maziti blago i bez nestrpljive požude. Baš onako kako je navikao. Ali nije tako ispalo.
- Ali zašto? - zaprepašteno je upitao. - Mislio sam da sve štima.
- Ništa ne štima! - odgovorila je Kristina.
- Molim, objasni mi.
- Eto, na primjer, to! - rekla je nervozno ustajući.
- Koje?
- Ta tvoja učtivost - odgovorila je Kristina hodajući gore-dole dnevnom sobom i lomeći duge prste.
- Što je sa njom?
- Ide mi na živce! - viknula je. - Toliko si vražje učtiv, da mi je muka od tolike učtivosti. Nikad ne vičeš. Eto, čak ni sad.
- Čemu vikanje? - tiho je upitao. - Mirnim se razgovorom sve može riješiti.
- Uh! - jeknula je ona. - Bez strasti. Eto što si ti. Čovjek bez strasti. Mlak si. U svemu. Čak i dok vodimo ljubav si mlak.
- Mislio sam da voliš nježnost.
- Mislio, mislio! - viknula je Kristina, pa stala ispred njega. - Ti! Ti ...

Nikad nije završila rečenicu. Samo se naglo okrenula i izašla iz dnevne sobe, iz Pavelovog stana i iz njegovog života. Sutradan je došla Kristinina sestra i nelagodno se ispričavajući, pokupila Kristinine stvari i to je bilo to. Bilo je gotovo. Nema više Kristine. Nema više nikoga u njegovom životu. Praznina.
Ali što je bilo najčudnije, Pavela uopće nije smetala praznina koja ga je ispunila. Osjećao se tihim i nekako potajno zadovoljnim. Vraćajući se kući nakon posla, obično bi svratio u knjižnicu, pronašao nešto što ga zanima, pa sa knjigom u ruci mirno provodio večeri. Ustanovio je da mu takav ritam života prija. Da uživa u njemu.
Njegovi prijatelji nisu tako mislili, pa su ga pozivali na razuzdane zabave na koje bi Pavel dolazio, ali u kojima bi bezvoljno učestvovao. Jedva čekajući trenutak kad će se uspjeti iščupati iz pomamne i pijane gomile i kidnuti kući. Ispružiti se svom dužinom na omiljenom kauču, sa knjigom u ruci i pepeljarom u blizini. To je sve što mu treba da osjeti tihu sreću.

Nadisavši se svježeg noćnog zraka koji je dopirao kroz poluotvoreni prozor, Pavel se okrene u namjeri odšetati do bara i još jednom napuniti čašu, kad ju je ugledao.
Bila mu je leđima okrenuta i plameno-crvena kosa prosula joj se po zelenoj vrlo kratkoj haljinici koja je zavodnički lepršala oko njenih dugih nogu. Pavel je zavidio haljinici i silno je želio pomilovati te duge noge, osjetiti njihovu glatkoću, uživati u dodiru koji mu nikad ne bi dosadio. Bio je u to siguran. Bio je siguran i u to, kako je djevojčino lice prekrasno, baš kao i čitava njena pojava i nimalo se nije iznenadio, kad se ljepotica okrenula, ošinula ga zelenim pogledom i osmjehnula. Srce mu je preskočilo jedan otkucaj od tolike ljepote i znao je, kako nikad više ni jedna druga žena neće značiti ništa u čitavom njegovom budućem životu. Upijao je njen zeleni pogled, hranio se njime, pamtio oblik tankih obrva i osjećao ludo uzbuđenje, divlju strast. Koju nikad prije u ovom obliku i u ovolikoj količini nije osjeti i odjednom mu je bilo jasno što je Kristina tražila i što kod njega nije našla i zbog čega je otišla. Shvatio je i to, da je njegov život bio poput ustajale bare. Beznačajan. Naoko lijep, dok se ne uzburka, a onda ... nije želio ni misliti o tome!
Drhtavom je rukom napunio čašu i ispio je u jednom dahu, osjećajući ugrize strasti. Ponovo je napunio čašu i podižući je ka usnicama, krajičkom je oka uhvatio zeleni val u svom vidokrugu.
- Zar ne znaš kako nije dobro piti sam - rekla je crvenokosa ljepotica i uzela mu čašu iz ruke, otpila malo iz nje, vratila mu čašu, neprestano ga gledajući.
Ništa nije rekao. Nije mogao. A strast ga je ludo grizla. Događa li se ovo istinski njemu? Možda sanja? Ali ne, nije san. Osjeća njen miris koji ga zove i osjeća kako mu se muškost budi i propinje i bilo ga stid.
- O, ne stidi se - rekla je ljepotica. - To je najveći kompliment koji si mi mogao uputiti.
Pavel je ispio čašu i zahvalno joj se osmjehnuo, kad se ona strateški postavila ispred njegovih prepona, zapriječivši tako prilaz radoznalim pogledima. Pogledima su gutali jedno drugo.
- Amelija - reče mu pružajući ruku.
- Pavel.
- Pa, Pavel - reče mu ona privijajući se uz njega - nadam se da nemaš ništa protiv toga, da budem tvoja pratilja noćas.

Plesali su i pili. Pili i plesali. Pavel čitavu noć, dok je vrijeme vrtoglavom brzinom odmicalo, a jutro se približavalo, nije mogao vjerovati svojoj sreći. Doživljaj je bio čudesan, poput najljepšeg sna. Djevojka ga je dodirivala, povremeno ljubila, grickala mu uho i smijala se Pavelovim pričama baš u trenutku kad se trebala smijati. Bio je oduševljen. Presretan. Ni piće mu nije bilo potrebno, ali ga je uzimao, jer dolazilo je iz njene ruke.
- Evo - govorila bi, pružajući mu čašu. - Da malo prigušimo plamen strasti.
Ali ga piće nije uspijevalo prigušiti. Barem ne kod Pavela. U njemu je strast buktala i divljala i urlala zahtijevajući da joj ugodi, da je nahrani, smiri.
- Idemo k meni - rekao je Ameliji iznenada, uzimajući još jednu čašu koju mu je pružala.
- Idemo - jednostavno je rekla i Pavelu su te riječi bile najljepše izgovorene riječi koje je ikada čuo u svom životu: iz njih je čitao i naslućivao čistu nasladu u vrlo skoroj budućnosti.
Probijajući se zagrljeni kroz mnoštvo koje se zabavljalo, približavalo se dva sta iza ponoći i zabava je bila na vrhuncu, Pavel se gotovo naljutio na Branka kad ga je Branko stisnuo za mišicu, odvajajući ga za jedan sasvim kratak, ali za Pavela bolan trenutak, od njegove Amelije.
- Sretni magarče! - rekao mu je Branko. - Što li je vidjela u tebi?
Pavel se samo isprsio, nadmoćno nacerio i potapšao prijatelja po ramenu. Okrenuo se i zagrlio Ameliju, izvevši je iz bučnog stana u mirno stubište.

- Gdje ti je soba? - upitala je Amelija kad su ušli u njegov stan, tridesetak minuta kasnije.
- Tamo - pokazao je na otvorena vrata. - Zar nećeš ...
- Samo tebe hoću - rekla je, a njezin ga je dah palio. - Ništa drugo ne želim.
U sobi je bilo hladno i mračno, ali nije im to smetalo. Pavel je osjećao kako mu se grudi napinju od navale žudnje, strasti i sreće. Pronašao je dragulj. Možda jedan jedini na čitavom prokletom svijetu. I zadržati će taj divan dragulj. Pod bilo koju cijenu. Amelija će biti njegova. Zauvijek.
Trgao je odjeću sa sebe i bacao je na pod, neprestano gledajući u Ameliju koja je činila to isto. A kad je njena bijela put bljesnula u tami, Pavelu se činilo da je obasjala sobu i iz grudiju mu se ote jecaj divljenja.
Amelija mu priđe, blago ga dlanovima gurne na krevet. Zatim se sagne, on joj je gledao dugačka i bijela leđa i uživao u pogledu, obgrli mu noge, pa mu ih prebaci na krevet. Ležeći na leđima, Pavel je htio uspraviti se, zagrliti je, ali mu ona odlučno pritisne grudi, prisilivši ga na mirovanje.
- Ne miči se! - zapovijedi mu. - Ja ću se za sve pobrinuti.
Uzdahnuo je od navale zadovoljstva. Dok ga je Amelija opkoračivala, gledao je sa uživanjem u njen trokut za koji je usprkos mraku koji je carevao u sobi, naslutio da je iste boje kao i njena kosa. Uvela ga je u sebe, a Pavel tiho zaječi.
- Ahhhhh! - otme mu se sladostrasno.
- Da, dragi, baš ahhhhhhhhhhhh ...
Uvijajući se, dok je ona njihala bokovima povećavajući mu nasladu, Pavel je grčevito zgrabi za duge plamene pramenove i privuče k sebi. U polutami, uvjeren kako ga pogled vara zbog prevelike strasti, Pavel ugleda Amelijin divlji cerek, ugleda duge i oštre očnjake i čas kasnije ti se očnjaci divljačkom snagom zabiju u Pavelov vrat.
"Trebao sam znati", pomisli Pavel u tom kratkom trenutku dok je još bio Pavel, još uvijek čovjek, prije nego li će se transformirati u vampira. "Suviše je sve bilo dobro, a da bi bilo istinito".
I dok se posljednjim trenutcima ljudske svijesti ljutio na sebe zbog svoje neopreznosti, tijelo mu se i dalje sladostrasno uvijalo pritisnuto vampiricom na čijem je licu sad blještao pobjedonosni osmjeh, a sa oštrih očnjaka kapnula kapljica krvi na uzdrhtale Pavelove grudi.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.