Hraniti uspomenu

Prvo sjećanje na mog starog pomalo je mutno. Godine se ispriječile između tog događaja i mog sjećanja i zamaglile sam događaj, ali i dan danas u duhu jasno se vidim kako, kao sasvim mali klinjo, tek su mi dvije godine i šest mjeseci, sjedim ocu na koljenima u ogromnoj kuhinji sa visokim stropom. ( Naravno, kuhinja ni izdaleka nije bila toliko velika: posjetio sam je jednom mnogo godina kasnije, kao dvadeset i petogodišnji pomorac: iz luke Kopar zaletjeli smo se taksijem u Portorož i posjetio sam kuću i susjedu iz svog najranijeg djetinjstva.) U peći su pucketala drva i bilo je ugodno toplo, a očev miran glas i njegov miris, koji mi je ulijevao sigurnost, osigurali su mi uživanje u slušanju priče koju mi je pripovijedao. Tog se dana moja sestra rađala, ja to nisam onda shvaćao, ali sjećam se sasvim jasno svoje velike sreće što sam na očevim koljenima i što me njegove ruke grle.

Iduće sjećanje odvaja se od te večeri otprilike dvije do tri godine. Znam to, jer sam u školu krenuo sa šest godina, a događaj s ocem odigrao se u vrtiću.
Spavao sam. Bilo je poslijepodne i svako smo poslijepodne spavali u vrtiću, nakon čega bi gledali lutkarsku predstavu koju smo svi naprosto obožavali. Iz najdubljeg me sna vratila u stvarnost nježna ruka tete, koja mi je tiho šapnula da me otac čeka vani, ispred zgrade vrtića.
Uzbuđeno sam disao žureći se u susret ocu. Sjedio je na sivom zidiću, bio je u uniformi, sjećam se sasvim jasno jahaćih hlača maslinaste boje. Nasmijao mi se i mahnuo, a ja sam potrčao prema njemu, u njegov zagrljaj. Uniforma mu je mirisala na šumu, na pustolovine i ja sam požudno udisao taj miris. Volio sam miris svog oca. I sjećam se, kad god bi odlazio, a odlazio je često na vojne vježbe, ja bih se ujutro uvukao u njegov krevet i mirisao jastučnicu na kojoj je noć prije počivala tatina glava. Tatin mi je miris ulijevao snagu i sigurnost.

Gotovo nikad nismo bili zajedno, moj tata i ja. Slali su ga na doškolovanje, gdje bi napredovao za jedan čin i odmah zatim ga, nakon samo nekoliko dana provedenih s obitelji, pozivali na još jednu vojnu vježbu.
Naravno da sam se ponosio svojim tatom-vojnikom! I svuda ga pratio u stopu, gdje god je to bilo moguće. Volio sam s njime otići u kasarnu i muvati se po ogromnom vježbalištu. Fascinirala me je neprestana aktivnost koja se odigravala pred mojim znatiželjnim očima. Koju nisam shvaćao. Ali to nije ni bilo važno! Jer, ako moj tata učestvuje u takvom nečem, mora da je važno. Drugačije ne može biti.
Jednog su mi jutra podoficiri pripremili zamku. Istog časa kad me moj tata ostavio samog, a on otišao obavljati tajanstvene poslove, gurnuli su mi veliku i smeđu i mokru krpu u ruke.
- Izribaj čitav hodnik! - naredili su strogim glasom i prije nego li što će otići i ostaviti me samog sa ogromnom kantom vode, četkom i krpom koju sam nevoljko držao u ruci, dobacili su prijeteći: - Sve ćemo pažljivo pregledati!
Gledao sam za njima, bilo ih je, mislim, petorica, kako čvrstim vojničkim koracima marširaju ne okrećući se, sigurni, da će njihova zapovijed biti izvršena. Zatim sam buljio u kantu, pa u dugačak hodnik kojemu kao da nije bilo kraja. A onda sam skupio svu snagu jednog petogodišnjaka, tresnuo mokru krpu u kantu, ne mareći što je voda prsnula na sve strane i trkom pobjegao.
Nikad više nisam došao u kasarnu, a moja želja za vojničkim pustolovnim životom, jednostavno je isparila.

Nekako u to vrijeme naučio sam čitati i počeo gutati knjige, pa mi kasarna i vojničko šepurenje nije nedostajalo. Novi se svijet, i ne samo jedan, već mnoštvo svjetova, odjednom počelo otvarati ispred mene. Uživao sam.
Sjećam se, kako mi je tata donosio čitave snopove knjiga, a ja ih požudno listao. Zatim sam naletio na nepoznata slova.
- To je ćirilica - objasnio mi je tata. - Nauči je. Uspoređuj s latinicom. Uvijek je dobro znati što više.
"Uvijek je dobro znati što više", rekao je, a meni se to dopalo. Mislio sam da moj tata sve zna. Jer na svako pitanje koje bih mu postavio, on je znao odgovor. I ne samo to, već mi je strpljivo i birajući riječi objašnjavao sve dok ne bih savršeno shvatio. Silno sam ga volio zbog toga.

I onda, još jedno preseljenje. Iz Portoroža, malog gradića koji u ono vrijeme još nije bilo poznato turističko mjesto, u Rijeku, veliku luku.
Nova sredina na koju sam se morao naviknuti. Sa tatom sam šetao obalom i upoznavao grad. Ubrzo sam se odvažio na samostalna skitanja. I još brže, kako mi se činilo, oca su još jednom poslali u drugi grad, daleko od nas, u Beograd.
Sjećam se, kako sam sa čežnjom očekivao državne praznike, kad bi tata stizao iz Beograda. Iz nekog je razloga uvijek stizao noću. Budio bi me tiho i ja bih ga radosno grlio, znajući, i unaprijed se radujući tome, da ću ujutro uskočiti u njegov krevet, udisati njegov miris i slušati njegove ratne priče.

Volio sam ratne priče i mislio sam, da su svi ljudi heroji. Trinaest mi je godina bilo, kad mi je knjigu "Odsustvo do buđenja" od Leon Urisa posudio moj prijatelj Bobo.
- Pročitaj je - rekao mi je Bobo. - Odlična knjiga.
Vjerovao sam njegovoj preporuci. Bio je prvi kojeg sam upoznao u Rijeci, stanovao je kat ispod mene. Čitao sam knjigu bez daha, zanoseći se junačkim ratovanjem američkih marinaca.
- Evo - rekao mi je otac, shvativši što se događa u meni. - Pročitaj ovo. I nauči što je i kakav je rat.
Bila je to knjiga "Na zapadu ništa novo" od E.M. Remarq-a. I nju sam pročitao u dahu i od tog dana postao uvjereni pacifist.

Unatoč neprestanom čitanju svega i svačega, nisam bio dobar đak. Nisam bio discipliniran. Ima li to veze s onom mokrom krpom i kantom vode? Jednostavno se nisam mogao prisiliti i svakodnevno učiti. Nastavnici su govorili da sam inteligentan, ali da ne želim učiti. Istina je, da me nisu znali zainteresirati svojim suhoparnim predavanjima. Bili su mi dosadni i kad me otac, došavši još jednom iz Beograda na kratko vrijeme u Rijeku, posjetiti porodicu, zapitao za razlog tolikog broja negativnih ocjena i neopravdanih sati, skupio sam svu hrabrost i rekao:
- Dosadni su. Svi su dosadni.
- Ali ne možeš bez škole - rekao mi je tata. - To ti je barem jasno, je li?
Nisam znao što odgovoriti. Znao sam da je on u pravu, naravno, ali odgovor sam nisam znao pronaći. Nadao sam se da će ga on umjesto mene pronaći. Što je i učinio. Potegao je neke veze i zaposlio me na "Jugoliniji" koja je u to vrijeme imala mnoštvo brodova i bila div u državi. Nije bilo idealno, jer uključivalo je i četiri mjeseca nastave, zatim plovidba i tako tri godine.
- Malo škole, malo mora - rekao je moj stari osmjehujući se mom zapanjenom licu. - Dogovoreno?
- Dogovoreno!

Kasnije, onda mi se činilo mnogo kasnije, kad mi je bilo već osamnaest i kad sam već preplovio dva oceana i nekoliko mora, naš se odnos promijenio. Više je sa mnom postupao kao s prijateljem, nikad mi nije naguravao svoje odluke. Uspio se vratiti u Rijeku, nije morao ostati na dužnosti u Beogradu i još smo jednom bili zajedno.
Sjećam se jedne ružne pijanke na plesu, nakon koje mi je bilo mučno i noću sam povraćao u toaletu. Što je moj stari, naravno, čuo. Ali nije ustao i držao mi bukvicu, kao što bi učinila većina očeva. Mirno je sačekao jutro, bilo je toplo nedjeljno jesenje jutro i pošli smo na našu uobičajenu šetnju.
- Idemo na pivicu - rekao je i uveo me u lokal. - Vruće je i prijati će nam.
Bio je u pravu što se tiče vrućine, ali mi pivo nije prijalo.
- Čuo sam te noćas - rekao je moj stari tiho. - Počeo si previše piti. Sasvim si se uživio u mornarski život. Čuvaj se. Nastaviš li tako, postati ćeš alkoholičar.
U glasu mu nije bilo predbacivanja, prijetnji, već samo čista konstatacija podvučena žalošću. Njegovom žalošću. Silno sam ga volio tog trenutka. Poželio sam ga zagrliti i poljubiti ga u uvijek svježe obrijani obraz, ali bilo me stid. Ne radiš takvog što kad ti je osamnaest.

Tri godine kasnije, kad mi je bila nepuna dvadeset i jedna godina, a njemu nepuna četrdeset i četvrta, moj je otac bio mrtav. Saobraćajna nesreća.
Koliko sam ukupno vremena proveo sa njim? Malo! Ponekad mi se čini suviše malo. Gotovo ništa. Znam da mi je uvijek nedostajao, kao što mi nedostaje i danas. Danas mu je rođendan. I neprekidno mislim na njega. I ne samo danas, svakog dana. Nikad ne prođe dan, a da se ne sjetim naših razgovora, nedjeljnih šetnji. Ponovo gledam filmove koje sam sa njim kao dijete gledao. Sjećam se, neprestano se sjećam. Hranim uspomenu. Na svog tatu.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.