Poljubac

Vilko, četrnaestogodišnjak koji kao da je preko noći naglo izrastao, hukne u promrzle prste, pa kad mu to nije pomoglo, ponovo ih strpa u duboke džepove traperica. Pod prstima je osjetio kutiju cigareta i poželio je jednu zapaliti, tako bi čekanje u zimskoj večeri postalo prijatnije. Čekao je Bojanu, čekao ju je već treću večer za redom. Čekao je pred školom koju su oboje pohađali i to je bio jedan od razloga zašto nije zapalio cigaretu. I barem privremeno i sasvim kratko ogrijao promrzle prste na plamenu. Prije jednog je sata zašlo sunce, dani su bili već sasvim kratki i sivi se dan odjednom pretvorio u mrklu noć. Nije mu smetalo. Vilko je mislio na Bojanu, mislio je intenzivno na njeno duguljasto lice, smeđu dugu i ravnu kosu i blage smeđe oči koje su ga, takav je stekao dojam, uvijek upitno gledale iza stakala naočala. Sumnjao je i koje pitanje nečujno leži iza tih lijepih smeđih očiju. Krupne i sjajne oči, kao da su vriskale pitanje:"Kad ćeš me poljubiti?" Večeras. Biti će to večeras, odlučio je Vilko pocupkujući s noge na nogu i nastojeći se barem malo ugrijati. Kad Bojana bude izašla iz škole, uzeti će knjige iz njenih ruku, mali znak pažnje i kavalirštine, i povesti je dobro im već znanim putem uz stepenice prema parku. I pravac po šljunkovitoj i škripećoj stazi do njihove dugačke zelene klupe. I odmah će je poljubiti. Istog trena kad budu sjeli. Neće čekati kao što je čekao prošle dvije večeri i kako je vrijeme odmicalo, Vilko je sve više gubio hrabrost i kad je Bojana konačno promucala kako više ne smije ostati vani, mora kući, odahnuo je s olakšanjem. Viša sila. Nije on kriv, nije mu dala vremena. Ali je duboko u sebi znao da Bojana ništa nije kriva, možda ni on sam nije kriv, ali blagi stid ga nije napuštao. Zar je kukavica? Zar se boji poljubiti djevojku? Pa ona to očekuje. Svi već u razredu misle kako se on naveliko ljubi i prijaju mu njihove zavidljive primjedbe i pitanja, na koja maglovito i tajanstveno odgovara. Kad bi oni znali ... Nošen ledenom burom, do Vilka dopre zvuk školskog zvona. Konačno! Za koji čas ... Gledao je kako đaci u ludom trku izlaze iz tople zgrade na hladnu ulicu sretno galameći. Navirali su kroz vrata poput silne bujice uz žamor i sretna lica. Još je jedan školski dan završio! A onda je ugledao nju, Bojanu. Kao i uvijek, hodala je između dvije prijateljice, ali ugledavši ga, nešto je rekla prijateljicama, okrećući glavu čas prema jednoj i čas prema drugoj, pa se sama uputila prema Vilku. - Evo me - reče ona približivši mu se. - Konačno - reče Vilko i nasmije se. - Dugo si čekao? - Nije važno - reče on uzimajući njene knjige. - Sad si tu. Bojana se sretno osmjehne i više ništa nije bilo potrebno reći. Vilko slobodnom rukom uhvati malu i toplu šaku Bojane, pa s rukom u ruci, krenu prema stepenicama koje će ih odvesti do parka i zatim do njihove klupe. "Večeras", pomisli Vilko u sebi. "Večeras ću je poljubiti". - Neću moći dugo ostati - reče Bojana u mrak u vjetar, u hladnoću. Vilko protrne. Morati će se brzo odlučiti. Ne smije oklijevati. Mora je poljubiti, ona to očekuje, a i on to želi. Silno, gotovo bolno, želi po prvi put poljubiti djevojku u svom životu. Neprekidno je mislio na Bojanu i po prvi put u njegovom životu, nije mu bilo mrsko ići u školu. Jer znao je, u školi će vidjeti nju, Bojanu i primijetiti će kako ga njene krupne i blage oči prate duž dugačkog hodnika, dok on svojim društvom polako se udaljava. Izigravajući ravnodušnost. Ali nije bio ravnodušan: osjećaji su se podizali u njemu poput podivljale plime. Čas je osjećao beskrajnu sreću, a čas veliku i tešku tugu, koju bi jedva podnosio. Bolno i lijepo, nekakvo uzvišeno stanje, rekao bi. - Zašto ne možeš ostati kao i obično? - upita je, dok su se uspinjali zavojitim stepenicama, približavajući se ulazu u park. - Starci mi nešto sumnjaju. - Što? - Da imam dečka. - Pa imaš ga - reče Vilko i nasmije se. - Zašto se smiješ? - Ne znam. Koliko možeš ostati? - Pola sata - odgovori Bojana tužno. - Samo pola sata. "Dovoljno za poljubac", pomisli Vilko gledajući krišom njeno duguljasto lice uokvireno kosom."Moram je poljubiti. Večeras. Nema više odlaganja". Stigli su do njihove klupe, vrlo dugačke i zelene, a koja je u mraku djelovala crno. Sjednu tik jedno uz drugo i Bojana nasloni glavu na Vilkovo rame. Miris ga njene kose silno uzbudi i jedva se suzdržao da ne zadrhti. "Poljubi je", reče u sebi oštro, ali je umjesto toga upleo prste u njenu kosu i uživao u svilenkastom dodiru. Nebom su nečujno promicali bijeli pamučasti oblaci, sakrivajući povremeno pun Mjesec. Pod žutim osvjetljenjem mjesečine, Vilko ugleda njene poluotvorene i uzdrhtale usne. Kao i uvijek, Bojanine su ga blage oči ispitivački gledale iza naočala. "Sad", pomisli Vilko naginjući se prema njoj, dok je djevojka spremno nakosila glavu, pa joj se duga i smeđa kosa prosula po desnom ramenu. I onda im se usne sretnu i Vilko po prvi put u svom mladom životu doživi poljubac. Bojanine su usne bile vlažne, mekane i podatne i upile su se željno u njegove. Više ga ni za što nije bilo briga i sasvim i potpuno se prepustio uživanju poljupca, milujući bokove djevojke, a ni ne znajući da to čini. Poljubac je trajao i trajao i kad su se napokon razdvojili, oboje su disali šumno i požudno udišući ledeni zrak, koji je svakog časa postajao sve hladniji. - Ah! - dahne Bojana. - Da me nisi večeras poljubio, ne bi mogla spavati. Ništa nije odgovorio. Nije mogao progovoriti. Gledao je netremice u Bojanine vlažne usnice škrto osvijetljene mjesečinom. Zbog čega su tako vlažne i sjajne? I koliko mu uživanje njihov dodir pruža! A on je čekao, odgađao ovo beskrajno ustreptalo uživanje. E, pa više nije čekao i silno mu je drago zbog toga. - Bojana - prišapće joj u lice između dva poljupca, gledajući u njene žmirkajuće oči. - Volim te - reče mu ona. - I ja tebe! - promuca on, osjećajući da se to od njega očekuje i odjednom znajući kako je to istina: voli je! - Jako je hladno - požali se djevojka. - Žao mi je - reče Vilko, kao da je on osobno prouzročio hladnoću, pa doda ustajući i podižući Bojanu s klupe, povukavši je u zagrljaj: - Hajde, otpratiti ću te kući. Koračali su polako prema izlazu iz parka. Bojana je stanovala u blizini, pa su zbog te činjenice nesvjesno hodali sporije, odgađajući neizbježni rastanak. Pogledavajući se i ljubeći se svakih nekoliko koraka, nastojeći što duže biti zajedno, polako su se približavali izlazu iz parka, dok su oko njih fijukali ledeni bičevi bure požurujući ih, a koji im odjednom nimalo nisu smetali. Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.