petak, 21. ožujka 2008.

Breza



Brezom sam je zvao tog dalekog ljeta naše mladosti. Vitko tijelo, a koža bijela, još nije poprimila brončanu boju sunca i bila je sasvim glatka, a kosa žuta poput klasja žita, kratko podsječena, gusta, otkrivala joj dugi vrat i lepršala oko lijepog lica sa kojeg su me gledale najplavije oči na svijetu.


- Zaljubio si se - reče mi Trp, dok sam stajao kao ukopan i gledao u nju, nesvjestan okoline, koja nije nestala, iako za mene nije postojala.
- Ne blebeći gluposti - odgovorim Trpu, ali pogled nisam skrenuo sa njenog lica: nisam mogao.
- Zaljubio si se - ponovi moj prijatelj Trp.
I to je bila istina: postala je istinom upravo tog trenutka, dok je Trp svečanim glasom polako i naglašavajući izgovarao riječi. Znao sam da mi se nešto nesvakidašnje dogodilo, jer nikad do sad se nisam osjećao tako, tako ... pa ne znam baš kako, ali znam da sam očarano pratio plimu osjećaja koja je bujala u meni. I samo pohlepno uživao u tome, ali nikad to ne bih priznao svom prijatelju Trpu.


Proslavljao sam svoj devetnaesti rođendan te večeri, kad sam je drugi put vidio. Sjedila je na terasi sa roditeljima i uživala u nekom osvježavajućem piću i gledala me.
- Gleda te - reče Trp uživajući. - I ona se zaljubila.
- Zašto ne zavežeš?
- Dva golupčića - nastavi on mirno. - Hajde, pozovi je na proslavu rođendana.
- Zar ne vidiš da je sa roditeljima?
- Prava ljubav ne priznaje prepreke.
Ništa nisam odgovorio, nije imalo smisla natezati se njime. Trp je uvijek i za sve imao odgovor. Kojeg niste željeli čuti.
Želio sam je pozvati, ali kako? Zar da priđem stolu za kojim sjedi sa roditeljima? Ne dolazi u obzir. Čekati ću.


Dva dana kasnije, eto nje, moje "Breze", kako sam je u sebi nazvao zbog vitkosti i elegancije njenog tijela. Istog trena, kad sam ugledao njenu svjetlu kosu kako poskakuje i odbija svjetlost sunca sa svakim njenim korakom, poskoči mi srce, knedla mi zastane u grlu, a ruka kojom sam prinosio žednim ustima pivo, zastane na pola puta. Na trenutak sam pomislio kako je sama i kako ću joj prići i kako ću joj reći ... ali onda ugledam njenog debelog oca, kako se njiše nekoliko koraka iza nje i čita novine vrteći glavom. Ljudi uvijek vrte glavom na članke u novinama i zagonetka mi je, zašto ih uopće čitaju.
Dok je prolazila pored mene, ni dva metra udaljena, upiljili smo poglede i uranjali njima jedno u drugo i kunem se, osjetio sam slast kakvu još nikad nisam.
A onda je čarobni trenutak prošao: progutao ju je ugao zgrade i oteo mi je iz vidnog polja. Mogao sam se vratiti pivu, koje mi više nije prijalo.


Ležim u tami sobe i kujem planove kako upoznati Brezu, kako joj se približiti, uhvatiti je za ruku, privući i stisnuti u dugi i topli zagrljaj, grijati se na plamenu njenih očiju, udisati njen miris. Grče mi se mišići od želje, a snovi mi u ljetnim noćima postaju vlažni.


- Zateleban si do ušiju - govori mi Trp. - Puknuti ćeš. Zašto joj ne priđeš?
- Nikad nije sama - požalim mu se: smogao sam nekako hrabrosti razgovarati o svojoj žudnji. - Uvijek je sa jednim od roditelja, nikad sama.
- Čuvaju je od takvih kao što si ti.
- Ah, zaveži!


A dani klize. Navečer je viđam kako šeće obalom i opet sa vražjim starcima i već pomišljam da se ne obazirem na njih, na njene starce. Lijepo ću joj prići ispred njih, neka oni idu do vraga, i reći ću joj ... što ću joj reći? Odjednom postajem svjestan svoje nespretnosti, svog oklijevanja i ljutim se na samog sebe. Sutra, odlučim čvrsto u sebi. Sutra ću joj prići, pa kud puklo da puklo!


I baš su tu večer moji prijatelji, sa kojima sam odrastao i koje poznajem čitav život, doznali od Trpa, što se događa.
- Zatelebao se - rekao je Trp sa bocom piva u ruci, dok smo uživali u večernjem kupanju: ostali su kupači gotovo svi napustili plažu i uživali smo u šumu valova i blagoj večeri, dok se noć spuštala, a gajba se piva hladila u moru, čekala nas.
- Pa što ti to treba? - upita Laki, visoki mršavko, smeđe kose, podrugljivo se smijući. - Zar želiš neprilike navući na vrat?
- Žene! - frknuo je Cigo. - Teško bez njih, a sa njima još teže.
- A najteže je - nisam odolio - sa vama mudracima!


Sutradan ujutro, stara me izbacuje iz kreveta već u cik zore, nema još ni osam i tjera u kupovinu. Pospan, nisam ni kavu popio, samo sam se lagano ispljuskao vodom i izribao zube, ulazim u trgovinu u susjedstvu, jer još nema velikih i neljudskih marketa. I na samom ulazu sudaram se sa njom, svojom "Brezom".
Ne vjerujem da je to istina, ali mi njen smiješak pomaže, pa zbunjeno mucam tražeći riječi, dok me ona ne prekine, stisne mi mišicu i tiho, da je samo ja mogu čuti u prepunoj maloj trgovini, reče:
- Ime mi je Mila. I čekam te večeras ispred ove trgovine točno u devet. Dogovoreno?
Klimam glavom i dalje nesposoban izustiti nešto suvislo. Moji se snovi ostvaruju i nitko nije sretniji od mene. Kao u nekom ružičastom bunilu kupujem mlijeko i vraćam se kući. Manje od dvanaest sati dijeli me od ulaska u raj, mala vječnost.
- A kruh!? - viče majka i vrti glavom. - A kruh, magarče jedan? Ma što je sa tobom? Da se nisi počeo opijati? Jesi li mamuran, pa ne možeš razmišljati? Čujem da su ...
- Idem po kruh - kažem joj i bježim.


Ljeto je, što se tiče mene, tek počelo. Uživam sa Milom kao što nikad nisam uživao. Otkrivamo jedno drugo i uživamo u tome. Po prvi put govorim "mi" i to mi čudno zvuči, ali i prijatno odjekuje u mojoj nutrini. A u njoj orkani osjećaja divljaju, ne znam se nositi sa time. Želim da ljeto neprekidno traje. Želim nemoguće i zbog te nemoguće želje shvaćam da sam beznadno zaljubljen. U Milu, svoju Brezu.


- Zaboravljaš prijatelje - govori mi Cigo. - Zbog nje si prestao družiti se sa nama.
- To nije istina - branim se, osjećam se čudno: želio bih ih poslati do vraga, te svoje prijatelje, otići Mili, a opet ...
- Ma pusti - smiruje stvar Trp. - Ljeto prolazi. Mala će otići i ponovo će sve biti kao što je bilo.
Hoće li? Pitam se. Biti kao što je bilo? Za mene neće. Ali će oni, moji prijatelji i dalje biti sa mnom, a ona, Mila, moja Breza će otići. Po prvi put to sasvim shvaćam. I zbunjen sam osjećajima. Koji nezadrživo nadiru jedan za drugim. Smjenjuju se zbunjujućim tempom.


Stojimo na obali, ispraćamo turiste sa našeg otoka. Danas odlazi i moja Mila, vraća se u svoj grad u unutrašnjosti.
- Doći ću iduće godine, sigurno - govori i otima mi kutiju cigareta iz ruke i piše svoju adresu na njoj: još nije počela era mobitela, još smo daleko od toga. - Evo ti moja adresa. Piši, piši mi, molim te!
- Pisati ću - obećavam, dok me u grlu steže.
- Idemo Mila! - zove je otac.
Zagrljaj. Ne u samoći i tišini, kako bi trebalo biti, osjećam to, već u ljudskoj vrevi. Sve oko nas bruji, sunce tuče nemilosrdno, a grudi mi se nadimaju, bole me oči.
- Volim te - šapuće mi na uho, okreće se i pridružuje roditeljima, ulaze u auto i sa njim mile prema trajektu, koji ih guta, a iza njih slijedeći automobil, pa slijedeći …
Stojimo na obali i mašemo, a moji me prijatelji gledaju, pomalo upitno, pomalo podsmješljivo: još nismo dovoljno postali muškarci, da se ne bi stidjeli vlastite nježnosti.
Gledam u Milu na trajektu koji se polako udaljava od obale, odnosi moju Brezu. Palim posljednju cigaretu i bacam kutiju u more i tek kad vidim Milin trzaj lica, koji dobro vidim, iako je već oko dvadeset metara udaljena, shvaćam što sam učinio.
- Bacio je njenu adresu - reče Cigo i tapša me po ramenu: kao i obično, i ovo je pogrešno protumačio. - Lafčina! Nema što, prava lafčina!
Nestrpljivo odmičem brzim trzajem rame, pa i dalje držeći prikovan pogled na Mili, potrčim i sasvim obučen, na meni su traperice, crvena košulja i lagane mokasinke, naglavačke se bacam u plavo more koje mi odnosi prvu ljubav i plivam uokolo, sve dok ne ugledam odbačenu kutiju cigareta, grabim je i pobjedonosno sa širokim osmijehom na licu, podižem je visoko iznad plave uznemirene površine i mašem Mili.
Mila se smije i maše mi maše, odmahujem joj, plivajući polako prema obali, na kojoj me dočekuju prijatelji sa podsmješljivim upadicama, ali me odjednom nije više briga za njihovo mišljenje o mom ponašanju.
Jedino je važno što Mila misli o meni. Moja Breza.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

1 komentar:

Anonimno kaže...

hihi, misko, lijepo si posložio.
imam i ja sličnu ostavicu.

http://iza777vela.blog.hr/

pozdrav tebi i lorici, ru