Poziv kojeg ne mogu odbiti

Svi znaju koliko volim trčati. Na neki je način trčanje postalo moj život, iako nisam sasvim zapustio ostale aktivnosti. Osim jedne: od kad trčim, više ne žalim samog sebe. A to je dobro, zar ne? Žalio sam samog sebe zbog Aurore, bolna je to priča ...
Zaljubio sam se u Auroru na prvi pogled. Istog trena kad sam je vidio - onako visoku i prekrasnih dugih nogu, divlje crne kose, koja je lepršala na toplom povjetarcu, znao sam: ona i ni jedna druga! Kad mi je uzvratila osjećaje, bogato me nagrađujući nasladom zajedničkog života, mojoj sreći nije bilo kraja.
Trajalo je samo jednu jedinu godinu. Onda je Aurora to subotnje jutro otrčala kupiti pecivo, ono koje sam ja trebao kupiti prošlu večer i … nije se više nikad vratila. Kamion koji je dostavljao građevinski materijal, učinio je od moje prelijepe Aurore neprepoznatljivu krvavu masu. Nešto je puklo tog trenutka u meni i pukotina se nezadrživo širila.


Mislio sam da umirem. Sve je oko mene i u meni stalo. Ništa me nije privlačilo, zanimalo. A onda me prijatelj pozvao na trčanje.
- Nikad nisam trčao - priznao sam mu. - Nije to za mene.
- Pokušaj - nagovarao me on uporno. - Ljudi ne trče samo zato da bi se gibali: trčanje pruža mnogo više. Smiruje te, izoštrava ti čula. Čini te radosnijim. Nagoni te na ljubav prema životu.
- Ljubav prema životu! - podsmjehnuo sam se.
- Znam da zvuči glupo - smeteno se osmjehujući rekao je moj prijatelj. - Ali je savršena istina. Pokušaj, molim te!
Zbog onog njegovog "molim te", izgovoreno krajnje molećivim glasom, odlučio sam pokušati. Pojaviti ću se jednom ili dva puta na stazi i zatim se vratiti samoći. Neću povrijediti prijatelja: jednostavno ću mu reći, kako trčanje nije za mene.


Prevario sam se. Trčanje jest bilo za mene! Uživao sam u svakom brzom koraku. Uskoro sam počeo trčati potpuno sam. Pet dana u tjednu. Uživanje u trčanju raslo je sa povećanjem izdržljivosti . Što sam više uživao trčati, to sam više želio trčati. I tako sam počeo povećavati daljine. Vrijeme kao da bi stalo, dok bi po dva, poneki put čak i tri sata, laganim tempom trčao kroz šumu.
- Pazi da ne pretjeraš - rekao mi je prijatelj. - Čujem da odlaziš na usamljenička dugotrajna trčanja.
- Neću pretjerati.
- Čuvaj se, ne čini to - nastavio je on. - Možeš se iscrpiti, pasti, ozlijediti se ... što ćeš onda?
- Neću pasti i neću se ozlijediti!
- Već imaš onu pouzdanost u vlastitu snagu, tako karakterističnu za dugoprugaše – rekao je on, zamišljeno se smiješeći i žmirkajućim na toplom suncu.


Točno na godišnjicu smrti Aurore, odlučio sam, dok sam rano ujutro lagano zagrijavao pored njenog groba, da nikog ne sretnem na tom mjestu tuge, istrčati svoj daljinski rekord. Sam ću istrčati maraton. Četrdeset i dva kilometra. Lagano, trčeći mirnim korakom, ne žureći, pa koliko trajalo, da trajalo.
Oprostio sam se u mislima od Aurore, odvezao se kući i u glavi stvarao plan kojim šumskim stazama krenuti prema jednom malom mjestu, za kojeg sam znao da je udaljen dvadeset kilometara. Isto toliko trčati nazad biti će gotovo maraton. Vrzmajući se stanom, svakih bi petnaest minuta popio čašu vode, pogledom milujući stvari koje je Aurora voljela.
I onda sam učinio nešto neuobičajeno: uzeo sam malog plišanog medvjedića, na kojem je Aurora nosila ključeve. Medvjedić sad nije imao ključeve na svom prstenu i kad sam ga strpao u džep crne trenirke, nisam ga ni osjećao.
Izašao sam iz stana, istegnuo mišiće ispred zgrade i lagano počeo trčati prema brdu, prema šumi ...
Malo mjesto ka kojemu sam krenuo kao da me dočekalo objeručke, prijateljski, još iz daljine sretno mi se osmjehnulo i krenulo mi u susret. Uzvratio sam mu osmijehom i pošao nazad. Nisam osjećao umor, samo duboki mir, neko čudno zadovoljstvo.


No ipak, neprekidno sam mislio na nju, svoju voljenu Auroru. Dok su se kilometri nizali ispod mojih nogu, u duhu sam proživljavao još jednom sve one trenutke provedene uz Auroru, najljepše trenutke svoga života. Čak i one koje se nisu desili, one koje sam izmaštao: Autora i ja trčimo, rame uz rame, bok uz bok, prolazimo poznata i nepoznata mjesto: ovdje smo stali da popijemo vode, ondje odmorili, sada odmahujemo malom, veselom mjestu u daljini…
Ah Aurora, draga Aurora…
Spuštajući se stazom niz blagu nizbrdicu, jureći pored visokih borova kroz koje se probijalo sunce, odjednom mi pogled privuče neobična mrlja. Nešto se pokrenulo, tamo među krošnjama, neka anomalija kojoj kao da nije bilo mjesta u zelenilu kojim sam bio okružen. Usporio sam tempo trčanja, zatim sasvim stao oprezno se približivši čudnom mjestu, koje me neodoljivo privlačilo.
Izgledalo je poput dima, ali nije bio dim. Kovitlac se dima koji nije dim, već crnilo pomiješano sivilom, okretao oko sebe. Čudna je tišina vladala. Ni ptice nisu pjevale. Sasvim sam stao i zagledao se u nepoznatu pojavu, ličila je na otvor. Ali otvor čega? Stup se crnog sivila dizao oko pola metra iznad zemlje i bio je oko metar širok. Nisam mogao dokučiti koliko duboko uranja u zemlju. Činilo se da mu nema kraja. Neka čudna tišina vladala je oko tog mjesta, nije bilo ni daška vjetra, lišće je neprirodno mirovalo, baš kao da je naslikano na nekoj slici. Tišina me nervirala i morao sam nešto učiniti. Okretao sam se nervozno oko sebe i ugledavši suhu puknutu granu na zemlji, sagnuo sam se, dohvatio je i bacio u crno-sivi kovitlac.
Bezglasno ju je usisao u sebe. Zapanjen, ali i privučen neodoljivom silom, sasvim sam se približio čudnoj pojavi i nagnuo nad nju. Raširenih nogu, radi ravnoteže, jer nikako nisam želio upasti u to, na što da je "to" bilo, nagnuo sam se nad tamnu i tajanstvenu pojavu. Dopirala mi je samo do koljena i ja sam nagnuvši se i savivši u struku radoznalo buljio u njeno crnilo. Takvo crnilo kakvog još nikad nisam vidio. Mutno se crnilo kovitlalo, podrhtavalo, gibalo poput morskih valova izazvanih jakom burom.
I u tom djeliću sekunde dok mi je ta misao pritiskala um, iz te se najtamnije tame počelo pokazivati malo bljedila. Radoznalo sam gledao, čekajući, dišući otvorenim ustima. I činilo mi se da ludim. Jer iz crnog je bezdana prema meni izviralo drago lice Aurore, čitav se njen lik polako uspinjao prema meni, okružen najtamnijom tamom, tiho, nečujno, da bi Aurora, gola i prekrasna, odjednom se našla lebdeći iznad tamnog otvora. Samo su joj stopala ostala u crnom otvoru, koji je podrhtavao ispod nje, a Aurora me gledala i pogledom zvala, pružajući ruku prema meni.
Vrisnuo sam prestravljen i odskočio.
Jedan trenutak, prije nego sam jurnuo dalje, Aurorin pogled i moj su se sreli, prikovali jedno uz drugo i nisam mogao ne osjetiti snagu poziva kojim me pozivala pridružiti joj se. A zatim je lagano uronila u crni bezdan i više je nije bilo. Je li utonula u tajanstvenu tminu radi mog vriska?




Uplašen i potresen i usprkos tome neobjašnjivo sretan, uzbuđen, drhteći, okrenuo sam leđa čudnoj i neobjašnjivoj pojavi i počeo trčati dalje, što dalje od tajanstvene crne rupe. Rukom sam posegnu u džep trenirke, namjeravajući uzeti Aurorinog plišanog medvjedića, ali uzalud sam pipao prstima: džep mi je bio prazan. Osjećao sam duboko u sebi, ne, znao sam duboko u sebi, da je medvjedića uzela Aurora. Dok sam se brzim trkom udaljavao od tog mjesta koje me zvalo, šumno dišući i narušavajući mir šume, znao sam da će se jednoga dana, u smiraj jesenskoga dana, rupa otvoriti pred mojim bolnim, grčevitim nogama, i da ću uskočiti u nju, tajanstvenu crnu rupu i pridružiti se svojoj voljenoj Aurori.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.