Predaja

U podnožju brda se okrećem i začuđeno gledam oko sebe. Boje bezglasnim praskom nagovještavaju večer, toplu, kraj je ljeta, jesen je pred vratima. Sunce je nisko i kao da stoji, ne pomiče se, drhturi na mjestu. Oblaci se na brdima zaustavili. Sve stoji. Ništa se ne miče.
I ja stojim. Pripremam se jurnuti uz brdo. Ali prije toga moram doći do daha. Polažem ruke na kukove i hvatam zrak širom otvorenih usta: glasno dišem i začuđeno gledam oko sebe. Nešto nije u redu, osjećam, ali u to "nešto" ne mogu uprijeti prstom. Znojim se, ali uživam u naporu koji je trčanje šumom zahtijevalo od mene. Samo da nema ovog čudnog osjećaja koji se probudio na dnu mog zgrčenog želudca i sad se penje i raste i čitavog me steže u neugodni stisak.
Pokušavam zaboraviti neugodni osjećaj koji me prati, dok počinjem laganim korakom trčati već utabanom stazom. Čudi me što se ptice ne čuju: još nije pala noć i obično su u ovo vrijeme najživlje. A sad tišina pritišće, sve je utihnulo, čak se ni grane borova ne njišu: nema vjetra, samo vrući zrak u kojem kao da sve treperi. I huk mog disanja.
Odmahujem glavom, tjeram misli i grabim dalje: poveća se uzbrdica pruža ispred mene i odlučan sam je savladati. Trčim lagano pognut prema naprijed, neka mi tijelo pomaže, neka me vuče, neka mi daje ubrzanje. Mišići mi drhte i osjećaj zadovoljstva me preplavljuje, snažni valovi udaraju u meni: sasvim su preplavili onaj prijašnji nelagodni osjećaj koji mi je trovao zadovoljstvo trčanja šumom.
Što mi trčanje uz brdo zadaje više muke, zadovoljstvo mi je veće. Osjećam kako je sve oko mene postalo nevažno: važno je samo uspjeti, dotrčati do vrha brda. A onda ... cerim se uživajući unaprijed u zadovoljstvu, za kojeg znam da me očekuje. Sve u meni traži predah, viče mi "Stani! Zaustavi se! Ne možeš dalje.". Ne slušam glas slabosti, potiskujem ga i izvlačim posljednje atome snage iz sebe. Kvadricepsi mi pucaju, bolno podrhtavaju od napora, ali trčim dalje, ne odustajem.
I konačno, uz posljednji napor, nošen samo snagom volje, već gotovo sasvim bez snage, dok mi noge drhte prijeteći me srušiti na koljena, izbijam na sam vrh brda i onaj je ludi napor iza mene i preplavljuje me ogroman osjećaj zadovoljstva kojeg pruža pobjeda. Pogotovo pobjeda samog sebe. Jer nisam stao, nisam se predao na polovici brda. Istrčao sam prokletu uzbrdicu! Uspio sam!
Podižem pobjedonosno ruke prema nebu i počinjem skakutati vrteći se u krug: plešem svoj ples pobjednika, dok mi licem titra osmijeh sreće i zadovoljstva.


I onda ga ugledam: leži mirno, ispod lijepog starog bora. Gledam u beživotno opušteno lice, klonulo mu je na lijevo rame, a i on čitav klonuo na lijevu stranu. Oko struka mu je privezana pojasom smeđa torbica. Ne moram gledati u nju, da bih doznao što se u njenoj unutrašnjosti nalazi. Pitam se, nije li možda ipak mrtav? Ali nije. Lijeva mu se ruka, ona na kojoj gotovo da sasvim leži, iznenada trgne. Trzaj je kratak, nema snage u njemu. Zurim pored mladićevih koljena: na smeđoj zemlji presijava se na umirućem suncu tanka šprica.
Nestaje zadovoljstva, nestaje sreće, samo srce nastavlja ubrzano tući, baš kao da sam i dalje pod opterećenjem trčanja. Iznenadni me umor posve savladava i osjećam kako mi usnice podrhtavaju, oči se vlaže. Oko mene nepomična stabla, nema vjetra, sunce zalazi, gasi se dan, možda odnoseći sobom i jedan život. Zašto? A ja se osjećam tako živ.
Nepomično, stojeći kao ukopan na mjestu, dok mi znoj slijeva se u oči, pa žmirkam, gledam jadnika koji se predao. Koji nije izdržao. Nije uspio.
Naglo se okrećem i sa tugom počinjem lagano trčati niz brdo: bez zanosa kojeg mi trčanje uvijek pruža.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.