Vrela krv

Čekam. Čekam je već petnaest minuta, što znači da deset minuta kasni. Nikad nije bila točna, Julija, ali barem je danas mogla doći na vrijeme: vrlo dobro zna kako mi je čitav današnji dan pravi košmar. A ona ga, kašnjenjem, čini još gorim.

Probudilo me nečije nemilosrdno drmusanje i jedva sam otvorio snom zalijepljene oči.
- Ustani! - rekla je stara, a lice joj napeto, trese se i znao sam kako će za koji trenutak zaplakati. - Probudi se već jednom!
- Što je? - prostenjao sam bunovno, osjećajući gorak okus alkohola i popušenih cigareta u grlu. - Zašto me budiš?
- Policija! - Oči stare su već zasuzile, baš kako sam i znao da će biti.
- Ponudi ih kavom - posprdno sam rekao.
- Već jesam - odgovorila je naivno ona, ne vidjevši ničeg čudnog u tome. - Odbili su kavu, ali čekaju te! Ustani već jednom!
- Čekaju me? U stanu? Zašto si ih pustila u stan?


Ispitivali su me mirno, ljubazno, ali uporno. Od deset i dvadeset ujutro, pa sve do tri i pet poslije podne. Pet neprekidnih sati. Pet najdužih sati u mom životu. Pet dugih i teških sati bez cigarete. Jer nisu mi dozvoljavali pušiti i to me je razdiralo više od njihovih pitanja koja su se u beskraj ponavljala.
- Sigurno se toga sjećaš?
- Sigurno!
- Iz kafića si otišao pravo kući?
- Jesam!
- Nisi sačekao onog sa kojim si se u lokalu zakačio?
- I kojemu si pivskom bocom razbio nos? - dodao je drugi, a bila su trojica u maloj sobi, rasporedili se oko mene, po jedan sa svake moje strane, a onaj najmanji, debeli ćelavko, sjeo je opkoračivši stolicu točno nasuprot mene i unio mi se u lice.
- Nikoga nisam sačekao - umorno sam i jednolično odgovarao, dok je u meni sve kuhalo, bijes se podizao, a znao sam da ga nikako ne smijem pokazati. - Otišao sam ravno kući u krevet. Bio sam umoran.
- A ne pijan?
- I pijan.
- Kako onda znaš ... - i tako punih pet sati, iznova i iznova i iznova.
- Jebite se! - prasnuo sam u tri poslije podne: nisam više mogao izdržati, ubio bih za cigaretu! - Rekao sam što sam imao reći! Ili me zatvorite ili pustite!
Pogledali su se, pogledima pitajući jedan drugog, a ja sam za to vrijeme namjerno drsko ih promatrajući izvukao cigarete i sa uživanjem zapalio jednu, duboko uvukao dim, zahvalno ga primajući u pluća.


Pustili su me, naravno. Ništa mi nisu mogli dokazati, jer nisam to ni učinio: rascopao klipanu glavu sa kojim sam se zakačio u lokalu. Što ne znači da mu je rado ne bih slupao, gadu jednom. I stisnuo bih ruku onom koji je to učinio. I stisnuti ću je, doznam li ikada tko je taj momak.
Na ulici sam odmah zapalio slijedeću cigaretu, izvadio mobitel iz džepa i nazvao Juliju.
- Pustili su te? - upita odmah ona, umjesto pozdrava, a u meni bijes skoči istog trena i krv mi navre u lice: osjetio sam kako se crvenim i kako mi sitne kapljice znoja klize niz lice. Neobrijano.
- Idi u vražju mater! - zarežao sam i bio bih je udario, da se nalazila pored mene: pljusnuo bih otvorenim dlanom po onom njenom lijepom i duguljastom licu, ostavljajući joj na obrazu otisak svojih prstiju. - Zar samo to možeš reći? Ne možeš me pitati zašto?
- Prestala sam pitati - dopre njen glas do mene i zamislio sam Juliju kako sklupčana sjedi na svom kauču, na kojem smo često ... - Strah me pitati. Uvijek upadaš u neke neprilike. Od dana kad sam te upoznala, neprekidno si u nekim neprilikama.
- Nisam ni u kakvim neprilikama.
- Nisi? - zapitala je podrugljivo. - Zašto te je onda policija izvukla iz kreveta?
Prokleta moja brbljava stara, bjesnio sam u sebi, stojeći na pločniku ispred jednog od mnogih kafića: uči ću i isprati gorak okus koji osjećam u ustima.
- Kažem ti da nisam ni u kakvim neprilikama - ponovio sam joj. - Hajde, ostavimo to. Kako bi bilo da dođem do tebe?
- Nikako! - odgovori Julija. - Mama mi plače i kuka i pita se, sa kime li sam se to spanđala. Ne dolazi!
- Onda ti dođi! - oštro sam rekao. - Moram te vidjeti!
- Zašto? Da svoj bijes istreseš na meni?
- Ne na tebi! - Nisam mogao izdržati, a da je ne povrijedim: morao sam je barem simbolično udariti. - U tebi!
Prekinula je vezu.


Do pet sam sati pio i razmišljao i smirivao samog sebe. Moram se smiriti, moram. Moja me neobuzdana ćud uvlači u neprilike. Ne sjećam se kad sam mirno živio, bez tučnjave, bez mržnje ili straha oko sebe. Mirno, bez jurnjave i bez okretanja unazad, bez provjeravanja prikrada li mi se netko sa leđa. Netko od mnogobrojnih neprijatelja, koje sam hodajući kroz život uspio nanizati.
A ona budala od sinoć ... kako je samo izazivao sve dok nije dobio po svojoj lajavoj njušci. Zamahnuo je desnicom prema meni, a ja sam se munjevito sagnuo, zgrabio pivsku bocu za grlić i zamahnuo svom snagom i uživao u prasku stakla na njegovoj obrijanoj glavi, koja je odjednom pocrvenjela od krvi koja mu se slijevala niz lice. Zateturao je, proklet bio, a ja sam zamahnuo nogom i strahovitim ga udarcem pogodio točno u jaja. Neka pati kurvin sin! Da nikad ne zaboravi koga je pokušao udariti.
- Moraš otići - šapnuo mi je redar lokala.- Doći će pajkani za čas. Nestani, molim te.
Umalo da, onako zagrijan, pijan, dok je krv divljački mi šumila u ušima, nisam i njega zgromio. Ali kad sam čuo ono "molim te", kao da se bijes otresao sa mene i ponovo sam mogao lucidno razmišljati. Klimnuo sam zahvaljujući mu glavom i išetao iz lokala, u kojem je vladala polutama, dok su me uplašeni pogledi pratili sve do vrata, ali ne zadržavajući se na meni. Čim bih nekog pogledao, taj bi obarao pogled, a svaki bi me oboreni pogled tih ljigavaca osnažio i činio sretnim.
Izašao sam iz lokala na svježi noćni zrak i zateturao: zrak me dotukao svojom svježinom. I oduzeo i daljnje sjećanje ...


Bio sam pod blagim gasom, kad sam je ponovo nazvao i molio je da se nađemo. Pa moram se istresti večeras, osjećam kako krv darmara u mojim žilama, osjećam uzbuđenje i znam da me jedino Julija može smiriti. Njeni bokovi koji prianjaju uz moje, sljubljuju se, postaju jedan pokret. I poslije toga cigarete. Deset minuta mira. Savršenog mira. Poslije kojeg se i opet šulja nemir ...
- Doći ću - rekla je Julija. - Odlučila sam ti nešto reći.


Nije me briga što mi želi reći. Samo da dođe. A onda ću već lako sa njom na kraj.
Ali Julija, vrag da je nosi, kasni već dvadeset minuta i odjednom mi je svega dosta, pa odbacujem nepopušenu cigaretu i glasno psujem i baš u tom trenutku evo nje: visoka i vitka, crveno obojena kosa leprša joj oko lica, a smeđe joj oči bljeskaju.
- Dvadeset minuta! - vičem prema njoj. - Kasniš dvadeset minuta! Koga ti misliš zajebavati?
- Dosta! - uzvraća vikanjem Julija. - Došla sam ti reći kako mi je svega dosta! Prekidam!
- Što prekidaš?
- Ovo! - viče ona i prstom me udara u grudi, pa zatim sebe. - Ovo između nas! Ovo prekidam!
- Ništa ti nećeš prekinuti, kujo jedna! - urličem i šakom je pogađam ravno u nos. - Ja sam taj koji prekida!
A krv, crvenija od Julijine crveno obojene kose šikne u zrak i to šiktanje bljesne mi iz tame alkoholom potisnutog i napola zaboravljenog sjećanja i vidim ćelavca kako izlazi iz lokala, pritišće nekom krpom glavu, a ja mu, sa letvom u ruci, prilazim i raspalim ga po mrskom licu jednom, drugi put, pa opet, opet ...


Nikad takvu tišinu nisam osjetio. Odjednom je sve tiho oko mene, kao da je sve zamrlo, dok raskrečenih nogu stojim nad onim što je nekad bila Julija.
Gotovo savršeni mir.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.