Kutijica

Izrađena od plemenitog drva mahagonija, kutijica je bila malena, svega desetak centimetara duga i blizu sedam visoka i stajala je na počasnom mjestu visoko gore na staklenoj polici, jednoj od mnogih, a na kojima su počivale davno pročitane knjige.

- Obećaj mi, moraš obećati, da je nećeš dirati najmanje pet godina! - rekla je onog ljetnog dana Tea, pa se onako sasvim gola, jer malo prije su vodili ljubav, propela na nožne prste balansirajući na krevetu i položila kutijicu na najvišu policu knjiga.

Svaki put su u Maksu odjekivale Teine riječi, baš svaki put kad bi podigao zamišljeni pogled i položio ga na kutijicu, a sjećanje na onaj daleki dan još jednom bi dobilo krila i izlepršalo u Maksovu svijest pretvarajući običan i smiren dan u dan sjete. Volio je tu sjetu koja bi ga sasvim obuzela, dok bi gledao u predmet kojeg je Tea nekad držala u svojim malim rukama. Istim rukama koje su i njega grlile, pružajući mu zadovoljstvo. Bile su još tople od njegove znojne kože, sjeća se Maks dobro, tog dalekog poslijepodneva, kad ju je gledao kako se propinje na nožne prste, malena joj se stražnjica zateže, leđa se izvijaju u luk, a voljeno se lice smiješi. Radosni trenutci. Kad je požuda zadovoljena i ostala je samo nježnost. Bar za neko vrijeme.

- Pet godina? - rekao je Maks preko ruba čaše iz koje je upravo otpio: i on je bio još uvijek sasvim gol i sjedio je na stolici pored kreveta, gledajući u nju, pogledom upijajući njenu ljepotu. - Nije li to ipak malo previše? Pojesti će me znatiželja.
- Neće - odgovorila je Tea, kao pokošena srušila se na krevet i gledala visoko gore na mahagonijsku kutijicu koju je ostavila položenu na knjigama. - Uostalom, uvijek govoriš kako trebamo vladati svojim porivima.
- Onim negativnim porivima - poučio ju je on. - Pozitivni porivi su poželjni.
- Radoznalost je poželjna? - upitala je ona i mangupski se nacerila: primijetio je kapljicu znoja na gornjoj njenoj usni i bila mu je potrebna ogromna snaga volje da ne ustane, zagrli je i poliže joj tu kapljicu. – Zar se ne kaže da je radoznalost ubila mačku?
- Naravno - odgovorio je podrhtavajući: silio je tijelo da miruje. - Radoznalost nas potiče na otkrivanje, produbljujemo znanje.
- Mislila sam ...
- Znam što si mislila - prekinuo ju je. - Ne govorim o takvoj vrsti radoznalosti. Koja je za svaku osudu.
- Ponekad mi se činiš previše mudar - promrmljala je Tea i oborila pogled, a Maks je u sebi proklinjao svoju rječitost.
- Nisam mudar - rekao je ustajući i pridružujući joj se na krevetu i priljubljujući se uz njeno toplo i čvrsto tijelo. - Lud sam. Za tobom!
- Luđače! - uzviknula je sretno.

Bilo je to posljednje poslijepodne sa Teom. Ali tog dalekog dana Maks nije znao i nekako se nadao, mada mu je razum govorio suprotno, kako će njegovo uživanje trajati i trajati. Bojao se to uživanje nazvati pravim imenom: ljubav. Ni u mislima nije tu riječ izgovarao, jer već i ranije je bilo žena u njegovom životu i kad bi pomislio kako je našao ono što je tražio, odjednom bi se sve promijenilo i ispadalo bi kako baš ništa nije bilo onako kako je on mislio da jest. I zato više nije ni želio vjerovati kako ljubav postoji. Nema ljubavi, ljubav je mit, o kojemu se pišu knjige i snimaju filmovi. Pa u njima uživaju dokone domaćice hraneći se sentimentalnošću vječno gladne nje, jer ne primaju baš mnogo nježnosti u životu.
Što bi učinio, da je tog dana, točno prije pet godina, znao kako Tea odlazi? Da je to njihovo posljednje zajedničko poslijepodne?
Često se to pitao, ali odgovor nije dolazio. Počeo je sumnjati kako odgovora ni nema. Ne postoji. Jesu li postojali dani sa Teom? Kutijica, visoko gore na staklenoj polici, govorila je da jesu. A sjećanje …
- Pet godina - glasno u samoći sobe izgovori Maks, a riječi se odbiju od zidova, od knjiga, od kutijice i zaigraju u prostoru i vremenu.

Maks priđe krevetu, kojeg je morao pomaknuti da bi se uspio približiti policama i dohvatiti kutijicu. Pod vršcima prstiju osjeti prašinu, a misao kako je Tea prije punih pet godina držala ovaj isti predmet u svojoj ruci, čitavog ga prože. Tijelo mu se ukoči i neko je vrijeme mirno stajao, ni ne trepćući. Zatim pomakne zapor i kutijica se otvori, a Maks uzdahne. Mogao se zakleti kako upija miris Tee, koji je poput oblaka isplovio iz kutijice taj toliko drag i poznati miris, kojeg nikad neće zaboraviti. Ne može zaboraviti.
Izvuče pažljivo savijen papir iz kutijice i raširi ga.

"Jesi li osjetio?", počne čitati njene davno napisane riječi koje su premostile vrijeme, dok mu je ruka lagano podrhtavala."Naši su dahovi pomiješani i zatvoreni u ovoj kutijici čekali oslobođenje. Koje si im ti donio, dragi moj. Kao što si oslobođenje i meni donio. Ali ja sam slaba, dragi moj, to vrlo dobro znaš, je li? Naravno da znaš, ti si mudar, a ja budalasta. Ti si donositelj oslobođenja. I mene si obdario time. Ali je se bojim oslobođenja, bojim se biti slobodna i visoko letjeti.
I zato sam mu se vratila. Sa njim sam sigurna. Znam što me očekuje. Sa tobom to nisam znala. Nisam ni mogla znati, zar ne? Jer ni ti sam nisi to znao. Nije te zanimalo sutra. Živimo danas, često si mi govorio učeći me filozofiji života i bilo je divno biti tvoj učenik. Ali činjenica jest, dragi moj, da ja nemam tvoju snagu i da ja moram znati što će biti sutra. I prekosutra i dan iza njega i ...
Oprosti. Odlazim. Od tebe. Ali ti to već znaš. Ne mrzi me. Jer jedino sam tebe voljela, istinski voljela. Ustvari, shvatila sam jedino s tobom što znači voljeti. Ali ... ah, koliko tih "ali" ima u mom životu!
Neću te moliti da me ne mrziš, jer znam da me ti nikada ne možeš mrziti.
Budi sretan, dragi moj. Na neki drugačiji način. Bez mene. Ti to možeš. Ti si jak.
Uvijek ću te kroz uspomenu voljeti, dragi moj."

Maks odloži kutijicu i cedulju-pismo na stol. Sad zna. Ono što je i naslućivao. Jak? Slab? Zar je to bitno? Kakve koristi od jakosti?
Maks oprezno dohvati papirić sa njenim oproštajnim riječima i vrati ga u kutijicu, pa sve zajedno ponovo položi gore visoko, gotovo pri samom stropu. Da previše puta ne čita te riječi.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.