Na krmi

Silno je olakšanje konačno biti čist, upiti malo osvježenja pod mlakim mlazom tuša. Čvrsto trljam tijelo, nastojeći se riješiti masnoće koja kao da mi se uvukla pod kožu, dok sam obavljao svoj posao dole u utrobi broda, u strojarnici. Osjećam podrhtavanje broda pod bosim i vlažnim stopalima pod kojima otječe prljava voda: siječemo plave valove Indijskog oceana. Vruće je, točno smo u sredini ljeta, a upravo jučer smo prešli ekvator. Radujem se što sam odradio svoje i što se ispred mene pruža osam sati slobode. Uzeti ću pivo iz hladnjaka, hladnu i orošenu bocu prevaljati po grudima uživajući u osjećaju hladnoće na pregrijanoj koži, pa tek zatim lagano i polako otpiti. Sa uživanjem. Temperatura se približila magičnoj brojci pedeset i svi su na brodu pomalo razdražljivi zbog toga. Ja nisam. Iz nekog razloga, mirno podnosim gotovo nesnosnu vrućinu, spavam dobro, nisam nervozan. Jedino mi se apetit malo poremetio, oslabio, nikad ne osjećam glad, pa živim praktično od juhe i voća.

Sa hladnom i orošenom bocom piva u ruci, o kojoj sam četiri sata u strojarnici sa žudnjom sanjao, polako prolazim palubom prema krmi. Volim stajati na krmi, osjećati podrhtavanje broda pod nogama, promatrati dugu i bijelu brazdu koju ostavljamo za sobom. Uživam gledati Sunce kako tone u plavi bezdan. Prizor koji mi nikad ne može dosaditi.
I samoća. Ta predivna tiha, nadasve mirna samoća. Jer na krmi nikad nema nikog osim mene. Svi je izbjegavaju zbog snažnijeg podrhtavanja, ostali dijelovi broda su mirniji. Krma, jer snažan se propeler okreće velikom brzinom ispod nje nevidljiv u moru, neprestano podrhtava: čas jače, čas slabije. Jačina podrhtavanja ovisi o valovima, ali nikad u plovidbi ne prestaje.
Večeras nema valova, more je mirno, tiho, plavo i crveno zbog zalazećeg sunca. U daljini vidim kako iz mora iskače jato morskih lastavica i podiže se prema nebu. Mahnito mašu krilima koja se srebrnasto sjaje pod zalazećem suncem. Ribe poletuše. Često ih znamo naći poslije olujne noći na palubi broda. Pokupimo i kuhar nam pripremi slastan objed.
Uživam u prizoru, sasvim opušten. Povremeno pomalo ispijam iz boce ledenu tekućinu, gorku i prijatnu, koja se pomalo grije. Ne vrijedi previše čekati, oklijevati: pivo se u boci za čas pretvori u toplu i nimalo prijatnu gorčinu. Pijem kratkim i brzim gutljajima. Palim cigaretu dok gledam poletuše kojima krila srebrnasto trepere na umirućem suncu.
Mir. Duboki mir. Ne osjećam umor. Samo zadovoljstvo. Mir i opuštenost. Veliko zadovoljstvo me preplavljuje. Zbog ovakvih trenutaka volim plovidbu, more, brodove. Ovo su trenutci u kojima na čitavu gorčinu života zaboravljam. Osjećam se živim. Jakim. Nepobjedivim. I uživam. Beskrajno.
Dok sa zadovoljnim smiješkom palim slijedeću cigaretu, a velika je vatrena sunčeva kugla već napola zaronila u more koje nije više plavo, već ljubičasto, nestvarne su to boje, počinje ples delfina. Odjednom su iskočili iz dubine i počeli svoj veseli ples. Čini mi se da ih ima bezbroj i svakog ih je trenutka sve više.

Čarobni trenutak i moju samoću prekidaju glasni i uzbuđeni povici. Otrgnem pogled sa razigranog jata i gledam prema glasovima. Trojica su i brzim se koracima približavaju, a onaj u sredini, Zvonko mu je ime, u ruci drži pušku. Lice mu je zažareno, kosa boje rđe mu je razbarušena.
- Hej! - uzviknem uzbuđeno. - Kojeg će ti vraga ta puščetina?
- Isprobati ću je - odgovori on. - Da se uvjerim kako nisam kupio mačka u vreći.
- Isprobati? - pitam, ne vjerujući da sam ispravno čuo. - Gađati ćeš dupine?
- I pogoditi! - samouvjereno odgovori Zvonko, dok se ona dvojica sa njim uzbuđeno cerekaju.
- Jesi li ti lud? - pitam uzbuđeno mašući rukama. - Je li ti vrućina udarila u glavu?
Ali nema odgovora. Gledam kako Zvonko podiže pušku k ramenu i čas zatim odjekne prasak. Pa psovka. Promašio je i bijesno opsovao. Zatim ponovo zaglušujući prasak, pa još jedan, koji privlači čitavu slobodnu posadu. Izjurili su na palubu radoznali utvrditi što se to nesvakidašnjeg događa. Zvonko uzbuđeno viče i pokazuje rukom prema pučini. Zatim ponovo puca, dok svi oko njega uzbuđeno galame.
Zgađen, odmičem se od gomile koja se odjednom stvorila na krmi i brzo udaljavam preko palube. što dalje od njih. I atmosfere koja ih okružuje. A još samo trenutak ranije ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.