Važno

Budim se rano i bezvoljno zurim u sunčano i hladno jutro. Nemam razloga radovati se novom danu. Nemam razloga ni za ustajanje. Pa dokono ležim i meljem jedne te iste misli neprekidno u svom žrvnju bijesa. Ljutit sam. Ništa ne ide onako kako bih želio da ide. Kako bi trebalo ići. Nekako, negdje, kola zvana život zaustavila se na putu prema sreći i miru. Jedno su vrijeme kolebajući plesala podrhtavajući na mjestu i zatim se počela polako spuštati. Prema dnu.
Čujem Staru kako kašlje u dnevnoj sobi. Ustaje svakog jutra rano, baš kao da ima ne znam kakvog važnog posla obaviti. U duši je ostala seljanka: mora se ustati u cik zore, jer stoku se mora podmiriti, zar ne? Ljuti me to. Psujući, već sasvim narogušen, a dan još nije pravo ni započeo, ustajem iz kreveta i uskačem u traperice. Oblačim se brzo, jer kroz širom otvoreni prozor čitavu je noć prodirao hladni noćni zrak i soba je zbiljski ledena.
Izlazim iz sobe i namrgođen ulazim u kuhinju. Brzo pristavljam kavu i doslovno bježim prema kupaonici. Ne želim ući ni u kakve rasprave sa Starom prije nego li popijem barem jednu kavu.
Osvježen, mokre kose, željno očekujući kavu, vraćam se u kuhinju. Stara sjedi za stolom i primjećujem njen mučan izraz lica. Crne su joj oči ugašene, a rijetka i za divno čudo još uvijek crna kosa, pada joj nemarno niz lice. Kašlje.
Dok ubacujem kavu u vrelu vodu, osluškujem njen kašalj i bijes se podiže u meni, iako se svom snagom trudim zadržati ga, privezati, ne dozvoliti mu razulariti se.
- Stara, boga mu vražjeg - zagunđam nakon prvog vrelog gutljaja namrgođeno gledajući u nju - zašto me ne poslušaš? Barem jednom u životu?
- Ne znam o čemu govoriš.
- Znaš ti vrlo dobro o čemu govorim - bijesno joj kažem šibajući je pogledom, ali to nju, kako se čini, ni malo ne dira: jednostavno se odbija od nje. - Bolesna si! Već ti dva dana to govorim. Daj da pozovem doktora!
- Ne! - viče ona i uspravlja se na stolici, a oči joj luđački sjaje. - Budeš li ga pozvao, pobjeći ću iz stana.
- Daj onda da te otpratim do ambulante - pokušavam još jednom, iako bih je najradije pljusnuo: tolika me tvrdoglava upornost neizmjerno ljuti. - To je blizu. Za čas si gotova.
- Ne! - odreže Stara.
- Zašto ne?
- Ne! - ponavlja odlučno ona.
Ne želi mi ni objašnjenje za svoje odbijanje pružiti. Tko sam ja da ona meni nešto objašnjava? Bijesan, sa šalicom u ruci koja lagano podrhtava, odmahujem glavom.
- Znaš što, Stara? - kažem joj tiho. - Radi što hoćeš. Crkni, kad to želiš.
- Ti bi bio najsretniji da se to dogodi - otrovno reče ona.
- Pa, budi sigurna da ne bih plakao - bijesno joj kažem i napuštam kuhinju.

Pola sata kasnije, već smiren, držeći pod kontrolom svoje emocije, zovem sestru.
- Čuj - objašnjavam joj mobitelom. - Stara je bolesna. Kašlje ...
- Jesi li je odveo kod doktora? - prekida me sestra.
Bijes se ponovo podiže u mojoj nutrini. Čime sam uvrijedio Univerzum, pa me obdario takvom rodbinom?
- Ako mi dozvoliš završiti ...
- Znači nisi! - zaključi sestra. - Zašto ...
- Zaveži! - viknem ljutito. – Boga mu, nauči se već jednom slušati. Postaješ poput svoje stare.
- Ona je i tvoja mama!
- Ne ponaša se tako - odgovorim. - Odbija svaku pomoć. Razumiješ? Odbija! Zato te i zovem. Dođi je posjetiti i razgovarati sa njom.
- Ja ...
- Znam! - sad je ja prekidam. - Imaš porodicu, obaveze, a ja to nemam, pa neka ja to sredim. To želiš reći. To si mi već mnogo puta rekla. Ja sam te obavijestio. Ti postupi kako želiš.
Prekidam vezu i trpam mobitel u džep. Moram izaći iz stana, osjetiti vjetar na licu. Udahnuti miris mora, miris slobode.

Šećem obalom i promatram mjesta na kojima sam bezbroj puta bio. Sad ih promatram drugačijim očima. Bio sam na ovim mjestima i sa Vanom i od tada više nisu ista kao što su bila. Dobila su novo značenje. Pamtim mjesta na kojima smo sjedili i ispijali kave. Sjećam se osmjeha na njenom licu. U stvari, sjećam se svega. Možda i previše.

Jedno je vrijeme sa Vanom bilo sve lijepo i krasno, a onda ... bum! Odjednom više nije bilo tako. Zaredale se prepirke. Sve češće i sve jače. Koje smo vrućim seksom potiskivali. Jer usprkos mentalnom neslaganju, fizički smo se i te kako nastavili slagati. Uskladili smo se, naša su tijela znala što nam treba. Uživanje je raslo i raslo i ponekad nismo to mogli ni izdržati. Pa smo se opuštali motajući džoint i dijeleći ga. Ležali bi u krevetu, goli, tijela nam se dodirivala, a mi jedno drugom dodavali smotak i vukli dim za dimom. A žudnja je rasla, osjećali smo to. Lebdjela je neprestano oko naših golih tijela, podizala se prema stropu, baš kao i plavičasti dim džointa.
Kad je posljednji put bila kod mene, dva je dana neprekidno pljuštala kiša sivim zastorom prekrivši dan. Nije nam to smetalo. Uvukli smo se u krevet i gotovo da iz njega nismo ni izlazili. Uživali smo ludo i razgovarali beskonačno između ljubavnih igri. I odjednom se narogušili, porječkali. Mislim da je tome poprilično doprinijela i boca ruma, iz koje sam povremeno potezao. Vana je pila opreznije, ali ništa manje: u visoku je čašu nalijevala rum i coca-colu. Peckanje riječima postajalo je sve oštrije i oštrije, preraslo u prepirku, pa u oštru svađu i Vana je odjednom iskočila iz kreveta bijesna, zelene su joj oči sijevale. Još je nikad nisam vidio toliko ljutitu.
- Jebi se! - proderala se prema meni mašući rukom u kojoj je držala čašu: zlatno je piće pljusnulo po krevetu i meni. - Mene više nećeš zajebavati!
- Daj se smiri - rekao sam joj, potežući je za ruku. - Stara će te čuti.
- Briga me! - viknula je. - Odlazim!
I otišla je. Bilo je to prije mjesec dana i od tog se dana nije javila. Strašno mi nedostaje, priznajem to samom sebi, dok se pitam gdje sam pogriješio. Zašto je nisam mogao zadržati? A toliko sam to želio ... Jer sa Vanom je bilo drugačije nego li sa ostalim ženama. Ne znam objasniti zbog čega, ali bilo je drugačije, različitije, da različitije nije moglo ni biti. I uvijek drugačije. I uvijek još bolje nego prethodnog puta.

A sad? Pitanje odjekuje u meni dok stojim na rubu obale i promatram brod koji isplovljava. Bura puše, hladno je, more je namreškano, sunce se odbija od njegove plave površine i kao da mi podrugljivo namiguje. Sad me dani koji dolaze muče, ništa dobrog ne očekujem, nema radosti, nama ničeg. Praznina. Povremeno ispunjena bijesom.
Mobitel se meškolji u džepu, nisam ga ni čuo zvoniti sasvim obuzet mislima, dok mi je pogled prikovan na velikom odlazećem putničkom brodu.
- Halo! - bezvoljno se javljam.
- Ne raduješ se što me čuješ?
Istog se trena budim, ne sanjarim više, sva su mi čula napeta, napeta do bola. Je li moguće da će se kola zvana život ponovo pokrenuti, početi uspinjati prema vrhuncima zadovoljstva? Možda i mira?
- Ah, Vana - tiho kažem.
- Na obali si - reče ona.
- Kako znaš?
- Čujem brodsku sirenu.
- Da, na obali sam.
- Došla bih k tebi na nekoliko dana- reče Vana. - Ako me primaš.

Koračam poletno napuštajući obalu. Više ništa nije isto. Sunce ponovo veselo i raskošno prosipa svoju toplinu po mom nasmiješenom licu. Vana dolazi! Više ništa drugo nije važno. Vana dolazi! A ostalo ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.