utorak, 20. listopada 2009.

Izabrano



Plavuša širokog lica mi se osmjehivala, zubi joj blještali na suncu, bilo je ljeto, silno vruće i dok sam se naginjao prema njoj namjeravajući je poljubiti, morao sam pomaknuti čaše na stolu koji se nalazio između nas. U trenutku kad sam uklonio i posljednju prepreku koja me sprečavala u namjeri za kojom sam žudio, plavuša odjednom trgne glavom, divlja se griva njene kose zatrese, sunce zapleše u njoj i sve se odjednom raspline u plavičastoj magli.
Zurim u noć i napeto osluškujem, napola se nadajući kako će se san vratiti, nastaviti se. Plavuša će ponovo sjediti nasuprot mene i osmjehivati mi se požudno, a ja ću ...
Telefon u dnevnoj sobi ponovo se oglasi i ja shvatim što me probudilo. Ne vjerujući zurim u treperave brojke sata: 3:14 minuta! Zurim u noć i nadam se da se prodorna zvonjava telefona neće ponovo oglasiti. Uzalud, naravno.
Psujući potiho sebi u bradu, iskačem iz kreveta, soba je hladna, hladna, a ja sam potpuno gol, pa otvaram vrata spavaće sobe i žurim u dnevnu drhtureći i podižem slušalicu.
- Ako nije nešto važno ... - prijeteći zarežim u mikrofon.
- Vilko, ne bjesni - reče tiho glas kojeg bih svagdje i odmah prepoznao: Vito, moj stari prijatelj. - Morao sam te zvati.
- Nisi mogao čekati jutro? - pitam i tresem se, bacam panične poglede po sobi u potrazi ta bilo kakvim odjevnim predmetom.
- Nažalost, nisam - dopre Vitin glas. - Nije dobra vijest.
- To sam već shvatio.
- Pripremi se.
- Hajde, samo tresni.
- Veljo je mrtav - tiho reče.
Odjednom mi više nije hladno. Više ne drhtim. Stojim ukočeno poput kipa u mrak sa slušalicom u ruci pritisnutom na uho, toliko pritisnutom da me boli i buljim u ništa. Ništa ne osjećam. Baš ništa.
- Vilko? Vilko? Jesi tu?
- Tu sam - odgovorim i počinjem se tresti: nema više mog prijatelja, odjednom upijam u sebe, nema više Velje.
- Jesi li dobro? - zabrinuto pita Vito.
- Jesam - odgovorim. - Na tren sam se izgubio. Dobro sam. Kako? Što se dogodilo?
- Saobraćajna ...
- Ah! Je li bio ... - ostavljam rečenicu u mraku da visi, nema potrebe izgovoriti je do kraja.
- Da, bio je pijan - odgovori Vito. - Pored njega su našli bocu konjaka. Čini se da je čitav dan pio.
- Po običaju - progunđam tiho.
- Meni je to sumnjivo - reče Vito.
- Što ti je sumnjivo?
- Veljina smrt!
- Zbog čega? - upitam, pa brzo dodam: - Ne odgovaraj. Čuj, sasvim gol stojim u dnevnoj sobi, a hladno je za popizditi. Pričekaj trenutak.
Spuštam slušalicu, a da nisam ni sačekao odgovor i gotovo trčeći vraćam se u spavaću sobu. Brzo uskačem u traperice, navlačim majicu, a čitavo to vrijeme mislim na Velju, na njegovo nasmijano lice i crne staklaste oči. Staklaste zbog pića kojeg bi svakodnevno ulijevao nemilice u sebe. Baš svakodnevno.
Vraćam se u dnevnu sobu i podižem telefon.
- Evo me - rečem u hladnu plastiku. - Morao sam nešto obući. Sad objasni to što si rekao. Što ti je sumnjivo?
- Mislim - polako i tiho odgovori Vito - da je to samoubojstvo.
- Ah! Zar se dogodilo ...?
- Jest, baš tamo.
- Ah!
- I ti misliš tako?
- Ne znam što mislim - odgovorim mu. - Trenutačno nisam u stanju misliti. Daj mi vremena. Isuse! Shvaćaš li što govoriš?
- Shvaćam - odgovori Vito. - Ni meni ta pomisao nije draga, ali je se ne mogu otresti. Odmah sam na to pomislio.
- Zbog čega?
- Pa jurio je suludo brzo i nema nikakvih tragova kočenja. Probio je zaštitnu ogradu i survao se dole osamdeset metara u dubinu. Što drugo da mislim?
- Ne znam, Vito - promucam. - Nisi mi rekao, kad se to dogodilo.
- Prekjučer.
- I tek mi sad javljaš?! - viknem ljutito,.
- Nisam znao - odgovori Vito. - Nitko nije znao do prije nekoliko sati. Nisu znali tko je u pitanju. Kola su sasvim smrskana, neprepoznatljiva. Možeš zamisliti ...
- Šuti! - prekinem ga. - Dosta smo razgovarali. Pa, prijatelju stari, sad smo ostali sam nas dvojica.
- Istina.
- Vidjeti ćemo se na pogrebu, je li? Dolaziš?
- Sigurno - reče Vito tiho. - Naravno da dolazim.
- Pozdravi Helenu - kažem mu: Helena je Vitina supruga. - Vidimo se.
- Vidimo se - odvrati on.
Polako spuštam slušalicu. Što sad? Vratiti se u krevet? Nema smisla. Znam da neću moći zaspati. Odlazim u kuhinju skuhati kavu, razbistriti misli, sjećati se, žaliti ...

Zvali su nas V-momci. Zbog naših imena koja su počinjala sa slovom "v". Smijali smo se tome, ali bili smo ponosni na nadimak. I bili smo nerazdruživi. U svemu. Najviše u piću. Sva trojica voljeli smo strastveno piti. Mnogo piti. Uživali smo u ludim i neobuzdanim pijankama čitavu svoju mladost. Mogli smo strašno mnogo popiti, a da se to baš mnogo i ne primijeti u našem ponašanju. Naročito Veljo. Veljo bi lijevao u sebe enormne količine piva, a kako bi noć poodmakla, pivo je presijecao sa konjakom. Vito i ja više smo voljeli rum, čist, žestok. Uživali smo u njegovom paljenju ždrijela dok smo ga ispijali, osjećajući kako nas ispunjava toplinom, radošću, bezbrižnošću. Boje su postajale jasnije, riječi suvišne. Samo bi tresli jednu rundu za drugom i gledali se uživajući u uzajamnoj prisutnosti, tek tu i tamo progovorivši koju. Obično da bi komentirali nečiju žensku ljepotu. Ili ružnoću. Što je zavisilo od količine koju bi popili. Postajali smo zajedljivi kad bi previše popili, govorili su nam poznanici. Nismo marili. Nastavljali smo po svome i dalje.
A onda je Vito naletio na minu, kako smo u šali govorili. Upoznao je Helenu. I sve je odjednom postalo drugačije.
Veljo i ja smo mu pomalo zavidjeli, naravno, ali bi prije pregrizli jezike nego mu to priznali. Zadirkivali bi ga muškim grubim šalama, dok bi Vito nervozno bacao poglede na sat: svakodnevno se sastajao sa Helenom i nije više provodio onoliko vremena sa nama.
- Biti će te mi kumovi - govorio bi polupijanim glasom kad bi izmakao Heleninom nadzoru, kako smo voljeli govoriti Veljo i ja, i priključio se nama.
- Samo ti jedan može biti kum, pijana budalo - rekao bi mu Veljo svaki put.
- Vilko će mi biti vjenčani, a ti, majmune, biti ćeš kum mom prvorođenom - odgovarao bi Vito.
Smijali smo se. I pili. Ne više svakodnevno, ali smo pili.
Vito se oženio, dobio curicu, a sve je drugo ostalo po starom. Povremeno bi umakao od svoje male obitelji i dobro potegao sa Veljom i sa mnom.
- Moram se opustiti malo - govorio bi nam uz čašu. - Ljudi moji, pa to je luda strka kroz čitav dan.
- A što si mislio da je brak? - pitao bi ga zabavljen. - Neprekidno valjuškanje u toplom krevetu punom strasti?

I onda se dogodilo. Bio je mjesec svibanj, dani su upravo postajali topliji, duži i uživali smo u toj činjenici. Po običaju, tog smo poslijepodneva Veljo i ja sastali se na piću, bilo je pet sati poslijepodne i bilo je toplo.
- Pivo? - upitao je Veljo.
- Pivo - složio sam se.
I dok je Veljo za dugačkim i sjajnim šankom naručivao naše piće, kroz veliki prozor ugledao sam Vitu. Žurio je ulicom krupnim koracima vrteći u ruci ključeve.
- Hej! - doviknuo sam mu izletjevši iz lokala. - Kuda?
- Moram po malu u vrtić! - odgovorio je. - Kasnim. Prokleta kola se ne daju upaliti.
- Jesi li probao benzinom?
- Ne zajebavaj!
- Pokupi malu i dođi ovdje - predložio sam mu. - Može?
Samo je klimnuo i još više ubrzao korak, a ja se vratio u lokal. Pili smo pivo i čekali prijatelja.
- Samo jedno piće - rekao je Vito kad nam se pridružio, držeći za ručicu petogodišnju Leu.
Naravno da nije bilo samo jedno piće. Pili smo peto po redu, ili možda šesto, kad se Vito naglo okrenuo i uplašeno zagledao oko sebe.
- Što je? - upitao sam.
- Lea -odgovorio je. - Ne vidim je.
- Pa sad je bila ovdje - dobaci Veljo.
- Ali je sad nema! - odgovori nervozno Vito. - Gdje li je nestala?
Pretražili smo lokal, nije je bilo, pa izletjeli panično na ulicu. Niže niz ulicu, u malom parku, ugledali smo malu Leu kako se bezbrižno igra sa svojom vršnjakinjom.
- Ah, tu ste! - dočekala nas majka Leine prijateljice. - Što je s vama? Dijete je samo prešlo cestu. Svašta se moglo dogoditi. Upravo sam htjela pozvati policiju.
- Nema potrebe za policijom - rekao je tiho Vito okrećući glavu, da mu mlada žena ne osjeti dah. - Mnogo vam hvala, gospođo.
Izgubili smo se što smo brže mogli iz parka. Napetost koju smo osjećali, mogla se rezati nožem.
- Meni je dosta - rekao je Vito. - Dosta za čitav život.
- Dosta? - upitao je Veljo. - Kako to misliš? Čega dosta?
- Pića - odgovorio je Vito. - Što sam popio, popio sam. Nema više!
- Daj, ne seri.
- Sasvim sam ozbiljan - rekao je tiho i pažljivo birajući riječi Vito, noseći malu Leu u naručju i nježno je grleći. - Ovo je znak da smo pretjerali. Nisam to htio prije primiti k znanju, samom sebi priznati. Sad priznajem. Prestajem sa prokletim lokanjem!
- I ja - rekao sam, a da nisam ni bio svjestan da ću progovoriti.
- Ma je li vi to ozbiljno? - u čudu je upitao Veljo, zastao je bio na pločniku i raširio noge, nastojeći održati uzdrmanu ravnotežu.
- Ozbiljno - rekao sam mu. - I mislim da govorim i u Vitino ime, da bi nam bilo jako drago da i ti isto to odlučiš. Dugi niz godina ločemo, ubijamo se lokanjem. Vrijeme je stati.
Jedan nas je čas Veljo gledao boreći se sam sa sobom, a onda je klimnuo i obrisao znoj sa čela.
- Pa dobro, onda ću i ja prestati - pristao je, ali mu glas nije bio čvrst. - Idemo na još jedno, posljednje? Da se oprostimo sa cugom?

Nismo otišli na to još jedno, posljednje. Počeli smo apstinirati odmah, bez oklijevanja. Tri mjeseca kasnije, Veljo je posustao, nije izdržao napad žudnje, napio se i od tog vremena kao da se nije ni trijeznio.
- Jebi ga! - podsmješljivo nam je rekao, kad smo ga Vito i ja sreli u kafiću. - Neki moraju biti slabići, zar ne?
- Dokle tako misliš? - upitao ga je Vito.
- Dok se bude dalo izdržati - prkosno je odgovorio Veljo.
- A kad se više ne bude moglo?
- Onda ću sjesti u kola, nalokati se do besvijesti i punim gasom probiti ogradu pored mosta i sunovratiti se u pakao. Otići ću sa stilom, uz prasak. Ne uz jauk.

Sjedeći za stolom sa sada već ledenom kavom ispred sebe koju sam zaboravio piti, sjećam se tih Veljinih riječi vrlo dobro. Sjeća ih se i Vito. I znamo, bolje reći, osjećamo, da ono što se zbilo sa našim prijateljem, nikako nije bio nesretan slučaj. Veljo je izabrao.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 16. listopada 2009.

Važno



Budim se rano i bezvoljno zurim u sunčano i hladno jutro. Nemam razloga radovati se novom danu. Nemam razloga ni za ustajanje. Pa dokono ležim i meljem jedne te iste misli neprekidno u svom žrvnju bijesa. Ljutit sam. Ništa ne ide onako kako bih želio da ide. Kako bi trebalo ići. Nekako, negdje, kola zvana život zaustavila se na putu prema sreći i miru. Jedno su vrijeme kolebajući plesala podrhtavajući na mjestu i zatim se počela polako spuštati. Prema dnu.
Čujem Staru kako kašlje u dnevnoj sobi. Ustaje svakog jutra rano, baš kao da ima ne znam kakvog važnog posla obaviti. U duši je ostala seljanka: mora se ustati u cik zore, jer stoku se mora podmiriti, zar ne? Ljuti me to. Psujući, već sasvim narogušen, a dan još nije pravo ni započeo, ustajem iz kreveta i uskačem u traperice. Oblačim se brzo, jer kroz širom otvoreni prozor čitavu je noć prodirao hladni noćni zrak i soba je zbiljski ledena.
Izlazim iz sobe i namrgođen ulazim u kuhinju. Brzo pristavljam kavu i doslovno bježim prema kupaonici. Ne želim ući ni u kakve rasprave sa Starom prije nego li popijem barem jednu kavu.
Osvježen, mokre kose, željno očekujući kavu, vraćam se u kuhinju. Stara sjedi za stolom i primjećujem njen mučan izraz lica. Crne su joj oči ugašene, a rijetka i za divno čudo još uvijek crna kosa, pada joj nemarno niz lice. Kašlje.
Dok ubacujem kavu u vrelu vodu, osluškujem njen kašalj i bijes se podiže u meni, iako se svom snagom trudim zadržati ga, privezati, ne dozvoliti mu razulariti se.
- Stara, boga mu vražjeg - zagunđam nakon prvog vrelog gutljaja namrgođeno gledajući u nju - zašto me ne poslušaš? Barem jednom u životu?
- Ne znam o čemu govoriš.
- Znaš ti vrlo dobro o čemu govorim - bijesno joj kažem šibajući je pogledom, ali to nju, kako se čini, ni malo ne dira: jednostavno se odbija od nje. - Bolesna si! Već ti dva dana to govorim. Daj da pozovem doktora!
- Ne! - viče ona i uspravlja se na stolici, a oči joj luđački sjaje. - Budeš li ga pozvao, pobjeći ću iz stana.
- Daj onda da te otpratim do ambulante - pokušavam još jednom, iako bih je najradije pljusnuo: tolika me tvrdoglava upornost neizmjerno ljuti. - To je blizu. Za čas si gotova.
- Ne! - odreže Stara.
- Zašto ne?
- Ne! - ponavlja odlučno ona.
Ne želi mi ni objašnjenje za svoje odbijanje pružiti. Tko sam ja da ona meni nešto objašnjava? Bijesan, sa šalicom u ruci koja lagano podrhtava, odmahujem glavom.
- Znaš što, Stara? - kažem joj tiho. - Radi što hoćeš. Crkni, kad to želiš.
- Ti bi bio najsretniji da se to dogodi - otrovno reče ona.
- Pa, budi sigurna da ne bih plakao - bijesno joj kažem i napuštam kuhinju.

Pola sata kasnije, već smiren, držeći pod kontrolom svoje emocije, zovem sestru.
- Čuj - objašnjavam joj mobitelom. - Stara je bolesna. Kašlje ...
- Jesi li je odveo kod doktora? - prekida me sestra.
Bijes se ponovo podiže u mojoj nutrini. Čime sam uvrijedio Univerzum, pa me obdario takvom rodbinom?
- Ako mi dozvoliš završiti ...
- Znači nisi! - zaključi sestra. - Zašto ...
- Zaveži! - viknem ljutito. – Boga mu, nauči se već jednom slušati. Postaješ poput svoje stare.
- Ona je i tvoja mama!
- Ne ponaša se tako - odgovorim. - Odbija svaku pomoć. Razumiješ? Odbija! Zato te i zovem. Dođi je posjetiti i razgovarati sa njom.
- Ja ...
- Znam! - sad je ja prekidam. - Imaš porodicu, obaveze, a ja to nemam, pa neka ja to sredim. To želiš reći. To si mi već mnogo puta rekla. Ja sam te obavijestio. Ti postupi kako želiš.
Prekidam vezu i trpam mobitel u džep. Moram izaći iz stana, osjetiti vjetar na licu. Udahnuti miris mora, miris slobode.

Šećem obalom i promatram mjesta na kojima sam bezbroj puta bio. Sad ih promatram drugačijim očima. Bio sam na ovim mjestima i sa Vanom i od tada više nisu ista kao što su bila. Dobila su novo značenje. Pamtim mjesta na kojima smo sjedili i ispijali kave. Sjećam se osmjeha na njenom licu. U stvari, sjećam se svega. Možda i previše.

Jedno je vrijeme sa Vanom bilo sve lijepo i krasno, a onda ... bum! Odjednom više nije bilo tako. Zaredale se prepirke. Sve češće i sve jače. Koje smo vrućim seksom potiskivali. Jer usprkos mentalnom neslaganju, fizički smo se i te kako nastavili slagati. Uskladili smo se, naša su tijela znala što nam treba. Uživanje je raslo i raslo i ponekad nismo to mogli ni izdržati. Pa smo se opuštali motajući džoint i dijeleći ga. Ležali bi u krevetu, goli, tijela nam se dodirivala, a mi jedno drugom dodavali smotak i vukli dim za dimom. A žudnja je rasla, osjećali smo to. Lebdjela je neprestano oko naših golih tijela, podizala se prema stropu, baš kao i plavičasti dim džointa.
Kad je posljednji put bila kod mene, dva je dana neprekidno pljuštala kiša sivim zastorom prekrivši dan. Nije nam to smetalo. Uvukli smo se u krevet i gotovo da iz njega nismo ni izlazili. Uživali smo ludo i razgovarali beskonačno između ljubavnih igri. I odjednom se narogušili, porječkali. Mislim da je tome poprilično doprinijela i boca ruma, iz koje sam povremeno potezao. Vana je pila opreznije, ali ništa manje: u visoku je čašu nalijevala rum i coca-colu. Peckanje riječima postajalo je sve oštrije i oštrije, preraslo u prepirku, pa u oštru svađu i Vana je odjednom iskočila iz kreveta bijesna, zelene su joj oči sijevale. Još je nikad nisam vidio toliko ljutitu.
- Jebi se! - proderala se prema meni mašući rukom u kojoj je držala čašu: zlatno je piće pljusnulo po krevetu i meni. - Mene više nećeš zajebavati!
- Daj se smiri - rekao sam joj, potežući je za ruku. - Stara će te čuti.
- Briga me! - viknula je. - Odlazim!
I otišla je. Bilo je to prije mjesec dana i od tog se dana nije javila. Strašno mi nedostaje, priznajem to samom sebi, dok se pitam gdje sam pogriješio. Zašto je nisam mogao zadržati? A toliko sam to želio ... Jer sa Vanom je bilo drugačije nego li sa ostalim ženama. Ne znam objasniti zbog čega, ali bilo je drugačije, različitije, da različitije nije moglo ni biti. I uvijek drugačije. I uvijek još bolje nego prethodnog puta.

A sad? Pitanje odjekuje u meni dok stojim na rubu obale i promatram brod koji isplovljava. Bura puše, hladno je, more je namreškano, sunce se odbija od njegove plave površine i kao da mi podrugljivo namiguje. Sad me dani koji dolaze muče, ništa dobrog ne očekujem, nema radosti, nama ničeg. Praznina. Povremeno ispunjena bijesom.
Mobitel se meškolji u džepu, nisam ga ni čuo zvoniti sasvim obuzet mislima, dok mi je pogled prikovan na velikom odlazećem putničkom brodu.
- Halo! - bezvoljno se javljam.
- Ne raduješ se što me čuješ?
Istog se trena budim, ne sanjarim više, sva su mi čula napeta, napeta do bola. Je li moguće da će se kola zvana život ponovo pokrenuti, početi uspinjati prema vrhuncima zadovoljstva? Možda i mira?
- Ah, Vana - tiho kažem.
- Na obali si - reče ona.
- Kako znaš?
- Čujem brodsku sirenu.
- Da, na obali sam.
- Došla bih k tebi na nekoliko dana- reče Vana. - Ako me primaš.

Koračam poletno napuštajući obalu. Više ništa nije isto. Sunce ponovo veselo i raskošno prosipa svoju toplinu po mom nasmiješenom licu. Vana dolazi! Više ništa drugo nije važno. Vana dolazi! A ostalo ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 10. listopada 2009.

Šećući obalom



Šećući jučer poslijepodne obalom, mojim omiljenim mjestom za šetnju, u društvu svog starog prijatelja i psa, moj prijatelj pokazujući rukom na ribarsku brodicu, upita:
- Sjećaš li se ... - i odmah pregrize pitanje, shvativši da se i te kako sjećam.
- Sjećam se, naravno - odgovorio sam, ali njegovo pitanje u meni izazove jedno sjećanje kojeg moj prijatelj nije bio sudionikom. - A sjećam se i jedne davne šetnje, pred sam početak jebenog rata.
- Pričaj - ponuka me on paleći cigaretu i škiljeći preko plamena upaljača u mene. - Volim tvoje priče.

Bila je nedjelja tog dalekog dana. Krasno je sunčano jutro osvanulo i prva mi misao bila kako moram prošetati obalom, razbistriti glavu od sinoćnje pijanke. U ono smo vrijeme još bili ponekad divlji: bili su to posljednji divlji i ludi i besmisleni trzaji, prije nego li ćemo se povući u miran život. Početi živjeti onako kako nikad nismo, a za čim su, barem poneki iz našeg neobuzdanog društva, počeli žudjeti.
Istuširao sam se, popio dvije gorke kave uz isto toliko cigareta koje nisu prijale, ali koje su morale biti prisutne. Zatim sam napustio stan i spustio se do obale.

Obala zauzima posebno mjesto u mom životu. Uz koliko sam samo obala plovio, pristajao, a svaka je bila posebna. Iako su sve ličile jedna na drugu, svaka bi imala neki svoj posebni šarm, pečat, po kojem bih je izdvajao od ostalih.
Obala mog grada se u posljednje vrijeme počela mijenjati: nove i sjajne zgrade okupane suncem davale su joj poseban šarm. Najviše mi se dopadala sasvim novoizgrađena zgrada "Jugolinije", koja se blistavom bjelinom šepurila na suncu. Činila se prekrasnom i svi smo se u tome slagali. U ono vrijeme nismo slutili, da će privatizacija "pojesti" čitavu flotu "Jugolinije" i da će zgrada postati simbolom besmislenosti. Još smo vjerovali, nadali se u bolje sutra. Iako je rat kucao na vrata, udarajući krupnom i crnom pesnicom nemilosrdno nas budeći iz uspavanosti. Nada posljednja umire, zar ne, pa smo se tako i dalje nadali, kako će "naši" političari ipak pronaći zajednički jezik, upotrijebiti jezik razuma i spriječiti ono najgore.
Nadali smo se tome i onda, kad su tri ratna broda JRM-ce usidrila se pred našom dragom lukom, mirno počivajući na plavim valovima. I sprečavajući uplovljavanje i isplovljivanje iz luke. Gledali smo u njih sa strahom, naslućujući crna usta dalekometnih topova. Nismo magli zamisliti, da bi granate mogle početi padati na naš grad. Pa tu su ogromna postrojenja rafinerije i sve bi u čas planulo, a crni bi se i otrovni oblak ratnog ludila podigao visoko iznad grada!
Šetao sam obalom i razmišljao o svemu tome, kad su me sustigla dva postarija gospodina. I nehotice, njihove riječi koje su međusobno izmjenjivali lagano šećući, nošene vjetrom dolepršaju do mene.
- Možda i neće -rekao je onaj viši sa sivim šeširom.
- Strašno - odgovorio je njegov prijatelj bez šešira i srebrnaste kose koja se vijorila na pojačanom vjetru. - Sve je to strašno.
Naravno, poput svih ostalih govorili u o ratu koji nam se galopirajući približavao i već sam se htio naglo okrenuti i otići dalje, da ne moram slušati njihov razgovor, kad onaj u šeširu reče sasvim glasno i jasno:
- Sigurno da bi bilo strašno! - reče i upre prstom u svijetlu zgradu "Jugolinije". - Nju srušiti! Pa to bi bio veliki zločin!
- Istinu govoriš.
- Bilo bi bolje da pogine nekolicina - nastavio je ohrabren svojim sugovornikom - nego da se takva ljepota sruši.
Prekipjelo mi je. Mučnina me čitavog obuzela. I tada sam prvi put u životu odbrusio nepoznatim ljudima. Jednostavno sam morao, nisam mogao šutjeti.
- Možda bi bilo bolje - rekao sam zakoračivši prema njima i gledajući im iznenađena lica. - Ali dragi gospodine, da li bi tako isto govorili, kad bi se između te nekolicine mrtvih nalazio i vaš sin?
Trenutak je vladala mučna tišina. Samo je vjetar, koji se podizao, muklo šaputao između nas. Mirno smo stajali i zurili, oni u mene, ja u njih. I nitko ništa nije govorio. Nije se ni imalo što reći.
Naglo sam se okrenuo na peti i pošao dalje, što dalje od njih, od njihovih misli, od njihove negativne energije koju su odašiljali od sebe. Od besmisla!

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 9. listopada 2009.

Na krmi



Silno je olakšanje konačno biti čist, upiti malo osvježenja pod mlakim mlazom tuša. Čvrsto trljam tijelo, nastojeći se riješiti masnoće koja kao da mi se uvukla pod kožu, dok sam obavljao svoj posao dole u utrobi broda, u strojarnici. Osjećam podrhtavanje broda pod bosim i vlažnim stopalima pod kojima otječe prljava voda: siječemo plave valove Indijskog oceana. Vruće je, točno smo u sredini ljeta, a upravo jučer smo prešli ekvator. Radujem se što sam odradio svoje i što se ispred mene pruža osam sati slobode. Uzeti ću pivo iz hladnjaka, hladnu i orošenu bocu prevaljati po grudima uživajući u osjećaju hladnoće na pregrijanoj koži, pa tek zatim lagano i polako otpiti. Sa uživanjem. Temperatura se približila magičnoj brojci pedeset i svi su na brodu pomalo razdražljivi zbog toga. Ja nisam. Iz nekog razloga, mirno podnosim gotovo nesnosnu vrućinu, spavam dobro, nisam nervozan. Jedino mi se apetit malo poremetio, oslabio, nikad ne osjećam glad, pa živim praktično od juhe i voća.

Sa hladnom i orošenom bocom piva u ruci, o kojoj sam četiri sata u strojarnici sa žudnjom sanjao, polako prolazim palubom prema krmi. Volim stajati na krmi, osjećati podrhtavanje broda pod nogama, promatrati dugu i bijelu brazdu koju ostavljamo za sobom. Uživam gledati Sunce kako tone u plavi bezdan. Prizor koji mi nikad ne može dosaditi.
I samoća. Ta predivna tiha, nadasve mirna samoća. Jer na krmi nikad nema nikog osim mene. Svi je izbjegavaju zbog snažnijeg podrhtavanja, ostali dijelovi broda su mirniji. Krma, jer snažan se propeler okreće velikom brzinom ispod nje nevidljiv u moru, neprestano podrhtava: čas jače, čas slabije. Jačina podrhtavanja ovisi o valovima, ali nikad u plovidbi ne prestaje.
Večeras nema valova, more je mirno, tiho, plavo i crveno zbog zalazećeg sunca. U daljini vidim kako iz mora iskače jato morskih lastavica i podiže se prema nebu. Mahnito mašu krilima koja se srebrnasto sjaje pod zalazećem suncem. Ribe poletuše. Često ih znamo naći poslije olujne noći na palubi broda. Pokupimo i kuhar nam pripremi slastan objed.
Uživam u prizoru, sasvim opušten. Povremeno pomalo ispijam iz boce ledenu tekućinu, gorku i prijatnu, koja se pomalo grije. Ne vrijedi previše čekati, oklijevati: pivo se u boci za čas pretvori u toplu i nimalo prijatnu gorčinu. Pijem kratkim i brzim gutljajima. Palim cigaretu dok gledam poletuše kojima krila srebrnasto trepere na umirućem suncu.
Mir. Duboki mir. Ne osjećam umor. Samo zadovoljstvo. Mir i opuštenost. Veliko zadovoljstvo me preplavljuje. Zbog ovakvih trenutaka volim plovidbu, more, brodove. Ovo su trenutci u kojima na čitavu gorčinu života zaboravljam. Osjećam se živim. Jakim. Nepobjedivim. I uživam. Beskrajno.
Dok sa zadovoljnim smiješkom palim slijedeću cigaretu, a velika je vatrena sunčeva kugla već napola zaronila u more koje nije više plavo, već ljubičasto, nestvarne su to boje, počinje ples delfina. Odjednom su iskočili iz dubine i počeli svoj veseli ples. Čini mi se da ih ima bezbroj i svakog ih je trenutka sve više.

Čarobni trenutak i moju samoću prekidaju glasni i uzbuđeni povici. Otrgnem pogled sa razigranog jata i gledam prema glasovima. Trojica su i brzim se koracima približavaju, a onaj u sredini, Zvonko mu je ime, u ruci drži pušku. Lice mu je zažareno, kosa boje rđe mu je razbarušena.
- Hej! - uzviknem uzbuđeno. - Kojeg će ti vraga ta puščetina?
- Isprobati ću je - odgovori on. - Da se uvjerim kako nisam kupio mačka u vreći.
- Isprobati? - pitam, ne vjerujući da sam ispravno čuo. - Gađati ćeš dupine?
- I pogoditi! - samouvjereno odgovori Zvonko, dok se ona dvojica sa njim uzbuđeno cerekaju.
- Jesi li ti lud? - pitam uzbuđeno mašući rukama. - Je li ti vrućina udarila u glavu?
Ali nema odgovora. Gledam kako Zvonko podiže pušku k ramenu i čas zatim odjekne prasak. Pa psovka. Promašio je i bijesno opsovao. Zatim ponovo zaglušujući prasak, pa još jedan, koji privlači čitavu slobodnu posadu. Izjurili su na palubu radoznali utvrditi što se to nesvakidašnjeg događa. Zvonko uzbuđeno viče i pokazuje rukom prema pučini. Zatim ponovo puca, dok svi oko njega uzbuđeno galame.
Zgađen, odmičem se od gomile koja se odjednom stvorila na krmi i brzo udaljavam preko palube. što dalje od njih. I atmosfere koja ih okružuje. A još samo trenutak ranije ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Kutijica



Izrađena od plemenitog drva mahagonija, kutijica je bila malena, svega desetak centimetara duga i blizu sedam visoka i stajala je na počasnom mjestu visoko gore na staklenoj polici, jednoj od mnogih, a na kojima su počivale davno pročitane knjige.

- Obećaj mi, moraš obećati, da je nećeš dirati najmanje pet godina! - rekla je onog ljetnog dana Tea, pa se onako sasvim gola, jer malo prije su vodili ljubav, propela na nožne prste balansirajući na krevetu i položila kutijicu na najvišu policu knjiga.

Svaki put su u Maksu odjekivale Teine riječi, baš svaki put kad bi podigao zamišljeni pogled i položio ga na kutijicu, a sjećanje na onaj daleki dan još jednom bi dobilo krila i izlepršalo u Maksovu svijest pretvarajući običan i smiren dan u dan sjete. Volio je tu sjetu koja bi ga sasvim obuzela, dok bi gledao u predmet kojeg je Tea nekad držala u svojim malim rukama. Istim rukama koje su i njega grlile, pružajući mu zadovoljstvo. Bile su još tople od njegove znojne kože, sjeća se Maks dobro, tog dalekog poslijepodneva, kad ju je gledao kako se propinje na nožne prste, malena joj se stražnjica zateže, leđa se izvijaju u luk, a voljeno se lice smiješi. Radosni trenutci. Kad je požuda zadovoljena i ostala je samo nježnost. Bar za neko vrijeme.

- Pet godina? - rekao je Maks preko ruba čaše iz koje je upravo otpio: i on je bio još uvijek sasvim gol i sjedio je na stolici pored kreveta, gledajući u nju, pogledom upijajući njenu ljepotu. - Nije li to ipak malo previše? Pojesti će me znatiželja.
- Neće - odgovorila je Tea, kao pokošena srušila se na krevet i gledala visoko gore na mahagonijsku kutijicu koju je ostavila položenu na knjigama. - Uostalom, uvijek govoriš kako trebamo vladati svojim porivima.
- Onim negativnim porivima - poučio ju je on. - Pozitivni porivi su poželjni.
- Radoznalost je poželjna? - upitala je ona i mangupski se nacerila: primijetio je kapljicu znoja na gornjoj njenoj usni i bila mu je potrebna ogromna snaga volje da ne ustane, zagrli je i poliže joj tu kapljicu. – Zar se ne kaže da je radoznalost ubila mačku?
- Naravno - odgovorio je podrhtavajući: silio je tijelo da miruje. - Radoznalost nas potiče na otkrivanje, produbljujemo znanje.
- Mislila sam ...
- Znam što si mislila - prekinuo ju je. - Ne govorim o takvoj vrsti radoznalosti. Koja je za svaku osudu.
- Ponekad mi se činiš previše mudar - promrmljala je Tea i oborila pogled, a Maks je u sebi proklinjao svoju rječitost.
- Nisam mudar - rekao je ustajući i pridružujući joj se na krevetu i priljubljujući se uz njeno toplo i čvrsto tijelo. - Lud sam. Za tobom!
- Luđače! - uzviknula je sretno.

Bilo je to posljednje poslijepodne sa Teom. Ali tog dalekog dana Maks nije znao i nekako se nadao, mada mu je razum govorio suprotno, kako će njegovo uživanje trajati i trajati. Bojao se to uživanje nazvati pravim imenom: ljubav. Ni u mislima nije tu riječ izgovarao, jer već i ranije je bilo žena u njegovom životu i kad bi pomislio kako je našao ono što je tražio, odjednom bi se sve promijenilo i ispadalo bi kako baš ništa nije bilo onako kako je on mislio da jest. I zato više nije ni želio vjerovati kako ljubav postoji. Nema ljubavi, ljubav je mit, o kojemu se pišu knjige i snimaju filmovi. Pa u njima uživaju dokone domaćice hraneći se sentimentalnošću vječno gladne nje, jer ne primaju baš mnogo nježnosti u životu.
Što bi učinio, da je tog dana, točno prije pet godina, znao kako Tea odlazi? Da je to njihovo posljednje zajedničko poslijepodne?
Često se to pitao, ali odgovor nije dolazio. Počeo je sumnjati kako odgovora ni nema. Ne postoji. Jesu li postojali dani sa Teom? Kutijica, visoko gore na staklenoj polici, govorila je da jesu. A sjećanje …
- Pet godina - glasno u samoći sobe izgovori Maks, a riječi se odbiju od zidova, od knjiga, od kutijice i zaigraju u prostoru i vremenu.

Maks priđe krevetu, kojeg je morao pomaknuti da bi se uspio približiti policama i dohvatiti kutijicu. Pod vršcima prstiju osjeti prašinu, a misao kako je Tea prije punih pet godina držala ovaj isti predmet u svojoj ruci, čitavog ga prože. Tijelo mu se ukoči i neko je vrijeme mirno stajao, ni ne trepćući. Zatim pomakne zapor i kutijica se otvori, a Maks uzdahne. Mogao se zakleti kako upija miris Tee, koji je poput oblaka isplovio iz kutijice taj toliko drag i poznati miris, kojeg nikad neće zaboraviti. Ne može zaboraviti.
Izvuče pažljivo savijen papir iz kutijice i raširi ga.

"Jesi li osjetio?", počne čitati njene davno napisane riječi koje su premostile vrijeme, dok mu je ruka lagano podrhtavala."Naši su dahovi pomiješani i zatvoreni u ovoj kutijici čekali oslobođenje. Koje si im ti donio, dragi moj. Kao što si oslobođenje i meni donio. Ali ja sam slaba, dragi moj, to vrlo dobro znaš, je li? Naravno da znaš, ti si mudar, a ja budalasta. Ti si donositelj oslobođenja. I mene si obdario time. Ali je se bojim oslobođenja, bojim se biti slobodna i visoko letjeti.
I zato sam mu se vratila. Sa njim sam sigurna. Znam što me očekuje. Sa tobom to nisam znala. Nisam ni mogla znati, zar ne? Jer ni ti sam nisi to znao. Nije te zanimalo sutra. Živimo danas, često si mi govorio učeći me filozofiji života i bilo je divno biti tvoj učenik. Ali činjenica jest, dragi moj, da ja nemam tvoju snagu i da ja moram znati što će biti sutra. I prekosutra i dan iza njega i ...
Oprosti. Odlazim. Od tebe. Ali ti to već znaš. Ne mrzi me. Jer jedino sam tebe voljela, istinski voljela. Ustvari, shvatila sam jedino s tobom što znači voljeti. Ali ... ah, koliko tih "ali" ima u mom životu!
Neću te moliti da me ne mrziš, jer znam da me ti nikada ne možeš mrziti.
Budi sretan, dragi moj. Na neki drugačiji način. Bez mene. Ti to možeš. Ti si jak.
Uvijek ću te kroz uspomenu voljeti, dragi moj."

Maks odloži kutijicu i cedulju-pismo na stol. Sad zna. Ono što je i naslućivao. Jak? Slab? Zar je to bitno? Kakve koristi od jakosti?
Maks oprezno dohvati papirić sa njenim oproštajnim riječima i vrati ga u kutijicu, pa sve zajedno ponovo položi gore visoko, gotovo pri samom stropu. Da previše puta ne čita te riječi.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.