Dok noć se spušta

Katarina podigne poklopac zdjele i promiješa sadržaj od kojeg se odjednom proširio zamamni miris po čitavoj kuhinji. Pažljivo, da ne dodirne meso, zagrabi sasvim malo žlicom i upravo dok prinosi ustima slasni komadić večere koju priprema, oglasi se njen mobitel. Izvježbanim pokretom, kojeg je učinila bezbroj puta, dohvati mobitel i prinese ga uhu.
- Molim te, Ivore - reče u aparat a pogled joj luta po kuhinji i dnevnoj sobi - nemoj mi reći kako ćeš zakasniti.
- Neću - odgovori joj Ivor i nasmije se. - Naprotiv: javljam ti da sam za trideset minuta kući.
- To je divno - reče Katarina, a osmijeh joj se razlije licem, dok nestrpljivo otpuhuje pramen smeđe kose. - Radujem se. Jako.
- Provesti ćemo mirnu i ugodnu večer - čuje Ivora kako govori, dok sa njegovim glasom istodobno dopire i buke saobraćaja, vječno prisutna u gradskom životu. - Jesu li djeca kući?
- Jesu. Prije nekoliko su minuta večerali i sad pišu zadaćnice, svatko u svojoj sobi.
- Lijepo. Imati ćemo mirnu večer.
- Nadam se - promrmlja Katarina. - Čekam te sa omiljenim jelom. Požuri.


- Molim te, daj mi samo dvadeset minuta - reče joj Ivor ustajući od stola nakon ukusne večere i osmjehne se tražeći oproštaj. - Jednostavno moram riješiti ove papire večeras.
- Dobro - pristane Katarina. - Za to ću vrijeme malo surfati Internetom.
- Najviše dvadeset minuta - ponovi Ivor. – Ne više.
Katarina klimne. Uobičajena je to procedura, koja se svaku večer ponavlja. Iz dana u dan. Već četiri ili pet godina.
Ivor dolazi sa posla, dok ona kuha, a djeca, dvanaestogodišnja kći i sedmogodišnji dječak zabavljeni su svojim malim školskim brigama. Ivor ih gladi po mekoj kosi, pita ih odsutnim glasom kako su proveli dan, ovlaš je ljubi u punašni obraz i sjeda u udobnu fotelju u prostranoj dnevnoj sobi, pa vadi papire iz aktovke.
Za vrijeme večere, koju objeduju sami, jer Katarina uvijek prije nego Ivor stigne nahrani djecu, veoma malo razgovaraju, zabavljeni uvijek ukusnom hranom i vlastitim mislima. Katarina ne inzistira previše na razgovoru. Zna da je novi posao kojeg je Ivor preuzeo veliko breme za njega i da mu je potrebna sva koncentracija koju može postići. Ona mu neće otežati brige svojim zanovijetanjem, to je čvrsto odlučila. Katarina šuti, iako bi se rado smijala sa Ivorom uz neku glupavu emisiju na televiziji.
Klikajući mišem, luta besciljno, najduže se zadržavajući na novinama. Vijesti su joj uvijek zanimljive, iako ih ne prati pomno. Ali eto, sad ima vremena, pa ... Katarina se odjednom sjeti i pogleda na sat: nije prošlo samo dvadeset minuta, za koliko ju je Ivor zamolio, već jedan sat i dvadeset minuta.
Pijesak vremena nečujno protječe. Nešto prije ponoći, upravo kad se rasplamsao razgovor na chatu sa virtualnim prijateljima, Ivor joj dotakne rame i Katarina podigne pogled.
- Gotov sam sa papirima - reče joj. - Idem u krevet. Slomljen sam. Laku noć.
- Laku noć - odgovori Katarina primajući poljubac u kosu.


Vrijeme provedeno za kompjuterom ludom brzinom leti. Dok su se svi sugovornici na chatu izredali, zatim onaj problem kod instaliranja novog programa, pa ... Katarina sa iznenađenjem shvati kako su blizu tri sata. Mora ići spavati. Evo, još samo ovaj klik ...
Prilikom otvaranja nove stranice, ugleda sliku na kojoj se dvoje strastveno grli i u grudima osjeti drhtaj. Kad su Ivor i ona... nije se mogla sjetiti. Žalosna zbog toga, Katarina isključi kompjuter i u tom trenutku se sjeti: bilo je to upravo posljednje noći godišnjeg odmora. A od tada je već prošlo ...
Katarina tihim koracima priđe spavaćoj sobi, uđe polako ne paleći svijetla, dok je tiho Ivorovo hrkanje pozdravlja kao i tolike noći prije ove.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.