Nesreća

Voljela je voditi ljubav uz titravu svijetlost svijeća, a ja sam volio nju. Zitine su zelene oči poprimale tajanstveno-neopisivu boju žudnje, dok sam ih gledao pod slabim osvjetljenjem svijeća i želio upaliti svijetlo, da sve vidim mnogo jasnije i duboko uronim u Zitin požudni pogled. Htio sam čitati njeno uživanje iz njenog pogleda i uživati u njenom uživanju, koje je poticalo moje uživanje. Sve je sa njom bio uživanje. Sama je Zita bila uživanje. Moje!
Visoka točno sto i osamdeset i tri centimetra, vitka, sa samo šezdeset i jednim kilogramom, dugih nogu, glatkog i čvrstog tijela, crne i duge kose, plamtećih zelenih očiju, uvijek vlažnih usnica, bila je prava slika i prilika idealne žene. Za mene. Za ostale me nije bilo briga!


- Takve ljepotice donose neprilike - upozorio me je moj stari prijatelj Boro. - Mene bi bilo strah imati takvu ljepoticu. Bojao bih se da ne budem na visini zadatka.
- Kakvog zadatka?
- Pa znaš ... - zamucao je i skrenuo pogled.
Prezirno sam se osmjehnuo. U sebi. Jadnik. Što on zna o tome, kako Zitin pogled uperen u moje oči, njene ruke na pravim mjestima na mom tijelu, vrući dah koji mi pali kožu, potiče u meni želju, potiče snagu, nepojmljivu snagu i nema straha, nema ničega, sve prestaje postojati. Postoji samo ona, moja Zita, njeno tijelo boginje i postojim samo ja, a ona, Zita, boginja, traži upravo od mene da zadovoljim njenu žudnju.
Pa što, ako takve ljepotice donose neprilike? Zar ostale žene ne donose neprilike? I zar zbog takve ljepotice ne vrijedi okusiti malo neprilika, nakon što sam kušao sve one slasti sa njom?


- Zašto nikad ne pristaneš da ostavimo upaljeno svijetlo? - upitao sam Zitu prije otprilike mjesec dana.
- Zar ne voliš svijetlost svijeća? - upitala i pokazala na svijeće oko nas, visoke i debele, čiji su plameni jezici lizali topli zrak, a sjene plesale neumorno.
- Volim. Ali volio bih vidjeti tvoj pogled dok ...
- Vidiš ga - prekinula me Zita, a ruka joj poput zmije tiho, nečujno krenula prema meni, znala je: sa prvim će dodirom njenih dugih prstiju prestati moja pitanja.
Više nismo govorili. Uz titravu svijeću u toploj ljetnoj noći, uzdasi su meko plovili oko nas. Grickala me, polako, sa uživanjem. Uzvraćao sam jezikom klizeći po tom čvrstom i lijepom tijelu, koje se uvijalo pod mojim poljupcima, ugrizima, dodirima. I nikad nam nije bilo dosta. Odgađali smo vrhunac, oboje vrlo dobro znajući na kojoj se točki uspinjanja na planinu užitka nalazimo. Pa iznenadnim ugrizima ukopali bi se u stijenu odgađanog užitka, a ruke nam počivale na ramenima jedno drugog, pogledima prodirali jedno u drugo.
- Ševiš me čak i pogledom - prodahtala je ispod mene, a njena duga noga kliznula je petom uz moju ispruženu nogu: znoj se miješao, baš kao i naši dahovi.
- Htio bih te svu ispuniti - odgovorio sam joj pritišćući joj tijelo svojom težinom. - Izbrisati sve muškarce iz tvog života.
- Samo si ti muškarac u mom životu - polako je odgovorila oblizujući usne požudno poluotvorene. - Ostali su bili dječaci. Ne misli na njih. Ne postoje.
- Uvjerljiva si lažljivica, ljepotice moja - šapnem joj u uho, osjećajući joj tijelo kako drhti ispod mog, zovući me, potičući me.
- Ne govori - zaječala je. - Ne govori!
- Ne miči se! - zapovjedim joj, uživajući u tome kako se njeno tijelo koči, dok joj topla i vlažna unutrašnjost podrhtava. - Da se nisi pomakla!
Dugo smo ukočeni mirovali, spojeni slatkim grčem, ponirući jedno drugome u pogled.
- Jednom ću u ovakvom trenutku, upaliti svijetlo - šapnem joj u crveno i znojno lice, počevši sa praiskonskim pokretima - da ti vidim uživanje u očima.
- Da nisi to nikad učinio! - zasikće Zita ispod mene, a bokovi joj zaplešu nagoneći me na drhtaj. - Nikad!


I upravo ovo posljednje prodahtano vrućim dahom "nikad", učvrstilo je u meni želju da to "nikad" pretvorim u "uskoro".
Večeras dolazi, moja vatrena Zita. Točnije, za trideset će minuta biti kod mene. Sve sam pripremio: bocu crnog vina, hrane ništa, jer uvijek odbija jesti, svijeće, ali i jedno iznenađenje. Prespojio sam žice i učinio dodatni prekidač, kojeg sam smjestio pored zida, uz krevet i koji mogu ležeći na krevetu bez muke dohvatiti, a koji se ne može vidjeti. Odlučio sam: dok budemo uživali u valovima strasti, pritisnuti ću prekidač i obasjati naša tijela blještavom svijetlošću i konačno svoj san provesti u djelo. Moram joj vidjeti pogled, dok joj se iz poluotvorenih usana otkidaju uzdasi. Jednostavno moram.


Učinio sam upravo tako. Ljubili smo se, kao i toliko puta do sada uz svijetlost svijeća, kad sam polako odmakao desnu ruku sa njene uzdrhtale dojke ukrućene bradavice i rukom sunuo prema prekidaču. Čas kasnije, blistava nas svijetlost okupala.
- Aaaaaahhhhhhhh!!! - kriknuo sam vidjevši konačno što se krije u Zitinom pogledu.
- Neeeee! - vrištala je Zita zajedno sa mnom.
Ali bilo je kasno. Dok smo oboje vrištali iz različitih razloga, oboje smo doživljavali vrhunac iz istog razloga i tijela se naša grčila u ljubavnom zanosu i protiv naše volje. Tijela su nas prestala slušati i mi smo se njihali i uživali i ujedno patili: Zita zbog toga što sam otkrio njenu tajnu, a ja zbog toga što sam u njenom zelenom pogledu ugledao bezbroj muškaraca, armiju muškaraca, koji su promarširali njenim životom i to me zgromilo, uplašilo, ali i čudno djelovalo na moju muškost.
Ukrućen kao nikad do sad, divljom sam se snagom zabijao u Zitu, dok me ona rukama odguravala, a tijelom primala, da bih konačno sasvim ispražnjen, ostavši bez trunčice snage, klonuo na Zitine znojne grudi.
- Miči se s mene - rekla je i odgurnula me sa sebe.
Ležao sam na leđima, hvatao dah i pitao se što sad. Jer sad sam znao istinu o Ziti, a tu istinu ne mogu podnijeti. Istinu koju sam vidio pod jarkim osvjetljenjem.
- Morao si usrati sve, je li? - upitala me Zita ljutito, prostački.
- Zašto, Zita? - uzvratio sam. - Zašto?
- Idi do đavola! - rekla je i ugasila svijetlo: ponovo smo bili obasjani samo škrtim odsjajem svijeća. - Pusti me spavati. Da mi se nisi pokušao približiti!
- Ne pada mi na pamet - uvrijeđeno sam joj odgovorio. - Spavaj mirno.
- I hoću! - bijesno mi odgovori.- Usprkos svemu, hoću.
Uskoro začujem njeno mirno i ujednačeno disanje pored sebe. Je li zaspala? Ili samo glumi? Nije važno. Sa kim ja to ležim? Što se sve krije u njoj? Odgovor nije dolazio, dok treperava svijetlost svijeća drhturi po zidovima. Pogledom ih obuhvaćam po prvi put shvaćajući zašto je Zita uvijek insistirala na velikim i debelim svijećama: željela je biti sigurna, kako će svijeće dogorijevati čitavu noć i kako zbog toga neću imati potrebe paliti svijetlo. Jedan misterij manje.


Nešto prije zore, dok još vlada noć, ustajem ne budeći Zitu i polažem novine pored same svijeće koja će uskoro sasvim dogorjeti: pored prve, druge, treće ...
Iskradam se nečujno iz sobe, iz stana i izlazim na ulicu i počinjem trčati. Teško dišem i to me podsjeća na naše, Zitino i moje noćašnje disanje. Posljednje zajedničko disanje. Usprkos težini disanja jurim uz brdo odlučan ne zaustaviti se prije nego li ga osvojim.
I uspijevam. Na vrhu brda zastajem, hvatam dah i gledam kako na Istoku počinje rudjeti zora. Zatim počinjem sa laganim silaskom. Ne žurim, ne trčim brzo. Ne smijem prerano stići.
Dok lagano, ne žureći, trčim ulicama, do mene dopire buka koju prepoznajem: vatrogasci na djelu.
Izbijam iza ugla i ugledam gomilu ljudi, vatrogasce, dim. Zabijam pogled na treći kat, koji je crn i zjapi prazninom, dim posvuda i tu i tamo po koji sramežljivi plamičak. Na jednom dijelu malene zgrade kao je nešto iščupano crnom rukom koja je ostavila trag.
- Ah, susjede! - govori mi susjed prilazeći mi. - Strašna nesreća. Zbilja strašna nesreća. Jadni čovječe.
Pod sažaljivim pogledom susjeda i vatrogasaca, sjedam na rub pločnika i plačem. Samo ja znam da je to plač olakšanja.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.