Ugriz

Bila je to ljubav na prvi pogled.
Kad je Pavel prvi put ugledao Ameliju, dah mu se presjekao od tolike blještavo-zanosne ljepote.
Stajao je sa čašom u ruci pored poluotvorenog prozora i nezainteresirano promatrao plesače koji su se više stiskali jedno uz drugo, nego li pratili ritam glazbe. A glazba je bila odlična i Pavel je uživao u njoj. Na zabavu je došao sam, djevojke nije imao. Miran, tih, nikad se nije isticao i zavidio je drugima na lakoći kojom su upoznavali djevojke. Njega su sa lakoćom napuštale.

Pavela bi još i sad zaboljelo nešto u grudima, kad bi se sjetio onog nedjeljnog kišovitog poslijepodneva, kad mu je Kristina, sjedeći na kauču pored njega, mirno i ne mijenjajući ton glasa, rekla kako ga napušta. Pavelov se svijet srušio. Trenutak prije sve je bilo u redu, a sad ništa ne valja. Volio je Kristinu i mislio je da i ona njega voli i počeo je razmišljati o onom konačnom i neopozivom koraku: braku. Prešao je dvadeset i osmu godinu i ne postaje mlađi i ukoliko sad ne savije bračno gnijezdo ... I onda ovo! Mislio je da mu je život uništen. Gotov. Više nikad neće vjerovati ni jednoj ženi. Ne može vjerovati. Nikad.
Ta riječ "nikad", odjekivala je u Pavelovoj nutrini. Ni jedan jedini dan nije mogao proći, a da ta riječ ne zatitra u njemu i ne probudi bolne uspomene. Ni jednu ženu nije dotakao svih ovih dugačkih mjeseci koji su ga dijelili od tog kobnog nedjeljnog poslijepodneva. MIslio je kako će pogledati sa Kristinom neki glupi film, gricnuti paštu, koju je ona izvrsno pripremala i zatim se maziti blago i bez nestrpljive požude. Baš onako kako je navikao. Ali nije tako ispalo.
- Ali zašto? - zaprepašteno je upitao. - Mislio sam da sve štima.
- Ništa ne štima! - odgovorila je Kristina.
- Molim, objasni mi.
- Eto, na primjer, to! - rekla je nervozno ustajući.
- Koje?
- Ta tvoja učtivost - odgovorila je Kristina hodajući gore-dole dnevnom sobom i lomeći duge prste.
- Što je sa njom?
- Ide mi na živce! - viknula je. - Toliko si vražje učtiv, da mi je muka od tolike učtivosti. Nikad ne vičeš. Eto, čak ni sad.
- Čemu vikanje? - tiho je upitao. - Mirnim se razgovorom sve može riješiti.
- Uh! - jeknula je ona. - Bez strasti. Eto što si ti. Čovjek bez strasti. Mlak si. U svemu. Čak i dok vodimo ljubav si mlak.
- Mislio sam da voliš nježnost.
- Mislio, mislio! - viknula je Kristina, pa stala ispred njega. - Ti! Ti ...

Nikad nije završila rečenicu. Samo se naglo okrenula i izašla iz dnevne sobe, iz Pavelovog stana i iz njegovog života. Sutradan je došla Kristinina sestra i nelagodno se ispričavajući, pokupila Kristinine stvari i to je bilo to. Bilo je gotovo. Nema više Kristine. Nema više nikoga u njegovom životu. Praznina.
Ali što je bilo najčudnije, Pavela uopće nije smetala praznina koja ga je ispunila. Osjećao se tihim i nekako potajno zadovoljnim. Vraćajući se kući nakon posla, obično bi svratio u knjižnicu, pronašao nešto što ga zanima, pa sa knjigom u ruci mirno provodio večeri. Ustanovio je da mu takav ritam života prija. Da uživa u njemu.
Njegovi prijatelji nisu tako mislili, pa su ga pozivali na razuzdane zabave na koje bi Pavel dolazio, ali u kojima bi bezvoljno učestvovao. Jedva čekajući trenutak kad će se uspjeti iščupati iz pomamne i pijane gomile i kidnuti kući. Ispružiti se svom dužinom na omiljenom kauču, sa knjigom u ruci i pepeljarom u blizini. To je sve što mu treba da osjeti tihu sreću.

Nadisavši se svježeg noćnog zraka koji je dopirao kroz poluotvoreni prozor, Pavel se okrene u namjeri odšetati do bara i još jednom napuniti čašu, kad ju je ugledao.
Bila mu je leđima okrenuta i plameno-crvena kosa prosula joj se po zelenoj vrlo kratkoj haljinici koja je zavodnički lepršala oko njenih dugih nogu. Pavel je zavidio haljinici i silno je želio pomilovati te duge noge, osjetiti njihovu glatkoću, uživati u dodiru koji mu nikad ne bi dosadio. Bio je u to siguran. Bio je siguran i u to, kako je djevojčino lice prekrasno, baš kao i čitava njena pojava i nimalo se nije iznenadio, kad se ljepotica okrenula, ošinula ga zelenim pogledom i osmjehnula. Srce mu je preskočilo jedan otkucaj od tolike ljepote i znao je, kako nikad više ni jedna druga žena neće značiti ništa u čitavom njegovom budućem životu. Upijao je njen zeleni pogled, hranio se njime, pamtio oblik tankih obrva i osjećao ludo uzbuđenje, divlju strast. Koju nikad prije u ovom obliku i u ovolikoj količini nije osjeti i odjednom mu je bilo jasno što je Kristina tražila i što kod njega nije našla i zbog čega je otišla. Shvatio je i to, da je njegov život bio poput ustajale bare. Beznačajan. Naoko lijep, dok se ne uzburka, a onda ... nije želio ni misliti o tome!
Drhtavom je rukom napunio čašu i ispio je u jednom dahu, osjećajući ugrize strasti. Ponovo je napunio čašu i podižući je ka usnicama, krajičkom je oka uhvatio zeleni val u svom vidokrugu.
- Zar ne znaš kako nije dobro piti sam - rekla je crvenokosa ljepotica i uzela mu čašu iz ruke, otpila malo iz nje, vratila mu čašu, neprestano ga gledajući.
Ništa nije rekao. Nije mogao. A strast ga je ludo grizla. Događa li se ovo istinski njemu? Možda sanja? Ali ne, nije san. Osjeća njen miris koji ga zove i osjeća kako mu se muškost budi i propinje i bilo ga stid.
- O, ne stidi se - rekla je ljepotica. - To je najveći kompliment koji si mi mogao uputiti.
Pavel je ispio čašu i zahvalno joj se osmjehnuo, kad se ona strateški postavila ispred njegovih prepona, zapriječivši tako prilaz radoznalim pogledima. Pogledima su gutali jedno drugo.
- Amelija - reče mu pružajući ruku.
- Pavel.
- Pa, Pavel - reče mu ona privijajući se uz njega - nadam se da nemaš ništa protiv toga, da budem tvoja pratilja noćas.

Plesali su i pili. Pili i plesali. Pavel čitavu noć, dok je vrijeme vrtoglavom brzinom odmicalo, a jutro se približavalo, nije mogao vjerovati svojoj sreći. Doživljaj je bio čudesan, poput najljepšeg sna. Djevojka ga je dodirivala, povremeno ljubila, grickala mu uho i smijala se Pavelovim pričama baš u trenutku kad se trebala smijati. Bio je oduševljen. Presretan. Ni piće mu nije bilo potrebno, ali ga je uzimao, jer dolazilo je iz njene ruke.
- Evo - govorila bi, pružajući mu čašu. - Da malo prigušimo plamen strasti.
Ali ga piće nije uspijevalo prigušiti. Barem ne kod Pavela. U njemu je strast buktala i divljala i urlala zahtijevajući da joj ugodi, da je nahrani, smiri.
- Idemo k meni - rekao je Ameliji iznenada, uzimajući još jednu čašu koju mu je pružala.
- Idemo - jednostavno je rekla i Pavelu su te riječi bile najljepše izgovorene riječi koje je ikada čuo u svom životu: iz njih je čitao i naslućivao čistu nasladu u vrlo skoroj budućnosti.
Probijajući se zagrljeni kroz mnoštvo koje se zabavljalo, približavalo se dva sta iza ponoći i zabava je bila na vrhuncu, Pavel se gotovo naljutio na Branka kad ga je Branko stisnuo za mišicu, odvajajući ga za jedan sasvim kratak, ali za Pavela bolan trenutak, od njegove Amelije.
- Sretni magarče! - rekao mu je Branko. - Što li je vidjela u tebi?
Pavel se samo isprsio, nadmoćno nacerio i potapšao prijatelja po ramenu. Okrenuo se i zagrlio Ameliju, izvevši je iz bučnog stana u mirno stubište.

- Gdje ti je soba? - upitala je Amelija kad su ušli u njegov stan, tridesetak minuta kasnije.
- Tamo - pokazao je na otvorena vrata. - Zar nećeš ...
- Samo tebe hoću - rekla je, a njezin ga je dah palio. - Ništa drugo ne želim.
U sobi je bilo hladno i mračno, ali nije im to smetalo. Pavel je osjećao kako mu se grudi napinju od navale žudnje, strasti i sreće. Pronašao je dragulj. Možda jedan jedini na čitavom prokletom svijetu. I zadržati će taj divan dragulj. Pod bilo koju cijenu. Amelija će biti njegova. Zauvijek.
Trgao je odjeću sa sebe i bacao je na pod, neprestano gledajući u Ameliju koja je činila to isto. A kad je njena bijela put bljesnula u tami, Pavelu se činilo da je obasjala sobu i iz grudiju mu se ote jecaj divljenja.
Amelija mu priđe, blago ga dlanovima gurne na krevet. Zatim se sagne, on joj je gledao dugačka i bijela leđa i uživao u pogledu, obgrli mu noge, pa mu ih prebaci na krevet. Ležeći na leđima, Pavel je htio uspraviti se, zagrliti je, ali mu ona odlučno pritisne grudi, prisilivši ga na mirovanje.
- Ne miči se! - zapovijedi mu. - Ja ću se za sve pobrinuti.
Uzdahnuo je od navale zadovoljstva. Dok ga je Amelija opkoračivala, gledao je sa uživanjem u njen trokut za koji je usprkos mraku koji je carevao u sobi, naslutio da je iste boje kao i njena kosa. Uvela ga je u sebe, a Pavel tiho zaječi.
- Ahhhhh! - otme mu se sladostrasno.
- Da, dragi, baš ahhhhhhhhhhhh ...
Uvijajući se, dok je ona njihala bokovima povećavajući mu nasladu, Pavel je grčevito zgrabi za duge plamene pramenove i privuče k sebi. U polutami, uvjeren kako ga pogled vara zbog prevelike strasti, Pavel ugleda Amelijin divlji cerek, ugleda duge i oštre očnjake i čas kasnije ti se očnjaci divljačkom snagom zabiju u Pavelov vrat.
"Trebao sam znati", pomisli Pavel u tom kratkom trenutku dok je još bio Pavel, još uvijek čovjek, prije nego li će se transformirati u vampira. "Suviše je sve bilo dobro, a da bi bilo istinito".
I dok se posljednjim trenutcima ljudske svijesti ljutio na sebe zbog svoje neopreznosti, tijelo mu se i dalje sladostrasno uvijalo pritisnuto vampiricom na čijem je licu sad blještao pobjedonosni osmjeh, a sa oštrih očnjaka kapnula kapljica krvi na uzdrhtale Pavelove grudi.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.