srijeda, 26. ožujka 2008.

Stablo



Ne jedem. Ne hodam. Ne pijem. Samo dišem. Ni ne živim, pretvaram se da živim. Dišući polako, strpljivo, jedan udah za drugim. Dišem, jer moram disati. Polako, kao što polako nadiru vjetrovi sjećanja i njišu grane događaja, isprepliću ih, kupaju bistrim i ledenim kapima kiše. Postajem stablo i uspravno stojim, korijenja nemam, nisam ukopan, otrgnut sam. Ili se sve otrglo od mene? Nisam siguran koje je istina. Ima li istine? Ni u to nisam siguran.

Nemam korijenje, a bilo se lijepo i sasvim pristojno počelo formirati, šireći se, pletući jedan susret uz drugi, jedan doživljaj nadovezujući na drugi, tvoreći mali i šareni igrokaz sreće. Mnoštvo događaja, a opet sam ih želio još. Mojim granama nikad nije bilo dosta milovanja vjetra. Ni grijanja sunčevih zraka. Moje grane uživanja … Dok bi se njihale u vjetrovitom zanosu, slike bi treperavim lišćem titrale, smjenjujući se brzo, možda brže i od sjećanja. Jer ponekad, sjećanje kao da bi stalo i grana bi mirovala, trepereći u zraku, u životu, a list na njoj, događaj, nekada žut od starosti, a nekada sasvim zelen, sasvim nedavni događaj, svi mi podjednako dragi, odvijao bi se pred duhovnim očima uvijek iznova. Uzaludno sam ga nastojao zarobiti granama-rukama, sakriti ga lišćem drugih sjećanja i prisiliti ga da traje i traje i traje ...

Izmiče. Sve izmiče. Korijenje mi se iščupalo dok je crni olujni vjetar puhao donoseći prazninu i nema više oslonca, pa me vjetrovi slučajnosti guraju i ljuljaju, baš kao brod u oluji na podivljalom moru. Nemam više čak ni sebe, izgubio sam se u labirintu sjećanja i ne znam se vratiti u sadašnjost. Nisam bio dovoljno mudar, pa ponio konac na put maštanja i polako ga odmatao, da bih se mogao bezbolno vratiti: prepustio sam se valovima i vjetrovima i uživao ploveći osjećajući povoljni vjetar u leđa, ali vratiti se ne znam. Vjetrovi više nisu povoljni.

Jesam li to namjerno učinio? Znajući kako jedan doživljaj može donijeti ispunjenje? Jesam li podsvjesno bio toliko mudar, znajući kako će ledeni vjetrovi zapuhati i sa grana otkidati listove sjećanja, sasvim ih ogoliti, a zatim će pljuštati ledene kiše i prati tragove listova, izbrisati sjećanja, jer vrijeme, to neumoljivo vrijeme, sve briše.

Ništa ne imati znači biti slobodan. A mene sloboda voli, iščupala je sve oko mene i ostavila me na vjetrometini sive velike stijene samoće.

Zašto?

Odjekuje u dubini debla.

Zašto tako mora biti?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 24. ožujka 2008.

Noć jutrom



Zbog neplaćenih računa za struju, soba je u mraku, osvijetljena samo sa dvije svijeće, koje žalosno i drhtavo svijetle pokušavajući razbiti tamu. Zagušljivost u sobi pritišće sve prisutne. Gusti se dim cigareta lijeno i magličasto diže prema stropu i lebdi nad glavama prisutnih. Sparno je u maloj i neprovjetrenoj prostoriji, prljavo, opušci na sve strane, jedna prevrnuta pepeljara, koju se nitko nije potrudio podignuti sa poda, skloniti njen prljavi sadržaj. Teški zadah popijenog alkohola, a ponešto i prolivenog, upio se već odavno u zidove male sobe u potkrovlju, u kojoj se održavala pijanka koja traje, eto, već drugi dan.
U sobi kojekuda sjedimo na improviziranim sjedištima: tri djevojke i pet mladića: ukupno nas je osam, sa starom devet. Svi sa čašama u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, svima su oči svjetlucave, svi su pijani, svi su umorni, ali nitko ne odustaje od pijanke.
Pijan sam i ja, ali nekako čudno lucidan, čudim se tome stanju. Osluškujem ga i zbog nečeg pamtim. Sipam u sebe crno vino, kupili smo pravog "terana", u stvari, ja sam ga platio, jer svi su ostali potpuno bez love. Nije mi žao love, jer ambijent me opija više od vina, začarano gledam u ta poznata lica, kako se mijenjaju u skladu sa popijenom količinom vina. Vratio sam se sa plovidbe, osamnaest me mjeseci nije bilo i nabasao na klapu kako se klatari besciljno: sve stari prijatelji još iz Osnovne škole. Počelo je sa čašćenjem u prvom lokalu, a ovdje se skrasili i sad se pitam do kada će ta luda pijanka trajati.
Čarlijeva majka leži na kauču, veoma mršava i lomna pedesetogodišnjakinja, koja više sliči staroj, istrošenoj osamdesetogodišnjakinji, duge i tanke zlatne kose, mršavih ruku i nogu, sa cigaretom između prstiju, umotana u kišni mantil, koji joj zamjenjuje kućnu haljinu, blagonaklono gleda na nas mlade koji se opijaju ispred nje i suludo se smiješka. Već je nekoliko godina kako više ne živi u stvarnosti, nešto joj kliknulo u jadnoj i izmučenoj glavi i odjednom su za nju prestale sve muke i sve joj postalo nevažno. Jedino što je bilo važno za Čarlijevu suludu majku, bilo je da joj cigareta dogorijeva između koštunjavih prstiju i da pohlepno uvlači dimove tankim i beskrvnim usnama. A za to se brinuo Čarli, ponekad i mi ostali. Svako bi malo netko obišao jadnu luđakinju i donio joj šteku cigareta. Jedinu njenu radost.
Čarli, mlad momak, dvadeset i petogodišnjak, najstariji među nama, već krezub, bez prednjih zuba, što nagrđuje njegovu inače prijatnu vanjštinu, prebaci ruku preko ramena svoje nove djevojke, Lejle. Čarli i Lejla sjede na kauču, na kojem iza njihovih leđa leži njegova stara. Slobodnu ruku u kojoj drži čašu sa crnim vinom, povremeno prinosi usnama i otpija gutljaj po gutljaj, uživajući u pijanstvu koje ga sasvim omamilo.
- Koliko još imamo? -pita me pijano, cereći se od uha do uha.
- Oko deset litara - odgovaram mu gledajući u boce vojnički poredane pored zida, iza male peći, van dometa naših nesigurnih nogu.
- Dobro je! - Čarli klima glavom, dohvati gitaru i počinje prebirati po žicama: pravi je virtuoz i šteta je što ne njeguje svoj talent. - Izdržati će do jutra.
- Izdržati će - složim se sa njim.
Talenti. Svi ovdje imaju neki talent, mislim teško, jer vino djeluje, misli poput ruku pijanaca podrhtavaju u teškoj noći: blizu su tri sata iza ponoći. Imamo talent opijanja u kojem neizmjerno uživamo i nitko od nas to ne krije. Zajednička nam je to karakteristika i ona nas je čvršće povezala, nego naše osmogodišnje druženje kroz školovanje.
Gledam Lejlu, Čarlijevu djevojku i pijano se pitam: koji je njen talent? Čime je privukla Čarlija. Jer Čarli nikad do sad ni jednu nije doveo u svoju gajbu, kako zove od milja svoj siromašni stan u potkrovlju peterokatnice, gotovo u strogom centru grada. Nikad ni jednu. A sad odjednom, Lejla je tu i ponaša se poput prave domaćice. Posebno je pažljiva prema meni, jedini sam joj nepoznat: nisam bio ovdje, kad ju je Čarli upoznavao sa društvom, a i činjenica da financiram pijanku, vjerojatno čini svoje.
- Sendvič? - pita me ona, naginjući se sa kreveta na kojem sjedi zajedno sa Čarlijem, a iza njih Čarlijeva stara puši ležeći i zuri u mrak, dok joj žar cigarete povremeno sablasno osvjetljava lice.
- Neću, hvala - odgovaram učtivo i palim slijedeću cigaretu, pružam duge noge koje se koče i sa uživanjem slušam svirku koju Čarli izvodi na gitari: svira hitove Beatlesa, a oni su mi najdraži.
- Meni je slabo - promuca jedna od djevojaka, upamtio sam joj ime: Nina.
- Pomoći ću ti - kaže joj Stevo, nabijeni plavokosi momak, koji trza na Ninu, svi to primjećujemo, iako smo pijani. - Hajde, pomoći ću ti.
Gledamo za njima, dok njih dvoje izlaze iz sobe i nestaju u hodniku u čijem se dnu nalazi kupaonica pretrpana raznim otpadom, kojeg je Čarli dovukao. Olovnih i bakrenih cijevi je bilo poprilično i Čarli se već dugo sprema sve to natovariti na kolica i prodati u "Otpadu", ali ... uvijek se nešto događa, dani jure mahnito, noćne pijanke, cjelodnevno spavanje i nikad se nema vremena za to učiniti. A ni snage. Teško je piti iz noći u noć: iziskuje pravu i žilavu snagu.
- Kad ćeš prodati otpad? - pitam ga, dok on i dalje prebire po žicama, a ostali hipnotizirani glazbom zure u njega.
- Ah! - uzdahne Čarli i široko se nasmiješi. - Ovih dana namjeravam… ovih dana.
- To si rekao i kad sam odlazio na brod - kažem mu. - Sjećaš li se?
- Sjećam se. - Čarli klima glavom. - Ma nije važno.
- Važno je - javi se njegova stara iza njegovih leđa, a žar joj cigarete osvijetli koštunjavo lice. - Ne mogu ni na školjku zbog tih cijevi.
- Ovih dana, stara - reče nemarno Čarli. - I cuclaj tu cigaretu i ne davi više. Daj drugu bocu: ova je pokojna.
Marisa, još jedna nova djevojka u društvu, poslušno ustaje, prilazi bocama i saginje se po jednu, a ja pohlepno upijam sliku njenih dugih i lijepih nogu, koje sasvim kratka minica slobodno otkriva. Primjećuje moj pogled i osmjehne mi se ohrabrujući, pozivajući, i dok prolazi pored mene, lagano joj dlanom prijeđem po unutrašnjoj strani glatke butine: gotovo je zastala na trenutak, primajući moj dodir, podrhtavajući, gledajući me otvoreno, a pogled prepoznajem: pogled je to poziva. Pogled vječnost star.
- Žedna sam - reče stara Čarlijeva iza njegovih leđa.
- Ne dam ti piti, stara - odgovori joj Čarli. - Znaš da ne smiješ. Puši i šuti!
- Treba mi vode - reče ona.
- Vode? - iznenadi se Čarli. - O, pa onda si zbilja žedna. A nije ni čudo, koliko si cigareta popušila, mora da ti gori u grlu.
- Gori - promuklo zaječa ona.
- Donesi joj vode - naredi Čarli Lejli: ona poslušno ustaje i odlazi u kupaonicu i toalet, ista je prostorija, jedinoj u kojoj može uzeti vodu, dok mi nastavljamo piti, pušiti, a akordi gitare smiruju nas.
- Odjednom sam jako žedna - reče Čarlijeva stara.- Kao da je netko kletvu bacio na mene.
- Ne lupetaj, stara! - otrese se Čarli i nasmije, pa mi objasni: - U posljednje vrijeme razgovara sa anđelima i strašno se boji njihovih kletvi.
- Zar anđeli upotrebljavaju kletve? - pitam ga i čudim se ovom pijanom i besmislenom razgovoru, ali lovim sebe kako znatiželjno očekujem odgovor.
- Ne mogu do vode - obavještava nas Lejla vrativši se i stojeći na vratima zadimljene sobe i lijepo vidimo kako gust dim juriša u slobodu, iza Lejle u hodnik, pa kroz otvoreni prozor. - Zaključano je. Mora da se Stevo i Nina ševe unutra.
- Naravno da se ševe - smijući se i ne prekidajući sviranje, reče Čarli, pa se okreće majci. - Stara, morati ćeš se strpjeti nekoliko trenutaka. Poznavajući Stevu, neće baš predugo trajati.
Svi prasnemo u razuzdan smijeh, atmosfera odjednom sasvim oživi, više nitko nije pospan, svi se smiješe i pohlepno piju. Osjećam želju za Marisom, pa ustajem sa stolice na kojoj sjedim i pridružujem se Marisi na staroj drvenoj napola tapeciranoj klupici: ona se pomiče, da bih mogao sjesti pored nje i osjećam toplinu njenog tijela. Sipam joj vino i gledam upitno: učini mi se da sam odgovor vidio u njenim očima, pa se naginjem prema Marisi i ljubim je.
- Vas dvoje - reče Čarli kroz smijeh iza nas - morate čekati red.
Smijeh ponovo odjekuje, ali Marisu i mene nije briga: žar se rasplamsao, pa se upravo drpamo, upoznavajući jedno drugo, a njena ruka steže mi muškost, čvrsto, ali ipak nježno.
- Jako sam žedna - zacvili Čarlijeva stara, tiho, patnički.
- Bogamu! - ljutne se Čarli. - Izdrži malo, stara. Pa ne mogu čovjeka prekidati u tako važnom poslu. A i tvoji bi se anđeli naljutili.
- Ne ljuti anđele - bunca jadna luđakinja.- Sve možeš učiniti, samo njih ne ljuti. Čekaju me ...
Ulaze Nina i Stevo, zagrljeni, opuštenih kretnji, pa se zavale na pod i prihvate čaše, koje su ih odložene čekale.
- Idem po vodu - reče Lejla i ustaje.
Pogledom je pratim kako nestaje i odlučujem kako je sad pravi trenutak, pa sa rukom između Marisinih nogu, tiho je pitam:
- Hoćemo li tamo? Kad se Lejla vrati.
- Što ti misliš? - uzvraća Marisa, a dah joj miriše na vino i cigaretu i požudu i ne mogu dočekati.
- Evo vode - reče Lejla ulazeći.
Ustajem i pomažem pijanoj Marisi ustati. I sam se pomalo njišem na nogama, pa oprezno pogledavam na sve oko sebe.
- Evo vode, stara - čujem Čarlija kako govori. - Pij sad i ne dosađuj više.
U kupaonici je usko, nema mjesta, pa sjedam na zatvorenu školjku, a Marisa me opkoračuje. Ljubimo se, jezici nam pomamno lete, dok do nas dopire pijani žamor, tiha svirka gitare, neki automobil urlajući prolazi ulicom, ugoda raste, uzbuđenje je prati i odjednom se propinjemo, drhtimo, gledamo se i sve je gotovo. Mišići nam se opuštaju, podrhtavaju, a glava Marise klone na moje rame: udišem miris njene kose.
- Ostaješ u Rijeci? - pita me ona, ustajući sa mojih koljena i pogledom tražeći gaćice, koje odbačene leže pored školjke: mala ružičasta hrpica.
- Ostajem - odgovorim. - Za jedno vrijeme mi je dosta mora.
- Želim da se viđamo - reče Marisa oblačeći gaćice i gledajući me u oči, dok navlačim traperice. - A ti?
- Može - kažem: Marisa ili neka druga, svejedno je. - Zašto ne?
Vraćamo se u zadimljenu sobu noseći bocu vode: oprala je praznu bocu u kojoj je nekad bilo vino i napunila je vodom.
- Evo - reče pružajući bocu Lejli, istog trena kad smo se vratili u žamor i dim male sobe. - Za Čarlijevu mamu.
- Je li bilo dobro? - pita nas Čarli.
- To pitaj nju - odgovaram pokazujući na Marisu, a ona se osmjehuje.
- Bilo je dobro - zaključi Čarli. - Ne moram je pitati.
- Žedna sam – govori stara.
- Evo, donijeli su bocu za tebe – govori joj Čarli. – Drži bocu i cuclaj iz nje i ne zanovijetaj više.
Pijemo, pušimo. Čarlijeva se stara više ne javlja: vjerojatno je zaspala. Boce se prazne jedna za drugom, a zora se nečujno prikrada. Prvi jutarnji promet, budeći usnuli grad, odjekuje i do nas i znamo da je jutro počelo, pijanka je gotova i vrijeme je rastanku. Ali sve kao da je zahvatila neka tromost, pa sjedimo i dalje, pušeći i cijedeći posljednje kapi plemenitog vina, kojeg smo tako bez poštovanja upravo prolokali.
- Dosta je bilo - odlučim se prvi. – Idemo kućama, ispavati se, istuširati, ponovo postati ljudi.
- I prestati biti zombiji - nadoveže Stevo.
Ustajemo teturajući, tražeći pogledom svoje odjevne predmete, koje smo nemarno kojekuda pobacali.
- Pomakni staru malo prema sredini - reče Čarli Lejli. - Pasti će sa kauča.
- Bilo je dobro, a sve što je dobro, brzo završi - reče sa tugom u glasu Stevo.
- Ne mogu - reče Lejla.
- Što ne možeš? - upita je Čarli.
- Pomaknuti staru. Ne ide.
- Kako ne ide? - upita Čarli.
- Ukočena je nekako – reče Lejla. – Ne mogu.
Svi gledamo u staru koja leži na samom rubu kauča, blizu zida: oči joj zatvorene , usta otvorena, a između požutjelih koštunjavih prstiju cigareta. Dogorjela joj je između prstiju. I opržila naboranu kožu.
- Uh! - jekne Čarli, pa klekne jednim koljenom na kauč i nagne se nad majkom.
Marisa se uplašeno priljubi uz mene, tražeći moju toplinu, sigurnost: obgrlim joj ramena i privučem k sebi.
- Stara! - doziva Čarli uzaludno. - Stara!
- Ah, Čarli! - zaječi Lejla.
- Nema je više - reče Čarli uspravljajući se i lutajući pogledom po našim licima. - Dok sam uživao u provodu, ona je ...
Nikad nije završio rečenicu. Ostala je visjeti iznad nas, u maloj i veoma zadimljenoj prostoriji zauvijek.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 21. ožujka 2008.

Breza



Brezom sam je zvao tog dalekog ljeta naše mladosti. Vitko tijelo, a koža bijela, još nije poprimila brončanu boju sunca i bila je sasvim glatka, a kosa žuta poput klasja žita, kratko podsječena, gusta, otkrivala joj dugi vrat i lepršala oko lijepog lica sa kojeg su me gledale najplavije oči na svijetu.


- Zaljubio si se - reče mi Trp, dok sam stajao kao ukopan i gledao u nju, nesvjestan okoline, koja nije nestala, iako za mene nije postojala.
- Ne blebeći gluposti - odgovorim Trpu, ali pogled nisam skrenuo sa njenog lica: nisam mogao.
- Zaljubio si se - ponovi moj prijatelj Trp.
I to je bila istina: postala je istinom upravo tog trenutka, dok je Trp svečanim glasom polako i naglašavajući izgovarao riječi. Znao sam da mi se nešto nesvakidašnje dogodilo, jer nikad do sad se nisam osjećao tako, tako ... pa ne znam baš kako, ali znam da sam očarano pratio plimu osjećaja koja je bujala u meni. I samo pohlepno uživao u tome, ali nikad to ne bih priznao svom prijatelju Trpu.


Proslavljao sam svoj devetnaesti rođendan te večeri, kad sam je drugi put vidio. Sjedila je na terasi sa roditeljima i uživala u nekom osvježavajućem piću i gledala me.
- Gleda te - reče Trp uživajući. - I ona se zaljubila.
- Zašto ne zavežeš?
- Dva golupčića - nastavi on mirno. - Hajde, pozovi je na proslavu rođendana.
- Zar ne vidiš da je sa roditeljima?
- Prava ljubav ne priznaje prepreke.
Ništa nisam odgovorio, nije imalo smisla natezati se njime. Trp je uvijek i za sve imao odgovor. Kojeg niste željeli čuti.
Želio sam je pozvati, ali kako? Zar da priđem stolu za kojim sjedi sa roditeljima? Ne dolazi u obzir. Čekati ću.


Dva dana kasnije, eto nje, moje "Breze", kako sam je u sebi nazvao zbog vitkosti i elegancije njenog tijela. Istog trena, kad sam ugledao njenu svjetlu kosu kako poskakuje i odbija svjetlost sunca sa svakim njenim korakom, poskoči mi srce, knedla mi zastane u grlu, a ruka kojom sam prinosio žednim ustima pivo, zastane na pola puta. Na trenutak sam pomislio kako je sama i kako ću joj prići i kako ću joj reći ... ali onda ugledam njenog debelog oca, kako se njiše nekoliko koraka iza nje i čita novine vrteći glavom. Ljudi uvijek vrte glavom na članke u novinama i zagonetka mi je, zašto ih uopće čitaju.
Dok je prolazila pored mene, ni dva metra udaljena, upiljili smo poglede i uranjali njima jedno u drugo i kunem se, osjetio sam slast kakvu još nikad nisam.
A onda je čarobni trenutak prošao: progutao ju je ugao zgrade i oteo mi je iz vidnog polja. Mogao sam se vratiti pivu, koje mi više nije prijalo.


Ležim u tami sobe i kujem planove kako upoznati Brezu, kako joj se približiti, uhvatiti je za ruku, privući i stisnuti u dugi i topli zagrljaj, grijati se na plamenu njenih očiju, udisati njen miris. Grče mi se mišići od želje, a snovi mi u ljetnim noćima postaju vlažni.


- Zateleban si do ušiju - govori mi Trp. - Puknuti ćeš. Zašto joj ne priđeš?
- Nikad nije sama - požalim mu se: smogao sam nekako hrabrosti razgovarati o svojoj žudnji. - Uvijek je sa jednim od roditelja, nikad sama.
- Čuvaju je od takvih kao što si ti.
- Ah, zaveži!


A dani klize. Navečer je viđam kako šeće obalom i opet sa vražjim starcima i već pomišljam da se ne obazirem na njih, na njene starce. Lijepo ću joj prići ispred njih, neka oni idu do vraga, i reći ću joj ... što ću joj reći? Odjednom postajem svjestan svoje nespretnosti, svog oklijevanja i ljutim se na samog sebe. Sutra, odlučim čvrsto u sebi. Sutra ću joj prići, pa kud puklo da puklo!


I baš su tu večer moji prijatelji, sa kojima sam odrastao i koje poznajem čitav život, doznali od Trpa, što se događa.
- Zatelebao se - rekao je Trp sa bocom piva u ruci, dok smo uživali u večernjem kupanju: ostali su kupači gotovo svi napustili plažu i uživali smo u šumu valova i blagoj večeri, dok se noć spuštala, a gajba se piva hladila u moru, čekala nas.
- Pa što ti to treba? - upita Laki, visoki mršavko, smeđe kose, podrugljivo se smijući. - Zar želiš neprilike navući na vrat?
- Žene! - frknuo je Cigo. - Teško bez njih, a sa njima još teže.
- A najteže je - nisam odolio - sa vama mudracima!


Sutradan ujutro, stara me izbacuje iz kreveta već u cik zore, nema još ni osam i tjera u kupovinu. Pospan, nisam ni kavu popio, samo sam se lagano ispljuskao vodom i izribao zube, ulazim u trgovinu u susjedstvu, jer još nema velikih i neljudskih marketa. I na samom ulazu sudaram se sa njom, svojom "Brezom".
Ne vjerujem da je to istina, ali mi njen smiješak pomaže, pa zbunjeno mucam tražeći riječi, dok me ona ne prekine, stisne mi mišicu i tiho, da je samo ja mogu čuti u prepunoj maloj trgovini, reče:
- Ime mi je Mila. I čekam te večeras ispred ove trgovine točno u devet. Dogovoreno?
Klimam glavom i dalje nesposoban izustiti nešto suvislo. Moji se snovi ostvaruju i nitko nije sretniji od mene. Kao u nekom ružičastom bunilu kupujem mlijeko i vraćam se kući. Manje od dvanaest sati dijeli me od ulaska u raj, mala vječnost.
- A kruh!? - viče majka i vrti glavom. - A kruh, magarče jedan? Ma što je sa tobom? Da se nisi počeo opijati? Jesi li mamuran, pa ne možeš razmišljati? Čujem da su ...
- Idem po kruh - kažem joj i bježim.


Ljeto je, što se tiče mene, tek počelo. Uživam sa Milom kao što nikad nisam uživao. Otkrivamo jedno drugo i uživamo u tome. Po prvi put govorim "mi" i to mi čudno zvuči, ali i prijatno odjekuje u mojoj nutrini. A u njoj orkani osjećaja divljaju, ne znam se nositi sa time. Želim da ljeto neprekidno traje. Želim nemoguće i zbog te nemoguće želje shvaćam da sam beznadno zaljubljen. U Milu, svoju Brezu.


- Zaboravljaš prijatelje - govori mi Cigo. - Zbog nje si prestao družiti se sa nama.
- To nije istina - branim se, osjećam se čudno: želio bih ih poslati do vraga, te svoje prijatelje, otići Mili, a opet ...
- Ma pusti - smiruje stvar Trp. - Ljeto prolazi. Mala će otići i ponovo će sve biti kao što je bilo.
Hoće li? Pitam se. Biti kao što je bilo? Za mene neće. Ali će oni, moji prijatelji i dalje biti sa mnom, a ona, Mila, moja Breza će otići. Po prvi put to sasvim shvaćam. I zbunjen sam osjećajima. Koji nezadrživo nadiru jedan za drugim. Smjenjuju se zbunjujućim tempom.


Stojimo na obali, ispraćamo turiste sa našeg otoka. Danas odlazi i moja Mila, vraća se u svoj grad u unutrašnjosti.
- Doći ću iduće godine, sigurno - govori i otima mi kutiju cigareta iz ruke i piše svoju adresu na njoj: još nije počela era mobitela, još smo daleko od toga. - Evo ti moja adresa. Piši, piši mi, molim te!
- Pisati ću - obećavam, dok me u grlu steže.
- Idemo Mila! - zove je otac.
Zagrljaj. Ne u samoći i tišini, kako bi trebalo biti, osjećam to, već u ljudskoj vrevi. Sve oko nas bruji, sunce tuče nemilosrdno, a grudi mi se nadimaju, bole me oči.
- Volim te - šapuće mi na uho, okreće se i pridružuje roditeljima, ulaze u auto i sa njim mile prema trajektu, koji ih guta, a iza njih slijedeći automobil, pa slijedeći …
Stojimo na obali i mašemo, a moji me prijatelji gledaju, pomalo upitno, pomalo podsmješljivo: još nismo dovoljno postali muškarci, da se ne bi stidjeli vlastite nježnosti.
Gledam u Milu na trajektu koji se polako udaljava od obale, odnosi moju Brezu. Palim posljednju cigaretu i bacam kutiju u more i tek kad vidim Milin trzaj lica, koji dobro vidim, iako je već oko dvadeset metara udaljena, shvaćam što sam učinio.
- Bacio je njenu adresu - reče Cigo i tapša me po ramenu: kao i obično, i ovo je pogrešno protumačio. - Lafčina! Nema što, prava lafčina!
Nestrpljivo odmičem brzim trzajem rame, pa i dalje držeći prikovan pogled na Mili, potrčim i sasvim obučen, na meni su traperice, crvena košulja i lagane mokasinke, naglavačke se bacam u plavo more koje mi odnosi prvu ljubav i plivam uokolo, sve dok ne ugledam odbačenu kutiju cigareta, grabim je i pobjedonosno sa širokim osmijehom na licu, podižem je visoko iznad plave uznemirene površine i mašem Mili.
Mila se smije i maše mi maše, odmahujem joj, plivajući polako prema obali, na kojoj me dočekuju prijatelji sa podsmješljivim upadicama, ali me odjednom nije više briga za njihovo mišljenje o mom ponašanju.
Jedino je važno što Mila misli o meni. Moja Breza.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 20. ožujka 2008.

Vrela krv



Čekam. Čekam je već petnaest minuta, što znači da deset minuta kasni. Nikad nije bila točna, Julija, ali barem je danas mogla doći na vrijeme: vrlo dobro zna kako mi je čitav današnji dan pravi košmar. A ona ga, kašnjenjem, čini još gorim.

Probudilo me nečije nemilosrdno drmusanje i jedva sam otvorio snom zalijepljene oči.
- Ustani! - rekla je stara, a lice joj napeto, trese se i znao sam kako će za koji trenutak zaplakati. - Probudi se već jednom!
- Što je? - prostenjao sam bunovno, osjećajući gorak okus alkohola i popušenih cigareta u grlu. - Zašto me budiš?
- Policija! - Oči stare su već zasuzile, baš kako sam i znao da će biti.
- Ponudi ih kavom - posprdno sam rekao.
- Već jesam - odgovorila je naivno ona, ne vidjevši ničeg čudnog u tome. - Odbili su kavu, ali čekaju te! Ustani već jednom!
- Čekaju me? U stanu? Zašto si ih pustila u stan?


Ispitivali su me mirno, ljubazno, ali uporno. Od deset i dvadeset ujutro, pa sve do tri i pet poslije podne. Pet neprekidnih sati. Pet najdužih sati u mom životu. Pet dugih i teških sati bez cigarete. Jer nisu mi dozvoljavali pušiti i to me je razdiralo više od njihovih pitanja koja su se u beskraj ponavljala.
- Sigurno se toga sjećaš?
- Sigurno!
- Iz kafića si otišao pravo kući?
- Jesam!
- Nisi sačekao onog sa kojim si se u lokalu zakačio?
- I kojemu si pivskom bocom razbio nos? - dodao je drugi, a bila su trojica u maloj sobi, rasporedili se oko mene, po jedan sa svake moje strane, a onaj najmanji, debeli ćelavko, sjeo je opkoračivši stolicu točno nasuprot mene i unio mi se u lice.
- Nikoga nisam sačekao - umorno sam i jednolično odgovarao, dok je u meni sve kuhalo, bijes se podizao, a znao sam da ga nikako ne smijem pokazati. - Otišao sam ravno kući u krevet. Bio sam umoran.
- A ne pijan?
- I pijan.
- Kako onda znaš ... - i tako punih pet sati, iznova i iznova i iznova.
- Jebite se! - prasnuo sam u tri poslije podne: nisam više mogao izdržati, ubio bih za cigaretu! - Rekao sam što sam imao reći! Ili me zatvorite ili pustite!
Pogledali su se, pogledima pitajući jedan drugog, a ja sam za to vrijeme namjerno drsko ih promatrajući izvukao cigarete i sa uživanjem zapalio jednu, duboko uvukao dim, zahvalno ga primajući u pluća.


Pustili su me, naravno. Ništa mi nisu mogli dokazati, jer nisam to ni učinio: rascopao klipanu glavu sa kojim sam se zakačio u lokalu. Što ne znači da mu je rado ne bih slupao, gadu jednom. I stisnuo bih ruku onom koji je to učinio. I stisnuti ću je, doznam li ikada tko je taj momak.
Na ulici sam odmah zapalio slijedeću cigaretu, izvadio mobitel iz džepa i nazvao Juliju.
- Pustili su te? - upita odmah ona, umjesto pozdrava, a u meni bijes skoči istog trena i krv mi navre u lice: osjetio sam kako se crvenim i kako mi sitne kapljice znoja klize niz lice. Neobrijano.
- Idi u vražju mater! - zarežao sam i bio bih je udario, da se nalazila pored mene: pljusnuo bih otvorenim dlanom po onom njenom lijepom i duguljastom licu, ostavljajući joj na obrazu otisak svojih prstiju. - Zar samo to možeš reći? Ne možeš me pitati zašto?
- Prestala sam pitati - dopre njen glas do mene i zamislio sam Juliju kako sklupčana sjedi na svom kauču, na kojem smo često ... - Strah me pitati. Uvijek upadaš u neke neprilike. Od dana kad sam te upoznala, neprekidno si u nekim neprilikama.
- Nisam ni u kakvim neprilikama.
- Nisi? - zapitala je podrugljivo. - Zašto te je onda policija izvukla iz kreveta?
Prokleta moja brbljava stara, bjesnio sam u sebi, stojeći na pločniku ispred jednog od mnogih kafića: uči ću i isprati gorak okus koji osjećam u ustima.
- Kažem ti da nisam ni u kakvim neprilikama - ponovio sam joj. - Hajde, ostavimo to. Kako bi bilo da dođem do tebe?
- Nikako! - odgovori Julija. - Mama mi plače i kuka i pita se, sa kime li sam se to spanđala. Ne dolazi!
- Onda ti dođi! - oštro sam rekao. - Moram te vidjeti!
- Zašto? Da svoj bijes istreseš na meni?
- Ne na tebi! - Nisam mogao izdržati, a da je ne povrijedim: morao sam je barem simbolično udariti. - U tebi!
Prekinula je vezu.


Do pet sam sati pio i razmišljao i smirivao samog sebe. Moram se smiriti, moram. Moja me neobuzdana ćud uvlači u neprilike. Ne sjećam se kad sam mirno živio, bez tučnjave, bez mržnje ili straha oko sebe. Mirno, bez jurnjave i bez okretanja unazad, bez provjeravanja prikrada li mi se netko sa leđa. Netko od mnogobrojnih neprijatelja, koje sam hodajući kroz život uspio nanizati.
A ona budala od sinoć ... kako je samo izazivao sve dok nije dobio po svojoj lajavoj njušci. Zamahnuo je desnicom prema meni, a ja sam se munjevito sagnuo, zgrabio pivsku bocu za grlić i zamahnuo svom snagom i uživao u prasku stakla na njegovoj obrijanoj glavi, koja je odjednom pocrvenjela od krvi koja mu se slijevala niz lice. Zateturao je, proklet bio, a ja sam zamahnuo nogom i strahovitim ga udarcem pogodio točno u jaja. Neka pati kurvin sin! Da nikad ne zaboravi koga je pokušao udariti.
- Moraš otići - šapnuo mi je redar lokala.- Doći će pajkani za čas. Nestani, molim te.
Umalo da, onako zagrijan, pijan, dok je krv divljački mi šumila u ušima, nisam i njega zgromio. Ali kad sam čuo ono "molim te", kao da se bijes otresao sa mene i ponovo sam mogao lucidno razmišljati. Klimnuo sam zahvaljujući mu glavom i išetao iz lokala, u kojem je vladala polutama, dok su me uplašeni pogledi pratili sve do vrata, ali ne zadržavajući se na meni. Čim bih nekog pogledao, taj bi obarao pogled, a svaki bi me oboreni pogled tih ljigavaca osnažio i činio sretnim.
Izašao sam iz lokala na svježi noćni zrak i zateturao: zrak me dotukao svojom svježinom. I oduzeo i daljnje sjećanje ...


Bio sam pod blagim gasom, kad sam je ponovo nazvao i molio je da se nađemo. Pa moram se istresti večeras, osjećam kako krv darmara u mojim žilama, osjećam uzbuđenje i znam da me jedino Julija može smiriti. Njeni bokovi koji prianjaju uz moje, sljubljuju se, postaju jedan pokret. I poslije toga cigarete. Deset minuta mira. Savršenog mira. Poslije kojeg se i opet šulja nemir ...
- Doći ću - rekla je Julija. - Odlučila sam ti nešto reći.


Nije me briga što mi želi reći. Samo da dođe. A onda ću već lako sa njom na kraj.
Ali Julija, vrag da je nosi, kasni već dvadeset minuta i odjednom mi je svega dosta, pa odbacujem nepopušenu cigaretu i glasno psujem i baš u tom trenutku evo nje: visoka i vitka, crveno obojena kosa leprša joj oko lica, a smeđe joj oči bljeskaju.
- Dvadeset minuta! - vičem prema njoj. - Kasniš dvadeset minuta! Koga ti misliš zajebavati?
- Dosta! - uzvraća vikanjem Julija. - Došla sam ti reći kako mi je svega dosta! Prekidam!
- Što prekidaš?
- Ovo! - viče ona i prstom me udara u grudi, pa zatim sebe. - Ovo između nas! Ovo prekidam!
- Ništa ti nećeš prekinuti, kujo jedna! - urličem i šakom je pogađam ravno u nos. - Ja sam taj koji prekida!
A krv, crvenija od Julijine crveno obojene kose šikne u zrak i to šiktanje bljesne mi iz tame alkoholom potisnutog i napola zaboravljenog sjećanja i vidim ćelavca kako izlazi iz lokala, pritišće nekom krpom glavu, a ja mu, sa letvom u ruci, prilazim i raspalim ga po mrskom licu jednom, drugi put, pa opet, opet ...


Nikad takvu tišinu nisam osjetio. Odjednom je sve tiho oko mene, kao da je sve zamrlo, dok raskrečenih nogu stojim nad onim što je nekad bila Julija.
Gotovo savršeni mir.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 19. ožujka 2008.

Neobična sjećanja



Starim, postajem mekan. Ne tamo, sram vas bilo! U svemu sam postao neobično blag.


Vraćam se prije neku večer kući i naletim na malo mače: cvili i gleda me tužnim i žutim očima obasjano noćnom rasvjetom. I zaustavim se: odjednom ne mogu proći pored mačeta, iako sam prije u bezbroj prilika prolazio mirno, savršeno svjestan kako se svima na ovom svijetu ne može pomoći, pogotovo ne napuštenim i nevoljenim mačkama.
Ali ugledavši mače, skutreno u kutu, pored obasjanog izloga prodavaonice cipela, odjednom sam u njemu vidio one napuštene ne svojom krivnjom: jednostavno ih je život ošinuo, obilježio i predbilježio za patnju.
Nepravda, reći će neki. Možda skrivena pravda, reći će drugi. Život daje, život uzima, kažem ja. Ni više ni manje. Jednostavno. Kad nam život daje uzimamo ništa ne pitajući, čak ni same sebe ne pitamo čime smo to zaslužili, već grabimo i uživamo. A kad uživanje nestane, kad nam život nešto oduzme, e, to je već i te kako primijećeno.
- Poludio si! - kažem samom sebi u noći, ne govoreći ni mačetu i prisilivši se krenuti dalje.


Sjećam se kako je znala, da bi me zabavila, nasmijala, namreškati i nekako zavrnuti nosić, lijep i malen i koji sam nježno volio, a očima bi zaškiljila u stranu i visoko gore. Bile je predivna tada, u tom trenutku bezazlene igre u kojoj se seks nije naslućivao, već samo čista radost što smo zajedno.
Nema boli. Osluškujem pažljivo svoju unutrašnjost: zbilja nema boli. Čudno. Kad je nestala?
Dok otključavam vrata stana, pokušavam se sjetiti kad sam posljednji put osjetio bol zbog njenog nestanka iz mog života i čudim se nesjećanju. Pokušavam se sjetiti, kad sam posljednji put mislio na naše zajedničke užarene noći. Ne mogu se sjetiti. Nije zaborav pobijedio, sjećanja su pohranjena duboko u mojoj duši ( u koju ne vjerujem, ha ha ha! ), znam da će povremeno izranjati iz dubina i trenutak me kupati užarenom svjetlošću sjećanja ... ali bez tuge. Nikad više uz tugu, samo uz nježno sjećanje.
To je ono novo, novina koja me čitavo vrijeme zbunjivala. Nema tuge više, nestala je, oslobodila me neprimjetno. Čudno. I mirno. Tiho. Oslobađajuće.


Novim očima promatram svijet i mjesta poznata mi, ona ista mjesta koja sam sa njom obilazio, držeći je za ruku, osjećajući njenu toplinu. Ne razmišljam o putenim vatrenim trenutcima strasti u kojima smo se gladno i neumjereno kupali: sad razmišljam o njenom snenom pogledu, dok bih je rano ujutro nudio kavom. I sjećam se njenih protezanja, lijenih i čarobnih, dok bih je pogledom milovao, čekajući da se posve razbudi.
Osjećaji su se smirili, sad mirno drijemaju u meni, bez vrtloženja, ostavljajući mi slobodu misli, ne okupiravši je samo jednom te istom temom, koja pritišče i cijedi snagu iz mene: izgubljenom ljubavi. Više nije izgubljena ljubav, nikad nije ni bila izgubljena, ali sam bio glup, nedorastao, nezreo, nisam shvatio kako mi nitko i ništa ne može oteti proživljeno, doživljeno. I koje uvijek, u svakom trenutku, mogu obnoviti u sjećanju, bez gorčine, bez bola, sa sjetom, miran i sa tračkom nježnosti.

Jer nježnost je ostala. Zauvijek.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 18. ožujka 2008.

Prijatelj Filip



Dok se probijam kroz mnoštvo, koje se nagurava oko štandova, koji se savijaju pod težinom izloženih namirnica, jer prolazim tržnicom, obavljajući mrsku mi tjednu kupovinu, netko me potapša po ramena. Okrenem se i zagledam u zelene oči nepoznatog, a te se oči prijateljski smiješe, dok mu čitavo lice sjaji zadovoljstvom. Jedan se dugi trenutak tako gledamo, zatim nepoznati klimne, a kosa, pažljivo začešljana unazad, čudne boje, podsjeća me na papar prosut po sivom pijesku, zatrese se zbog tog energičnog pokreta.
- Ne prepoznaješ me - ustvrdi neznanac.
- Žao mi je - učtivo odgovorim. - Zbilja se ne mogu sjetiti ...
- A ja sam tebe istog trena prepoznao - reče stranac koji me poznaje. - Čim sam te ugledao sa leđa, znao sam kako si to ti. Hodaš potpuno istim načinom, kojim si hodao u djetinjstvu.
- Zar se iz djetinjstva poznajemo? - pitam zbunjeno, kopajući po dalekoj i maglovitoj prošlosti.
- Bili smo nerazdruživi u Osnovnoj - reče on.
Neki me prolaznik nenamjerno gurne u leđa, pa izgubivši ravnotežu posrnem, a neznanac pruži ruke, baš kao da se brani i to me podsjeti na daleki trenutak u djetinjstvu, kad je bucmasti moj prijatelj Filip pokušavao zaustaviti protivničkog igrača, dok bi na ulici igrali nogomet.
- Filip! - uzviknem, i bi mi strašno drago što me sjećanje nije izdalo, jer njegovo, Filipovo se lice ozari zbog mog prepoznavanja. - Filip!
- Baš tako! - reče Filip, dok se srdačno rukujemo čvrsto stežući jedan drugome ruku. - Drago mi je što si se sjetio.
- Kako bih te mogao zaboraviti? - pitam i hvatam ga pod ruku, vodeći ga dalje od gomile koja poput nabujale rijeke prolazi pored nas. - Hajde, maknimo se odavde. Da možemo mirno razgovarati.
- Važi - pristane Filip, prateći me, pa koračamo prema obali, udaljavajući se od uzavrele tržnice. - Sjest ćemo negdje vani, na sunce, ako nemaš ništa protiv.
- Baš ćemo tako učiniti - raspoloženo pristajem. - Ma čuj, bogati, koliko ima da se nismo vidjeli?
- Uh! - hukne Filip. - Ne spominji. Preko četrdeset godina.
- Uh! - huknem sad ja. - A kao da je jučer bilo, kad sam bolestan ležao kući, a ti me nakon nastave posjećivao i pričao mi što ste tog dana učili i koje si filmove gledao. Čak se i sjećam o kojem si mi filmu pričao sa ogromnim dječačkim oduševljenjem.
- Ozbiljno? -pita Filip smiješeći se. - Moram priznati da se ne sjećam te epizode. O kojem je filmu bila riječ?
- "Godzila" - odgovorim i sjećam se onog dalekog, dalekog poslijepodneva ...


...Ležim u krevetu i gutam Filipove riječi i geste, kojima mi nastoji dočarati uzbudljivost filma. Temperatura me trese, ali ne marim: u mašti vidim golemo morsko čudovište koje hara ulicama dalekog Japana i uništava sve na svom putu, sve dok ...
- Kad ozdraviš -obećava mi Filip - ići ćemo ga zajedno pogledati. Film je toliko dobar, da se može nekoliko puta gledati.


- Eno! - reče Filip i vraća me u sadašnjost. - Slobodan stol. Smjestimo se za njim, ima dobar pogled na luku.
Sjedamo i puštamo sunce da nas miluje: duga je zima iza nas i radujemo se proljetnom suncu.
- Pričaj - ponuka me Filip. - Kakav ti je bio život?
- Ha! - huknem i nasmijem se. - Jednom riječju lud! Uzbudljiv. Baš po mom ukusu.
- Čuo sam da si plovio - primijeti Filip.
- Dobro si čuo - kažem i podigavši ruku dam znak konobarici.
- Dobar dan - reče ona, gotovo istog trena pristupivši našem stolu. -Što želite?
- Filipe? - pitam.
- Kavu - odgovori Filip. - Samo kavu, molim.
- Ništa žestoko? - pitam ga. - Da proslavimo?
- Ne, hvala - učtivo odbije Filip. - Vozim, a i onako vrlo rijetko popijem nešto.
- Onda kavu i dupli rum - kažem smijući se. - Morati ću sam proslaviti, čini se.
Filip se nasmiješi i pogleda na sat: opominje li to mene kako još nije ni podne, ili ima nekih obaveza?
- A ti? - pitam ga. –Što je sa tobom? Što si ti radio sve ove godine?
- Uobičajeno - odgovori Filip i smiješi se žmirkajući na suncu, koje mu udara pravo u oči. – Završio sam studij, oženio se, dobio djecu, kćerku i sina. Sad su ta djeca odrasla, sin je emigrirao u Novi Zeland, a kćerka ostala kod nas, udala se, dobila dijete, malog Filipa, koji će na jesen u školu. To bi bilo ono glavno. U kratkim crtama, da te ne zamaram.
- O, pa to su lijepe vijesti - kažem i uzimam čašu sa rumom, koju konobarica, mlada i nasmijana, uprava stavlja ispred mene. - Kao što pretpostavljaš, nisam se ženio, nemam djece, a još manje unučadi.
- Oh, to je šteta - reče Filip i zavrti glavom. - Djeca su velika radost. Moji su mi bili jako dobri. Za vrijeme čitavog njihovog školovanja ...
Prestajem ga slušati nakon pet minuta: pet sam se dugih minuta nadao kako će promijeniti temu. Ne zanimaju me Filipova djeca. Ne mogu me zanimati. Ne poznajem ih. Kako Filip to ne uviđa? Zašto mi govori o njima? Zašto mi ne govori o sebi? Želio je postati veliki inženjer, sjećam se vrlo dobro kako je maštao o gradnji mostova u Africi, dok bi se zajedno igrali u pijesku u dvorištu, a moja bi majka svakih nekoliko minuta bacala poglede na nas sa visine petog kata, na kojemu smo imali stan.
- Čekaj ... - prekinem ga, a on me iznenađeno pogleda. - Samo tren: upravo sam se sjetio nečeg. Jesi li postao inženjerom? Kao što si silno želio? Gradio mostove? Putovao svijetom?
- Ah! - Filip odmahne rukom. - Dječačke maštarije.
- Što si onda radio? - pitam ga.
- Čitav sam svoj radni vijek proveo kao ekonomist u "Luci" - odgovori Filip, pa odmah nadoveže: - Ali to nije zanimljivo. Moj je sin...
I tako svaki put kad bih ga pitao nešto o njemu samom. O Filipu. Koji je na krilima mašte lebdio po čitavom svijetu, čineći ono što nitko prije njega nije se usudio ni sanjati. Gdje je taj Filip? Nadasve hrabri Filip, koji je volio izazove života? I kojeg sam beskrajno upravo zbog toga volio za vrijeme trajanja našeg zajedničkog djetinjstva, koje je trajalo milijun godina, a prohujalo u trenu! Toliko sam volio, svog prijatelja Filipa, da je komadić te dječake ljubavi prema njemu putovao u meni i sa mnom kroz vrijeme i prostor, sve dok i opet nisam sreo prijatelja iz djetinjstva. Ali ga više ne prepoznajem: nije to moj Filip.
Slušam ga kako poput neke babe toroče o svom unuku ili svojoj kćerki, koja mu ga je podarila, o sinu koji mu šalje novac iz dalekog Novog Zelanda, jer vremena su teška, o supruzi ...
- Oprosti! - prekidam ga naglo i značajno gledam u sat. - Imam neodgodivi sastanak. Zanimljivo je to što mi pričaš o svojoj obitelji, ali ne smijem propustiti sastanak. Slijedeći put ...
- Da, slijedeći put - prihvaća Filip. - Čuj, slijedeći put ideš sa mnom: vodim te k sebi, imamo krasnu kući u blizini mora i ...


Dok se odlučnim koracima udaljavam žalim što se susret dogodio: mnogo bi bolje bilo, da mi ovaj Filip nije pomutio sjećanje na onog Filipa, mog prijatelja Filipa iz djetinjstva.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 12. ožujka 2008.

Dva provoda



Anto, zvani Gmaz, osjeti tjeskobu u svojoj utrobi, potrese ga ledeni drhtaj i postane odjednom svjestan, kako više ni minute ne može izdržati u svojoj sobi: mora izaći, ili će poludjeti!
Ima već dvadeset i tri dana, kako ne napušta roditeljsku kuću, a gotovo čitavo to vrijeme provodi u svojoj sobi, slušajući glasnu glazbu, ponekad i preglasnu, kako mu je majka nekoliko puta predbacila. Glupača! Što ona zna o glazbi? Ni o čemu nema pojma, baš kao i većina puzavaca oko njega. Postaje li on sam puzavac? Zbog toga što se zatvorio u svoju sobu, osamio, ne prima posjete ...
Ta ga misao ošine, nastoji ne misliti na nju, ali ne može joj izbjeći. Morao se osamiti! Pametno je učinio što se maknuo sa pogleda javnosti. Prije mjesec je dana pušten iz zatvora, točnije iz pritvora, u kojem se nalazio pod sumnjom da je opljačkao tri trgovine. Morali su ga pustiti, ništa mu nisu mogli dokazati, glupani jedni! Kao i toliko puta do sada.
Ležeći u zatvoru, koji su zvali pritvor, odlučio je kad izađe pritajiti se, jedno vrijeme voditi miran život, iako ga je i sama pomisao na takav način života užasavala. Što će ti život bez uzbuđenja? Kao da si mrtav...Nema veze, to je mjesec dana, možda dva, izdržati će. Privremeno je čitavo ovo sranje.
- Hoćeš li izdržati? - upitao ga je Luka, njegov brat, dvadeset dvogodišnjak, dvije godine mlađi od Ante.
- Moram - odlučno je odgovorio Gmaz, a crni, upravo olujni osmijeh, preletio mu je namrgođenim licem. - Ne smijem im pružiti nikakvu šansu! Nemaju dokaza! Nemaju ništa. I ne učinim li nešto neko vrijeme, sve će pasti u zaborav.
- Koliko je to, neko vrijeme? - upitao ga je Luka, tiho, a upravo zbog njegovog običaja da govori tiho, nazvali su ga Tihi.
- Što ja znam! - prasnuo je Anto, ustao i zapalio cigaretu, požudno uvlačeći dim. - Mjesec? Možda dva?
- Nećeš izdržati - tiho je rekao Tihi.
I eto, Tihine su se riječi pokazale proročanskima: ne može više ni minute izdržati u sobi, između četiri zida, mora van, mora vidjeti nebo iznad sebe.
- Luka! - izdere se Anto, zvani Gmaz.
- Što je? - upita njegov brat, ušavši u sobu gotovo još i prije nego li je gromoglasna vika utihnula.
- Idi do Groznog - naredi mu Anto, koji je odjednom prestao biti Anto i postao Gmaz. - Ne zovi mobitelom! Pasji ga sin isključuje. Idi do njega i reci mu da se dovuče ovamo sa svojom krntijom. Idemo u provod. Dosta je bilo!
- Rekao sam ti, je li? - upita Luka, a oči mu tamne, poput bratovljevih, veselo zasvjetlucale.
- Ne filozofiraj! - otrese se Gmaz. - Nego kreni!


Gledajući Daniela, kako mirno sjedi preko puta nje u diskretno osvijetljenom restoranu, dok mu čitavo tijelo odaje napetost, Monika predosjeti važnost trenutka i odjednom shvati Danielovu nervozu: sigurno će je zaprositi!
Potpuno uvjerena u istinitost svoje slutnje, Monika, zgodna dvadeset i jednogodišnjakinja kratko podsječene crne kose i crnih očiju, skrene pogled sa Danielovog lica i zagleda se u svoje prste, koje je ispreplela između butina zategnutih u usku crnu svečanu haljinicu, koju je imala na sebi, i za koju je znala da joj divno ističe vitku figuru.
Već su četiri godine zajedno, njen Daniel i ona i voli ga svakim danom sve više i osjeća kako je ova večer vrhunac njihove dosadašnje ljubavi.
Pomoći će mu, odluči Monika, gledajući Daniela kako se nestrpljivo vrpolji. Mora mu pomoći. Oprezno, polako, pruži ruku preko stola i stisne Danielovu šaku, meko, toplo.
- Osjećam - reče mu blago - kako mi imaš nešto reći. Zašto to jednostavno ne kažeš, pa da se možemo posvetiti ovoj slasnoj večeri?
Daniel se u neprilici osmjehne, a njegove zelene oči, koje Monika obožava, toplo zasjaje. Uzvrati joj stisak.
- Ništa ti ne može promaknuti, je li? - upita je.
- Ne, kad si ti u pitanju - reče Monika iskreno.
- Divna si prema meni - odgovori Daniel. - Znaš, dugo sam vremena mislio kako se pretvaraš.
- Pretvaram? - Monika upitno podigne crne obrve.
- Nisam mogao vjerovati da takva djevojka postoji - objasni joj on.
Monika zabaci glavu i njen zvonak smijeh odjekne: nekoliko ih gostiju pogleda sa osmijehom odobravanja na licu i ona se prisjeti rečenice, koju je negdje čula: Čitav svijet voli ljubavnike.
- Pogotovo nisam mogao vjerovati da se meni to događa - nastavi Daniel. - Baš meni.
- Pa nisi ti toliko loš - ubaci Monika, zadirkujući ga. - Imaš svojih kvaliteta.
- Ozbiljno ... - prošaputa Daniel. - Želim te nešto pitati. Budi ozbiljna, molim te.
Monika se uozbilji, uspravi, a ruka, koja joj je neprestano, za vrijeme čitavog dijaloga milovala Danielovu nadlanicu, sada zastane i stegne njegovu šaku.
- Volim te - reče joj Daniel. - To znaš. Volim te i želim te. Zauvijek. Hoćeš li se udati za mene?


Pijana se večer odmatala, ponoć se približavala, a oni, Anto zvani Gmaz, njegov brat Luka, zvani Tihi i njihov partner Ivan, zvani Grozni, vozikali se gradom iz jednog lokala u drugi i obilno pili. Svi su pozdravljali Gmaza, pitali ga gdje bio, zašto se nije pojavljivao na uobičajenim mjestima i svu su navaljivali da ga časte pićem. Gmaz je primao te prijateljske upite mirno, prihvaćao pića i požudno pio i isto tako častio, plaćao runde, jer ona dva posla donijela su mu prilično lijepu svoticu.
Prisjetivši se toga, prinoseći čašu usnama, Gmaz se naceri, a njegove crne oči divljački zasjaje. U mislima je i opet vidio onu malu, sasvim sitnu prodavačicu, koja je uplašeno počela vrištati, gledajući širom razrogačenih očiju u pištolj koji je imao u ruci, a on je nemilosrdno tresnuo čvrsto stisnutom šakom ravno u nos koji se naprosto rascvjetao, a krv šiknula na sve strane. Pravi mali crveni vodoskoci.
Ostalo osoblje trgovine uplašeno je stajalo na mjestu, pogleda prikovanog na sitnoj prodavačici koja je ležala na podu, a iz nosa joj obilno tekla krv, pomiješana sa onom koja je isto tako tekla iz rasječene usne. Gmaz je brzo prišao blagajni, pokupio sve iz nje (kasnije je ustanovio da ima blizu pedeset komada i čudio se tako velikoj svoti, ali joj se i obradovao), pa ošinuvši sve prisutne otrovnim pogledom, izašao iz trgovine i odšetao u noć.
Ništa mu nisu mogli dokazati, prisjeti se sada, pa naglo obradovan, sjećajući se ludog uzbuđenja kojeg je osjećao te velike večeri, ispije čašu i stavi je na šank. Nepoznati mladić, koji je mirno stajao u blizini Gmaza, sasvim ga slučajno okrzne laktom, dok je uzimao svoje piće i to je bilo dovoljno.
- Odbij! - zareži na njega Gmaz i ne zadovoljavajući se samo riječima, gurne dlanom iznenađenog mladića u prsa i ovaj umalo padne.
- Nisam .. - počne mladić.
- Što nisi? - upita režeći Gmaz, pa raspali svojom čuvenom ubojitom ljevicom: mladić se stropošta na pod i ostane ležati.
Istog trena redar se pojavi pored njih i stane ispred Gmaza. Jedno su se vrijeme napeto gledali, a zatim redar reče:
- Poznajem te. Izađi i sve ću zaboraviti.
- Idemo! - reče Ivan, zvani Grozni, vukući Gmaza prema izlazu. - Ima pravo: ovdje smo česti gosti. Svi nas znaju.
Vani, na svježe-prohladnom noćnom zraku, jer ponoć se približavala, sva trojica prasnu u smijeh.
- Bilo mi je potrebno - reče Gmaz. - Čitavu vječnost nisam nikog raspalio. Umirao sam u jebenoj sobi!
- Gdje ćemo sad? - upita Luka, gledajući sa divljenjem u svog brata.
- Do raskršća! - odluči Gmaz, a ostala su dvojica znali na koje raskršće misli, a znali su i što slijedi.


Monika je plivala pamučastim oblacima sretne ushićenosti. Ushit, koji ju je zapljusnuo za vrijeme Danielove prosidbe, nije je više napuštao. Naprotiv, rastao je sve više i više i Monika mu se sasvim prepustila, dok ju je Daniel radosno gledao.
Nezaboravna večer! Prekrasan provod!
Nakon večere plesali su, Monika je obožavala ples, a Daniel je bio osrednji plesač, ali večeras joj to nije smetalo. Smijala se njegovim pogrešnim koracima i ništa joj nije moglo pomutiti raspoloženje. Uživala je, sasvim se prepustivši uživanju, zaboravljajući na vanjski svijet, živeći za trenutak i zaboravljajući na sutra.
Kad joj je Daniel rekao, kako misli da je dosta, kako je vrijeme krenuti kući, iznenađeno ga je pogledala.
- Zar već, Dani?
- Pa već je ponoć - reče joj on praktično. - A sutra nas čeka naporan dan.
I evo je, sjedi sklupčana pored svog dragog, dok on pažljivo vozi noćnim ulicama, pomalo vlažnim zbog kiše koja je upravo lagano počela sipiti.
- Pazi! - vikne Monika.
Ali je Daniel već kočio: neki se luđak zaustavio točno na sredini ceste i bila mu je potrebna sva vještina da ga netaknut obiđe. Nekako se provuče pored kola iz kojih je dopirala glasna glazba i ludi smijeh.


- Za njima! - naredi Gmaz.- Brže!
Ivan, zvani Grozni, radosno se isceri, pritisne papučicu gasa, motor zaurla u vlažnoj noći i čas kasnije vozili su tik uz automobil u kojem se nalazilo dvoje mladih.
- Zapriječi im put! - naredi Gmaz, trljajući sasvim ošišanu glavu. - Stani ispred njega!
Vješto, jer činio je to već i prije, Ivan učini kako mu je rečeno: prestigne automobil, pa naglo zakoči i bočno se zaustavi, prisilivši mladića u drugim kolima snažno kočiti.
Motori su još uvijek brujali, kad Gmaz poput pantere iskoči iz automobila, priđe progonjenom automobilu, otvori vozačeva vrata snažnim trzajem i iznenađenog i šokiranog Daniela, šakom tresne u čelo i počne ga izvlačiti iz automobila.
Prestravljena, tek napola shvaćajući što se događa, Monika zaplače tiho, kao da se boji prepustiti se emocijama straha, ali kad ugleda, kako onaj divljak izvlači iz automobila njenog Daniela, vrisak joj zapara kišovito nebo.
- Šuti, kujo! - vikne Luka, zvani Tihi, podigavši glas, što je bilo neobično za njega.
Ali Monika nije mogla šutjeti, a njeni su krikovi odjekivali u kišovitoj noći.
Gmaz izvuče ošamućenog Daniela iz kola, baci ga na asfalt i počne udarati nogama. Tihi, ugledavši slobodan prostor, uvuče se u kola i počne pljuskati prestravljenu Moniku.
- Šuti, kujo! - Tiho je njegovo režanje pratilo svaki udarac.- Šuti, kujo!
Obliven krvlju, nemoćno ležeći na mokrom asfaltu, Daniel je kao kroz neku maglu napola shvaćao što se događa, kad ga je njegov napadač iznenada pusti, okrene mu leđa i počne prilaziti Danieolovim kolima. Neće valjda ...
Sledivši se od te misli, Daniel zaboravi na bol, ustane i zakorači prema svojim mučiteljima, nesigurno teturajući mokrim asfaltom.
U tom trenutku vlažnu i nasilnu noć propara policijska sirena i napadači se ukoče.
- Brišimo! - dovikne Ivan, zvani Grozni, čitavo vrijeme sjedeći za upravljačem, spreman upravo za ovakve momente.
- Idemo! - reče Tihi svom bratu. - Brišimo!
- Samo tren! -odgovori Gmaz, izvuče iz kola uplakanu Moniku i jednim joj grubim potezom strgne usku crnu haljinicu, a paranje tkanine nanese Moniki snažnu bol. – Da vidimo kakva je …
Osjećajući prste napadača kako joj dira najintimnije dijelove tijela, osjećajući jezu, priželjkujući kako je ovo sve samo san, ružan san iz kojeg će se uskoro probuditi...
- Brišimo! - vikne Grozni, nestrpljivo, dok je motor grmio.
- Ima pravo! - prihvati Tihi. - Dolazi policija! Idemo!
- Uh, šteta - reče Gmaz. - Mala je pravi šećer. Šteta!
U tom trenutku, obliven krvlju i nesigurno se ljuljajući na nogama, Daniel, kojeg nosi jedna jedina misao, pomoći Moniki, položi ruku na rame Gmaza i pokuša ga udariti. Gmaz se, uz posprdan cerek lako izmakne i nošen inercijom, Daniel padne na cestu uz tupi i ružni zvuk.
- Ahhhh! - napola prostenje, napola zareži Gmaz. - Sam si ovo tražio, majmune!
- Brišimo! - vikne Grozni. - Blizu su!
Gmaz zavuče ruku u džep, izvadi je, a u njoj "skakavac" duge oštrice, pa mirno i sa uživanjem zabode sječivo u Danielove grudi. Izvadi "skakavac", obriše ga o Danielovo rame, gledajući ga u oči koje su se već gasile, pa mirno odšeta do automobila i uđe u njega.
- Bio je red, jebem mu! - prosikta Grozni i pritisne gas: nestanu u trenu, ostavljajući iza sebe krv, bol, patnju.


Kad se policijsko vozilo približilo, ugledali su polugolu mladu djevojku, kako kleči na mokrom i hladnom asfaltu, držeći mladićevu glavu u svom krilu i sasvim tiho šapuće:
- Ne ostavljaj me ...ne ostavljaj me ...


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 7. ožujka 2008.

Zamjena



Pažljivo ih je tražio. Lutao je blogo-sferom i otkrivao mlade i nadobudne pjesnikinje. I zamišljao ih, oslikavao ih u mašti koja je bujala sve više. I želio ih gledati, biti u njihovom društvu, okružen pažnjom, možda ...

U početku nije bilo tako. Kad je prvi put napisao pjesmu, bio je još klinac, naravno zaljubljen, i osjetivši onaj polet, koji osjete svi oni koji nešto stvaraju, shvatio je kako ne može više živjeti bez toga. Bilo mu je potrebno osjećati drhtaj u svojoj nutrini. I zbog toga je neprestano bio zaljubljen: prvo u djevojke, zatim u svoju ženu, pa u kći, prirodno je slijedio unuk .... Različite ljubavi, ali njega to nije smetalo, sve dok jedne večeri prije pet godina ...

... dok su zvuci grada koji se sprema na počinak zamirali, Pjesnik pruži željno ruku u mrak i dodirne meku put svoje žene. Ona uzdahne i okrene se na bok, očekujući njegovo milovanje, za koje je znala da će uskoro uslijediti. Ali se čekanje odužilo, pa se ona podigne na lakat i upilji u Pjesnikovo lice, koje se kupalo u zeleno-crvenoj boji, zbog odsjaja neke reklame na fasadi susjedne zgrade.
- Što je? - upita ona tiho, kao da se boji povrijediti topli mrak, koji se obavijao oko njih.
- Ne znam - prostenje on.
- Boli li te nešto?
- Ništa.
- Je li se nešto dogodilo?
- Nije - sumorno promrmlja on. - Ništa.
- Onda dobro - uzdahne ona i zaključi: - Događa se. Proći će. Spavaj i ne misli na to.
Pjesnik tu noć nije spavao i naravno da je mislio na "to". Ni na što drugo nije ni mogao misliti. I dok je u uredu, odrađivao posljednje svoje radne dane, očekujući skorašnju zasluženu mirovinu, pitao se odlazi li i njegov seksualni život u mirovinu. Ili je već umirovljen, a da on to ni ne zna?
Te je večeri mirno ležao pored žene, ne usuđujući se pokrenuti. Uskoro je osjetio kako ona spava, ali njemu san nije dolazio na umorne oči.
I počeo je maštati...

Šest mjeseci kasnije, bio je petak, Pjesnik je odradio svoj posljednji radni dan i kao novopečeni umirovljenik u subotu svoje umirovljenje proslavio sa svojom životnom suputnicom, djecom i unucima. Popio je i tri čaše vina, što baš i nije bio njegov običaj i dok je te večeri gledao ženu, kako se polako svlači, sjeti se da je prošlo šest mjeseci, a da nisu ...
Nije ni te noći: nije mogao. Unutrašnja želja ga je razapinjala, ali bez vanjske manifestacije. Uzalud se naprezao, osjećajući nepoznate strahove i isto tako nepoznate osjećaje koji kao da su mu kidali unutrašnjost.
- Umoran si - tješila ga žena, a njemu je bilo kao da ga šamara: tako je primao njene riječi. - A i godine su tu. Nisi više mladić.

Žene mu nikad nisu ljepše izgledale i dok ih je promatrao na ulici, mislima ih je svlačio. Počeo je nositi sunčane naočale, pa sakriven tako, osjećajući se sigurnim, pogledom je iza neprozirnog zida svlačio mlade i lijepe žene i naslađivao se u sebi.
Ali i dalje nije mogao ...

Jednog je dana posjetio kći i unuka i dok je gledao kako se razigrani dvanaestogodišnjak zabavlja ispred kompjutera, zainteresirano je prestao piti kavu, ustao i upitao svog miljenika:
- Što to radiš?
- Stavljam sliku na blog - odgovorio je unuk.
- Molim te - zamolio ga je strpljivo Pjesnik - objasni mi to običnim riječima, tako da te starac može razumjeti.
Unuk je objasnio, polako i strpljivo značenje bloga i pokazao Pjesniku osnove. Pjesnik, koji nije bio sasvim informatički nepismen, jer u tvrtki je morao ponešto raditi na kompjuteru, shvatio je odmah koje se sve mogućnosti tu kriju.
Dok se te večeri vraćao kući, odlučio je kupiti kompjuter, naravno kreditom, jer mirovina... Otvoriti će blog i početi pisati pjesme. Sad ima slobodnog vremena napretek i zna kako će ga iskoristiti.

- Poludio si - reče mu žena. - Što će tebi to?
- To je budućnost - branio se Pjesnik.- I ne želim da me vrijeme gazi.
- Već te pregazilo - otrovno mu reče ona, a Pjesnika to podsjećanje na njegovu nemoć, još više ojača u donesenoj odluci.
Radovalo ga je otkrivanje novog medija i osjećao je sreću, kad je počeo shvaćati što radi.
Otvorio je blog i počeo stavljati svoje pjesme na njega, u početku pomalo sa strahom, a kasnije sve hrabrije. Komentari, kojih je bilo poprilično, su ga ohrabrivali, a kako je sve više vremena provodio sjedeći ispred magične kutije, sve je više otkrivao čari komunikacije. I naravno, prijalo mu je što su hvalili njegove pjesme. Bezazleno je uživao u tome, čitajući radoznalo komentare, u kojima su prednjačile žene. Bolje reći djevojke!
Sve je vrvjelo od mladih žena! Djevojaka! Djevojčica! Čitav jedan prekrasan svijet napučen ženama zaljubljenih u pjesništvo, odjednom se otkrio pred njim, raširivši se u čitavoj svojoj lijepoj raznolikosti.
Pjesnik je uživao! Osjećao se poput morskog psa među zlatnim ribicama. Sve su te ribice, na osnovu njegovih pjesama, stekle predodžbu o snažnom i pouzdanom muškarcu, a on ih je, naravno, ostavljao u tom uvjerenju. Zašto im rušiti iluzije? Pjesnik je bio zadovoljan, ako ne baš i sretan. Nakon dugog vremena. Mlade su pjesnikinje, one iz njegovog grada, a tih je bilo poprilično, rado prihvaćale njegove pozive na kavu, na upoznavanje, naravno, samo književnosti radi.
Sjedeći u lokalu okružen mladim i zgodnim djevojkama, koje bi pobožno slušale njegove riječi, Pjesnik je uživao, osjećao Život svakim atomom tijela, sve je u njemu slatko treperilo, očekivao je buđenje koje nije dolazilo, ali više ga ni to nije toliko smetalo. Zavidni pogledi muškaraca, koje je Pjesnik i te kako primjećivao, grijali su njegove srce i vraćale mu toplinu u mirne prepone.
Ponovo je uživao u životu, radujući se slijedećem danu, radoznalo se pitajući što mu donosi.
- Vražji si ti - govorili bi mu poznanici, prijatelji. - Što si stariji, sa mlađim se curama družiš. Kako to uspijevaš?
Pjesnik bi složio tajanstveni izraz lica i gledao ih pravo u oči nevino trepćući. Nije govorio, znao je da ne treba govoriti. Riječi bi samo sve pokvarile. A oni bi, njegovi poznanici, upravo zbog tog naivnog treptanja, izvodili sasvim pogrešne zaključke. I zavidjeli mu. Njihova zavist bila je omiljena hrana Pjesnika.
I jedina koja ga nije ostavljala gladnim.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.