Terenac

Nakon čitavog dana dirinčenja, sretno primam lovu na žuljeviti dlan, kojeg pružam, dok mi Šef polaže novčanice na njega.
- Jedan, dva, tri ... - broji on poluglasno, a ja u sebi, dok se nestrpljivo premještam s noge na nogu. - Evo, točno pet i dvjesto. Uzeo si predujam petsto, sjećaš se?
- Sjećam se - potvrđujem.
- Onda je sve u redu - nastavlja on, pa dodaje onu svoju vječnu pošalicu: - Nemoj sve zapiti u jednom bircuzu.
Svi se oko njega nasmiju, osim mene. Pažljivo brojeći upravo primljenu lovu, udaljavam se od gomile sa kojima sam proveo posljednjih mjesec dana. Svakog dana, svakog sata. Čak i noću. Svi spavamo u barakama sklepanima na brzinu i bez udobnosti. Tek toliko da imamo krov nad glavom. Ništa više.

Ništa više ni nam ne treba. Po čitav dan teško radimo na kopanju tunela, izgrađujući cestu koja se probija kroz brda. Teško je, ali nikad nije lako. Kad se radni dan od deset, pa i dvanaest sati primakne svom kraju, nikome od nas nije do provoda. Svi samo misle na uski krevet, na kojeg će se srušiti i na kojemu će dočekati sutrašnji, podjednako naporni dan. Tako žive terenci, ljudi na terenu i na to smo već oguglali, navikli se, pa nam gotovo dođe kao domaći život.


Istuširan, obrijan, dotjeran, obukao sam nove traperice i smeđu jaknu, čekam na improviziranoj autobusnoj stanici. Odavde nas mini-bus vozi do grada. Prvi ću se put i ja u grad zaputiti. Ne zbog toga što sam se zaželio provoda, već zbog toga da pošaljem pare svojima, kući. Nema posla tamo odakle sam, pa sam primoran na ovakav život. Godišnje sam odsutan po osam mjeseci i ponekad ulovim sebe, kao se ne mogu prisjetiti ženina lica. Svoje troje djece gotovo i ne poznajem. Kako ih upoznati, kad sam uvijek na terenu?
Stiže mini-bus, bijelo je obojen i već potpuno prašan, pa izgleda siv. Vozač otvara vrata i viče mi:
- Jesi li sam? Zar nitko više ne ide?
- Pa vidiš - odgovaram mu.
- Upadaj! - dere se on. - Još i bolje!
Ulazim u mali autobus i još nisam ni sjeo, kad krenemo uz trzaj. Umalo nisam pao, nekako sam se zadržao na umornim nogama i skljokao na sjedalo.
Prvo ću otići na poštu i poslati pare kući. Neka ona moja jadnica ima nešto, nije ni njoj lako. Troje malenih svakog dana zvrja oko nje, a ona, moja Smiljka, dušu svoju čupa samo da njima ništa ne fali. Dobra je moja Smiljka, lijepo mi djecu pazi. A stara mi mater kaže kako je poslušna i vrijedna i nikad ništa ne prigovara. Eto, barem sam u nečem sretan.
- Evo nas! - vikne vozač. - Izlazi!
- Već? - začudim se.
- A što si mislio? - odgovori on i smije se. - Da ćemo se voziti satima?
- U koliko se vraćaš? - pitam ga, ne obraćajući pažnju na njegove riječi.
- U jedanaest - odgovori on. - Je li ti dosta vremena za to što si naumio?
- Dosta je - kažem i izlazim iz malog autobusa i težak zrak grada pogodi me u lice.
- Ukoliko se zadržiš, sa istog mjesta sutra ujutro polazimo u pet i po.
- Neću se zadržati – kažem mu. - Biti ću ovdje u jedanaest.
- Nemoj kasniti. Ne čekam!


Polako koračam nepoznatim lučkim gradom. Ulice su pune ljudi, toplo je, tek je šest sati, sunce još pomalo sja. Kraj je ljeta, na pragu smo jeseni i dani su još uvijek prilično dugački. Pitati ću nekog za poštu, poslati pare, otići u kino, pa nazad u onu čamotinju. A što drugo da uradim?
Žedan sam. Oklijevam nekoliko trenutaka, pa ulazim u malu i gotovo sasvim mračnu prostoriju lokala. Prilazim šanku i pozdravljam.
- Pivo - naručujem odmah: brzo ću ga popiti i otići u poštu, riješiti se ovog snopa od kojeg džep traperica kao da je nabrekao.
- Radiš gore na cesti? - upita me mlada žena iz polutame, koju nisam ni primijetio dok nije progovorila.
- Radim. Kako si pogodila?
- Po rukama. Iste takve ima i moj otac.
- I on radi gore?
- Radi - reče ona, ustane sa visoke barske stolice i približi mi se: osjećam njen miris. - Mate Crnković mu je ime. Možda ga poznaješ?
- Mnogo je ljudi gore ...
- Istina! - Djevojka se nasmije. - Baš sam blesava. Čuj, možeš li me počastiti malom pivicom? Vruće je, a ja ...
- U redu je - prekidam je i naručujem joj pivo: znam što je žeđ, a jedno pivo i nije neki trošak.
- Hvala ti - reče ona. - Pravi si muškarac. Voliš ugoditi ženi. A bogami si i jak. Vidi samo ta ramena!
- Očvrsneš radeći - nelagodno joj kažem: ne volim kad me hvale. - Moraš. Inače si nagrabusio.
- Bogami si u pravu - prihvati ona. - Težak je to život. Gledam svog oca i pitam se kako li sve to može izdržati. A može. I uvijek je raspoložen i nikad se ne žali.
- Što da kuka? Neće mu biti bolje.
- Isto to i on kaže.
Osjećam se opušteno uz malu. Zgodna je. Dopada mi se što razumije moj težak život. Prija mi razgovarati sa njom. Naručujem slijedeću rundu uz razgovor koji teče.
- Širokogrudan si - govori mi ona. - Častiš me, a nismo se ni upoznali. Ja sam Anita.
- Lijepo ime - kažem. - Lijepa djevojka.
Smije se i na sitnom joj licu bljeskaju zubi u polutami lokala. Pijemo. povremeno se dodirujemo i osjećam uzbuđenje. Već sam dugo bez žene, od kad sam otišao od kuće, mnogo je to. Pohlepno udišem djevojčin miris. Koji se miješa sa mirisom piva i dima cigareta. Sve mi to prija nakon one silne prašine koje sam se nagutao radeći protekli mjesec.
- Prava si ljudina - govori mi ona. - Muškarčina. Ovi u gradu su sve neki mekušci.
- Nek' dođu gore - kažem joj - brzo će prestati biti mekušci.
- Čuj - govori mi ona ispod glasa i nagnuvši se prema meni. - Vidim da možeš dobro popiti. A ovdje je dosta skupo. Ne volim te gledati kako trošiš teško zarađenu lovu. Stanujem u blizini. Bi li ...
- 'Oću - pristajem zagrijan, već osjećajući njeno toplo tijelo pod svojim. - Imaš pravo. Idemo.


- Evo, stigli smo - govori ona i ulazi u trošnu zgradu. - Rekla sam ti da je u blizini. Sad ćemo se zabaviti onako na miru i kako nama odgovara. Gore sam, na trećem katu.
Nikad nismo stigli do trećeg kata. Istog časa kad sam zakoračio u polutamu ulaza zgrade, pogodi me snažan udarac po lijevom ramenu, jer u posljednji sam se čas, naslutivši nešto trgnuo i željezna mi je šipka promašila lice. Ali drugi napadač nije promašio i lice mi se istog časa oblije krvlju. Uz jauk sam se stropoštao na hladan pod, dok su udarci nemilosrdno pljuštali poput mahnite kiše po meni. Osjećajući kako se tamni zastor milosrdnog zaborava spušta na mene, zahvalno sam ga dočekao, a posljednje što sam vidio, prizor koji sam ponio sa sobom, bila je ona, kako uzbuđeno poskakuje, pokazuje rukom i govori:
- U trapericama! U desnom džepu. Prednjem!


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.