četvrtak, 30. listopada 2008.

Skandal



Nedjeljno kišom umiveno jutro. Prve se zrake sunčeve probijaju kroz oblake, koje bura rastjeruje sa plave pozornice. Zrak je oštar, svjež i udišem ga kroz otvorena usta, uživajući u njegovoj hladnoći. Trčim laganim korakom uz sam rub pločnika, jer na pločniku su parkirani automobili. Protrčim pored crkve ispred koje se okupljaju svježe dotjerani vjernici. Dok protrčavam pored njih, do mene dopiru iskidani ulomci razgovora, ali svejedno primam potpunu sliku njihovog razgovora koji i nije razgovor. Ljubazno smješkanje i još ljubazniji pozdravi, medene riječi zlatnim potokom teku, svi su nasmijani, svi su sretni, dječicu drže za ruke ... Uzorni građani.
Gadi mi se tolika vanjska sreća. Osjećam kako je lažna. Kao i uvijek, ništa nije onako kako izgleda da jest. Neke parove već iz viđenja poznajem i na njihov veseli pozdrav pristojno im mahnem rukom i pojačavam tempo: želim se što prije udaljiti od te čiste i mirisne gomile.


Nakon jednog sata trčanja šumom, osjećajući se srođen sa Prirodom, mojim božanstvom, pročišćenog uma, smiren, zadovoljan, vraćam se kući, tuširam i izlazim u obližnji kafić popiti kavu, prelistati novine, izmijeniti po koju riječ sa poznanicima. Činiti sve ono što se čini u lijeno nedjeljno jutro.
- Jesi čuo? - dočeka me Sandra, mlada i zgodna crnooka konobarica.
- Ništa nisam čuo - odgovaram joj. - Nisam siguran ni da želim čuti. Došao sam samo u miru popiti kavu.
- Svejedno ću ti reći.
- Nisam ni sumnjao u to.
- Na misi se jutros dogodio skandal - govori mi Sandra nagnuvši se preko šanka prema meni: ne moraju ostali gosti slušati njen trač. - U stvari ne baš tijekom mise, već nakon nje. Kad su počeli izlaziti ...
- Hoću li dobiti kavu ili moram otići na drugo mjesto?
- ... na samom izlazu dvojica se potukla: jedan je optužio drugog da švrlja sa njegovom ženom.
- Onda je trebao je ženu istući - kažem joj. - Hoće li ta kava?
- Stiže - mirno odgovori Sandra i spretno rukuje strojem, gotovo i ne gledajući što radi. - Sad dolazi ono glavno: nikad ne bi pogodio koja je u pitanju.
- Ne zanima me.
- Jesi li preko čitavog dana tako nedruželjubiv? - pita me ona, ali se smije. - Radi se o Gabrieli.
Pogledam je mirno i upitno, znajući da mi je lice neprobojna maska. Mirno čekam.
- Hrvojevoj ženi! - sikne Sandra. - Kužiš?
- Onog Hrvoja? - pitam je zainteresiran konačno.
- Baš njega!
U sjećanju ga vidim, visok, zgodan crnokos muškarac u ranim četrdesetima, uvijek besprijekorno obučen, uglancanih cipela. Viđam ih nedjeljom kako odlaze u crkvu, vidio sam ih i jutros, prisjetim se. Njegova ga je Gabriela, lijepa plavuša zelenih očiju, držala pod ruku, ali joj je pogled šarao, tražeći nekog, kako mi sad brzo objašnjava Sandra. Izmjenu pogleda primijetio je i njen Hrvoje, shvatio u hipu što se događa i već u crkvi počeli su sa oštrim riječima, tihim, siktavim glasom obraćajući se jedno drugom, kao da govore zmijskim jezikom.
Smijem se. Ne mogu drugačije. Hrvoje je viđen poduzetnik, izronio odjednom ni od kuda i u sve oko sebe vrlo brzo pustio pipke, poput halapljivo-grabežljive hobotnice. Visoko zabačene glave, samozadovoljno je hodao ulicom, dobrohotno pozdravljajući oko sebe, ali mu je pogled ostajao hladan. Ljudi ga nisu radovali, shvatio sam to odmah.
- Tko mu ševi ženu? - upitao sam Sandru radoznalo.
- Lavić! - ispali ona i prasne u grohotan smijeh.
I ja se smijuljim. Lavić je lokalni mladić koji se približava tridesetoj, ništa ne radi i samo igra tenis. Samo ga tenis zanima. Atletske građe, duge i plave kose koja mu u uvojcima pada na ramena, mami uzdahe žena. Nije pokazivao interes ni za što drugo osim sporta. Tako smo do sad mislili. Sad znam da ga još nešto pored tenisa zanima.
- Ah, jadan Hrvoje - zlurado kažem. - Da je bilo tko drugi u pitanju, a ne Lavić, sigurno bi to lakše podnio. On, stup društva, kako o sebi misli taj naduvenko, a običan mu tenisač pruža radost ženi. Sigurno ga je to više ujelo, nego samo otkriće da ga žena vara. I potukli se?
- Jesu! - zadovoljno odgovori Sandra. - I mogu ti reći, da ga je Lavić propisno izudarao.
- A kojeg je vraga Lavić tražio u crkvi?
- Pa valjda je htio vidjeti nju - odgovori Sandra. - Gabrielu.
- Znači li to, da je ljubav u pitanju?
- Sve je moguće - reče Sandra sanjalački.
Osmjehujem se dok izlazim iz kafića i promatram ljude: svi razgovaraju samo o događaju ispred crkve. Tema broj jedan. Radoznalo se pitam, što ih je više iznenadilo: ponašanje lijepe Gabriele, ili tučnjava?


Mene ništa od toga ne iznenađuje, možda samo malčice izbor Gabriele, jer klela mi se, dok je uživala u mom zagrljaju, kako voli rasne, zrele muškarce, ne želeći me nazvati starim. A mladi je Lavić dvostruko mlađi od mene.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 29. listopada 2008.

Omča



Iz polusna, u koji smo zapali nakon ljubavne igre, u stvarnost nas povrati huk vjetra i snažno bubnjanje kiše po prozorskom staklu.
- Kiša! - reče Gita i brzo ustaje. - Balkonska vrata širom su mi otvorena.
Gledam je sa uživanjem kako onako gola, vitka, još uvijek čvrsta, usprkos četrdesetoj koju je prevalila, juri iz spavaće sobe, dok joj crna kosa poskakuje po ramenima: divan kontrast bjelini njene kože.
Smješkam se događaju kojem prisustvujem, petak je, blizu ponoći, a još ovo isto poslijepodne nisam ni slutio da ću večer provesti sa Gitom.


- Jesi li gotov sa tim poslom? - upitala me poslijepodne, nazvavši me mobitelom, dok sam kupovao hranu u obližnjem marketu.
- Gotov sam - odgovorio sam. - Prije otprilike tri sata sam završio.
- To znači da si slobodan? - upitala je i odmah nastavila: - Ukoliko si raspoložen ...
- Jesam!
- Dođi u uobičajeno vrijeme. Pripremiti ću nam neko slasno jelo.
Već je nekoliko mjeseci ovako: obično dođem k Giti, vodimo ljubav, zatim grickamo ono što bi Gita za tu priliku pripremila, pa ponovo vodimo ljubav. Oko tri poslije ponoći odlazim. Uvijek. Stanujem blizu i za deset sam minuta kući, u svom uskom, asketskom krevetu. Navikao sam spavati sam i ne znam bi li mogao zaspati pored nje, Gite.


- U zadnji čas! - kaže Gita ulazeći u sobu: u dnevnoj se sobi ogrnula kućnom haljinom i sad je svlači i ponovo liježe pored mene. - Silno jako pada. Ne vjerujem da će tako brzo prestati padati. Ako želiš, možeš prespavati ovdje.
- Neću se rastopiti.
- Kupila sam ti četkicu za zube - nastavi Gita, naslonivši mi glavu na lijevo rame i privinuvši se uz mene. - Tvoja je ona plava, pored moje crvene. Ako ćeš prespavati ...
Prespavati ... Nije to samo prespavati, znam to, osjećam uznemirenost. Ne želim ... Gita je lijepa, Gita je poželjna i sa Gitom mi je zbilja dobro i od Gite se vraćam drhtavih koljena, ali ...
Uh, koje li neugodnosti. Osluškujem glasno bubnjanje kiše, koja sve jače i jače pada iz minute u minute. Kako se izvući? A da je ne uvrijedim? Ne želim je uvrijediti.
- Lijepo - kažem joj ustajući i gol krećući prema kupaonici, osjećajući Gitin pogled na sebi. - Prespavati ću ovu noć: kiša zbilja divlje pada.


U kupaonici gledam četkice za zube: jedna je plava, druga crvena. Jedna pored druge, poput dva vojnika na straži. Gita i ja? Zajedno? Poput ovih četkica?
Prespavati ću, ujutro ću oprati zube tom plavom četkicom i biti nježan i voditi ću ljubav sa Gitom kako još nikad nisam. Zatim ću otići i više se neću vraćati. Počelo je sa četkicom za zube, a završilo bi sa omčom. Oko mog vrata.
Vrijeme je bježanja.



Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 26. listopada 2008.

Jedna večer ljubavnika



Budeći se Izidor osjeti dragi miris Selinine topline i shvati da su, iscrpljeni ljubavnom igrom, zagrljeni zaspali. Selina je zaspala ležeći gotovo sasvim na njemu i Izidor se čudio kako mu u snu nije smetala njena težina. Osmjehne se toj pomisli.
Onda se sjeti da je petak, da se večer približava, naslućuje to kroz spuštene rolete: sjeti se da su obećali doći na Irminu zabavu. Irma je Selinina prijateljica iz djetinjstva i priređuje zabavu povodom useljenja u novi stan, zajedno sa svojim budućim suprugom Arsenom. Ne ide mu se nigdje. Tako bi rado ostao ovdje, u krevetu, pored Seline, grleći je i uživajući u njenoj golotinji. Predivna je. I silno je voli! Možda bi joj to morao reći ovih dana. Onako žestoko, ne ono svakidašnje i otrcano "Volim te", koje dobacuju jedno drugom. Reći joj strastveno i iskreno kako je ludo voli i kako ne može više zamisliti svoj život bez nje.
Kad je prije četiri sata pozvonio na vrata stana u kojem je Selina stanovala zajedno sa još jednom prijateljicom, Patricijom, koju je vrlo rijetko viđao, Izidor se nadao upravo ovakvom početku večeri. Ispalo je još i bolje nego u njegovoj maštariji. Selina ga je ugurala u svoju sobu i doslovno se bacila na njega, a kad je sve bilo gotovo, zaspali su iscrpljeni, zadovoljeni, smireni, isključivši se od ostatka svijeta.
Izidor se blago pomakne i Selina, i dalje ležeći na njemu, tiho zaječi budeći se.
- Zaspali smo? - upita.
- Jesmo - odgovori Izidor i pogladi je po čvrstoj i kruškolikoj stražnjici. - Tko će prvi pod tuš? Ili se uopće nećemo istuširati?
- Prasac! - uzvikne ona, poljubi ga u vrh nosa, pa klekne i nadvije se nad njega. - Voliš mirisati po seksu?
- Volim mirisati po tebi - odgovori Izidor.
- Ovaj put nećeš! - reče Selina i ustane, visoka, lijepa, gola, kose boje meda, koju nemarno zabacuje iza ušiju. - Marš pod tuš, prase prljavo!
- Lijepa si ovako gola - reče on. - Vidi kako ti bradavice strše prema nebu. Kao da streme prema raju.
- Tako ih doživljavaš?
"Sad je trenutak", pomisli Izidor. "Sad joj trebam reći koliko mi je lijepo sa njom i koliko je volim. Zašto šutim?"
- Izraz ti je lica ko u mačka koji je ukrao ribu - reče mu ona. - Što si skrivio?
- Ništa!
- Ne vjerujem ti - odbrusi Selina. - Kako hoćeš. Idem prva pod tuš. Uživaj u mom mirisu još neko vrijeme.
- Idi - reče joj Izidor. - Volim gledati tvoju guzu dok se udaljavaš od mene. Volim način na koji hodaš. Meko i na prstima, kao da kliziš.
- Sumnjiv si mi večeras - dobaci Selina ogrnuvši se kućnom svilenom haljinom i otvarajući vrata sobe. - Imaš kave na stolu ... doduše hladne, ali ipak je to kava.
- Biti će dobra i hladna - reče Izidor paleći cigaretu.


Selina u kupaonici sa osmijehom na licu stane pod tuš i dozvoli toplom mlazu vode da joj miluje kožu. Nježne su kapi i prodiru posvuda, baš kao i znatiželjni prsti njenog Izidora. Silno joj je lijepo sa njim. Nije znala da može biti ovako dobro, lijepo, snažno. Još ako je slutnja ne vara ...
Točno na dan kad joj je trebala početi menstruacija, kupila je u obližnjoj ljekarni vrlo jeftino "BABY CHECK", pomokrila se na njega i već nakon dvije minute crvena je linija postala vidljiva. Trudna je. Kad reći Izidoru? Kako će on to primiti? Nekoliko su puta onako ovlaš dotakli temu djecu i nije po Izidorovim riječima mogla točno zaključiti što misli o djeci. Želi li ih ili ... ne želi ga ni na što prisiljavati: suviše ga voli, a da bi ga na bilo što prisiljavala.
Snažnim mlazom tjerajući šampon sa čvrstog trbuha, koji će uskoro postati ogroman, mislila je, nadala se, priželjkivala, Selina zatvori vodu i glasno u kupaonicu punoj pare reče brišući ogledalo i gledajući se radoznalo:
- Želim dijete. I biti ti će sve dobro. Drugačije ne može biti.


- Gdje si parkirao? - upita ga Selina: izašli su u toplu jesenju noć, osvježeni, ispravši tragove zanosnog ljubavnog poslijepodneva.
- Nisam ti rekao?
- Ništa mi nisi rekao.
- Prodao sam kola - reče joj Izidor pomalo smeteno. - Imam malenih novčanih neprilika.
- Kad?
- Što kad?
- Kad si prodao auto?
- Prije tri dana.
- Voljela sam taj auto - tužno reče Selina. - Nisi ga trebao prodati.
- Kupiti ću bolji i ljepši - umirujuće reče joj on.
- Voljela sam taj stari - odgovori ona. - Nisam željela drugi auto. U kakve si to neprilike zapao?
- Nisu to neprilike - reče Izidor. - Samo kratkotrajne poteškoće. Proći će. Vrlo brzo.
- Ovo je već treći put od kad te poznajem da imaš financijskih neprilika - reče optužujuće Selina. - Izidore, trideseta ti kuca na vrata. Uozbilji se.
- Istina - reče on i zamahne bocom umotanu u ukrasni papir, koju nosi na proslavu. - Postajem starac. Vrijeme je da se uozbiljim.
- Samo se ti sprdaj - reče Selina. - Ne postaješ mlađi, znaš?
- Zauvijek ću ostati mlad! - uzvikne on i poljubi je, ne mareći što ih znatiželjni pogledi ljudi na autobusnoj stanici budno prate.
- Ponekad si pravo dijete - reče mu Selina tiho, sjeti se djeteta, koje u njoj, skriveno u toploj i vlažnoj dubini vjerojatno kuca nestrpljivo na vrata života.
Izidor je zagrli i privuče k sebi, pa tako zagrljeni čekaju autobus. Zajedno sa još nekolicinom uđu u poluprazni autobus i sjednu.
- Neozbiljan si - reče mu Selina, dok trešnja autobusa sprečava ostale putnike prisluškivati njihov razgovor.
- Ma daj, Selina - reče on. - To je život: danas imaš, sutra nemaš. Nije mi prvi put.
- Znam - reče ona. - I ne volim to. Treba mi stabilnost.
- Stabilnost - ponovi Izidor. - Od kud ta iznenadna potreba za stabilnošću? Što ti to sad znači?
- To znači da sam trudna i da želim stabilan i miran život, bez stresova - odgovori Selina, a da nije ni znala da će to izreći.
Jedan dugi treperavi trenutak, dok je autobus stenjao savlađujući uzbrdicu, gledali su se napeto.
- Trudna si? - upita Izidor nagnuvši se prema njoj.
- Čini mi se.
- Nisi sigurna?
- Nisam - odgovori ona. - Ali ne nadaj se previše.
- Čemu da se nadam? - upita je Izidor ozbiljno. - Zašto tako ružno misliš o meni?
- Oprosti - prošaputa Selina i zagnjuri glavu u njegove grudi, uživajući u milovanju Izidorovog dlana, koji joj nježno gladi kosu.
- Sve je u redu - reče on. - Naravno da sam zatečen, ali ...
- Što ali?
"Sad joj reci", pomisli on u sebi. "Sad je idealna prilika. Reci joj, budalo! Reci joj da je silno voliš i da ... ma reci joj sve ono što se govori u takvim prilikama. Reci!"
- Što ti je? - upita ga Selina.
- Ništa - odgovori Izidor i odmahne glavom. - Zamišljam sebe kako guram kolica u parku.
- Ponovo izigravaš budalaša!


Izidor pozvoni na vrata iza kojih dopire glasna glazba i žamor glasova. Popeli su se na četvrti kat zgrade bez lifta i čitavo to vrijeme Izidor nije ispuštao Selininu ruku iz svoje. U drugoj je grčevito stiskao bocu, želeći silno nagnuti iz nje. Ne postaje se taticom svakog dana, je li tako?
- Upadajte! - vikne Irma, koja je zajedno sa Arsenom otvorila vrata. - Čitava je rulja već ovdje. Gdje ste vas dva golupčića? Više vam odgovara samoća?
- Uđite! - pozove ih Arsen i uhvati za mišku Izidora. - Da ti pokažem gdje se nalazi kuhinja: tamo je se nalazi čitava baterija boca. Žedni nećemo biti, to je sigurno.
- Baš mi je to potrebno - reče Izidor.
- Zašto? - upita ga Arsen, dok se probijaju pored mnoštva koje se njiše u ritmu glazbe. - Nešto se dogodilo?
- Nije važno - odgovori Izidor gurajući mu bocu koju je donio u ruke. - Ovo je od nas dvoje.
- Posluži se - reče mu Arsen i pokaže rukom na stol: na njemu se svjetlucaju mnogobrojne boce. - Uzmi što želiš.
- I hoću - odgovori Izidor uzimajući jednu od boca i izdašno puneći čašu: prilika je za slavlje.


Ponosno joj pokazujući stan Irma povede Selinu u obilazak stana. Tračak zavisti koji se probudio u njoj, Selina istog časa uguši: mora se radovati prijateljičinoj sreći.
- Kupaonica mi treba - reče prijateljici. - Vodi me tamo. Upiškiti ću se!
- Zar nije krasna? - upita je Irma, otvarajući vrata veoma ukusno uređene kupaonice. - Sve ima što sam oduvijek željela.
- Izgledaš prekrasno - reče joj Selina. - Zračiš.
- Trudna sam - odgovori Irma.
- Oh!
- Kao da si iznenađena - reče Irma.
- Ne znam ... - zbunjeno promuca Selina. - Ali radujem se zajedno sa tobom.
- Moram priznati da i ti blistaš - uzvrati joj prijateljica.
- Misliš? - stidljivo upita Selina, gledajući je ispod trepavica, dok sjedi na školjki.
- Kriješ nešto od mene?
- Pa ...
- Ma nemoj mi reći! - uzvikne Irma pljesnuvši rukama. - Jesi li i ti trudna?


Izidor osjeti kako mu je dosta pića, ali usprkos tome uzme još jedno, dok ga Selina prijekorno promatra.
- Zar ti nije dosta? - upita ga.
- Polako, mala! - reče joj on bezbrižnošću pijanca. - Još mi nisi nabacila uzde.
Selina se uvrijeđeno trgne i odjednom silno rastuži. Ljudi oko nje, plešu, piju, razgovaraju i silno joj idu na živce i odjednom odluči otići. Zaželi se mira, samoće, tišine.
- Gdje ćeš? - upita je Izidor.
- Van! - odgovori ona. - Kući. Tebi očito nisam potrebna ovdje. Imaš svoje piće.
- Ma ne budi toliko osjetljiva - reče joj on, grabeći je za ruku, koju mu Selina nastoji istrgnuti. - Ne idi.
- Rekla sam da idem.
- Molim te, ostani.
- Ne! - gotovo vikne Selina. - Dosta mi je! Rekla sam da idem kući i idem kući.
- Bogamu, Selina ...
Ali mu se Selina istrgne iz stiska i pojuri prema izlazu. Izidor je ugleda kako u hodniku grabi svoju kratku kožnu bijelu vindjaknu i već je nema: izjurila je iz stana.
- Sranje! - reče Izidor glasno.
- Što se dogodilo? - upita ga Irma. - Posvađali ste se?
- Ma nismo - odgovori Izidor. - Nije bila svađa. Ali tako je osjetljiva ...
- Nije ni čudno - reče Irma i Izidor shvati da ona zna kako je Selina trudna. - Idi za njom. Požuri!


Oblačeći vindjaknu Izidor se sjuri niz stepenice i izjuri na ulicu: ponoć je već odavno prošla i ulice su prazne, prohladne. Nema je na vidiku. Izidor se okreće na sve strane, ali ne vidi Selinu: noć kao da ju je progutala.
- Selina! - vikne sasvim glasno, ne mareći ni za što. - Selinaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Još je neko vrijeme trčkarao u panici čas na jednu, a čas na drugu stranu, ali je nije ugledao. Izvadi mobitel iz džepa traperica i nazove je.


Vidjela ih je kad je bila od njih udaljena oko trideset metara. Trojica stoje su na samom rubu parkirališta pored obližnjeg parka i piju ravno iz boce, koja kruži između njih. Selina se poželi vratiti, ali se ne usuđuje. Sa ove je strane ulice prilično tamno i oni ni ne gledaju prema njoj, zabavljeni bocom. Sigurno je neće ni primijetiti: njih zanima samo boca i ništa više.
U tom trenutku zazvoni joj mobitel i ona se trojica zagledaju u nju gladnim, vučjim pogledima. Selina se strese. I potrči. Krajičkom oka vidi kako se trojka pogleda između sebe i dogovore se bez izgovorene riječi. Trenutak kasnije potrče prema njoj, dok je njihov ružni cerek izazivao jezu u njoj.
- Neeeeeeeeeeeeeeeee! - vikne Selina, ali već znajući kako je kasno, osjetivši ruku na ramenu, zatim jak udarac koji ju je bacio na koljena.
- Ja ću prvi! - začuje hrapavi glas, dok je snažne ruke odvlače u obližnje grmlje, pritiskujući joj bolno usta, osjeća okus krvi ...


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 18. listopada 2008.

Dok noć se spušta



Katarina podigne poklopac zdjele i promiješa sadržaj od kojeg se odjednom proširio zamamni miris po čitavoj kuhinji. Pažljivo, da ne dodirne meso, zagrabi sasvim malo žlicom i upravo dok prinosi ustima slasni komadić večere koju priprema, oglasi se njen mobitel. Izvježbanim pokretom, kojeg je učinila bezbroj puta, dohvati mobitel i prinese ga uhu.
- Molim te, Ivore - reče u aparat a pogled joj luta po kuhinji i dnevnoj sobi - nemoj mi reći kako ćeš zakasniti.
- Neću - odgovori joj Ivor i nasmije se. - Naprotiv: javljam ti da sam za trideset minuta kući.
- To je divno - reče Katarina, a osmijeh joj se razlije licem, dok nestrpljivo otpuhuje pramen smeđe kose. - Radujem se. Jako.
- Provesti ćemo mirnu i ugodnu večer - čuje Ivora kako govori, dok sa njegovim glasom istodobno dopire i buke saobraćaja, vječno prisutna u gradskom životu. - Jesu li djeca kući?
- Jesu. Prije nekoliko su minuta večerali i sad pišu zadaćnice, svatko u svojoj sobi.
- Lijepo. Imati ćemo mirnu večer.
- Nadam se - promrmlja Katarina. - Čekam te sa omiljenim jelom. Požuri.


- Molim te, daj mi samo dvadeset minuta - reče joj Ivor ustajući od stola nakon ukusne večere i osmjehne se tražeći oproštaj. - Jednostavno moram riješiti ove papire večeras.
- Dobro - pristane Katarina. - Za to ću vrijeme malo surfati Internetom.
- Najviše dvadeset minuta - ponovi Ivor. – Ne više.
Katarina klimne. Uobičajena je to procedura, koja se svaku večer ponavlja. Iz dana u dan. Već četiri ili pet godina.
Ivor dolazi sa posla, dok ona kuha, a djeca, dvanaestogodišnja kći i sedmogodišnji dječak zabavljeni su svojim malim školskim brigama. Ivor ih gladi po mekoj kosi, pita ih odsutnim glasom kako su proveli dan, ovlaš je ljubi u punašni obraz i sjeda u udobnu fotelju u prostranoj dnevnoj sobi, pa vadi papire iz aktovke.
Za vrijeme večere, koju objeduju sami, jer Katarina uvijek prije nego Ivor stigne nahrani djecu, veoma malo razgovaraju, zabavljeni uvijek ukusnom hranom i vlastitim mislima. Katarina ne inzistira previše na razgovoru. Zna da je novi posao kojeg je Ivor preuzeo veliko breme za njega i da mu je potrebna sva koncentracija koju može postići. Ona mu neće otežati brige svojim zanovijetanjem, to je čvrsto odlučila. Katarina šuti, iako bi se rado smijala sa Ivorom uz neku glupavu emisiju na televiziji.
Klikajući mišem, luta besciljno, najduže se zadržavajući na novinama. Vijesti su joj uvijek zanimljive, iako ih ne prati pomno. Ali eto, sad ima vremena, pa ... Katarina se odjednom sjeti i pogleda na sat: nije prošlo samo dvadeset minuta, za koliko ju je Ivor zamolio, već jedan sat i dvadeset minuta.
Pijesak vremena nečujno protječe. Nešto prije ponoći, upravo kad se rasplamsao razgovor na chatu sa virtualnim prijateljima, Ivor joj dotakne rame i Katarina podigne pogled.
- Gotov sam sa papirima - reče joj. - Idem u krevet. Slomljen sam. Laku noć.
- Laku noć - odgovori Katarina primajući poljubac u kosu.


Vrijeme provedeno za kompjuterom ludom brzinom leti. Dok su se svi sugovornici na chatu izredali, zatim onaj problem kod instaliranja novog programa, pa ... Katarina sa iznenađenjem shvati kako su blizu tri sata. Mora ići spavati. Evo, još samo ovaj klik ...
Prilikom otvaranja nove stranice, ugleda sliku na kojoj se dvoje strastveno grli i u grudima osjeti drhtaj. Kad su Ivor i ona... nije se mogla sjetiti. Žalosna zbog toga, Katarina isključi kompjuter i u tom trenutku se sjeti: bilo je to upravo posljednje noći godišnjeg odmora. A od tada je već prošlo ...
Katarina tihim koracima priđe spavaćoj sobi, uđe polako ne paleći svijetla, dok je tiho Ivorovo hrkanje pozdravlja kao i tolike noći prije ove.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 12. listopada 2008.

Brisačica



Uopće nisam primijetio promjenu, sve dok me na obali, dok sam zaneseno promatrao zalaz sunca, nije netko potapšao po ramenu. Okrenuo sam se i začuđeno pogledao u nepoznatog.
- Htio bih razgovarati sa tobom - reče mi žmirkajući, jer umiruće sunce posljednjim je zrakama šaralo nebom.
- Tko ste vi? - upitam ga začuđeno.
- Čuj, ne zezaj me - reče on nervozno. - U posljednje se vrijeme zbilja čudno ponašaš. Nemoj i meni to činiti.
- Tko ste vi? - ponovim.
- Ma je li to ozbiljno?
- Sasvim ozbiljno.
- Hm! - Čovjek se počeše po kratkoj smeđoj kosi, tik iza uha i zagleda se u vrh svojih cipela.- Ti si Vilko, je li tako?
- Tako je - priznam, jer istina je, moje je ime Vilko. - Ali još uvijek ne znam tko ste vi.
- Ja sam Milko - nervozno reče on i nervozno lupka cipelom. - Ma moraš me se sjećati. U školi su nas zvali blizancima. Shvaćaš: Vilko i Milko?
- Igra riječima - rečem mu, klimajući. - Žao mi je, ali se i dalje ne mogu sjetiti ...
- Još samo prije mjesec dana normalno si razgovarao sa mnom - optužujući reče mi Milko. - A sad ovako. Kad te počela hvatati ta tvoja manija ...
- Manija? - prekinem ga. - Kakva manija?
- Pa manija zbog koje se pretvaraš kako zaboravljaš ljude - nestrpljivo odgovori Milko. - Ma čuj, Milko! Kad si otpočeo sa tom igrom, zabavljao sam se. Sad shvaćam kako mi je bilo smiješno samo zbog toga što mene nisi uključio u svoju igru. A kad me prvi put nisi pozdravio prošavši mirno pored mene, mislio sam kako si možda obuzet nekim svojim mislima, pa me nisi primijetio. Ali ti si se nastavio tako ponašati i dalje. I sad se tako ponašaš. Prestalo mi je biti smiješno to tvoje pretvaranje kako ne poznaješ ljude sa kojima si odrastao. Koji se vrag događa sa tobom?
- Molim vas lijepo - učtivo mu rečem - da me ostavite na miru. Nemam pojma o čemu govorite. Sve što ste rekli, potpuno mi je nesuvislo, ludo, zbrkano. Mora da ste me zamijenili sa nekim.
- Nije tako - brzo reče moj sugovornik. - Ti si Vilko. I sam si mi to maloprije priznao. Oženjen si Ledom. Oženio si se njome prije nešto više od godine. Je li tako?
- Iako ne vidim razlog da vam odgovorim, da, tako je - odgovorim nasrtljivcu. - Mnogo znate o meni, priznajem.
- Kako ne bih znao, kad smo prijatelji čitavog života! - uzvikne Milko i teatralno podigne ruke prema nebu: umalo da se nisam nasmijao tom pokretu. - Svoju si ženu upoznao na putovanju u Egipat, je li tako?
- Ma čujte! - iznervirano mu rečem. - Lijepo vas molim da ne spominjete moju suprugu. Ne vidim što se to vas tiče, gdje sam je upoznao. Čitav je ovaj razgovor posve lud. Do viđenja!
- Ne vrijeđaj se, Vilko, molim te - zamoli Milko i uhvati me za rukav jakne. - Nikako mi nije namjera biti bezobrazno radoznao. Morao sam to spomenuti. Jer svi smo se složili, da je tvoje čudno i nama sasvim nerazumljivo ponašanje počelo od onog dana, kad je tvoja žena ušla u tvoj život.
- Opet vi ...
- Ne, moram ovo reći do kraja! - prekine me on držeći me čvrsto za rukav. - Pa čovječe, ti više nikog ne poznaješ! Svi smo to primijetili. Baš svi!
- Koji svi?
- Pa svi tvoji bivši prijatelji - odgovori on puštajući mi ruku. - Prije dvije večeri sastali smo se u "Feralu" i razgovarali o tebi. Mene su izabrali da te upitam zbog čega takvo ponašanje. Jer sve do danas, mene si poznavao. A sada ...
- Nikada vas nisam poznavao - rečem mu ljutito, jer pokvario mi je užitak gledanja zalaza sunca. - Odlazite!
- Pogledaj tamo! - reče mi on i pokaže rukom prema povećoj grupi ljudi, udaljenoj oko dvadeset metara koji su ljubopitljivo zurili u nas.
- Privukli ste pažnju svojim ponašanjem - optužim sugovornika.
- To su sve tvoji prijatelji - tiho mi reče on. - Ili su barem bili, dok nisi sa putovanja u Egipat doveo svoju ženu. I čekaju.
- Što čekaju?
- Tvoje prepoznavanje.
- Sad mi je dosta! - viknem. - Idite do vraga! Odlazim!
Okrenem se naglo i snažnim i brzim koracima počnem udaljavati od tog napasnika. Nakon desetak metara brzog hoda okrenem se i vidim kako se moj sugovornik pridružio onoj grupi i razgovara sa njima, a svi gledaju u mene i na svakom licu čitam čuđenje. Koje ne mogu razumjeti.

Mijenjam ponašanje. Sve pažljivo promatram oko sebe i nikom ništa ne govorim. Nikome ne vjerujem. Svi se pretvaraju: svi lažu. U sebi molim za oprost svoju dragu Ledu, jer nisam iskren ni prema njoj. Sumnja se uvukla u mene i kopa crvotočine. Čini mi se da se raspadam. Tko sam ja? Kakva mi je prošlost? Pitanja nadiru iz moje dubine, ali ne nalazim odgovora.
Moje sjećanje, moj život, kao da počinje sa Ledom. Od onog trenutka kad sam je prvi put ugledao u grupi turista, kako stoji visoko zabačene glave u podnožju piramide i gleda u sam njen vrh, a vruće pustinjsko sunce natjeralo joj kapljice znoja na lijepo lice, kao da je otpočeo moj život. Prije tog za mene neponovljivog trenutka kao da nema ničeg. Nepoznanica. Zašto je ranije nisam primijetio? Kako je moguće, da njenu ljepotu nisam ranije otkrio?
Sjećam se, na brodu, dok smo se vraćali kući, postali smo nerazdvojni i vjenčali se gotovo istog časa kad smo stigli kući. K meni. U moj stan. Kako to ranije nisam primijetio? Što se dogodilo sa mojim sjećanjem, uspomenama?

Neizvjesnost me izjeda i ne mogu je više podnijeti. Otključavam vrata stana i već u hodniku vičem:
- Ledo! Tko si ti? Što mi činiš?
Moja se Leda pojavi u hodniku odjednom, kao da je izronila iz crno-bijelih pločica, sasvim je gola i predivna, kosa joj je dugačka i crna, zatim boje zrelog žita, pa kratka, vrlo kratka i crvena: oči tamne, pa odmah zatim svijetle, sve se ludom brzinom mijenja. Vidim predivnu Crnkinju, koja odmah zatim postaje krhka i nježna Kineskinja mliječne i providne kože, zatim … Bezbroj lica igra mi pred očima pokazujući mi se u čitavoj svojoj raskoši. I sva su predivna. I sva bih ih htio ljubiti, milovati …
- Biraj - odgovori mi Leda. - Uzmi onu koja ti se najviše dopada. Sutra možeš izabrati drugu. Ako budeš želio.
Prilazim joj i grlim je strasno udišući miris poželjnog tijela. Do vraga i onaj ... ma koje mu je ono ime ... ma do vraga, nije ni važno, neka ide do vraga i on i svi ostali sa svojim pitanjima.
Nitko i ništa mi ne treba. Imam Ledu.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 10. listopada 2008.

Terenac



Nakon čitavog dana dirinčenja, sretno primam lovu na žuljeviti dlan, kojeg pružam, dok mi Šef polaže novčanice na njega.
- Jedan, dva, tri ... - broji on poluglasno, a ja u sebi, dok se nestrpljivo premještam s noge na nogu. - Evo, točno pet i dvjesto. Uzeo si predujam petsto, sjećaš se?
- Sjećam se - potvrđujem.
- Onda je sve u redu - nastavlja on, pa dodaje onu svoju vječnu pošalicu: - Nemoj sve zapiti u jednom bircuzu.
Svi se oko njega nasmiju, osim mene. Pažljivo brojeći upravo primljenu lovu, udaljavam se od gomile sa kojima sam proveo posljednjih mjesec dana. Svakog dana, svakog sata. Čak i noću. Svi spavamo u barakama sklepanima na brzinu i bez udobnosti. Tek toliko da imamo krov nad glavom. Ništa više.

Ništa više ni nam ne treba. Po čitav dan teško radimo na kopanju tunela, izgrađujući cestu koja se probija kroz brda. Teško je, ali nikad nije lako. Kad se radni dan od deset, pa i dvanaest sati primakne svom kraju, nikome od nas nije do provoda. Svi samo misle na uski krevet, na kojeg će se srušiti i na kojemu će dočekati sutrašnji, podjednako naporni dan. Tako žive terenci, ljudi na terenu i na to smo već oguglali, navikli se, pa nam gotovo dođe kao domaći život.


Istuširan, obrijan, dotjeran, obukao sam nove traperice i smeđu jaknu, čekam na improviziranoj autobusnoj stanici. Odavde nas mini-bus vozi do grada. Prvi ću se put i ja u grad zaputiti. Ne zbog toga što sam se zaželio provoda, već zbog toga da pošaljem pare svojima, kući. Nema posla tamo odakle sam, pa sam primoran na ovakav život. Godišnje sam odsutan po osam mjeseci i ponekad ulovim sebe, kao se ne mogu prisjetiti ženina lica. Svoje troje djece gotovo i ne poznajem. Kako ih upoznati, kad sam uvijek na terenu?
Stiže mini-bus, bijelo je obojen i već potpuno prašan, pa izgleda siv. Vozač otvara vrata i viče mi:
- Jesi li sam? Zar nitko više ne ide?
- Pa vidiš - odgovaram mu.
- Upadaj! - dere se on. - Još i bolje!
Ulazim u mali autobus i još nisam ni sjeo, kad krenemo uz trzaj. Umalo nisam pao, nekako sam se zadržao na umornim nogama i skljokao na sjedalo.
Prvo ću otići na poštu i poslati pare kući. Neka ona moja jadnica ima nešto, nije ni njoj lako. Troje malenih svakog dana zvrja oko nje, a ona, moja Smiljka, dušu svoju čupa samo da njima ništa ne fali. Dobra je moja Smiljka, lijepo mi djecu pazi. A stara mi mater kaže kako je poslušna i vrijedna i nikad ništa ne prigovara. Eto, barem sam u nečem sretan.
- Evo nas! - vikne vozač. - Izlazi!
- Već? - začudim se.
- A što si mislio? - odgovori on i smije se. - Da ćemo se voziti satima?
- U koliko se vraćaš? - pitam ga, ne obraćajući pažnju na njegove riječi.
- U jedanaest - odgovori on. - Je li ti dosta vremena za to što si naumio?
- Dosta je - kažem i izlazim iz malog autobusa i težak zrak grada pogodi me u lice.
- Ukoliko se zadržiš, sa istog mjesta sutra ujutro polazimo u pet i po.
- Neću se zadržati – kažem mu. - Biti ću ovdje u jedanaest.
- Nemoj kasniti. Ne čekam!


Polako koračam nepoznatim lučkim gradom. Ulice su pune ljudi, toplo je, tek je šest sati, sunce još pomalo sja. Kraj je ljeta, na pragu smo jeseni i dani su još uvijek prilično dugački. Pitati ću nekog za poštu, poslati pare, otići u kino, pa nazad u onu čamotinju. A što drugo da uradim?
Žedan sam. Oklijevam nekoliko trenutaka, pa ulazim u malu i gotovo sasvim mračnu prostoriju lokala. Prilazim šanku i pozdravljam.
- Pivo - naručujem odmah: brzo ću ga popiti i otići u poštu, riješiti se ovog snopa od kojeg džep traperica kao da je nabrekao.
- Radiš gore na cesti? - upita me mlada žena iz polutame, koju nisam ni primijetio dok nije progovorila.
- Radim. Kako si pogodila?
- Po rukama. Iste takve ima i moj otac.
- I on radi gore?
- Radi - reče ona, ustane sa visoke barske stolice i približi mi se: osjećam njen miris. - Mate Crnković mu je ime. Možda ga poznaješ?
- Mnogo je ljudi gore ...
- Istina! - Djevojka se nasmije. - Baš sam blesava. Čuj, možeš li me počastiti malom pivicom? Vruće je, a ja ...
- U redu je - prekidam je i naručujem joj pivo: znam što je žeđ, a jedno pivo i nije neki trošak.
- Hvala ti - reče ona. - Pravi si muškarac. Voliš ugoditi ženi. A bogami si i jak. Vidi samo ta ramena!
- Očvrsneš radeći - nelagodno joj kažem: ne volim kad me hvale. - Moraš. Inače si nagrabusio.
- Bogami si u pravu - prihvati ona. - Težak je to život. Gledam svog oca i pitam se kako li sve to može izdržati. A može. I uvijek je raspoložen i nikad se ne žali.
- Što da kuka? Neće mu biti bolje.
- Isto to i on kaže.
Osjećam se opušteno uz malu. Zgodna je. Dopada mi se što razumije moj težak život. Prija mi razgovarati sa njom. Naručujem slijedeću rundu uz razgovor koji teče.
- Širokogrudan si - govori mi ona. - Častiš me, a nismo se ni upoznali. Ja sam Anita.
- Lijepo ime - kažem. - Lijepa djevojka.
Smije se i na sitnom joj licu bljeskaju zubi u polutami lokala. Pijemo. povremeno se dodirujemo i osjećam uzbuđenje. Već sam dugo bez žene, od kad sam otišao od kuće, mnogo je to. Pohlepno udišem djevojčin miris. Koji se miješa sa mirisom piva i dima cigareta. Sve mi to prija nakon one silne prašine koje sam se nagutao radeći protekli mjesec.
- Prava si ljudina - govori mi ona. - Muškarčina. Ovi u gradu su sve neki mekušci.
- Nek' dođu gore - kažem joj - brzo će prestati biti mekušci.
- Čuj - govori mi ona ispod glasa i nagnuvši se prema meni. - Vidim da možeš dobro popiti. A ovdje je dosta skupo. Ne volim te gledati kako trošiš teško zarađenu lovu. Stanujem u blizini. Bi li ...
- 'Oću - pristajem zagrijan, već osjećajući njeno toplo tijelo pod svojim. - Imaš pravo. Idemo.


- Evo, stigli smo - govori ona i ulazi u trošnu zgradu. - Rekla sam ti da je u blizini. Sad ćemo se zabaviti onako na miru i kako nama odgovara. Gore sam, na trećem katu.
Nikad nismo stigli do trećeg kata. Istog časa kad sam zakoračio u polutamu ulaza zgrade, pogodi me snažan udarac po lijevom ramenu, jer u posljednji sam se čas, naslutivši nešto trgnuo i željezna mi je šipka promašila lice. Ali drugi napadač nije promašio i lice mi se istog časa oblije krvlju. Uz jauk sam se stropoštao na hladan pod, dok su udarci nemilosrdno pljuštali poput mahnite kiše po meni. Osjećajući kako se tamni zastor milosrdnog zaborava spušta na mene, zahvalno sam ga dočekao, a posljednje što sam vidio, prizor koji sam ponio sa sobom, bila je ona, kako uzbuđeno poskakuje, pokazuje rukom i govori:
- U trapericama! U desnom džepu. Prednjem!


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.