Da sam se uspavao, bila mi prva misao: bilo je točno sedam i četrdeset i pet. Slijedeće što sam shvatio, bilo je da sja sunce. Napokon! Nakon dugog razdoblja oblačnog i vlažnog sivila, budi me tračak sunca i ulijeva volju za životom.
Iskačem gol iz toplog kreveta u hladnoću, prozor mi je širom otvoren, pa se brzo navlačim crnu trenirku: jutro je kao stvoreno za trčanje i ne namjeravam propustiti taj užitak.


bozicna

– Ideš? – upita me pas pozdravljajući me repom, pospano podižući glavu i žmirkajući prema meni.
– Idem – odgovorim i u čudu buljim izbjegavajući odani pseći pogled. – Nisam znao da govoriš.
– Mnogo toga ne znaš.
– To je istina – kažem zbunjeno. – Ti ne ideš?
– Hladno mi je. Više volim ostati u toplom.

Čudan početak dana, mislim i bauljam prema kupaonici, ali baš me briga: zar sve oko mene nije skroz naskroz ludo i šašavo i naopako? Svi se trude imati što više stvari, a svi ostali i žive bez osjećaja i nikome ti osjećaji ne nedostaju, a izgube li neku stvar, ili samo nisu u mogućnosti kupiti je, duboko su nesretni.

Trčim polako, bez žurbe, udišući hladan zrak kroz nosnice, a izbacujući ga kroz usta. Mijenjam se. Osjećam to. Mijenjam se svakim kilometrom koji se odvija ispod mojih nogu, ponekad siv, ponekad smeđ, ovisi o terenu na kojem se trenutačno nalazim. Disanje mi je teško, jer trčim uzbrdo i dok pretrčavam posljednje asfaltne metre i ulazim u šumu, radujem se tome. Sad tek počinje ono pravo uživanje, iako je trčanje i dalje naporno, jer ima još poprilično do vrha brda na kojeg se namjeravam uspeti.

Misli mi lutaju. Protrčavam pored mjesta gdje sam nekad sa V… vodio ljubav: ona bi dolazila kolima, a ja trčeći, pa bi V… iz kola izvlačila plavo-crvenu deku i mi bi je zajednički rasprostrli na zemlju pogledavajući se, nestrpljivi da pograbimo jedno drugo. Osmjehujem se tim sjećanjima, dok mi mišići podrhtavaju od napora. Baš kao što sam podrhtavao i u V… naručju, dok sam slušao njene sladostrasne uzvike.

Razveseljen trčanjem i lijepim uspomenama, cerim se od uha do uha i još malo i na vrhu sam brda. Tad primijetim crno-siv oblak kako visi točno iznad staze na koju moram izbiti. Čudim se i pitam se: odakle se sad oblak stvorio, kad je posvuda sunčano? Okrećem se oko sebe, usporavam trčanje, sad se već jedva krećem i napeto gledam oko sebe. Sunce, posvuda je sunčano, samo je taj maleni dio prekriven čudnim oblakom kojemu tu nikako nije mjesto. Je li to oblak?

I upravo dok to mislim, oblak se rastvara i pomalja se dostojanstveno izbrazdano lice zaraslo u sivo-bijelu bradu. Oči me strogo gledaju ispod čupavih obrva, ali me zbog nečeg taj olujni pogled ne plaši. Čas se lijepo i jasno vidi, a čas tone u oblak.

– Znaš li tko sam ja? – pita izvirujući iz oblaka, a posvuda oko te čudne slike u zelenilu borova sja sunce.
– Čini mi se da znam – odgovorim nehajno i zaustavivši se: naginjem se malo naprijed i požudno udišem hladan zrak.
– Samo ti se čini? – pita me glas podrugljivo.
– Pa dobro – nevoljko priznajem i brišem znoj. – Znam tko si.
– Dobro da priznaješ. Ima nade za tebe. Pratio sam tvoje misli dok si trčao kako se lagano odmotavaju. Previše na seks misliš.
– A na što drugo misliti?
– Ima toliko mnogo duhovnih stvari …
– Kao molitva? – usuđujem se upasti: zebnja me prošla i postajem pomalo bezobrazan.

– O, pa ti se moliš – reče gromki glas. – Svaki se put moliš kad god trčiš. Nisi ti toliko loš. Samo si malo glup.
– Glup?
– Glup. Jer ne znaš da se moliš dok trčiš. Jer nisi vjerovao da postojim.
– Ne vjerujem ni sad.
– Eto vidiš koliko si glup.
– Netko mora biti i glup – kažem već sasvim bez straha. – Mogu li sad nastaviti trčati? Znojim se kao sam vrag i zaraditi ću upalu pluća, ne nastavim li dalje.

– Vrag se nikad ne znoji – poduči me glas iz oblaka: lice se uopće više ni ne vidi. – Može podnijeti enormno visoku temperaturu. Što misliš, da to nije u stanju, kako bi mogao obavljati svoj posao?
– Idem dalje – kažem umjesto odgovora. – Jer ne nastavim li sa trčanjem, gadno ću nadrljati.
– Idi! – glas odjekne, lice se iz oblaka na tren pojavi i odmah ponovo utone u tamno sivilo. – Nisi ti loš. Nastavi tako.

– To i namjeravam.
– Obdariti ću te darom – obeća glas.
– Kakvim darom? – radoznalo pitam.
– Nekada si uživao pijančevati sa prijateljima po čitave noći.
– Kako znaš?
– Ja sve znam.
– Naravno – skrušeno priznajem. – Glupo pitanje.

– Koliko dugo ne pijančiš?
– Dugo, dugo! – uzdahnem. – Petnaest godina čak!
– Od sad ponovo možeš piti – tiho govori glas dok se oblak polako podiže. – Piće neće djelovati na tebe. Možeš piti koliko hoćeš i uvijek ćeš ostajati trijezan. To je moj dar tebi.
– Što će mi takav dar? – pitam i smijem se. – Hvala ti, ali ne treba mi.
– Zar nisi volio pijanke iznad svega? Nije moguće da sam te zamijenio sa nekim: ja nikad ne griješim.

PREPORUKA ZA ČITANJE

– Volio sam pijanke, nema zabune – odgovorim. – Uživao sam opijati se! Što će mi trijezno pijančevanje? Ne hvala, radije nastavljam trčati.
– Pa tebi kao da osim trčanja, ništa drugo ni ne treba.
– Ni ne treba – odgovorim polazeći laganim trkom. – Sasvim sam zadovoljan. Hvala!
– Hm! – čujem iza sebe i znam, iako ne vidim što se događa iza mojih leđa, kako se oblak rasplinuo, nestaje. – Čudno. Svi nešto traže i mole me za ovo i ono, a ovaj …

Spuštam se uskom stazom dok sitni kamenčići veselo šušte pod tenisicama. Pluća mi se šire, šire, šire, pune se iznenadnom navalom sreće, dok se oči vlaže. U daljini pas laje.

Treba li mi još nešto?

 

Copyright © 2008. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.