utorak, 20. kolovoza 2013.

Common training



I met Helena at the daily running:she joined me one cold winter day shooked with her blond head,smiled and asked:

- Can I train with You? I noticed that You run almost everyday and I have a great desire to run a half marathon. Can I run with You , I think You can train me, make me able to run such a long run?

I didn't answer. I looked at her from head to foot ,open carefully without hiding.
She was high at least 170 cm. Having long legs ( which were hiden in a dark blue tracksuit) but I discovered later that they were beautiful) she was natural blond with long hair ,she tied her hair in a ponytail and her ponytail was bouncing on her back as she was running in front of me.
Her eyes weren’t blue and that surprized me : they were grey and for the first time I saw such a sight.

Her hips were maybe a little bit stronger , but all together , with her wide smile, on her wide face, she was giving an impression of a great vitality.

I changed the rhythm for several times, I speed: she followed me with a bit of a stain. I know that she could run faster and longer, and I thought , why not , I run anyway everyday, I could use her company, especially a female company.

We were hard practicing for a whole winter! She didn't hesitate not once. She listened to my advices carefully,she followed me in rate till limits of her endurances. I forced her to run in the mountains, so that she can absorb as much power in her legs and strengthen her lungs.
We sung during the run and constantly discussed: she become simply great and I enjoyed more running with her. She was never late: she arrived always on time, always smiling and always beautiul, fulled with freshness and joy. I loved being near to her : it was nice to run in the woods, with Helena next to me , with her open red lips, wet, gasping for breath, wheezing breath, but doesn't flinch. I often wanted to grab and kiss those beautiful lips in the woods.I wanted to refrain , but don't ask me how. It was very painful…

I choose the path long 21 km. Half marathon. For the finish of halfmarathon I have deliberately left kiometar long climb up the hill, a narrow forest trail.I told her that it was a challenge: I never told her that I love to run behind her and look into her, following her , listening to her hard breathing, enjoying the movements of her hips, her long legs that were strong and fast loping meters , that blue tail that whiped on her back, as if she whipped herself and forced into greater and greater effords! I kept that thought for myself.

We enjoyed both in the long-running and almost everyday of our friendship , training, our common enjoyment of stress the body, knitted something between us, and we didn't know that and connected us by invisible and strong treads of desire, which we weren't aware of , but were always very much present , very natural as breathing! Somethimes our feelings came out into the surface, while we were draw up folded in the body, after an outstanding effort: Helena would looked at me, just below the eye, and make something flashed in her eyes and between us. That confused us , so we quickly continued to run in such moments ,not restning our panting lungs enough.

The decisine day has came: the first day of spring has just dawned , it's name tells everything!
We started slowly the first 5 km. We didn't hurry the rhythm training and when I saw that she didn't even hard breathing and when I became certain that her muscles are well warmed, we rushed down the road swallowing meters, kilometers ten, twenty kilometers!

She endured all, but she was a little unstable on the 15-th kilometer, which she quickly won her unstablity. In the moment when she overcome her crisis she rushed with new, hidden forces, which she didn't even know that existed in her, she smiled at me so happy and I didn't need another reward for my effort. I was endlessly enjoying her happiness!

And than we arrived at the mountain: 1000 m heavy and sharp climb! It seemed steep,long and tough, seen from the bottom of the hill! Narrow trails, forest, steep climb with such a slope , so that you had to lean forward and almost nose touching the ground, where fallen twins were dried.

- Now - I told her, patting her on the shoulder. - Now , you must to rush , do your best ! You've already won ! This is just a cream on the top of the cake ! You did your first halfmarathon!
Congatulations !

Jarred by praise , encouraged, she rushed up to the hill like the wind: I couldn't bear to follow her! The top of the hill was approaching she was moaning and hard breathing and so do I !
Our muscles were yelling, the lactic acid was splashing through the muscles, pain to the pain, but we ran as crouch, with our noses close to the ground, unable to see the top of the hill, suddenly we found ourselves on the top! It was the end, we came to the finish line!

Helena turned to me, beaming, se was all sweaty and red, with her arms wide open, jumping from the rush of adrenaline, endorphins:her body has become a great pleasure. She was jumping high in the air, closer to me and she spontaneousy hed me and I hed her too, than her laughter suddenly stopped, she looked me seriously with the sun in her hair, her desirable lips approached to me and there at the top of the hill we were kissing and kissing and we couldn't stop loving each other!


Copyright © 2005. misko-barred the use of published works without the author's consent

Žuta kiša



Ponekad bi mu jutra bila iznimno teška i u glavi mu se motalo pitanje: isplati li se sve to? Ovog je jutra primijetio sivilo kiše kroz otvoreni prozor istog časa kad se probudio i znao je, ležeći gol pod toplim pokrivačem i osjećajući toplinu tijela Dorine, kako ga najvjerojatnije ništa neće ovog dana uspjeti raspoložiti. Ustao je s mukom i namrgođeno i sporo se oblačio u sasvim hladnoj sobi. Nije obraćao pažnju na hladnoću, tijelo mu je očvrsnulo gotovo svakodnevnim vježbanjem. Malo hladnoće ne škodi, možda će ga čak i natjerati na pojačanu aktivnost.
Prišao je otvorenom prozoru i bacio pogled u daljinu, prema moru. Na sidrištu su se odmarala dva broda i Vilko je samo pogledom preletio preko njih, ne želeći se pažljivije zagledati. Da ne prizove uspomene, daleke i divlje i lijepe i kojima se sve češće vraćao u trenutcima kad bi bio sam. More se sivjelo pod olovnim nebom, nije bilo ni tračka sunca, a kiša, ona sitna i silno uporna i dosadna, prava jesenska kiša, spuštala se tiho mrmoreći na svom putu. 
Kao i obično, dole ispod, na mokroj ulici, brujao je automobil, a Vilkova je susjeda šetala svog psa. Podigla je pogled uvis, prema kišnoj zavjesi, prema Vilku, i mahnula mu na pozdrav. Odgovorio je odmahnuvši joj i zapazivši njeno ozareno lice, zapitao se kako li bilo tko može biti sretan u ovo prokleto jesenje kišovito i prohladno jutro?
Iza Vilkovih leđa dopre duboki uzdah i Vilko se okrene. Dorina se probudila i gledala ga još uvijek sanjivih očiju, ali sa osmjehom na licu. Uvijek je bila raspoloženo-nasmijana i volio je to kod nje, ali ga je ovog jutra živciralo njeno sretno lice. 
- Dobro jutro - reče Dorina i prstima prođe kroz svoju dugu kosu neobične boje, koju je Vilko silno zavolio. - Koliko je sati?
- Sedam - reče on kratko: još ni zube nije oprao, a ona bi htjela razvezati priču!
- Oh! - uzvikne Dorina. - Moram požuriti. 
- Idem se ispljuskati vodom i pristaviti kavu, dok se ti obučeš - reče Vilko.
- Zlatan si - dobaci Dorina za njim, jer već je izlazio iz sobe i žurio u kuhinju pristaviti vodu, želeći se dočepati kupaonice što prije.

- Što ćeš danas raditi? - upitala ga je nekoliko minuta kasnije.
- Ništa - kratko je odrezao.
Pogledala ga je. Primijetio je iznenađenje na njenom lijepom licu, ali čak ni pogled na to lijepo lice nije mogao ublažiti njegovo neraspoloženje.
- Što ti je? - upita ona.
- Ništa.
- Nisi bolestan?
Odmahnuo je glavom otpivši gutljaj vrele kave koja mu je silno prijala.
- Siguran si?
- Siguran sam. Samo sam neraspoložen.
- Neraspoložen? - upitala je i zagledala se u njega. - Zbog čega?
Vilko je uzdahnuo. Događa se upravo ono što je tako silno želio izbjeći: razgovaraju ... ne, točnije bi bilo, trpi ispitivanje. Njeno, Dorinino. To ga je naljutilo, ali je nastojao odagnati ljutnju, stišati je, jer znao je da Dorinine namjere nisu loše. Mnogo mu je puta pokazala da ga voli i da joj je stalo do njega. Ali on ... pa nije on kriv što ne trpi olovno-siva kišovita jutra i što mu se u tim jutrima u glavi porađaju čudne i tmurne misli. 
- Nešto se događa s tobom - rekla je Dorina, ustala i prišla Vilku koji je sa šalicom kave u ruci stajao pored prozora bodući pogledom mržnje sivu zavjesu kiše. - Mogu li pomoći?
- Pomažeš - reče on osjećajući Dorinine grudi na svojim leđima i njene duge prste u svojoj kratkoj kosi.
- Pomažem? – upita ona, a dah mu njen toplo pomiluje vrat.
- Pomažeš - ponovi Vilko, okrene se prema njoj i poljubi je ovlaš. - Ne obraćaj pažnju na moja povremena neraspoloženja. Suviše brineš.
- Nemam razloga brinuti se?
- Nemaš.
- Onda dobro - reče Dorina i nasmije se. - Moram ići. Ne smijem kasniti. Misli na mene i razvedri se do večeras, molim te.

Trčao je polako, jer trčao je uz brdo, cestom koju je vrlo dobro poznavao i štedeći dah i snagu. Jer pravo će trčanje započeti onog trenutka, kad prođe uz streljanu i utrči u šumu, među borove, ostavljajući sivu i mokru cestu iza sebe. Polovica je njegovog neraspoloženja tajanstveno nestala istog časa, kad je pod nogama osjetio zemlju, a pluća mu udahnula svježi vlažni šumski zrak. Kiša je i dalje lagano mrmorila, ali mu sad već to nije smetalo. Počeo je uživati u fizičkom naporu, osjećajući kako na taj način rastjeruje oblake neraspoloženja koji su se nagomilali u njemu. Ponekad se pitao, da li bi uopće mogao preživjeti bez trčanja i pritom, naravno, ostati normalan. U ovom poludjelom svijetu sve je manje lijepih i dobrih stvari zbog kojih je divno živjeti. One druge, neugodne, odvratne i opasne, kao da preuzimaju primat. Svakog dana neka nova gadost događala se u svijetu i pritiskala sve ljude na planeti. One koji su bili toga svjesni, kao i one koji toga uopće nisu bili svjesni. Ne možeš umaći. Nigdje se nisi mogao sakriti i živjeti svoj život. Rodio se dvjesto godina prekasno, sve je više bio uvjeren u to. Prošla su vremena kad si mogao odvojiti se od takozvane civilizacije i uživati u samoći, u netaknutoj divljini, čistih misli i bistrog uma. 
Odjednom je postao svjestan promjene i prošlo je nekoliko trenutaka, dok nije shvatio kako trči uskim šumskim puteljkom kroz gustu šumu. Kišne su se kapi slijevale niz smeđu koru drveća dajući joj neobičan sjaj, a kiša kao da je još malo pojačala. Osjećao je njeno poznato bockanje na licu svaki put, kad bi podigao glavu prema nebu kojeg nije mogao vidjeti.
I vjetar se pojačao, osjetio je to na onoj laganoj nizbrdici prije početka dugačke i teške uzbrdice koja bi ga svaki put izmorila, ali i ispunila beskrajnim zadovoljstvom kad bi je konačno savladao i sa olakšanjem se počeo spuštati niz brdo. Upravo dok se dubokim udisajima pripremao se za juriš uz brdo, ledeni zapuh vjetra natjera drveće na drhtanje. Bezbroj požutjelih listova se otkinulo sa vlažnih grana i zalepršalo u sivom i mokrom zraku i Vilko sasvim uspori tempo, a dah mu se presječe zbog ljepote prizora.
Žuti su listovi plesali svoj posljednji ples, polako se spuštajući prema tlu, prema vlažnoj zemlji, koja ih je čekala. Bezbroj žutih listova, poput žutih i razigranih leptira plesala su u vlažnom zraku oklijevajući se spustiti na zemlju i umrijeti.
"Ah", pomisli Vilko osjećajući se opušteno i smireno i sretno. "Ovo je dokaz da je i smrt lijepa, veličanstvena, a ne strašna kao što je obično zbog glupog straha prikazujemo. Zar lišće ne pleše radosno svoj posljednji ples? Radosno se približava zemljinom zagrljaju, smrti. Plešući, igrajući, slaveći život po posljednji put, prije nego li će umrijeti."
Nebo je u tom trenutku raširilo svoje beskrajne ruke grleći svijet i sručivši na njega silan nalet kiše, ali Vilku to nije smetalo. Grabio je kratkim, ( zbog klizavosti terena nije se usuđivao pružiti korak ) i brzim koracima uz vlažno brdo, osjećajući toplu vlažnost na licu za koju je znao da ne potječe samo od kiše. 


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Crna kosa njena



Moja se Ava onog dalekog ljeta često licem približavalo mome, a crna i silno duga kosa padala joj sa strane uskog i lijepog lica. Vršci najcrnje kose koju sam ikada vidio, nježno su mi golicali razgolićene grudi, dok sam požudno očekivao Avin poljubac. Čitavo je to ljeto odisalo na Avu, na ljubav, na slast, na strast, na strast i još jednom na strast. 
Uvijek sam je iznova želio i uvijek sam je iznova uzimao u svim mogućim trenutcima i svim mogućim pozama, ali zbog nečeg ono silno vruće jutro ostalo mi je u najživljem sjećanju, kao da smo taj put jedini put uživali u uzajamnom milovanju. 
Probudio me njen znalačko-neumorni jezik. Otvorio sam oči i ugledao golu Avu koja me opkoračila oko kukova i lizala mi bradavice. Duga i kao noć crna koca sakrivala joj je lijepo lice u polumračnoj sobi, ali nisam imao potrebe vidjeti ga. Sasvim sam dobro znao, da joj se plave oči divlje sjaje, dok me u rano jutro uvodi u ljubavnu igru. Bila je požudna, moja Ava, požudna možda i više nego ja, pa smo proždirali jedno drugo gladnim i nezasitnim ugrizima ljubavi. 
Tog prevrućeg jutra Avina usta su se požudno otvorila i primila u svoju vlažnost moju pulsirajuću muškost, pružajući mi beskrajnu slast. Zadrhtao sam i nastavio drhtati, sve jače podrhtavati, osjećajući kako se gubim, nestajem, padam u nepoznati ponor, a silno želeći ostati ovdje, produžiti trenutke uživanja u beskonačnost. Vođen tom mišlju, ako je to uopće bila misao, a ne samo običan nagon, zgrabio sam grčevito Avinu dugu i crnu kosu objema šakama. Upleo sam prste u crne i svilene bičeve, pritežući joj glavu k sebi, što bliže meni, što bliže mom zadovoljstvu. 
U jednom sam trenutku ugledao odsjaj Avinog plavog oka, pogleda dobačenog mi preko mog napetog trbuha, dok je njen jezik palucao brzo poput zmijskog, šamarajući me nasladom. U slijedećem trenutku, osjećajući kako će vruća slatkoća svakog trenutka rasprsnuti se i poteći iz mene, već nisam bio siguran jesam li Avin pogled vidio ili ga zamislio. Prestao sam misliti i počeo samo osjećati. 
- Arrrrgggghhhh - izlilo se iz mog grla hroptanje kojeg sam čuo kao iz daljine: tutnjalo mi je u ušima, pričinjavajući mi bol. 
- Pusti mi kosu! - zapovjedila je Ava oštro. - Odmah!
Tek sam u tom trenutku shvatio da i dalje čvrsto držim njenu kosu pritežući joj glavu prema svom trbuhu. Njen je lijevi obraz bio pritisnut uz moj trbuh, ruke sam raširio potežući joj kosu širokim zahvatom. Osjećao sam pečat Avinog obraza na vrelini svog znojnog tijela. 
- Pusti! - zapovjedila je ponovo.
Pustio sam. Konačno sam ponovo mogao reagirati, vratio sam se u stvarnost iz koje me je potjerala Ava svojim vještim ustima. Olabavio sam sasvim stisak i osjetio kako joj kosa klizi kroz moje prste. Poput crne vode, meko i bešumno. Podigla je glavu sa mog i dalje uzdrhtalog trbuha i nasmijala se.
- Dobro jutro, nježna bitango! - rekla je.
Zaustio sam da joj odgovorim, ali nisam mogao. Grlo mi se stezalo, a osjećaji su galopirali u mojim grudima poput krda uplašenih divljih konja. 
- Ava ... - uspio sam promucati nakon nekoliko pokušaja. - Volim te!
- Mekušac - rekla je Ava smijući se i ustajući u polutami sobi. - Jedno dobro ranojutarnje svršavanje te sasvim slomilo.
- Ava - ponovio sam, želeći joj reći kako je to što sam joj rekao da je volim najčistija istina, a ne samo trenutačni osjećaj zahvalnosti zbog pružene mi naslade.
- Mekušac ovdje - prekinula me je položivši ruku na moju mlitavost, a zatim me kažiprstom, dugim i na njemu uskim i bijelo obojenim noktom, kucnula po čelu, dodavši: - I ovdje!
Mrzio sam je tog trenutka. I silno sam je volio tog istog trenutka. Mislite da je to nemoguće? Uvjeravam vas, sasvim je moguće! Gledajući je kako pali cigaretu u vrućoj polutami sobi, znao sam da je beskrajno volim i da joj to moram prestati govoriti. Inače ...


Nisam joj prestao govoriti. Nisam mogao. Naprosto sam osjećao potrebu često joj govoriti kako je volim, kako je lijepa, kako ... Smijala se. Uvijek se smijala mojim izljevima rječitosti i podrugljivo se osmjehivala, gledajući me ispod gustih trepavica. 
- Meni je potreban jak muškarac - rekla mi je jednom na obali, dok smo gledali brodove na vezu u večernjem sutonu. - Ne mekušac.
Zbog nečeg, te me večeri posebno naljutila ta njena već mnogo puta izgovorena rečenica. Nije me bilo briga za ostale dokone šetače oko nas, za ništa me nije bilo briga tog trenutka. Brzim sam pokretom sunuo rukom prema Avinoj dugoj i kao noć crnoj kosi. Grubo sam zavukao i upleo prste u svilene niti stežući je svom snagom koju mi je bijes povećao. Povukao sam je prema sebi i znam da sam se osmjehnuo ugledavši na Avinom lijepom licu oblak boli kojeg je isti čas nestalo. Dobru je samokontrolu imala lijepa Ava. 
- Voliš ovo? - zarežao sam unoseći joj se u lice. - Grubost? To voliš?
Nije odgovarala. Samo je mirno stajala uzvraćajući mi pogled. Zurili smo jedno u drugo, dok su ljudi prolazili pored nas, radoznalo nas pogledavajući. 


Jednog sam se vrućeg jutra probudio prije nje, prije Ave, ustao sam i gledao je stojeći pored kreveta, kako spava. Ležala je na trbuhu, ruke su joj bile raširene grleći jastuk, noge razmaknute, tvoreći veliko i naopako slovo V. Kosa joj se prosula posvuda oko nje i ja sam se, ne razmišljajući, sagnuo i podigao crnu i tešku Avinu kosu, položivši je na njena leđa. Dopirala joj je točno do male i čvrste joj kruškolike stražnjice. Dugo sam promatrao raskošni prizor, usjekavši ga zauvijek u sjećanje.
Godine su prohujale od tih vrućih ljetnih dana. Ava je, baš kao što sam i slutio, otišla iz mog života. U početku sam često i prečesto mislio na nju, na Avu, na ono vruće ljeto koje kao da je vječno trajalo, a usprkos tome preletjelo u trenu. Svaki put, kad bi se prisjetio Ave, u sjećanju bi mi bljesnula njena duga i crna i sjajna kosa, čiji sam miris sa uživanjem udisao u svakom mogućem trenutku. 
Naravno, s protokom vremena, sve sam rjeđe mislio na Avu i njenu kosu. Vrijeme sve proždire, potiskuje, zatrpava. Sad bi samo ponekad, tu i tamo u nekom čudnom trenu bljesnulo u meni sjećanje koje nije dugo trajalo. Bolje je ne sjećati se ... Ali nisam sasvim mogao pobjeći sjećanju. Svaki put, kad bih ugledao neku ženu s dugom i raskošnom kosom koja joj se prelijeva u valovima preko leđa, sjećanje na Avu bi me preplavila i vraćala u ono davno doba, kad smo bili mladi i obijesni. 


U trenutku kad sam stupio na zubato zimsko sunce, napustivši jednu od zgrada u sklopu bolnice i zakoračivši niz stepenice prema parku, nečiji me zvonki glas pozove. Osvrnuo sam se, lijevo i desno, ali nikog poznatog nisam ugledao. A onda sam ugledao nju: sjedila je na klupi umotana u topli zeleni kaput, a na glavi joj krasan svileni šal omotan poput turbana. Zagledao sam se u nepoznatu ženu koja me pozivala. Tik uz nju, mlada je i visoka djevojka stajala pored nje, položivši joj ruku na rame. Primijetio sam dugu i raskošnu crnu djevojčinu kosu i sjećanje mi munjevito bljesne. 
- Ava? - upitao sam brzo zakoračivši prema njima. - Je li moguće?
- Moguće je - odgovorila je. - Još uvijek je moguće. 
Nagnuo sam se nad Avu položivši joj poljubac na obraz, tik uz usta kojih sam se još vrlo dobro sjećao. Primijetio sam bore na njenom licu i umoran pogled. Nije to više bio onaj prkosni pogled kojeg sam se sjećao. 
Nastojeći se pribrati, ne odati svoje osjećaje, sakriti misli, uspravio sam se radoznalo klimnuo prema mladoj djevojci u Avinom društvu.
- Kćerka? - upitao sam.
- Laskavče stari - uz hrapav smijeh reče Ava. - Ovo je moja draga unuka Ivona. Zar nije ista, kao što sam ja bila u tim godinama?
- Još je ljepša - rekao sam gledajući u umorne Avine oči, šaljući joj sasvim drugačiju poruku.
Klimnula mi je glavom i ja sam znao da je shvatila moju misao i bilo mi je prijatno zbog toga. Osjetio sam toplinu u grudima i ni na što ne misleći prepustio sam se osjećajima za koje sam bio uvjeren da su odavno prestali postojati. 
- Što ćeš ti ovdje? – upita me.- Jesi li bolestan?
- Samo rutinski pregled – odgovorio sam. 
- Jak i mekan istovremeno – podrugljivo je rekla.
– A što ćeš ti ovdje? - upitao sam opijen trenutkom. – I od kad skrivaš kosu? 
Ava podigne ruke i odmota svileni šal oko svoje gotovo sasvim ćelave glave. Tu i tamo bljesnuo bi na zimskom suncu po koji mali čuperak nečeg što se moglo nazvati kosom.
- Oprosti - rekao sam. - Molim, oprosti. 
- Navikla sam - reče Ava. - Kemoterapija tako djeluje. 
Klimnuo sam, a grlo mi se stegnulo i boljelo me. Ono daleko vruće ljetno poslijepodne mi bljesne u sjećanju i znao sam da ću zaplakati i nije me bilo briga i nisam se ni trudio suzdržati. Sjeo sam pored Ave i nezgrapno je zagrlio, kad je njena unuka Ivona sklonila svoju ruku s Avinog ramena.
- Mekušac - rekla je Ava utonuvši mi u zagrljaj. - Nikad nisi znao kontrolirati osjećaje. Nikad ...
Nešto me je u njenom glasu opomenulo, pa sam se malo odmakao od njenog lica u kutu oka ugledao joj suzu. Trenutak je tu stajala i nemoćno podrhtavala, zatim klizne niz umorno lice i izgubi se među borama. Nasmiješila mi se kroz suze koje su sad nesmetano potekle.
- Bila sam tako luda - reče sasvim tiho.
- Ne - usprotivio sam se. - Bila si sasvim mlada.
- Sasvim je prijatno plakati u dvoje - reče Ava tihim, jedva čujnim šapatom.
Nisam odgovorio. Gledao sam kako vjetar podiže lišće i vitla ga hladnim zrakom, podiže uvis, pa još više i odjednom ga više nisam vidio. Zatvorio sam čvrsto oči osjećaju tople Avine suze.



Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. 

Optužena



Probudio sam se uz trzaj i osjećaj mučnine. Mirovao sam u krevetu, ne želeći se pomaknuti, uzalud se nadajući kako ću ponovo uroniti u spasonosni san. U kojemu se neću mahnito znojiti i u kojemu neću osjećati odvratan okus u ustima i oštru bol u stomaku koji se podizao. Prijeteći povraćanjem, znao sam. Odnedavno sam počeo povraćati svaki put sutradan ujutro poslije pijanke, a bogami, jučerašnja je pijanka bila velika i dugo je trajala.
Nisam dugo mislio na jučerašnje uživanje, jer želudac mi se podigao, osjetio sam gorčinu kako mi se penje uz grudi i znao sam da više ni časa ne smijem oklijevati. Sunuo sam iz kreveta onako gol, ne mareći ni za što i jureći ludom brzinom prema toaletu, umalo oborivši Rozu, tako sam je snažno odgurnuo, koja mi se našla na putu u uskom hodniku. 
- Luđače jedan! - poviče Roza za mnom. - Opet ti je slabo!
Nastavila je govoriti, ali je više nisam čuo. Poznavao sam njene monologe i nisam više obraćao pažnje na njih. Zaključao sam vrata kupaonice i otpočeo s povraćanjem nagnuvši se nad kadu. Obilno sam se znojio povraćajući i bojao se uspraviti, dohvatiti četkicu za zube i pastu i konačno se riješiti odvratnog okusa koji me pratio govoreći mi svojim smradom o nebrojenim popušenim cigaretama i mnogim ispijenim čašama. 
Malo sam se oporavio, počeo bolje osjećati, pa sam prao zube nagnuvši se nisko nad kadu i ujedno puštajući mlaz vode da mi ledenim prstima miluje zatiljak. Bol je u glavi popuštala, snaga mi se vraćala. Iskoristio sam to i ugazio u kadu i istuširao se. Pomoglo je, ali ne sasvim. Bilo mi je potrebno piće. Hitno!
Iskoračio sam iz kade i počeo se čvrsto trljati i upravo mi u tom trenutku aktiviralo se sjećanje. U mislima sam vidio samog sebe kako se pijan vraćam kući, a u ruci čvrsto stežem umotanu bocu. Tako je! Kupio sam bocu u onoj maloj prodavaonici koja je otvorena čitave noći, bocu žestice. Nisam se točno mogao sjetiti koju sam žesticu kupio i to me ljutilo. A onda sam odlučio da to uopće nije važno, jedino je važno da sam je kupio, donio kući i negdje sakrio. Ali gdje? 
Onako gol, usprkos tuširanju sasvim slabo osvježen, vratio sam se u sobu i počeo oblačiti, dok mi je pogled sumanuto tutnjao sobom tražeći bocu. Nisam je vidio i to me počelo ljutiti. Pa mora da je ovdje! Moram je pronaći!
Počeo sam pretraživati sobu od prozora, polagano se pomičući prema vratima i zavirujući u svaki mogući kutak u kojemu bi se mogla sakriti boca. Nije je bilo! Da nije ispod kreveta? Sagnuo sam se bolno i kleknuo, pa četveronoške puzeći zabio pogled ispod kreveta.
- Ma što to radiš? - upita Roza: njene su se noge odjednom stvorile pored mog lica, a da je nisam ni čuo kad je ušla u sobu. - Jesi li još pijan?
Odjednom mi je sinulo: ona, Roza ju je našla i sakrila! Roza je sakrila bocu! Učinila je to već jednom i sad je ponovo. Odjednom sam bio sasvim siguran u to. Učinila je to ponovo, mada mi je čvrsto obećala kako više nikad neće dirati moje piće. Pljusnuo sam je onog dalekog dana nekoliko puta i gledao je kako cmolji. Šmrcajući i moleći me da je prestanem tući, pokazala je na mjesto gdje je sakrila moju bocu. 
Ljutito osjećajući kako mi se čitavo tijelo trese, podrhtava, ustao sam i zakoračio prema Rozi.
- Gdje je? - upitao sam prijeteći.
- Što?
- Gdje je boca?
- Ne znam ja ni za kakvu ...
Pljusnuo sam je i prekinuo joj lažljivu rečenicu. Uplašeno me je pogledala i zakoračila unazad, ali sam je ja pratio.
- Ne laži! - prijeteći sam zarežao. - Gdje si sakrila bocu?
- Nisam, kunem se!
Raspalio sam je nadlanicom preko usta i obradovala me krv koja joj je potekla niz bradu. 
- Hoćeš li sad reći? - upitao sam, osjećajući kako svaka žilica, svaka pora mog tijela vapi za pićem.
- Ne znam, nisam ja ...
Pljusnuo sam je. Pa opet. I opet ...

Noć se upravo spustila nad gradom kad sam se polako vraćao kući. Nije mi se žurilo. Kući će me dočekati uplakana i neraspoložena Roza izigravajući mučenicu. Pa sam hodao sve sporije, nastojeći dokučiti što li se dogodilo s bocom. Ali nije išlo. Čitav dan nisam ništa jeo, a popio sam nekoliko pića, tek toliko da mi smiri živce, umiri ruke i uzdrhtalu utrobu. Lutao sam gradom neraspoložen i pušeći neprestano i sad sam osjećao kako mi vršak jezika naprosto gori. Uopće nisam uživao u cigareti, ali sam svejedno palio jednu za drugom. 
Otključao sam vrata stana, vladao je mrak, samo je treperava svjetlost televizora dopirala iz dnevne sobe. 
- Ima li što za jesti? - upitao sam.
Roza nije odgovorila. Sjedila je u fotelji, meni okrenuta leđima i lijepo sam vidio njena ukočena ramena koja su mi govorila o Rozinoj ljutitosti. 
- Nećeš odgovoriti? - upitao sam i odjednom mi je bilo svega dosta: Rozina su ramena bila ukočenija nego ikad.
- Ma, jebi se, kujo prokleta! - iznervirano sam rekao. - Ionako ne znaš kuhati. Jebi se ti i tvoja večera!
Čitav mi se golemi jutrošnji bijes odjednom vratio i pritiskao me. Brzim sam koracima odšetao do sobe, ušao i zaključao vrata: neka kučka spava na kauču! Vadeći još jednu cigaretu u neprekidnom današnjem nizu, prišao sam ormaru iza čijeg su stakla počivale nekad davno čitane knjige. I tada sam je ugledao. Bocu.
Stajala je lukavo sakrivena iza knjiga i uopće je ne bih ni sad primijetio, da je nije odao odsjaj svjetlosti žarulje. Nacerio sam se zadovoljno. Polako sam odmaknuo knjige i izvukao bocu. Rum. Najbolje piće na svijetu.
Dok sam otvarao bocu, odjednom sam se sjetio da sam Rozu nedužnu izmlatio. Nije ona uzela bocu. Bila je nedužna. Ta me je misao zabavljala i potegavši prvi gutljaj, prasnuo sam u razdragan smijeh. U svakom slučaju, dobila je što je zaslužila: da nije to učinila već jednom, ni jutros je ne bih okrivio. Sama je kriva.
Smijuljeći se, otpijajući povremeno, odlučio sam ništa ne reći Rozi. Što manje zna, to bolje za mene. I neka ide u vražju mater ona i jelo koje je skuhala. Ukoliko ga je skuhala. Ako nije umjesto kuhanja čitav dan cmizdrila sažalijevajući samu sebe. Neka ide do vraga!
Mir me zahvaćao toplim zagrljajem, dok sam palio još jednu cigaretu i pogledom milovao tek otvorenu bocu ruma. 


Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Poljubac


Vilko, četrnaestogodišnjak koji kao da je preko noći naglo izrastao, hukne u promrzle prste, pa kad mu to nije pomoglo, ponovo ih strpa u duboke džepove traperica. Pod prstima je osjetio kutiju cigareta i poželio je jednu zapaliti, tako bi čekanje u zimskoj večeri postalo prijatnije. Čekao je Bojanu, čekao ju je već treću večer za redom. Čekao je pred školom koju su oboje pohađali i to je bio jedan od razloga zašto nije zapalio cigaretu. I barem privremeno i sasvim kratko ogrijao promrzle prste na plamenu.
Prije jednog je sata zašlo sunce, dani su bili već sasvim kratki i sivi se dan odjednom pretvorio u mrklu noć. Nije mu smetalo. Vilko je mislio na Bojanu, mislio je intenzivno na njeno duguljasto lice, smeđu dugu i ravnu kosu i blage smeđe oči koje su ga, takav je stekao dojam, uvijek upitno gledale iza stakala naočala. Sumnjao je i koje pitanje nečujno leži iza tih lijepih smeđih očiju. Krupne i sjajne oči, kao da su vriskale pitanje:"Kad ćeš me poljubiti?"
Večeras. Biti će to večeras, odlučio je Vilko pocupkujući s noge na nogu i nastojeći se barem malo ugrijati. Kad Bojana bude izašla iz škole, uzeti će knjige iz njenih ruku, mali znak pažnje i kavalirštine, i povesti je dobro im već znanim putem uz stepenice prema parku. I pravac po šljunkovitoj i škripećoj stazi do njihove dugačke zelene klupe. I odmah će je poljubiti. Istog trena kad budu sjeli. Neće čekati kao što je čekao prošle dvije večeri i kako je vrijeme odmicalo, Vilko je sve više gubio hrabrost i kad je Bojana konačno promucala kako više ne smije ostati vani, mora kući, odahnuo je s olakšanjem. Viša sila. Nije on kriv, nije mu dala vremena.
Ali je duboko u sebi znao da Bojana ništa nije kriva, možda ni on sam nije kriv, ali blagi stid ga nije napuštao. Zar je kukavica? Zar se boji poljubiti djevojku? Pa ona to očekuje. Svi već u razredu misle kako se on naveliko ljubi i prijaju mu njihove zavidljive primjedbe i pitanja, na koja maglovito i tajanstveno odgovara. Kad bi oni znali ...
Nošen ledenom burom, do Vilka dopre zvuk školskog zvona. Konačno! Za koji čas ... Gledao je kako đaci u ludom trku izlaze iz tople zgrade na hladnu ulicu sretno galameći. Navirali su kroz vrata poput silne bujice uz žamor i sretna lica. Još je jedan školski dan završio!
A onda je ugledao nju, Bojanu. Kao i uvijek, hodala je između dvije prijateljice, ali ugledavši ga, nešto je rekla prijateljicama, okrećući glavu čas prema jednoj i čas prema drugoj, pa se sama uputila prema Vilku.
- Evo me - reče ona približivši mu se.
- Konačno - reče Vilko i nasmije se.
- Dugo si čekao?
- Nije važno - reče on uzimajući njene knjige. - Sad si tu.
Bojana se sretno osmjehne i više ništa nije bilo potrebno reći. Vilko slobodnom rukom uhvati malu i toplu šaku Bojane, pa s rukom u ruci, krenu prema stepenicama koje će ih odvesti do parka i zatim do njihove klupe.
"Večeras", pomisli Vilko u sebi. "Večeras ću je poljubiti".
- Neću moći dugo ostati - reče Bojana u mrak u vjetar, u hladnoću.
Vilko protrne. Morati će se brzo odlučiti. Ne smije oklijevati. Mora je poljubiti, ona to očekuje, a i on to želi. Silno, gotovo bolno, želi po prvi put poljubiti djevojku u svom životu. Neprekidno je mislio na Bojanu i po prvi put u njegovom životu, nije mu bilo mrsko ići u školu. Jer znao je, u školi će vidjeti nju, Bojanu i primijetiti će kako ga njene krupne i blage oči prate duž dugačkog hodnika, dok on svojim društvom polako se udaljava. Izigravajući ravnodušnost. Ali nije bio ravnodušan: osjećaji su se podizali u njemu poput podivljale plime. Čas je osjećao beskrajnu sreću, a čas veliku i tešku tugu, koju bi jedva podnosio. Bolno i lijepo, nekakvo uzvišeno stanje, rekao bi.
- Zašto ne možeš ostati kao i obično? - upita je, dok su se uspinjali zavojitim stepenicama, približavajući se ulazu u park.
- Starci mi nešto sumnjaju.
- Što?
- Da imam dečka.
- Pa imaš ga - reče Vilko i nasmije se.
- Zašto se smiješ?
- Ne znam. Koliko možeš ostati?
- Pola sata - odgovori Bojana tužno. - Samo pola sata.
"Dovoljno za poljubac", pomisli Vilko gledajući krišom njeno duguljasto lice uokvireno kosom."Moram je poljubiti. Večeras. Nema više odlaganja".
Stigli su do njihove klupe, vrlo dugačke i zelene, a koja je u mraku djelovala crno. Sjednu tik jedno uz drugo i Bojana nasloni glavu na Vilkovo rame. Miris ga njene kose silno uzbudi i jedva se suzdržao da ne zadrhti.
"Poljubi je", reče u sebi oštro, ali je umjesto toga upleo prste u njenu kosu i uživao u svilenkastom dodiru. Nebom su nečujno promicali bijeli pamučasti oblaci, sakrivajući povremeno pun Mjesec. Pod žutim osvjetljenjem mjesečine, Vilko ugleda njene poluotvorene i uzdrhtale usne. Kao i uvijek, Bojanine su ga blage oči ispitivački gledale iza naočala.
"Sad", pomisli Vilko naginjući se prema njoj, dok je djevojka spremno nakosila glavu, pa joj se duga i smeđa kosa prosula po desnom ramenu. I onda im se usne sretnu i Vilko po prvi put u svom mladom životu doživi poljubac. Bojanine su usne bile vlažne, mekane i podatne i upile su se željno u njegove. Više ga ni za što nije bilo briga i sasvim i potpuno se prepustio uživanju poljupca, milujući bokove djevojke, a ni ne znajući da to čini. Poljubac je trajao i trajao i kad su se napokon razdvojili, oboje su disali šumno i požudno udišući ledeni zrak, koji je svakog časa postajao sve hladniji.
- Ah! - dahne Bojana. - Da me nisi večeras poljubio, ne bi mogla spavati.
Ništa nije odgovorio. Nije mogao progovoriti. Gledao je netremice u Bojanine vlažne usnice škrto osvijetljene mjesečinom. Zbog čega su tako vlažne i sjajne? I koliko mu uživanje njihov dodir pruža! A on je čekao, odgađao ovo beskrajno ustreptalo uživanje. E, pa više nije čekao i silno mu je drago zbog toga.
- Bojana - prišapće joj u lice između dva poljupca, gledajući u njene žmirkajuće oči.
- Volim te - reče mu ona.
- I ja tebe! - promuca on, osjećajući da se to od njega očekuje i odjednom znajući kako je to istina: voli je!
- Jako je hladno - požali se djevojka.
- Žao mi je - reče Vilko, kao da je on osobno prouzročio hladnoću, pa doda ustajući i podižući Bojanu s klupe, povukavši je u zagrljaj: - Hajde, otpratiti ću te kući.
Koračali su polako prema izlazu iz parka. Bojana je stanovala u blizini, pa su zbog te činjenice nesvjesno hodali sporije, odgađajući neizbježni rastanak. Pogledavajući se i ljubeći se svakih nekoliko koraka, nastojeći što duže biti zajedno, polako su se približavali izlazu iz parka, dok su oko njih fijukali ledeni bičevi bure požurujući ih, a koji im odjednom nimalo nisu smetali.

Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.