Prijatelj Filip

Dok se probijam kroz mnoštvo, koje se nagurava oko štandova, koji se savijaju pod težinom izloženih namirnica, jer prolazim tržnicom, obavljajući mrsku mi tjednu kupovinu, netko me potapša po ramena. Okrenem se i zagledam u zelene oči nepoznatog, a te se oči prijateljski smiješe, dok mu čitavo lice sjaji zadovoljstvom. Jedan se dugi trenutak tako gledamo, zatim nepoznati klimne, a kosa, pažljivo začešljana unazad, čudne boje, podsjeća me na papar prosut po sivom pijesku, zatrese se zbog tog energičnog pokreta.
- Ne prepoznaješ me - ustvrdi neznanac.
- Žao mi je - učtivo odgovorim. - Zbilja se ne mogu sjetiti ...
- A ja sam tebe istog trena prepoznao - reče stranac koji me poznaje. - Čim sam te ugledao sa leđa, znao sam kako si to ti. Hodaš potpuno istim načinom, kojim si hodao u djetinjstvu.
- Zar se iz djetinjstva poznajemo? - pitam zbunjeno, kopajući po dalekoj i maglovitoj prošlosti.
- Bili smo nerazdruživi u Osnovnoj - reče on.
Neki me prolaznik nenamjerno gurne u leđa, pa izgubivši ravnotežu posrnem, a neznanac pruži ruke, baš kao da se brani i to me podsjeti na daleki trenutak u djetinjstvu, kad je bucmasti moj prijatelj Filip pokušavao zaustaviti protivničkog igrača, dok bi na ulici igrali nogomet.
- Filip! - uzviknem, i bi mi strašno drago što me sjećanje nije izdalo, jer njegovo, Filipovo se lice ozari zbog mog prepoznavanja. - Filip!
- Baš tako! - reče Filip, dok se srdačno rukujemo čvrsto stežući jedan drugome ruku. - Drago mi je što si se sjetio.
- Kako bih te mogao zaboraviti? - pitam i hvatam ga pod ruku, vodeći ga dalje od gomile koja poput nabujale rijeke prolazi pored nas. - Hajde, maknimo se odavde. Da možemo mirno razgovarati.
- Važi - pristane Filip, prateći me, pa koračamo prema obali, udaljavajući se od uzavrele tržnice. - Sjest ćemo negdje vani, na sunce, ako nemaš ništa protiv.
- Baš ćemo tako učiniti - raspoloženo pristajem. - Ma čuj, bogati, koliko ima da se nismo vidjeli?
- Uh! - hukne Filip. - Ne spominji. Preko četrdeset godina.
- Uh! - huknem sad ja. - A kao da je jučer bilo, kad sam bolestan ležao kući, a ti me nakon nastave posjećivao i pričao mi što ste tog dana učili i koje si filmove gledao. Čak se i sjećam o kojem si mi filmu pričao sa ogromnim dječačkim oduševljenjem.
- Ozbiljno? -pita Filip smiješeći se. - Moram priznati da se ne sjećam te epizode. O kojem je filmu bila riječ?
- "Godzila" - odgovorim i sjećam se onog dalekog, dalekog poslijepodneva ...


...Ležim u krevetu i gutam Filipove riječi i geste, kojima mi nastoji dočarati uzbudljivost filma. Temperatura me trese, ali ne marim: u mašti vidim golemo morsko čudovište koje hara ulicama dalekog Japana i uništava sve na svom putu, sve dok ...
- Kad ozdraviš -obećava mi Filip - ići ćemo ga zajedno pogledati. Film je toliko dobar, da se može nekoliko puta gledati.


- Eno! - reče Filip i vraća me u sadašnjost. - Slobodan stol. Smjestimo se za njim, ima dobar pogled na luku.
Sjedamo i puštamo sunce da nas miluje: duga je zima iza nas i radujemo se proljetnom suncu.
- Pričaj - ponuka me Filip. - Kakav ti je bio život?
- Ha! - huknem i nasmijem se. - Jednom riječju lud! Uzbudljiv. Baš po mom ukusu.
- Čuo sam da si plovio - primijeti Filip.
- Dobro si čuo - kažem i podigavši ruku dam znak konobarici.
- Dobar dan - reče ona, gotovo istog trena pristupivši našem stolu. -Što želite?
- Filipe? - pitam.
- Kavu - odgovori Filip. - Samo kavu, molim.
- Ništa žestoko? - pitam ga. - Da proslavimo?
- Ne, hvala - učtivo odbije Filip. - Vozim, a i onako vrlo rijetko popijem nešto.
- Onda kavu i dupli rum - kažem smijući se. - Morati ću sam proslaviti, čini se.
Filip se nasmiješi i pogleda na sat: opominje li to mene kako još nije ni podne, ili ima nekih obaveza?
- A ti? - pitam ga. –Što je sa tobom? Što si ti radio sve ove godine?
- Uobičajeno - odgovori Filip i smiješi se žmirkajući na suncu, koje mu udara pravo u oči. – Završio sam studij, oženio se, dobio djecu, kćerku i sina. Sad su ta djeca odrasla, sin je emigrirao u Novi Zeland, a kćerka ostala kod nas, udala se, dobila dijete, malog Filipa, koji će na jesen u školu. To bi bilo ono glavno. U kratkim crtama, da te ne zamaram.
- O, pa to su lijepe vijesti - kažem i uzimam čašu sa rumom, koju konobarica, mlada i nasmijana, uprava stavlja ispred mene. - Kao što pretpostavljaš, nisam se ženio, nemam djece, a još manje unučadi.
- Oh, to je šteta - reče Filip i zavrti glavom. - Djeca su velika radost. Moji su mi bili jako dobri. Za vrijeme čitavog njihovog školovanja ...
Prestajem ga slušati nakon pet minuta: pet sam se dugih minuta nadao kako će promijeniti temu. Ne zanimaju me Filipova djeca. Ne mogu me zanimati. Ne poznajem ih. Kako Filip to ne uviđa? Zašto mi govori o njima? Zašto mi ne govori o sebi? Želio je postati veliki inženjer, sjećam se vrlo dobro kako je maštao o gradnji mostova u Africi, dok bi se zajedno igrali u pijesku u dvorištu, a moja bi majka svakih nekoliko minuta bacala poglede na nas sa visine petog kata, na kojemu smo imali stan.
- Čekaj ... - prekinem ga, a on me iznenađeno pogleda. - Samo tren: upravo sam se sjetio nečeg. Jesi li postao inženjerom? Kao što si silno želio? Gradio mostove? Putovao svijetom?
- Ah! - Filip odmahne rukom. - Dječačke maštarije.
- Što si onda radio? - pitam ga.
- Čitav sam svoj radni vijek proveo kao ekonomist u "Luci" - odgovori Filip, pa odmah nadoveže: - Ali to nije zanimljivo. Moj je sin...
I tako svaki put kad bih ga pitao nešto o njemu samom. O Filipu. Koji je na krilima mašte lebdio po čitavom svijetu, čineći ono što nitko prije njega nije se usudio ni sanjati. Gdje je taj Filip? Nadasve hrabri Filip, koji je volio izazove života? I kojeg sam beskrajno upravo zbog toga volio za vrijeme trajanja našeg zajedničkog djetinjstva, koje je trajalo milijun godina, a prohujalo u trenu! Toliko sam volio, svog prijatelja Filipa, da je komadić te dječake ljubavi prema njemu putovao u meni i sa mnom kroz vrijeme i prostor, sve dok i opet nisam sreo prijatelja iz djetinjstva. Ali ga više ne prepoznajem: nije to moj Filip.
Slušam ga kako poput neke babe toroče o svom unuku ili svojoj kćerki, koja mu ga je podarila, o sinu koji mu šalje novac iz dalekog Novog Zelanda, jer vremena su teška, o supruzi ...
- Oprosti! - prekidam ga naglo i značajno gledam u sat. - Imam neodgodivi sastanak. Zanimljivo je to što mi pričaš o svojoj obitelji, ali ne smijem propustiti sastanak. Slijedeći put ...
- Da, slijedeći put - prihvaća Filip. - Čuj, slijedeći put ideš sa mnom: vodim te k sebi, imamo krasnu kući u blizini mora i ...


Dok se odlučnim koracima udaljavam žalim što se susret dogodio: mnogo bi bolje bilo, da mi ovaj Filip nije pomutio sjećanje na onog Filipa, mog prijatelja Filipa iz djetinjstva.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.