Na vrhu

Brdo kao da mi rugalo. Svakog bi jutra, nakon ustajanja ulazio u kuhinju skuhati kavu i pogled bi mi, kao privučen magnetom, poletio prema brdu u daljini. Kao da sam ga morao pogledati. Ako ga ne bi pogledao, nego umjesto toga sa šalicom kave u ruci napustio kuhinju, osjećao bi nelagodu i svaki bi put ta nerazumna nelagoda nadvladala razum i ja bih se vratio u kuhinju i zurio nekoliko trenutaka u brdo. Koje me zvalo. Silno sam želio sakupiti dovoljno snage u nogama i pretrčati u jednom jedinom potezu čitavu dionicu do vrha brda. Uspon do vrha brda bio je strm i dug otprilike četiri kilometra, a možda i više. Nije bilo opuštajuće ravnice na kojoj bi se mogao zagrijati, pa tek onda navaliti na uzbrdicu. Bio sam primoran odmah zagristi u najtežu dionicu do vrha brda, koja mi se uvijek činila ubitačnom. Ali koju sam nekako uvijek uspio savladati. Više snagom volje, nego snagom mišića. Trčeći asfaltom, dok su mi u susret jurili automobili, razmišljao sam samo o jednome: istrčati već jednom cestu i ostaviti promet iza sebe, pa jurnuti u šumu. Vozači, neki među njima su me svakodnevno viđali, pružali su mi podršku bodreći me sirenama čiji se zvuk stapao s mojim šumnim disanjem. Zatim bi odjednom sa ceste zakoračio na odvojeni put na kojemu bi nestao asfalt ispod mojih tenisica, kao da je netko zamahnuo velikim i oštrim nožem i divovskom ga snagom odrezao i ja bih se našao u šumi. Put kojim sa trčao, i dalje je bio strm, ali sad su ga okruživali visoki borovi i čuo se pjev ptica, umjesto šuma motora. Disanje bi mi postalo smirenije ujednačenije i ja bih smanjio tempo trčanja, nastojeći što duže uživati, ali i štedjeti snagu, jer još jedna velika i strma uzbrdica bila ispred mene i čekala me. Ponekad mi se činilo da mi se podrugljivo smješi. Samo nekih pedesetak metara ispod vrha brda, vijugalo je šumski put kroz visoke borove i nekako bi se uvijek dogodilo, da upravu tu, gotovo na samom cilju, ostanem bez daha. Nisam imao više snage u plućima i uzalud bi samom sebi govori: "Još samo pedeset metara". Nije dalje išlo. Ne ovog puta. Ali sam znao, osjećao, kako se dan, kad ću uspjeti, kad ću po prvi put dotrčati na toliko željeni vrh, da je taj dan blizu, vrlo blizu. Možda sutra ... Bila je nedjelja, kraj se ljeta približavao i vrućina je popustila i osjećao sam se moćno, a želja za uspjehom me činila nestrpljivom. Krenuo sam lagano, malo se nagnuvši prema naprijed, da me tijelo "nosi" i ujednačenim sam koracima grabio uz cestu, ne osvrćući se na trubljenje rijetkih vozača. Bilo je jako rano, tek nešto više od šest sati, namjerno sam izabrao ovo vrijeme za svoj podvig. Nisam htio nikome i ničemu dozvoliti ometanje mog nauma: istrčati po prvi put čitavu dionicu bez zastajkivanja i hvatanja daha, istrčati do samog vrha brda. Cestu sam s olakšanjem ostavio iza sebe i polako grabio kroz šumu, udišući otvorenih usta svjež jutarnji zrak. Šumska me je svježina udarila u oznojeno lice i izmamila osmjeh. Noge su mi bile lagane, korak lak, disanje se smirilo, počeo sam u ritmu koraka jedva čujno pjevušiti. Mir me čitavog obuzeo i želio sam da ovo stanje potraje što duže. Lagano sam odmicao šumskim putem, krivudavim i još mokrim od jutarnje rose. Misli su mi se lagano odmotavale: evo, pored ovog kamena sam nekad morao stati i nisam mogao dalje. A sad jurim bezbrižno, ne osjećajući ni tračak umora. Ta mi je misao dala novu snagu, pa sam ubrzao, grabio sam brzo i snažno, udišući pohlepno prohladni zrak. Osjećao sam da ću ovog puta uspjeti i to me ispunjavalo snagom, noge činile lakim. Bio sam sretan. Na posljednjoj maloj okuci koja se spuštala prema samom dnu brda, do čijeg mi je vrha bio cilj istrčati, spustio sam se lagano, gotovo nečujno, primjećujući kako se pod sunčevim zrakama vlaga na lišću isparava, kad se odjednom prolomila grmljavina i topot, a ispred mene, na uski šumski put, iznenada iskočio jelen, snažno zamahnuo impozantnim rogovima i isti čas, kako mi se činilo, ogromnim skokom ponovo nestao u šumi. Napeto i drhtureći od uzbuđenja, osluškivao buku koja se udaljavala i odjednom postao svjestan kako stojim na šumskom putu, ne trčim, stojim, a visoki borovi iznad mene pružaju mi zaštitnički hlad. Ni ovog puta neću dotrčati na sam vrh nigdje ne zastavši. Ali mi to sad više nije toliko značilo, jer nekako se sve ispremiješalo u mojim osjećajima i činilo mi se da sam osjetio vrh brda, da sam bio na samom vrhu, a da do njega nisam ni stigao. Osmjehujući se, miran i sretan, okrenuo sam se i sasvim laganim korakom zaputio prema kući. Nije bilo potrebe nadograđivati doživljaj.