Trenirka

Najviše me ljuti to što je ostala kukavica i otišla bez riječi objašnjenja. A toliko sam se mnogo trudio uliti joj mrvu samopouzdanja. Mislio sam , bolje rečeno nadao sam se, da sam uspio. Barem djelomično. Bio sam uvjeren u to. Ali me njen odlazak od mene, iz mog života, uvjerio u suprotno. Nestala je bez riječi. Bez riječi objašnjenja, nagovještaja, pozdrava. Kukavički. Kad smo posljednji put bili zajedno, činilo mi se da je vraški sretna. Kao i uvijek, dočekao sam je na autobusnoj stanici. Uletjela mi je u zagrljaj i ja sam je onako laganu podigao uvis, privinuvši je uz grudi. Oči su joj bile nasmijane, lice blago rumeno, usnice crvenkaste i poluotvorene. Jedva smo čekali da stignemo k meni, da se sakrijemo od vanjskog svijeta. Da se nađemo u našem svijetu, našem okruženju, u mojoj spavaćoj sobi u kojoj smo provodili najveći dio zajedničkog vremena. Uvijek smo željeli jedno drugo. Ja sam mislio da i trebamo jedno drugo. Ali ona očito nije tako mislila. Dok sam ja bio uvjeren kako sam je osvojio, kako je konačno moja, samo moja (ah, ta jebena mužjačka posesivnost!). ona je imala svoje planove. O kojima nije govorila. Nije ih ni nagovještavala. Baš ničim, kunem vam se! Ne da se hvalim, ali prilično dobro poznajem ljudsku prirodu i mislio sam da sam je upoznao, upoznao dobro. Gledao sam je zaljubljenim očima i nisam je gledao zaljubljenim očima. Kad sam je gledao zaljubljenim očima, bila je lijepa i krasna i mila i nježna i podatna i malčice lažljiva, ali ne zlobno lažljiva, već lažljivica zbog osjećaja nesigurnosti. - Gdje ću s ovim? - upitala je te večeri, podigavši donji dio trenirke: prepoznao sam svijetloplavu boju njene trenirke koju je nosila prošle zime. - U ormar, pored moje - mirno sam rekao otvorivši ormar i okrećući joj leđa, da mi ne vidi zapanjen i jebeno sretan izraz njuške, koja mora da mi se čitava ozarila, glupanu jednom! Položila je odjevni predmet, koji je u mojim lakovjernim očima odjednom postao najcjenjenija stvar u mojoj sobi, a možda i u mom životu, na pokazano mjesto i okrenula se prema meni. Raširio sam ruke i ona je ušetala u moj zagrljaj i iako smo samo prije pola sata vodili ljubav, željeno sam je ljubio i grlio i mislio kako sam najsretniji na svijetu. Kao što, siguran sam u to, misle sve zaljubljene budale koje se daju veslati od slatkih riječi koje teku s mednih usnica, potkrepljenje milim pogledima prikrivenim dugim trepavicama. Ah, taj jebežljivi vikend! Skakali smo jedno na drugo i hvatali se svakog časa, tako da sam načisto malaksao. Isisala je iz mene i posljednji atom snage, moje muškosti, a ja sam joj želio dati sve, još i više i još, još, samo da bih slušao uzvike koji su se otimali s njenih ljubljenih usnica i lepršali poput lastavica u našoj sobi natopljenoj požudom. Čitavo sam vrijeme mislio na onu njenu trenirku kako leži u mom ormaru i što to znači. A značilo je toliko mnogo, da sam u jednom trenutku osjetio strah. Ali poput svih zaljubljenih budala, potisnuo sam strah smatrajući ga nerazumnim i koreći nijemo sebe zbog nepovjerenja. Voli me! Pa koji dokaz još hoću? Zar mi je potreban još koji dokaz? Onda sam se, dok smo se oblačili, jer morali smo izaći, pozvani smo bili na čitanje proze i poezije, sjetio toga da je malo pogledam NEzaljubljenim očima i ono što sam "vidio" nije mi se dopalo. Pa sam brzo otjerao te zloslutne misli, koreći samog sebe zbog svog nepovjerenja, jer boga mu bogovskog, pogledaj je, konjino nepovjerljiva! Jesi li ikad vidio krhkiju ženu, toliko lomnu da je i pogledom možeš slomiti? I sa čijih usana piješ slast kakvu još nikad nisi pio i za koju si bio uvjeren da ni ne postoji? - Zašto me tako gledaš? - upitala je sjedeći na krevetu, na našem krevetu, navlačeći traperice, dok sam ja, naravno, zurio u njeno međunožje sakriveno svijetloplavim gaćicama (ista boja kao i trenirka, prokletstvo nad prokletstvima, sjećam se da sam pomislio). - Kako to? - upitao sam skrećući pogled prema vršku njenog nosa: naučio sam taj trik odavno i uvijek sam ga upotrebljavao, ako nekome nisam želio pogledati direktno u oči. - Kao da me još nikad nisi vidio. - O čemu to govoriš? - Znaš. - Ne, ne znam - odbio sam i nasmijao se. - Hajde, požuri, da ne zakasnimo. Nježno smo tu noć, a kasno smo se vratili u našu sobu, vodili ljubav. Baš nježno. Što me iznenadilo, jer ona je voljela strast i nije se ustručavala iskazivati je. Ali bilo je nježno, dugotrajno i nježno. Onda sam se ja okrenuo na desni bok, a ona priljubila uz mene. Kao dvije žlice. Bila je prilagodljiva spavačica i mogla je spavati uz mene kako god je to meni odgovaralo. Čudno, sutradan je odlazila i nismo se za oproštaj ljubili još jednom, ujutro, kako smo to inače uvijek činili. - Nekako mi se ne da - bila je rekla. Trebalo mi je u blesavoj zaljubljenoj glavi zazvoniti na uzbunu, ali nije. Bio sam preumoran vođenjem ljubavi, bolje rečeno bjesomučnom ševom ponavljanom više puta. Ne zaboravimo ni jebenu večer kad sam morao čitati priču ispred radoznale publike. Ne bi se reklo, ali ja jesam sramežljiv, patim pomalo čak i od eritrofobije i užasavam se biti u centru pažnje. Ja sam promatrač, nisam igrač. - Dobro, onda - rekao sam pomirljivo. - Ni ja nisam baš oran. Prilično si me iscrpila. Smijali smo se tome dok sam je pratio na autobusnu stanicu. Da mi se više nikad ne vrati. Zvao sam je i zvao, mobitel mi se usijao u ruci, ali ona nije odgovarala. Mislio sam da je mrtva. Svašta sam mislio. I žalio beskrajno. A ona mora da je gledala u svoj mobitel dok bih je zvao i naravno, pročitavši moje ime, puštala stvarčicu zvoniti. Nije prekidala vezu, prekidala moje pozive, moj vapaj, moju žudnju. Mirno je puštala vražju stvarčicu zvoniti. Potpuno i savršeno ignoriranje. Je li možda mobitel gurnula u neko zabitno mjesto gdje ga neće čuti? Sumnjam, duboko sumnjam u to, poznavao sam njenu silno radoznalu prirodu. Je li se smijala mojim pozivima? Ne vjerujem. Mora da je i ona, nesalomljiva granitna stijena, barem malo patila, siguran sam u to. Ili i opet lažem samog sebe? Onda se podigao val bijesa. Pa mržnje. Pa opet bijesa. I ludovao sam tako prilično dugo vremena, sram me priznati, ali ne želim biti lažljivac kao što je ona bila lažljivica. Da se barem po tome razlikujem. Patio sam. I gledao u ostavljenu plavu trenirku. Kakav genijalni strateški potez! Ostavila je svijetloplavu trenirku uljuljavši me u lažnu sigurnost i odlepršala. Razmahala se krilima. Skupila je snagu. Ajde, barem nešto dobro iz još jedne jebene ljubavne plači-priče. Je li dobra? Priča, ne … Meni jest! I drago mi je što sam je doživio. I ponovo bih učinio sve isto i baš me boli dupe što bi i opet patio, jer tako bi barem znao da sam ŽIVIO.

Svadljivci

"Volim te", ponavljao sam joj gotovo svakog jutra nakon noći provedene s njom. I zbilja sam to mislio. Ali je ona postajala sve nezadovoljnija samom našom tjelesnom intimnošću ( ali zadovoljena ) i neprestano zahtijevala sve više mene, mog vremena, čak je i moje misli željela kontrolirati. Naravno, prestao sam je voljeti. Od pohotne ženke koja je veselo vriskala dok bi je grabio za čvrsto dupe, pretvorila se u grintavu kučku. Svaki put, kad bi joj pipnuo dupe sapeto trapericama, krvotokom mi je zatreperila slika jednog drugog dupeta, ne toliko čvrstog, moglo bi se reći čak i napola mekog, ako me razumijete. Zaživjelo je sjećanje u meni na to nježno dupe. Ni velike količine alkohola kojeg sam sa uživanjem istresao u sebe, nije to sjećanje moglo isplahnuti. - Voliš li me? - upitala je i onog ranog jutra, još nije ni svanulo. - Volim. Znaš to. - Ne, ne znam. Ne pokazuješ mi to. - Ševim te, zar ne? - upitao sam grabeći bocu koja je stajala bljeskajući se u polutami sobe, bilo ih je još tri u redu, kupili smo ih prije nego li smo se uvukli u naše ljubavno-svađalačko gnijezdo. Nije uvijek bilo tako, ali sad je postalo u pravilu tako: prvo seks, pa zatim svađa! - Upravo tako - rekla je. - Ševiš me. Ne vodiš ljubav sa mnom. Ševiš me. Odjednom mi je bilo svega dosta. Ono malo sladostrašća što bi mi ga podarila izvijajući se oko mene i grizući mi vrat u nastupu zajedničkog slatkog ludila, nisu mogla prevagnuti na stranu oproštaja. Zamjerio sam joj primjedbu. I počeo je prezirati. Pa mrziti. - Upravo tako! - uzviknula je i kleknula onako gola u polutami sobe pored mojih koljena: sise su joj se zaljuljale i ja sam ih poželio ugristi, ne lagano ljubavnički ugristi, već zagristi snažno, baš kao u sočno pečeno meso sa kojeg se darežljivo cijedi sok. - Ševiš me! - Pa dolaziš zbog toga - odgovorio sam između dva gutljaja, dok mi je oporo crno vino grijalo grlo: iako sam sasvim dobro razumio što ona želi reći, pravio sam se lud. - Ne dolazim zbog toga! - vrisnula je i otela mi bocu iz ruku i zbog toga prosula malo slatke i dragocjene tekućine po našim golim i preznojenim tijelima. - Nego zbog čega dolaziš? - upitao sam odlučivši biti nemilosrdan, jer njeno me ponašanje i neprestano zanovijetanje primoravalo na to, dok sam rukom pokazivao na mrlje vina po vlažnim plahtama: - Gledaj što si učinila! - Jebi se, ti i vino! - vrisnula i skočila sa kauča na pod, bocu visoko podižući u zrak, iznad svoje glave. Mirno sam ostao ležati, radoznalo je promatrajući i paleći cigaretu sporim, što sam sporijim pokretima mogao: znao sam da će je to izludjeti, a upravo sam to i htio postići. - Više voliš vino od mene! - Vino nikad ne zanovijeta. - A ja zanovijetam? Odlučio sam da je dosta. Sasuti ću joj istinu u ljutito zažareno lice, pa neka se je ..., ne to više ne dolazi u obzir, neka se goni iz mog života! - Slušaj, kučko! - sasvim sam tiho rekao sjedajući i grabeći odbačene traperice sa parketa. - Što si umišljaš da mi predstavljaš? Ljubav mog života? Nemoj me nasmijavati! Takvih kao što si ti mogu imati koliko god hoću i kad god se sjetim. Zapanjeno me gledala i lijepo sam vidio, dok sam navlačio traperice na golo tijelo, kako joj se usne grče, a koljena podrhtavaju. Znao sam, svakog će časa prasnuti i početi vriskati i skakutati po sobi, a onda ... Ali nije bilo tako. Njene su se drhtave usnice odjednom spojile u tanku i bijelu i odlučnu crtu. Oči su joj divljački zasjale. Ruka, u kojoj je držala bocu sunula je prema meni i odjednom sam se našao na podu, a sve mi pred očima postalo crveno. Mora da je prošla barem minuta, prije nego li sa shvatio da je to crvenilo moja krv. I onda sam poludio. Ustao sam više snagom volje nego li snagom mišića, oteo joj bocu, nacerio se prema njoj, pa je bocom raspalio preko čela. Sjećam se, da sam se kikotao, poput nekog prokletog pedera se nasmijao, gledajući je kako sad ona pada na parket. Prezrivo i bez mržnje sam je gledao i povremeno potezao iz boce, čekajući da se osvijesti. Dok sam palio treću cigaretu, shvatio sam kako čekam uzalud. Prokleta lajava kuja nikad više neće ustati. Uopće nisam razmišljao što činim. Ispio sam vino, odložio bocu, zgrabio golu kučku ispod pazuha i odvukao je do balkona, pa je strmoglavio dole, na sivi i uprljani pločnik kojemu i pripada. U trenutku kad sam je ispustio iz čvrstog stiska i kad je počela padati, širom je otvorila oči. Prestravio sam se iznenađeno shvativši da je živa i dok je njeno golo tijelo padalo niz nekoliko katova, vrisnuo sam krikom protesta i iznenađenja. A onda, prije nego li će panduri stići, znao sam da će stići, brzo sam obrisao bocu, pa je dobro ispipao, tako da njoj ostanu samo moji otisci. Otvorio sam drugu bocu i otpio i zapalio, čekajući. Bio sam spreman.

Na vrhu

Brdo kao da mi rugalo. Svakog bi jutra, nakon ustajanja ulazio u kuhinju skuhati kavu i pogled bi mi, kao privučen magnetom, poletio prema brdu u daljini. Kao da sam ga morao pogledati. Ako ga ne bi pogledao, nego umjesto toga sa šalicom kave u ruci napustio kuhinju, osjećao bi nelagodu i svaki bi put ta nerazumna nelagoda nadvladala razum i ja bih se vratio u kuhinju i zurio nekoliko trenutaka u brdo. Koje me zvalo. Silno sam želio sakupiti dovoljno snage u nogama i pretrčati u jednom jedinom potezu čitavu dionicu do vrha brda. Uspon do vrha brda bio je strm i dug otprilike četiri kilometra, a možda i više. Nije bilo opuštajuće ravnice na kojoj bi se mogao zagrijati, pa tek onda navaliti na uzbrdicu. Bio sam primoran odmah zagristi u najtežu dionicu do vrha brda, koja mi se uvijek činila ubitačnom. Ali koju sam nekako uvijek uspio savladati. Više snagom volje, nego snagom mišića. Trčeći asfaltom, dok su mi u susret jurili automobili, razmišljao sam samo o jednome: istrčati već jednom cestu i ostaviti promet iza sebe, pa jurnuti u šumu. Vozači, neki među njima su me svakodnevno viđali, pružali su mi podršku bodreći me sirenama čiji se zvuk stapao s mojim šumnim disanjem. Zatim bi odjednom sa ceste zakoračio na odvojeni put na kojemu bi nestao asfalt ispod mojih tenisica, kao da je netko zamahnuo velikim i oštrim nožem i divovskom ga snagom odrezao i ja bih se našao u šumi. Put kojim sa trčao, i dalje je bio strm, ali sad su ga okruživali visoki borovi i čuo se pjev ptica, umjesto šuma motora. Disanje bi mi postalo smirenije ujednačenije i ja bih smanjio tempo trčanja, nastojeći što duže uživati, ali i štedjeti snagu, jer još jedna velika i strma uzbrdica bila ispred mene i čekala me. Ponekad mi se činilo da mi se podrugljivo smješi. Samo nekih pedesetak metara ispod vrha brda, vijugalo je šumski put kroz visoke borove i nekako bi se uvijek dogodilo, da upravu tu, gotovo na samom cilju, ostanem bez daha. Nisam imao više snage u plućima i uzalud bi samom sebi govori: "Još samo pedeset metara". Nije dalje išlo. Ne ovog puta. Ali sam znao, osjećao, kako se dan, kad ću uspjeti, kad ću po prvi put dotrčati na toliko željeni vrh, da je taj dan blizu, vrlo blizu. Možda sutra ... Bila je nedjelja, kraj se ljeta približavao i vrućina je popustila i osjećao sam se moćno, a želja za uspjehom me činila nestrpljivom. Krenuo sam lagano, malo se nagnuvši prema naprijed, da me tijelo "nosi" i ujednačenim sam koracima grabio uz cestu, ne osvrćući se na trubljenje rijetkih vozača. Bilo je jako rano, tek nešto više od šest sati, namjerno sam izabrao ovo vrijeme za svoj podvig. Nisam htio nikome i ničemu dozvoliti ometanje mog nauma: istrčati po prvi put čitavu dionicu bez zastajkivanja i hvatanja daha, istrčati do samog vrha brda. Cestu sam s olakšanjem ostavio iza sebe i polako grabio kroz šumu, udišući otvorenih usta svjež jutarnji zrak. Šumska me je svježina udarila u oznojeno lice i izmamila osmjeh. Noge su mi bile lagane, korak lak, disanje se smirilo, počeo sam u ritmu koraka jedva čujno pjevušiti. Mir me čitavog obuzeo i želio sam da ovo stanje potraje što duže. Lagano sam odmicao šumskim putem, krivudavim i još mokrim od jutarnje rose. Misli su mi se lagano odmotavale: evo, pored ovog kamena sam nekad morao stati i nisam mogao dalje. A sad jurim bezbrižno, ne osjećajući ni tračak umora. Ta mi je misao dala novu snagu, pa sam ubrzao, grabio sam brzo i snažno, udišući pohlepno prohladni zrak. Osjećao sam da ću ovog puta uspjeti i to me ispunjavalo snagom, noge činile lakim. Bio sam sretan. Na posljednjoj maloj okuci koja se spuštala prema samom dnu brda, do čijeg mi je vrha bio cilj istrčati, spustio sam se lagano, gotovo nečujno, primjećujući kako se pod sunčevim zrakama vlaga na lišću isparava, kad se odjednom prolomila grmljavina i topot, a ispred mene, na uski šumski put, iznenada iskočio jelen, snažno zamahnuo impozantnim rogovima i isti čas, kako mi se činilo, ogromnim skokom ponovo nestao u šumi. Napeto i drhtureći od uzbuđenja, osluškivao buku koja se udaljavala i odjednom postao svjestan kako stojim na šumskom putu, ne trčim, stojim, a visoki borovi iznad mene pružaju mi zaštitnički hlad. Ni ovog puta neću dotrčati na sam vrh nigdje ne zastavši. Ali mi to sad više nije toliko značilo, jer nekako se sve ispremiješalo u mojim osjećajima i činilo mi se da sam osjetio vrh brda, da sam bio na samom vrhu, a da do njega nisam ni stigao. Osmjehujući se, miran i sretan, okrenuo sam se i sasvim laganim korakom zaputio prema kući. Nije bilo potrebe nadograđivati doživljaj.