Užitak

Svakog bi se jutra poslije vrele noći Teodora tiho iskradala iz kreveta, nastojeći me ne probuditi. Nikad me nije probudila svojim bijegom iz kreveta zbog jednostavne činjenice: budio bih se uvijek prije nje. Ali joj to nikad nisam rekao, nastavljao sam igrati igru i pretvarao se svakog jutra kako čvrsto spavam, dok bi se Teodora nježno se primicala rubu zajedničkog kreveta i ustajala, gola vitka, prekrasna, duge i crne raspuštene kose. 
Uvijek bi se prvo propela na prste visoko podigavši ruke i prste pomicala u zraku kao da bere neke samo njoj vidljive plodove. Kroz poluotvorene oči gledao bih kako joj se stražnjica napinje, leđni mišići zatežu. Uskoro bi do mene dolepršao uzdah zadovoljstva koji se otkidao s Teodorinih usnica. Nakon takvog istezanja, svojevrsnog pozdrava jutru, Teodora bi uvijek prilazila stoliću s ogledalom. Sjela bi i dohvatila četku i ono što sam svakog jutra tog ljeta gledao i što mi nikad nije moglo dosaditi, otpočinjalo bi. 
Uz duboki uzdah Teodora bi započela četkati svoju dugu i crnu i sjajnu kosu, mekim i ujednačenim pokretima, dok bi joj malene grudi podrhtavale na jutarnjem suncu, čije bi zrake dopirale kroz širom otvoreni prozor. Gledao sam škiljeći ispod trepavica i uživao, svakog jutra sve više i više i taj način uživanja više mi je govorio o Teodori i meni, o nama, o našoj vezi, nego li sve strastvene riječi koje smo izgovarali u vrelim noćima grčeći se zbog navale strasti. 

Jednom, dok smo ispijali hladna pića uz šum mora, Teodora se nagnula prema meni i položila dlan na moju nadlanicu i rekla sanjalački se osmjehujući: 
- Suviše me idealiziraš. Ne nalaziš mi mane. 
Ništa nisam rekao. Samo sam okrenuo svoju ruku ispod njenog dlana i nježno joj stisnuo šaku, malu i čvrstu, s dugim prstima. Znao sam da ima mana, naravno, ali tog trenutka, ustvari, tog ljeta, Teodora je bila bez mane, savršena, božanstveno savršena. U mojim očima, mojim osjećajima. I znao sam, da će zauvijek u mom sjećanju tako biti, jer, bez obzira što nam budućnost bude donijela, moja će Teodora uvijek biti Teodora iz onog ljeta, savršena Teodora. 
Nikad o tome nismo govorili, ali osjećao sam, da ona zna što mislim i da u potpunosti dijeli moje mišljenje i osjećaje. I bio sam beskrajno sretan zbog toga, osjećajući duboko zadovoljstvo i nepomućeni mir. 

A onda je došao dan rastanka. Teodora se morala vratiti u svoj grad, a ja u svoj, ljeto je bilo pri kraju, polako je umiralo: umirale su i ljetne ljubavi. Ma koliko to čudno bilo, uvijek kad mislim na Teodoru, uvijek mi u sjećanju bljesne njeno golo tijelo i ruke podignute visoko iznad glave. I na trenutak mi se učini kako čujem šum četke koja prolazi kroz Teodorinu gustu crnu kosu mekim i ujednačenim pokretima. 
Ispratio sam je na autobusnu stanicu, a ona, tog ljeta moja Teodora, zakoračivši na visoku stepenicu penjući se u autobus, odjednom se okrenula i rekla mi s osmjehom: 
- Svako sam jutro znala da se pretvaraš kako spavaš. 
- Zašto mi to nisi pokazala? - upitao sam pomalo zatečen.
- Nisam ti htjela kvariti užitak - rekla je.
Samo to. I ništa više. Zatim je ušla u autobus i ... ništa više.