Stablo

Ne jedem. Ne hodam. Ne pijem. Samo dišem. Ni ne živim, pretvaram se da živim. Dišući polako, strpljivo, jedan udah za drugim. Dišem, jer moram disati. Polako, kao što polako nadiru vjetrovi sjećanja i njišu grane događaja, isprepliću ih, kupaju bistrim i ledenim kapima kiše. Postajem stablo i uspravno stojim, korijenja nemam, nisam ukopan, otrgnut sam. Ili se sve otrglo od mene? Nisam siguran koje je istina. Ima li istine? Ni u to nisam siguran.

Nemam korijenje, a bilo se lijepo i sasvim pristojno počelo formirati, šireći se, pletući jedan susret uz drugi, jedan doživljaj nadovezujući na drugi, tvoreći mali i šareni igrokaz sreće. Mnoštvo događaja, a opet sam ih želio još. Mojim granama nikad nije bilo dosta milovanja vjetra. Ni grijanja sunčevih zraka. Moje grane uživanja … Dok bi se njihale u vjetrovitom zanosu, slike bi treperavim lišćem titrale, smjenjujući se brzo, možda brže i od sjećanja. Jer ponekad, sjećanje kao da bi stalo i grana bi mirovala, trepereći u zraku, u životu, a list na njoj, događaj, nekada žut od starosti, a nekada sasvim zelen, sasvim nedavni događaj, svi mi podjednako dragi, odvijao bi se pred duhovnim očima uvijek iznova. Uzaludno sam ga nastojao zarobiti granama-rukama, sakriti ga lišćem drugih sjećanja i prisiliti ga da traje i traje i traje ...

Izmiče. Sve izmiče. Korijenje mi se iščupalo dok je crni olujni vjetar puhao donoseći prazninu i nema više oslonca, pa me vjetrovi slučajnosti guraju i ljuljaju, baš kao brod u oluji na podivljalom moru. Nemam više čak ni sebe, izgubio sam se u labirintu sjećanja i ne znam se vratiti u sadašnjost. Nisam bio dovoljno mudar, pa ponio konac na put maštanja i polako ga odmatao, da bih se mogao bezbolno vratiti: prepustio sam se valovima i vjetrovima i uživao ploveći osjećajući povoljni vjetar u leđa, ali vratiti se ne znam. Vjetrovi više nisu povoljni.

Jesam li to namjerno učinio? Znajući kako jedan doživljaj može donijeti ispunjenje? Jesam li podsvjesno bio toliko mudar, znajući kako će ledeni vjetrovi zapuhati i sa grana otkidati listove sjećanja, sasvim ih ogoliti, a zatim će pljuštati ledene kiše i prati tragove listova, izbrisati sjećanja, jer vrijeme, to neumoljivo vrijeme, sve briše.

Ništa ne imati znači biti slobodan. A mene sloboda voli, iščupala je sve oko mene i ostavila me na vjetrometini sive velike stijene samoće.

Zašto?

Odjekuje u dubini debla.

Zašto tako mora biti?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.