četvrtak, 28. listopada 2010.

Bez tajni



Tomi je na licima odraslih čitao i prepoznavao strah, mada nije shvaćao zbog čega odrasli osjećaju strah. Nedavno napunivši trinaest godina, radoznalim je očima i uvijek napetim ušima promatrao svijet oko sebe. Mogao si tamu probiti pogledom, ako ti je pogled bio dovoljno oštar. Tomi je imao oštar pogled i oštar um, ali neke zagonetke koje su draškale njegovu radoznalost, nije uspijevao otkriti. Odrasli su dobro čuvali svoje tajne!
Na primjer: što je to sunčeva zraka? Ili, kako se to mjesec se ogleda u jezeru? Ili, što je sjajna duga visoko gore na nebu?
Izmicalo mu je značenje tih tajanstvenih riječi koje bi načuo u razgovorima odraslih i samom je sebi obećao, kako mora tu tajnu razotkriti. Podignuti teški veo kojom su je sasvim odrasli, a bilo ih je jako malo, mnogo manje nego djece i to ga je čudilo, pokrili ono što ga zanima.
Šećući besciljno gradom, dok je uporna crna kiša neprekidno padala, tu i tamo bi uhvatio fragment razgovora u kojem bi načuo nepoznate riječi, koje su mu sakrivale svoje značenje.

- Moraš biti strpljiv, sine - govorila mu je majka nježno, kad bi je on, po svom običaju, obasuo pitanjima.
- Strpljivost! - uzvikivao bi Tomi. - Nisam više beba. Može mi se već sve reći. Shvatiti ću.
- Kako to misliš: sve? - upitala je podozrivo ga gledajući.
- Osjećam – rekao je gledajući je otvoreno u oči - da mi se nešto sakriva. A ja želim znati što!
Majka ga je pomno i znatiželjno pogledala i tog je istog poslijepodneva, dok je Tomi po svom običaju lutao polupraznim ogromnim gradom čije je ulice prala neprekidna kiša, otišla u Zgradu Uprave i zatražila razgovor s Prvim.
- Jeste li mu vi nešto rekli? - upitao ju je Prvi, nakon što ju je pažljivo saslušao.
- Ni riječi! - uzviknula je Tomijeva majka, zgrozivši se i na samu pomisao.
- Sigurni ste? - sumnjičavo je upitao Prvi.
- Sasvim! - Odlučno je klimnula glavom. - Nikad mu ništa o prošlosti nisam govorila.
- A kad je pitao za oca?
- Odgovorila sam ono najjednostavnije, što je ujedno i istina.
- A to je?
- Da je mrtav - odgovorila je Tomijeva majka. - Nisam mu rekla da je poginuo u ratu. Rat nisam ni spomenula. Rekla sam mu samo, da je njegov otac mrtav. Rekla sam mu djelić istine, onaj najgori djelić.
- Shvaćam! - Prvi je klimnuo s razumijevanjem i ustao, pa šalicu sa kavom, sa pravom kavom!, zapanjeno je shvatila, gurnuo bliže prema njoj. - Hajde, otpijte. Prijati će vam.
Otpila je. Prijalo joj je. Nasmiješila se.
- Nakon kave - rekao je Prvi ljubazno - svi problemi izgledaju rješivi.
- Nadajmo se da je tako.
- Nije doznao za rat - rekao je Prvi uzimajući i sam šalicu sa divnim napitkom kojemu je okus Tomijeva majka gotovo i zaboravila. - To je najvažnije. Sve ostalo će se srediti. Kad doznaju za rat ...
- Što onda? - upitala je plašljivo.
- Promjene se - promrmljao je Prvi tiho i žalosno. - Više nisu isti.
- Na koji se način promjene?
- Postanu nasilni - rekao je Prvi. - Zbog toga je silno važno naraštaj koji je došao nakon Velikog Razornog Rata, ne upoznavati sa ratnom poviješću uopće. Neka misle da je istina ono što uče u školama, da je sve ovo oko nas zbog prirodnih katastrofa. Da je svijet oduvijek bio ovakav. Taman i kišovit i bez sunca.
Govoreći zamahnuo je rukom ispred sebe, obuhvaćajući tim pokretom prostoriju u kojoj se sjedili, ulicu dole, pa iduću ulicu, čitavu četvrt, grad, sve ono što je ostalo. I čega nije bilo previše. Shvativši značenje tog pokreta ruke Prvog, Tomijevu majku nešto zazebe oko srca.
- A što s onima koji otkriju istinu? - upita Tomijeva majka.
- Istinu? - Prvi je razrogačio crne i plamteće oči i nagnuvši se preko stola koji ih je razdvajao, gotovo vikao: - Istina? Što je istina? Istina je ono što mi odlučimo da je istina! Od kud, uopće, takvo pitanje? Što je s vama?
- Oprostite – prošaptala je tiho i oborila pogled, bilo ju je strah, da on, Prvi, ne pročita žaljenje u njenim očima: žaljenje što je uopće došla k njemu.

Vraćajući se kući, dok je neumorna kiša, koja je počela padati prije trinaest godina, odmah nakon Velikog Razornog Rata, osjećala se potišteno i još nekako ... pokušavala je definirati taj osjećaj koji je buktio u njoj i tjerao joj rumenilo na mršavo lice.
I onda joj sine: to je poniženost. Osjećala se poniženom kako se nikad do sad nije osjećala. Laž. Sve je oko nje laž. Izgrađuju lažan svijet, lažne živote. Od kud im to pravo? Tko im je dao to pravo? Pravo da joj zabrane govoriti istinu o svetom i najbolnijem doživljaju njenog života? O svom dragom Tomu koji je poginuo u besmislenom ratu leteći sa smrtonosnim teretom u utrobi aviona. Da li je uspio prosuti svoj teret na neprijatelja? Ili je oboren ranije? Je li patio? Ili je nestao u velikoj eksploziji u jednom crvenom i gromoglasnom trenu? Je li ... Može li se odgojiti novi naraštaj na laži? I prije svega, smije li se bilo koga odgajati lažima? I još i ovo: ako ovi vlastodršci lažu, kao što se upravo uvjerila, iznenada postala svjesna, možda su i oni prije lagali. Zar sve počiva na laži?
Pitanja su se nizala i nizala i tjerala joj suze na oči, ali ih nije bila svjesna. Ni rijetki prolaznici nisu ih primjećivali, već sasvim naviknuti na uplakana lica, žalosne poglede koji blude u prošlost o kojoj se ne smije govoriti. I koja ih upravo zbog toga izjeda iznutra.

Kad se Tomi vratio sa svoje uobičajene skitnje, iznenadi ga svečano postavljen stol u blagovaonici. Da nije nešto zaboravio? Neki važan datum? Ali nije, siguran je da nije.
- Zbog čega ovo, mama? - upita, zamahnuvši rukom prema svečano postavljenom stolu.
- Presvuci se - reče mu majka nježno. - Mokar si. Presvuci se, pa da večeramo. A uz večeru ću ti odgovoriti na sva pitanja koja muče tvoju mladu dušu. Neće više biti tajni. Barem ne za tebe.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 25. listopada 2010.

Na rubu



Otvorivši čvrsto slijepljene oči i osjećajući poriv za povraćanjem, uopće se nisam iznenadio što mi je okolina sasvim nepoznata. U posljednje mi se vrijeme to često događalo. Budio bi se nakon ludog i pijanog provoda na mjestima sasvim nepoznatim. Moglo bi se reći redovito.
Mirno bi ležao kući s knjigom u ruci, a onda bi odjednom kroz mene prostrujao dah nelagode i morao bi ustati, spremiti se i otići iz stana. U prvi kafić. U kojem bi popio svoje prvo piće znajući, ni malo se ne zavaravajući ni trena, kako ću ih popiti toliko, koliko će mi ih biti potrebno da bih bio mrtav-pijan. Jer čemu uopće piti, ako se ne misliš opiti? Zar ne jedemo da bi se osjećali siti?
Uspravio sam se i na taj način malo ublažio onaj neugodni osjećaj u stomaku koji me mučio. Dok mi je pogled bludio po polumraku nepoznate sobe, ugledao sam svjetleći brojčanik sata. 6:45. Pitanje za bocu ruma, mog omiljenog pića, bilo je: jutro ili večer?
Onda sam više naslutio nego li čuo nečije disanje pored sebe i okrenuo glavu u tom pravcu, a snažna i zasljepljujuća bol jurnula mi je kroz oči. Bodeži ledene boli zabijali su se u moj prazni mozak. Tresao sam se, a poriv za povraćanjem je rastao i bujao u meni nezadrživo i sve brže i jače.
Iskobeljao sam se iz kreveta i ustanovio da sam sasvim gol i da, naravno, ne znam gdje se nalazi kupaonica. Koja mi je bila hitno, sve hitnije potrebna. Želudac mi je podrhtavao u nekom ludo-bolnom ritmu. Okretao sam se oko sebe dlanovima pritišćući stomak, u uzaludnoj nadi da ću time olakšati bol u njemu.
Ugledavši konačno vrata, poput razjarenog bika, nisko pognuvši glavu, jer tako se i poriv za povraćanjem zbog nečeg umanjivao, jurnuo sam prema vratima i otvorio ih. Izletio sam na dugačak i hladan hodnik i stresao sam se zbog hladnoće. Otvorio sam prva vrata lijevo i imao sreće. Kupaonica, dugačka, bijela i visokog stropa, zjapila je poput bijele rupe prema meni.
Dugim sam koracima bosih nogu prišao wc-školjki, kleknuo i povratio. Jednom, dvaput, tri puta. Ostao sam tu klečati dok mi se znoj slijevao niz tijelo, a ispred očiju igrale bolno-svijetle točkice. Neugoda u stomaku je malo popustila svoj čvrsti stisak, ali se onda iznenada vrati i pohlepnim mi prstima stegne izmrcvarenu utrobu. Povratio sam. Još jednom. I još jednom je žuta tekućina izlazila iz mog drhtavog želudca. Konačno je prestalo i osjetio sam silno olakšanje.
"Piće " , pomislio sam. " Potrebno mi je piće"!
Ustao sam i drhtavim nogama stajao u kupaonici, istiskujući malo zubne paste na prst. Osjećao sam odvratan okus u ustima i želio ga isprati. Nisam ga više ni trena mogao podnijeti.
Dok sam trljao desni i zube prstima, pogled mi je bludio nepoznatom kupaonicom i onda sam ga ugledao. Otprilike šaka praha, bijelog i nježnog, pažljivo umotana u najlon-vrećici, izvirivala je iza neonske svjetiljke. Netko ga nije pažljivo sakrio, kao što je namjeravao.
"Lijepo", pomislio sam pljuskajući se vodom. "A ja sam mislio kako imam problem s alkoholizmom. Kako li je tek ovom jadniku?"
Osvježen koliko-toliko, i dalje drhtav i slab, vratio sam se hodnikom u sobu. Ono se disanje i dalje čulo. Netko je ležao u krevetu iz kojeg sam malo prije ispuzao i teško disao, boreći se za svaki dah. Pažljivo, sasvim polako, odmaknuo sam topli poplun plave boje i djevojčina je crna kosa bljesnula u tami.
Očajnički sam kopao po sjećanju, ali se sjećanje nije vraćalo. Nisam imao pojma tko je ta djevojka koja tako nepokretno leži teško dišući i pored koje sam sve do nekoliko časaka i ja ležao. Nagnuo sam se nad nju i pažljivo joj pogledao lice, ali uzalud: sjećanje nije dolazilo.
Zubi su joj bljeskali u tami, a teško disanje kao da je postalo još teže. Na goloj ruci, bila je gola, baš kao što sam i ja sam i dalje bio gol, primijetio sam mnoštvo uboda. Nije me to nimalo iznenadilo. Ne nakon onog što sam otkrio u kupaonici. Pomilovao sam joj ruku, ali djevojka nije reagirala. Prstom sam joj podigao očni kapak i uplašio se: bjeloočnica je zurila u ništa i brzo sam odmaknuo ruku i uplašeno ustuknuo.
Bosa mi je noga udarila u nešto glatko i ledeno. Sagnuo sam i shvatio da gledam u gotovo punu bocu "Ballantines" viskija. Ležala je na podu i bila čvrsto zatvorena. Srećom.
Posegnuo sam prema zlatnoj tekućini koja će mi donijeti smirenje, istog trena zaboravljajući na djevojku i njen neobičan san. Otvorio sam bocu i kad je mirisni duh izletio iz nje, požudno sam ga udahnuo i uzdrhtao. Potegao sam ravno iz boce. Tko mari za čašu? Potegao sam još jednom. Pa još jednom.
Osjećajući olakšanje, osjećajući kako ću za koji trenutak moći mirno i suvislo razmišljati, kako će se zbrkane misli umiriti i zatim nestati, potražio sam pogledom cigarete i konačno ih ugledao: nalazile su se također na podu, odbačene, pretpostavljao sam, kad smo djevojka i ja prestali s opijanjem i pograbili jedno drugo.
Djevojka je zastenjala u snu i ja sam je pogledao. Potegao sam još jednom iz boce i sa bocom u ruci, počeo šetati polumrakom sobe u potrazi za svojom odjećom. Bilo ju je posvuda i pitao sam se, jer sad sam već i o nečem drugom mogao misliti, a ne samo o tome kako pićem smiriti ustreptale živce, što li smo to djevojka i ja izvodili? Ganjali jedno drugo? Je li i ona bila pijana isto toliko koliko i ja? Ili je više voljela onu drugu stvar? Ah, zar je to sad važno?
Navukavši traperice, košulju i maju, jer bilo je hladno, ledeni je zrak dopirao kroz poluotvoreni prozor, osjetio sam se malo sigurnijim. Prišao sam prozoru i pogledao dole, u dubinu. Nalazio sam se visoko, visoko i zavrtjelo mi se u glavi. Ponovo sam provirio kroz prozor, ovaj puta polako i pažljivo, pripremljen u duhu za visinu.
Shvatio sam da se spušta večer. Čitav smo dan prespavali, djevojka i ja. Ma tko ona bila. I vrijeme je da ustane. Ponovo sam otpio i požudno uvukao dim, osjećajući besmislenu sreću zbog toga što mi utroba, a ni prsti, više ne podrhtavaju. Sad već gotovo čvrstim korakom, prišao sam krevetu i pružio ruku prema usnuloj djevojci.
U tom se trenutka djevojka, onako gola i bijela u polutami, naglo uspravi u sjedeći položaj, oči joj se širom otvore, usta također. Ali nikakav zvuk nije izašao iz otvorenih usta u kojima sam naslućivao krik. Zatim joj se čitavo tijelo zatrese u grču koji mi aktivira sjećanje i prisjetim se kako je vriskala u mom naručju grčeći se dok smo vodili ljubav. Dvoje izgubljenih tješili su jedno drugo u pomahnitaloj noći. I tu je sjećanje, ako se taj mali fragment uopće mogao nazvati sjećanjem, prestalo, nestajalo u magli alkoholnog ludila.
Zapanjeno sam, sa bocom u ruci i cigaretom u ustima gledao kako se djevojka ruši na leđa, male joj se grudi tresu, pada na krevet. I znao sam istog trenutka da je mrtva. Mrtva da više od toga mrtva ni ne može biti. Ne znam kako sam to znao, ali znao sam, osjećao sam to svakom žilicom svog tijela koje je ponovo počelo podrhtavati. Ovog puta zbog straha, ne zbog bola.
Što ću sad? Gdje sam? Što, ako netko naiđe? Ima li još koga u stanu? Mogu li ...
A onda sam naredio samom sebi da prekinem s tim sranjem, da se prestanem ponašati poput pičkice, da se uspravim, ostanem muško. Možda ludo i pijano, ali usprkos tome muško.
Ne ispuštajući bocu iz ruke, pažljivo sam obišao čitavu sobu koja je mirisala na seks, na znoj, a najviše se osjećao smrad popušenih cigareta. Pretresao sam joj torbicu i pokupio svu lovu. Zapanjio sam se shvativši kolika je to svota. Potrajati će mjesec dana. Najmanje! Neka bogata kučka mora da je bila. Nikakve iskaznice pomoću koje bi konačno saznao ime djevojke sa kojom sam proveo noć i kojoj sam bio posljednji muškarac u njenom životu. Pronašao sam još jednu bocu "Ballantines" položenu uz krevet, strpao sam je za pojas, uvukavši prazan trbuh koliko god sam mogao. Kad sam posljednji put jeo?
Izlazeći iz sobe i tiho zatvarajući vrata iza sebe, pošao sam niz dugačak hodnik prema smeđim vratima. Sva su ostala bila bijele boje i zbog toga sam pretpostavio, kako smeđa vrata vode u slobodu. Izlaz iz stana. Na pola hodnika sjetio sam se onog bjelila u kupaonici i vratio se po njega. Biti će love do neba, kad ga prodam, jer to sranje ne uzimam, ostavljam to ovakvima kao što je ova sa kojom sam proveo noć. Ja sam pametniji. Držim se cuge. Cugu poznajem. I ona mene.
Sjurio sam se niz pet beskonačnih katova i izjurio na ulicu. Požudno sam udisao večernji zrak, potežući povremeno iz boce, radujući se što sam živ.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Litica



Vilko je, naravno, liticu viđao mnogo puta prije ovog dana. Svaki put, kad bi u onim dalekim vremenima trčao šumom, uska ugažena staza dovela bi ga do podnožja litice ispod koje je morao proći, ako se namjeravao popeti uz brdo do onih prokletih bunkera zaostalih još iz dalekih ratova. Bio je to duži i najteži put kojim je volio trčati i bila je potrebna velika snaga u nogama da bi ga se uspješno pretrčalo.
Staza je bila vijugava, vrlo uska, kamenita, a oko nje rasla je kadulja koja bi, kad bi joj nastupilo doba cvjetanja, predivno mirisala. A visoki borovi pružali su hladovinu i po najtoplijem ljetnom danu. Vilko bi lagano trčeći širom otvarao usta i požudno udisao mirisni zrak, puneći pluća zadovoljstvom. Na liticu nije obraćao pažnju. Nije ga zanimala. Mislio je na kozju stazu koju mora pretrčati i koja će ga dovesti ravno na vrh litice, sa koje puca predivan vidik. Gore, na vrhu litice, stajao bi jedan dugi i zadovoljni trenutak i pogledom milovao udaljena i poznata brda. A zadovoljstvo zbog snage koju bi osjećao uz umor kojeg je pobjeđivao, izmamilo bi svaki put osmjeh na njegovo znojno i zažareno lice.
Više nema toga. Ne trči više. Gotovo je. Ostalo je samo hodanje koje ga nije sasvim zadovoljavalo. Hodanje mu nije tjeralo krv na brže strujanje, nije pričinjavalo neko posebno zadovoljstvo. Pa se odvažio na brzi hod uz strmo brdo. I tada je, tek tada, počeo na liticu gledati drugačijim pogledom. Ulijevala mu je strahopoštovanje. Osjećao je kako ga zove. Mami. Doziva.
Sam, bez Dorine, koja je bez njega otputovala na ljetovanje, često bi sa kujicom Loksi hodao šumom. I svaki bi put zastao iznad litice, gledajući u ponor ispod nje. Visoka pedesetak metara i gotovo kao nožem odrezana od brda, ulijevala je strahopoštovanje.
Pažljivo zagledajući, Vilko je primijetio nešto što je podsjećalo na stazu, ali što nikako nije bila staza. Moglo se tom "stazom" popeti. Teško i sa mukom, ali moglo se. I čim je to pomislio, Vilko je odlučio popeti se uz vražju litici ispod koje je bezbroj puta protrčao i sa koje je bezbroj puta promatrao panoramu.
- Popeti ću se uz tebe - glasno je rekao u vjetar, stojeći na rubu litice i u glavi zacrtavajući zamišljeni put.
Pas se do njegovih nogu uzvrpoljio i zacvilio. Vilko se sagnuo, potapšao Loksi po maloj glavi i rekao:
- Ne ti, curo. Ti ćeš taj dan, kad se odlučim na ovu ludost, ostati kući.

I evo ga. Taj je dan konačno osvanuo. Jesen samo što je otpočela, dan je bio bez vjetra, lišće je mirovalo, toplo je, ali ne previše. Idealno za penjanje. Za osvajanje litice koja se činila neosvojivom.
Što bi rekla Dorina da ga sad vidi?
Vratila se s ljetovanja i pozvala ga i Vilko je otišao kod nje i bilo je dobro, Ali ... nešto se promijenilo, nešto kao da je nedostajalo. Nije znao što i nije to mogao imenovati i baš zbog toga ga kopkalo. Je li bila s drugim?

- Jesi li bio sa kojom - upitala je Dorina upravo u tom času dok mu je ona misao još uvijek strujala krvnim žilama - dok me nije bilo?
Nije bio. Nije osjećao potrebu. Da joj to prizna?
- A ti? - uzvratio je pitanjem. - Ti si bila na ljetovanju, ti si se provodila.
- Naravno da nisam - uvrijeđeno je odgovorila Dorina, a kosa neobične boje divlje se zatresla zbog njenog odmahivanja glavom: tjerala je i samu misao od sebe, shvatio je Vilko i bilo mu drago.
- Nisam ni ja - rekao joj je u kosu i privukao k sebi, bliže, da osjeti njeno dugo i vretenasto tijelo koje mu je nedostajalo. - Znaš, nisam baš u cvijetu mladosti i nije mi teško bez seksa izdržati desetak dana.
- Za starca kakvim se prikazuješ - rekla je ona smijuljeći se na Vilkovim grudima i on je osjećao njen dah koji ga draškao - nisi toliko ni loš.
- Mislio sam na tebe -priznao je Vilko.
- Ozbiljno? - Podigla je glavu s njegovih grudi i nalaktila se u krevetu, zagledavši mu se pravo u oči. - Jesi li mnogo mislio na mene?
- Jesam, prilično.
- Zašto je onda ovako? - upitala je ona žalosno.
- Ah! I ti osjećaš ...
- Naravno da osjećam - ljutito je rekla. - Nešto kao da se promijenilo.
- Što?
- Ne znam, ali dala bih deset godina života da doznam - rekla je strastveno Dorina, a Vilko je tog trenutka odlučio: sutra! Sutra je taj dan, sutra se penje na liticu.
- Što sam sad nesmotrenog rekla? - upitala ga je.
- Ništa, sve u redu - rekao je Vilko. - Zašto pitaš?
- Tvoj pogled - odgovorila je ona.
- Što je s mojim pogledom?
- Promijenio se. Sasvim se promijenio. Kao da si ...
- Kao da sam što?
Nije odgovorila. Ponovo je spustila glavu na njegove i grudi i Vilko je nastavio milovati kosu koju je toliko volio.

Litica se nadvisila nad njega, a Vilko je uzdignute glave prkosno gledao u nju, nastojeći memorirati "stazu" koja je postojala samo u njegovo umu. Pamtio je svaki znak koji mu može pomoći i zatim, duboko udahnuvši i popivši mali gutljaj vode koju je ponio sobom, počne uspon.
U početku je bilo sasvim lako i dobro je napredovao, ali onda iznenada dođe do strmog, sasvim strmog dijela i shvati da je promašio. U zamišljenom putu nije bilo tolike strmine. Pogrešno je skrenuo. Da se vrati? Napredovao je već približno tridesetak metara u visinu i nije se želio vraćati. Gubiti poziciju.
Stajao je priljubljen uz stijenu, dok mu je sunce grijalo leđa i razmišljao. Zatim ugleda onaj sivi kamen sa malim i sasvim kržljavim borićem i shvati: dočepa li se borića, može se pomoću njega izvući i ponovo se naći na njegovoj zamišljenoj stazi koja to nije bila. Ispruži ruku koliko god je mogao, ali do zelenila koje se nikako nije moglo nazvati stablo, još nije dopirao ni vršcima prstiju. Osjetivši kako gubi ravnotežu, ne razmišljajući, sasvim nagonski, jednostavno se opusti i prokliže malo naniže. Pravo do borića za kojeg se čvrsto prihvati objema šakama.
Pogleda prema gore i vrh mu se učini beskrajno dalekim. Ujedno osjeti i bol u desnoj nozi. Kao da mu nešto nije u redu s zglobom.
Vilko obori pogled u namjeri pogledati nožni zglob, ali ugleda provaliju ispod svojih nogu i divlje uzbuđenje pomiješano s strahom, jurne mu žilama. Prisili se smiriti i prikovati pogled za članak na nozi, zanemarujući provaliju ispod sebe, ne obraćajući pažnju na dubinu. Nije važna provalija, samo je članak iznad stopala važan.
Ugleda poderanu čarapu i krv kako se polako slijeva preko čarape i tenisice. Mora da je zarezotina prilično duboka. A nije ni osjetio udarac. Uzbuđenje …
Kako zaustaviti krv? Shvati da je to nemoguće i kako mu ništa drugo nije preostalo, nego nastaviti se penjati. Samo prema gore. I još gore. I nikako ne gledati dole. Zaboraviti na to što se nalazi ispod njegovih nogu. Samo je ono gore važno. Ništa drugo. Ništa više. Samo prema gore!
I onda, činilo mu se nakon dugog, dugog vremena, odjednom se pred njegovim očima otvori pogled na proplanak i Vilko shvati da je dopuzao do vrha, ostavivši liticu sa njenih strmih pedesetak metara iza sebe.
- Čovječe - reče muškarac kojeg Vilko tek sad ugleda, posljednjim korakom stupajući na proplanak - što vam je to trebalo?
Vilko se nasmije i sagne, pa zagleda u ranjen zglob. Ružno je otekao i već su se na toj neuobičajenoj debljini oslikavale dugine boje.
- Jedno sam vrijeme mislio da nećete uspjeti - reče muškarac
- Uspio sam - ponosno reče Vilko i shvati kako to mora glupo zvučati, pa obori pogled.
- Povrijedili ste se - primijeti muškarac. - Za razliku od vas, do vrha sam stigao kolima, željan svježeg zraka. Odbaciti ću vas kući. Ne možete hodati s takvom nogom.
Vilko zausti odbiti ponudu, ali se predomisli. S takvim zglobom bilo bi pravo mučenje hodati još približno pet kilometara do kuće.
- Hvala vam - reče osmjehujući se. - I zahvalan sam na ponudi.

Dorina je nazvala već sutradan.
- Je li to istina? - upitala je, a on je, držeći omotanu nogu visoko na pisaćem stolu pored monitora, zamišljao kako ljutito skuplja usta.
- Što to?
- Znaš ti! - odrezala je. - Mogao si poginuti!
- Tko ti je rekao?
- Nije važno! - ponovo je odrezala: sasvim neuobičajeno za njenu uobičajenu blagost. - Je li istina?
- Istina je.
- Dolazim odmah! - rekla je i prekinula vezu.
Vilko se nasmiješi. Još nikad Dorina nije bila kod njega, u njegovom stanu, uvijek bi on odlazio k njoj. A sad dolazi.
I dalje se osmjehujući, Vilko spusti nogu sa stola, pripremajući se za Dorinin dolazak i osjećajući uzbuđenje zbog toga. Vratilo se ono što je nedostajalo između njih. Vratilo se, osjeća to, a siguran je, kako i Dorina osjeća.
Još je jedna litica pobijeđena.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 9. listopada 2010.

Hraniti uspomenu



Prvo sjećanje na mog starog pomalo je mutno. Godine se ispriječile između tog događaja i mog sjećanja i zamaglile sam događaj, ali i dan danas u duhu jasno se vidim kako, kao sasvim mali klinjo, tek su mi dvije godine i šest mjeseci, sjedim ocu na koljenima u ogromnoj kuhinji sa visokim stropom. ( Naravno, kuhinja ni izdaleka nije bila toliko velika: posjetio sam je jednom mnogo godina kasnije, kao dvadeset i petogodišnji pomorac: iz luke Kopar zaletjeli smo se taksijem u Portorož i posjetio sam kuću i susjedu iz svog najranijeg djetinjstva.) U peći su pucketala drva i bilo je ugodno toplo, a očev miran glas i njegov miris, koji mi je ulijevao sigurnost, osigurali su mi uživanje u slušanju priče koju mi je pripovijedao. Tog se dana moja sestra rađala, ja to nisam onda shvaćao, ali sjećam se sasvim jasno svoje velike sreće što sam na očevim koljenima i što me njegove ruke grle.

Iduće sjećanje odvaja se od te večeri otprilike dvije do tri godine. Znam to, jer sam u školu krenuo sa šest godina, a događaj s ocem odigrao se u vrtiću.
Spavao sam. Bilo je poslijepodne i svako smo poslijepodne spavali u vrtiću, nakon čega bi gledali lutkarsku predstavu koju smo svi naprosto obožavali. Iz najdubljeg me sna vratila u stvarnost nježna ruka tete, koja mi je tiho šapnula da me otac čeka vani, ispred zgrade vrtića.
Uzbuđeno sam disao žureći se u susret ocu. Sjedio je na sivom zidiću, bio je u uniformi, sjećam se sasvim jasno jahaćih hlača maslinaste boje. Nasmijao mi se i mahnuo, a ja sam potrčao prema njemu, u njegov zagrljaj. Uniforma mu je mirisala na šumu, na pustolovine i ja sam požudno udisao taj miris. Volio sam miris svog oca. I sjećam se, kad god bi odlazio, a odlazio je često na vojne vježbe, ja bih se ujutro uvukao u njegov krevet i mirisao jastučnicu na kojoj je noć prije počivala tatina glava. Tatin mi je miris ulijevao snagu i sigurnost.

Gotovo nikad nismo bili zajedno, moj tata i ja. Slali su ga na doškolovanje, gdje bi napredovao za jedan čin i odmah zatim ga, nakon samo nekoliko dana provedenih s obitelji, pozivali na još jednu vojnu vježbu.
Naravno da sam se ponosio svojim tatom-vojnikom! I svuda ga pratio u stopu, gdje god je to bilo moguće. Volio sam s njime otići u kasarnu i muvati se po ogromnom vježbalištu. Fascinirala me je neprestana aktivnost koja se odigravala pred mojim znatiželjnim očima. Koju nisam shvaćao. Ali to nije ni bilo važno! Jer, ako moj tata učestvuje u takvom nečem, mora da je važno. Drugačije ne može biti.
Jednog su mi jutra podoficiri pripremili zamku. Istog časa kad me moj tata ostavio samog, a on otišao obavljati tajanstvene poslove, gurnuli su mi veliku i smeđu i mokru krpu u ruke.
- Izribaj čitav hodnik! - naredili su strogim glasom i prije nego li što će otići i ostaviti me samog sa ogromnom kantom vode, četkom i krpom koju sam nevoljko držao u ruci, dobacili su prijeteći: - Sve ćemo pažljivo pregledati!
Gledao sam za njima, bilo ih je, mislim, petorica, kako čvrstim vojničkim koracima marširaju ne okrećući se, sigurni, da će njihova zapovijed biti izvršena. Zatim sam buljio u kantu, pa u dugačak hodnik kojemu kao da nije bilo kraja. A onda sam skupio svu snagu jednog petogodišnjaka, tresnuo mokru krpu u kantu, ne mareći što je voda prsnula na sve strane i trkom pobjegao.
Nikad više nisam došao u kasarnu, a moja želja za vojničkim pustolovnim životom, jednostavno je isparila.

Nekako u to vrijeme naučio sam čitati i počeo gutati knjige, pa mi kasarna i vojničko šepurenje nije nedostajalo. Novi se svijet, i ne samo jedan, već mnoštvo svjetova, odjednom počelo otvarati ispred mene. Uživao sam.
Sjećam se, kako mi je tata donosio čitave snopove knjiga, a ja ih požudno listao. Zatim sam naletio na nepoznata slova.
- To je ćirilica - objasnio mi je tata. - Nauči je. Uspoređuj s latinicom. Uvijek je dobro znati što više.
"Uvijek je dobro znati što više", rekao je, a meni se to dopalo. Mislio sam da moj tata sve zna. Jer na svako pitanje koje bih mu postavio, on je znao odgovor. I ne samo to, već mi je strpljivo i birajući riječi objašnjavao sve dok ne bih savršeno shvatio. Silno sam ga volio zbog toga.

I onda, još jedno preseljenje. Iz Portoroža, malog gradića koji u ono vrijeme još nije bilo poznato turističko mjesto, u Rijeku, veliku luku.
Nova sredina na koju sam se morao naviknuti. Sa tatom sam šetao obalom i upoznavao grad. Ubrzo sam se odvažio na samostalna skitanja. I još brže, kako mi se činilo, oca su još jednom poslali u drugi grad, daleko od nas, u Beograd.
Sjećam se, kako sam sa čežnjom očekivao državne praznike, kad bi tata stizao iz Beograda. Iz nekog je razloga uvijek stizao noću. Budio bi me tiho i ja bih ga radosno grlio, znajući, i unaprijed se radujući tome, da ću ujutro uskočiti u njegov krevet, udisati njegov miris i slušati njegove ratne priče.

Volio sam ratne priče i mislio sam, da su svi ljudi heroji. Trinaest mi je godina bilo, kad mi je knjigu "Odsustvo do buđenja" od Leon Urisa posudio moj prijatelj Bobo.
- Pročitaj je - rekao mi je Bobo. - Odlična knjiga.
Vjerovao sam njegovoj preporuci. Bio je prvi kojeg sam upoznao u Rijeci, stanovao je kat ispod mene. Čitao sam knjigu bez daha, zanoseći se junačkim ratovanjem američkih marinaca.
- Evo - rekao mi je otac, shvativši što se događa u meni. - Pročitaj ovo. I nauči što je i kakav je rat.
Bila je to knjiga "Na zapadu ništa novo" od E.M. Remarq-a. I nju sam pročitao u dahu i od tog dana postao uvjereni pacifist.

Unatoč neprestanom čitanju svega i svačega, nisam bio dobar đak. Nisam bio discipliniran. Ima li to veze s onom mokrom krpom i kantom vode? Jednostavno se nisam mogao prisiliti i svakodnevno učiti. Nastavnici su govorili da sam inteligentan, ali da ne želim učiti. Istina je, da me nisu znali zainteresirati svojim suhoparnim predavanjima. Bili su mi dosadni i kad me otac, došavši još jednom iz Beograda na kratko vrijeme u Rijeku, posjetiti porodicu, zapitao za razlog tolikog broja negativnih ocjena i neopravdanih sati, skupio sam svu hrabrost i rekao:
- Dosadni su. Svi su dosadni.
- Ali ne možeš bez škole - rekao mi je tata. - To ti je barem jasno, je li?
Nisam znao što odgovoriti. Znao sam da je on u pravu, naravno, ali odgovor sam nisam znao pronaći. Nadao sam se da će ga on umjesto mene pronaći. Što je i učinio. Potegao je neke veze i zaposlio me na "Jugoliniji" koja je u to vrijeme imala mnoštvo brodova i bila div u državi. Nije bilo idealno, jer uključivalo je i četiri mjeseca nastave, zatim plovidba i tako tri godine.
- Malo škole, malo mora - rekao je moj stari osmjehujući se mom zapanjenom licu. - Dogovoreno?
- Dogovoreno!

Kasnije, onda mi se činilo mnogo kasnije, kad mi je bilo već osamnaest i kad sam već preplovio dva oceana i nekoliko mora, naš se odnos promijenio. Više je sa mnom postupao kao s prijateljem, nikad mi nije naguravao svoje odluke. Uspio se vratiti u Rijeku, nije morao ostati na dužnosti u Beogradu i još smo jednom bili zajedno.
Sjećam se jedne ružne pijanke na plesu, nakon koje mi je bilo mučno i noću sam povraćao u toaletu. Što je moj stari, naravno, čuo. Ali nije ustao i držao mi bukvicu, kao što bi učinila većina očeva. Mirno je sačekao jutro, bilo je toplo nedjeljno jesenje jutro i pošli smo na našu uobičajenu šetnju.
- Idemo na pivicu - rekao je i uveo me u lokal. - Vruće je i prijati će nam.
Bio je u pravu što se tiče vrućine, ali mi pivo nije prijalo.
- Čuo sam te noćas - rekao je moj stari tiho. - Počeo si previše piti. Sasvim si se uživio u mornarski život. Čuvaj se. Nastaviš li tako, postati ćeš alkoholičar.
U glasu mu nije bilo predbacivanja, prijetnji, već samo čista konstatacija podvučena žalošću. Njegovom žalošću. Silno sam ga volio tog trenutka. Poželio sam ga zagrliti i poljubiti ga u uvijek svježe obrijani obraz, ali bilo me stid. Ne radiš takvog što kad ti je osamnaest.

Tri godine kasnije, kad mi je bila nepuna dvadeset i jedna godina, a njemu nepuna četrdeset i četvrta, moj je otac bio mrtav. Saobraćajna nesreća.
Koliko sam ukupno vremena proveo sa njim? Malo! Ponekad mi se čini suviše malo. Gotovo ništa. Znam da mi je uvijek nedostajao, kao što mi nedostaje i danas. Danas mu je rođendan. I neprekidno mislim na njega. I ne samo danas, svakog dana. Nikad ne prođe dan, a da se ne sjetim naših razgovora, nedjeljnih šetnji. Ponovo gledam filmove koje sam sa njim kao dijete gledao. Sjećam se, neprestano se sjećam. Hranim uspomenu. Na svog tatu.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 3. listopada 2010.

Obnavljanje prijateljstva



Facebook. Ili fejs. Kako vam drago. Meni je svejedno. Mnogo mi je toga postalo svejedno u posljednje vrijeme. Rijetko se uzbuđujem zbog bilo čega. Nije baš da mi je svejedno, ali na većinu se gadosti koje se događaju u zemlji i okolici samo nasmijem. I odmahnem rukom. Jer što drugo učiniti? Koliko god se ja ljutio, pjenio, ni jednu jedinu činjenicu ne mogu ispraviti. Shvatio sam to, nakon mnogih ljutnji i bjesova i konačno popustio, naučio obuzdavati svoje emocije. Uživati u miru, u tišini, smijuljeći se ljudskoj gluposti.
Dakle, da se vratim na temu, visim ja tog dana fejsu i dosađujem se, kad iz daleke prošlosti iskoči jedno ime. Naravno, u zahtjevu za prijateljstvom. Gledam u to toliko poznato ime, a tako dugo vremena neizgovoreno glasno i prisjećam se. Prošlo je već ...

... punih dvadeset i dvije godine, a da se nismo sastali Bero i ja. Sprijateljili smo se i družili dvije ili tri godine u ona daleka vremena. On bi znao navratiti već ujutro k meni, pa bi zajedno izašli na ulicu, malo šetali, a zatim mnogo pili. Svi smo tada mnogo pili. Bili smo bezbrižni, snažni i rugali smo se životu pijući enormne količine alkohola i prisjećajući se onih dalekih dana kad smo plovili.
Svi smo, osim Bere, bili dugogodišnji pomorci. A Bero je želio postati pomorac, pa je znatiželjno slušao naše mornarske priče, pretvarajući se zamalo u veliko uho. To što je bio oko petnaest godina mlađi od nas, nikome nije smetalo. Odnosili smo se prema njemu kao s ravnopravnim članom naše družine i bilo je očito da mu to silno imponira. Neprestano nas je bombardirao s pitanjima.
Kad si već na brodu, gdje je bolje raditi: na palubi ili u strojarnici? Koliko košta "matrikula", pomorska knjižica? Koliko pregleda moraš učiniti, da bi dobio pomorsku knjižicu? Koji su to pregledi? Kako ...
Pitanjima nikad nije bilo kraja i smijali smo se tome. Pomogli smo mu našim znanjem i iskustvom koliko smo mogli. Dali smo mu adrese kompanija na kojima smo mi sami nekad plovili, pomalo mu zavideći. Mi smo se opraštali s tridesetim godinama života, a Bero je još bio daleko od njih i ispred njega se pružalo nepregledno mnogo plavih valova. Uz bocu vina sastavili smo molbu za ukrcaj na mom pisaćem stroju i nekoliko sam kopija uručio Beri.
- Ako se ukrcam - obećao mi je tada - i kad se vratim, pasti će takva pijanka, da će se o njoj godinama govoriti.
- Ukrcati ćeš se - hrabrio sam ga. - Mlad si, zdrav, snažan. Takvi su im ljudi uvijek potrebni.
I onda je jednog dana naprosto nestao. Ni sa kim se nije oprostio, nikome nije rekao da odlazi. Samo ga više nije bilo. U početku nismo to ni primijetili, jer bilo je uobičajeno izostati nekoliko dana, prestati sa pijankom i odmarati se u tišini doma. Skupljati snage, tako smo to zvali. Ali nikad to ne bi predugo potrajalo i onaj koji bi na nekoliko dana nestao, vratio bi se nasmijan i svjež i počastio sa nekoliko rundi društvo.
- Gdje je Bero? - upitao je netko i svi su se zagledali u mene.
- Što buljite u mene? - upitao sam ih.
- Kod tebe je dolazio, u tvoj stan. Ti si ga uveo u društvo.
Bila je to istina i samo sam klimnuo glavom. Što sam drugo mogao?
- Ne znaš što je sa njim? - pitali su me.
- Nije ti se javio?
- Nije - odgovarao sam poslušno i strpljivo, osjećajući nelagodu, možda čak i malo stida.
- Nestao dečko! - primijetio je jedan od nas i istresao čašu. - Toliko o prijateljstvu. Neka ga prati mirno more.
Svi smo šutke ispraznili čaše u to ime.

I eto, sad taj isti Bero, koji je onako naprasno nestao iz našeg društva, traži moje prijateljstvo na popularnom fejsu, novom mediju, koji u vrijeme našeg druženja nije ni postojao.
Dok sam klikom potvrđivao prijem zahtjeva, osjećajući nelagodu zbog te misli, zapitao sam se: što li mu sad treba? Dvadeset i dvije godine se nije javio. Ni jednom jedinom riječju. Ni razglednicom iz neke luke. Nije me došao posjetiti. Da pijanku o kojoj će se godinama pričati nije nikad ni platio, ne moram ni reći. Nekoliko sam ga puta sreo na Korzu, ne više od pet puta tijekom svih ovih godina i samo bi klimnuli jedan drugom, produžujući svatko svojim putem.
Niti sat kasnije, porukom na fejsu molio me za sastanak. Odgovorio sam mu odmah i upravo sam htio napisati kako ću u čast ponovnog sastanka ispeći brdo palačinki sa sirom, prisjetivši koliko sam to mnogo puta prije učinio i koliko ih je Bero volio, kad me neka do tada nepoznata opreznost zaustavi. Umjesto na palačinke, pozvao sam ga na kavu. Samo na kavu.

Razgovor je, kad je Bero sutradan došao, naravno zapinjao. Izgubili smo bliskost. Ništa više nije ostalo. I priznajem, dok sam slušao njegovu životnu žalopojku, nisam osjećao sućut.
Oženio se, pričao mi je nervozno gledajući u pod. Ima sina. Žena ga izbacila iz stana kojeg im je njen otac kupio. Dobio je otkaz. Da, već nekoliko godina ne plovi. Zaposlio se na kopnu, radi obitelji. I sad ovo ...
Trajalo je gotovo dva sata. Osjećao sam kako još nešto želi reći, ali nikako da se odvaži na to. Šutio sam, nisam zapitkivao. Nisam ga želio pitanjima ohrabrivati. Govorio je o našem nekadašnjem druženju, dajući mi naslutiti kako želi obnoviti prijateljstvo. Ali mu nisam osjetio nostalgiju u glasu, nije joj ni traga bilo. Kao da je govorio napamet naučenu lekciju. Za koju je pretpostavljao da je želim čuti.

Sutradan, i opet sam bio na fejsu, mobitel se oglasi. Poruka. Od Bere.
"Možeš li mi posuditi ..."

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.