ponedjeljak, 28. srpnja 2008.

Zasluženo ljetovanje



U diskoteci "Plima" sve se njihalo u ludom i pijanom ritmu uz blještavu svjetlost koja je otkrivala nasmijana i zajapurena lica prepuštena uživanju u glazbi i alkoholu. Glazba je treštala punom snagom, tijela se pomamno tresla, vonj je znoja, alkohola i cigareta lebdio u zraku, ali nikome to nije smetalo. Svi su nastojali grabiti što više od ljeta koje je bilo u punom zamahu.
- Ovo ti je treća votka! - vikne Martica, visoka dvadesetogodišnjakinja duge i plave kose, izblijedjele na suncu u nestvarnu boju. - Da ti ne bude previše?
- Neće! - samouvjereno i veselo odgovori Tea, devetnaest joj je godina. - Zabavljam se, Martice. Pusti me!
- Puštam te - nasmije se Martica. - Uživaj!
Tea klimne malom i lijepom crnokosom glavom. Kosa joj bila neobično kratka, muškarački podšišana, ali je to na neki čudan način još više isticalo njenu ženstvenost. Srednje visine, vitkog tijela, obučena u veoma kratku crvenu minicu i isto tako kratku bijelu majicu bez rukava, koja joj je pokrivala samo čvrste grudi, a bila odsječena ispod njih i tako pokazivala ravan, od sunca potamnio napet i čvrst trbuh, plijenila je poglede mladića. Bila je svjesna toga, naravno. I silno je uživala u tome i željela da ovo ljeto neprekidno traje, da se nikad ne završi, da glazba svira i svira, a njen dom, tamo daleko u unutrašnjosti pomoću čarobnjaštva odjednom se preseli ovdje, na more, jer tu je sve ono što ona voli. Voli šum valova koje sluša čak i dok leži u svom uskom krevetu u zajedničkoj sobi svoje rođakinje Martice, taj predivan šum koji ih prati dok lijeno šeću obalom, a mladići ih, potamnjeli od sunca i sa blještavim osmijesima, požudno prate pogledima. Ne može se to usporediti sa njenim gradićem u unutrašnjosti, koji je ljeti pust i tih, a zimi kao da spava zimskim snom. Ničega nema, čini joj se. Samo dosadni posao u frizerskom salonu, gdje navraćaju uvijek jedna te ista lica i čuju se jedne te iste priče. Nakon posla, čeka je kuća i kućni poslovi: majka joj se razboljela prije dvije godine i čitavo vođenje kućanstva palo je na Teina pleća. Mirno je to podnosila, jer tako je moralo biti, ponekad žaleći svoju sudbinu, ili što god da je to već, dobro pazeći da se ničim ne oda.


A onda, prije tjedan dana jedan običan telefonski poziv, koji se dogodio kasne subotnje večeri, dok je sa ocem i majkom pratila njoj dosadni film na televiziji, otvorio nevidljiva vrata , mogućnost promjene, bijega iz ubitačne svakidašnje monotonije.
- Tvoja rođakinja Martica - rekao joj je otac, stojeći na drugom kraju velike dnevne sobe i pružajući joj telefon. - Poziva te na ljetovanje.
Nije mogla vjerovati da se to događa. Dok je ustajala, istog trenutka zaboravivši dosadni i glupi film koji je gledala, u mislima se prisjetila svoje rođakinje koja je jednom davno, dok su još obje bile male djevojčice, ljetovala kod nje, u ovom učmalom gradiću, u ono vrijeme tek malo većem selu.
- Teice, draga! - začula je razdragani glas Martice. - Moraš doći k meni! Rekla sam tvom tati kako silno želim vidjeti te. Pa nismo se vidjele od djetinjstva. A mame su nam sestre. Moraš doći! Jednostavno moraš!
- Pa ... - zatezala je Tea sasvim usplahirena. - Ne znam ... ne ovisi samo o meni ... ne znam ...
- Znam, sve znam! - prekinula ju je Martica. - Tvoja mama, moja teta i njena bolest. I tvoj strogi tata. Obećala sam mu da ćemo te dobro čuvati! A i moji su mu napunili uši sa time. Sad je sve na tebi! Budi umiljata i izbori put na more.
Lako je Martici to reći, mislila je Tea, dok se vraćala na kauč i ponovo počela gledati film, izgubivši sasvim nit radnje i u mislima vidjevši samo more. Beskrajno plavetnilo mora oko sebe i sunce koje grije, grije ...
I onda se dogodilo malo čudo. Progovorila je njena majka i sve se odjednom promijenilo.
- Neka ide - progovorila je bolesnica tiho.- Biti će kod moje sestre. Njen je muž ozbiljan čovjek. I Martica je dobra djevojka, dobar student, nije kao većina ... možemo slobodno pustiti Teu. Zaslužila je malo uživanja. I odmor će joj dobro doći.
- Ali kako ćemo ... - počeo je Tein otac.
- Već ćemo se nekako snaći - uvjerljivo, koliko god je mogla, odgovorila je Teina majka. - Pa nije to na godinu dana. Samo dva tjedna. Snaći ćemo se.
- Tea je svakako zaslužila malo odmora – složio se njen otac, a Tea nije mogla vjerovati kako to njen strogi otac zbilja izgovara. – Ako je itko zaslužio odmoriti se, onda je to Tea.
Iduće subote, Tea se već našla na otoku, okružena nenametljivom pažnjom svojih domaćina, uživajući u svakoj sekundi dana, svaki minut pamteći i živeći ga intenzivno. Jer kad se vrati u svoj gradić, bolesnoj mami, tati ...


Ne, neće na to misliti! Sada uživa u životu, po prvi je put u posljednje tri godine sasvim opuštena, bez dužnosti i uživati će u odmoru koliko god može, a brige i dužnosti zaboraviti.
Tea se osmjehne samoj sebi i otpije malo: prijatna joj se toplina širi tijelom i Tea napola shvaća kako je pomalo pijana. Ali ne mari, nije je briga. Svi su oko nje pomalo pijani. Pogled joj upija čitav taj šaroliki metež oko sebe i tada joj se pogled sretne sa nestvarno plavim očima koje je ikada vidjela i koje su je podsjećale na more. Osmjehne se prema mladiću, a njena rođakinja, Martica, pomno promatrajući tu igru očiju, lagano je potapša po goloj mišici.
- Izigravaš zavodnicu?
- Ah, pusti! - odgovori Tea. - Baš sam ti ja neka zavodnica.
- Ovog si zavela - odgovori joj Martica. - Vidiš? Već nešto šapuće prijatelju i sigurna sam, da će ti sad odmah i prići.
Martica je točno predvidjela. Obje se djevojke osmjehuju, dok im mladići prilaze.
- Ne smijete biti same – reče veoma glasno zbog buke onaj čije plave oči pažljivo gledaju Teu. - Grijeh je.
- A ti znaš sve o grijehu? - upita Tea.
Martica joj dobaci brz pogled: ovakvu Teu ne poznaje. I sad se pita, što li još skrivenog u sebi nosi njena lijepa i skromna rođakinja.
- Baš sve! - odgovori mladić i obgrli vitki struk Tee. - A ono što ne znam, možemo zajedno otkriti.
- Hej, lakše malo! - reče Martica. - Baš si navalio!
- Čemu gubiti vrijeme? - odgovori mladić. - Što pijete, ljepotice?
- Ništa ... - počne Martica i ne dovrši rečenicu.
- Votku! - reče Tea.
- Votka stiže! - reče mladić i visoko podigne ruku, privlačeći pažnju jednog od trojice barmena.
Martica zagrli Teu i priljubi lice uz njeno: samo tako joj može reći ono što želi, u sveopćoj buci oko njih.
- Ne sviđa mi se njihova nasrtljivost - reče u Teino uho. - Mislim da bi trebale otići.
- Ma ne budi takva! - odgovori uz odmahivanje glave Tea. - Zašto bi otišle? Tek sad smo se počele zabavljati kao treba.
Martica se namršti, ali ne navaljuje. Možda je Tea u pravu. Možda se ona, Martica, nepotrebno uzrujava ni oko čega. Dečki se vjerojatno malo previše prave važni, žele ostaviti dojam. Nema ničeg lošeg u tome, stara je to igra.


U dva sata poslije ponoći, nakon mnogo plesanja i još nekoliko rundi pića, Martica odjednom shvati kako ne vidi svoju rođakinju, koja je samo minut ranije pomamno plesala na podiju sa novim poznanicima. Duboko uzdahnuvši, Martica krene u obilazak velike i bučne prostorije: mora pronaći Teu, ne može bez nje vratiti se kući.


- Hoćemo li izaći? - pita je Haris, a njegov dah pali Tein vrat. - Osvježiti se u moru? Voliš li noćno kupanje?
- Nisam se nikad kupala noću - odgovori Tea. - Voljela bih, ali moram se javiti Martici.
- Zaboravi prijateljicu - reče joj Haris. - Odrasla si cura, ne moraš se nikome javljati. Neće ni primijetiti da te nema. Okupati ćemo se i vratiti ovdje, a ona će misliti da plešemo.
- Nemam kupaći kostim na sebi - reče Tea gledajući u njegove plave oči, znajući da želi otići sa njim.
- Kome je potreban kupaći kostim? - upita je Haris, a plave mu se oči podrugljivo smiju. - Ovo će biti noćno kupanje. Noću nitko nikad ne oblači kostim.
I već je vodi prema izlazu čvrsto joj držeći malu i oznojenu šaku. Uzbuđena Tea, omamljena pićem i glazbom, okreće se i pogledom traži Marticu i kad je u jednom trenutku ugleda, veselo joj mahne. To će biti dovoljno, misli u sebi. Martica sad zna da izlazi sa Harisom i čekati će je. Ako je ne bude čekala ...
- Dođi! - kaže joj Haris i privlači je na grudi: čas kasnije osjeća njegov poljubac i zatvara oči. - Ovo sam želio od trenutka kad sam te upoznao.
Tei se čini da lebdi: poslušno ga pušta voditi je uskom stazom iza diskoteke gdje počinje borova šuma, dopire šum mora. Nad njima tiho šume stari borovi. Noćni je zrak divno svjež i Tea ga pomamno udiše. Nakon zagušljivosti koju je sve do malo prije osjećala, svježina noćnog zraka zamuti joj vid. Zavrtjelo joj se u glavi i nikako da prestane. Osjeća kako lagano posrće.
- Polako - govori joj mladić. - Evo nas pored mora.
Tea ga zagrli i poljubi, čvrsto zatvarajući oči, ali odjednom osjeća kako joj se muti u glavi, mučnina se podiže iz dna želudca. Previše je popila, trebala je slušati Maricu. Mora otvoriti oči i zaustaviti to ludo okretanje ... inače će, osjeća to, povratiti. A to nikako ne želi! Ne pred mladićem.
Tea otvori oči i u čudu, iza ramena Harisa, uz kojeg je i dalje priljubljena, jer se boji da će, ako ga pusti, izgubiti ravnotežu, pasti, ugleda njegovog prijatelja kako im se približava.
- Što će on ovdje? - upita odmičući se od Harisa.
- Ne obraćaj pažnju na njega - reče joj Haris podižući joj majicu i otkrivajući joj gole grudi.
- Nemoj! - reče ona. - Što to radiš? Nemoj!
- Nećeš se obučena kupati - reče joj on, a glas mu nije više ni malo blag.
- Neću se uopće kupati! - otrese se Tea, sad je već ljuta koliko i uplašena. - Vraćam se!
- To ti misliš! - reče joj Haris i pljusne je po obrazu, teško, zamahnuvši svom snagom.


Nema je! Tea kao da je u zemlju propala. Martica je nekoliko puta obišla čitav uskovitlani klub, ali ne može je pronaći. Mora da je izašla iz kluba. Ne postoji drugo objašnjenje. Bliži se tri sata i krajnje je vrijeme da krenu kući. Potražiti će je vani. Tea je sigurno izašla sa onim mladićem na malo maženja. Pronaći će je vani. Nepotrebno se uzrujava.
Izašavši iz zadimljene i bučne prostorije, Martica poput svih ostalih, duboko i sa zadovoljstvom udahne svježi noćni zrak. Sve je pusto oko kluba, nigdje nikoga. Samo ona i oko nje parkirani automobili. Da nije u nekim kolima? Polako počne obilaziti parkirane automobile, pa i u svoj pogleda, napola se nadajući kako će u njemu ugledati zaspalu Teu, ali Tee nema ni u jednom od njih.
I tada ih ugleda. Mladići su se cerekali i žurno hodali, nekako suviše žurno, udaljavajući se od kluba i Martici se učini kako su to dečki sa kojima je Tea plesala: Haris i onaj njegov prijatelj, kojem nije zapamtila ime. Martica ih gleda, zatim skreće pogled prema pravcu iz kojeg su mladići došli i potrči kamenitom stazom, a zebnja se poput zmije obavila oko nje.
- Tea! - viče uplašeno, a ni ne zna zbog čega je uplašena. - Teice!
I onda je ugleda. Golu, raskrvavljenih usta, krv joj teče niz bradu, uplakanu, kako leži na mekom morskom šljunku, dok joj more oplakuje noge, mjesečinom obasjana. Oskudna odjeća koju je imala na sebi i u kojoj je tako lijepo i izazovno izgledala, posvuda je u divljem neredu razbacana oko nje.
- O, Teice! - vikne Martica, klekne i zagrli uplakanu rođakinju.
- Kući - jeca Tea. - Vodi me kući.
- Moramo potražiti pomoć - govori joj Martica. - Moramo najprije u bolnicu. Ozlijeđena si ...
- Ne, kući me vodi - moli Tea, a suze joj se slijevaju niz nagrđeno lice, koje je još samo malo prije bilo tako lijepo.
- Dobro - kaže Martica; neće se prepirati, zna da nema smisla. - Idemo kući. Hajde, obuci se. Pomoći ću ti.
- Kući - jeca Tea. - Samo to želim. Kući.
Martica ne zna, misli li Tea možda na svoju vlastitu kuću, tamo u unutrašnjosti, odakle je puna nade i velikih očekivanja došla na zasluženo ljetovanje. Ili jednostavno misli na njihovu sada zajedničku sobu. Ali nije ni važno, odluči Martica, polako i nježno navlačeći na golo tijelo kratku minicu, jer gaćice su bile rasparane, neupotrebljive. Nije važno na koju kuću misli nesretna Tea, ona, Martica, vodi je pravo u bolnicu. To je jedino što može učiniti. I pravilno.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 26. srpnja 2008.

Tihi odlazak



Ne razumijem Dunjin gnjev. Pojavio se ni od kuda i zaplovio zajedno sa nama našom zajedničkom rijekom života. I sve je odjednom postalo drugačije. Pogoršano drugačije, naravno.
- Nekada nisi tako osjećala - rekao sam joj poodavno, još prije šest mjeseci, kad se namrgođena vratila kući s posla i počela mrzovoljno komentirati prepune pepeljare koje su napunili moji prijatelji, ali i njeni prijatelji i koji su samo desetak minuta ranije napustili naš stan.
- Svinjac! - mrmljala je Dunja i dalje. - Dođem umorna iz noćne smjene i što nađem u domu, u kojem bih se navodno trebala odmoriti? Svinjac! Pravi svinjac.
- Ne dramatiziraj - umirivao sam je, jer još sam bio naivan i vjerovao kako je prepune pepeljare i uprljane čaše nerviraju. - To je samo nekoliko čaša: minut posla.
- Zašto ga onda ti ne obaviš? - prosiktala je Dunja, ošinuvši me pogledom iza naočala sa tankim i zlatnim okvirom, a smeđe joj oči postale gotovo crne.
- Ako će te to učiniti sretnom ... - počeo sam i zastao: Dunja nije slušala, okrenula mi je leđa i odmarširala ukočenim korakom u spavaću sobu, zalupivši vratima za sobom.
Iznenađeno sam gledao za njom. Što joj je? Što joj se dogodilo? Teška noć u bolnici? U kojoj radi kao medicinska sestra. Nekada nije tako bilo. Bilo je sasvim drugačije.
Dunja bi došla umorna i ugnijezdila mi se na koljenima, milujući mi kosu i govoreći o protekloj noći koja je bila naporna: spominjala je saobraćajne nesreće, pijane tučnjave sa oštrim noževima, bračne svađe, koje su završavale povredama ...
- Ti to voliš - zadirkivao bih je. - Da ne voliš, izabrala bi neko drugo zanimanje.
- Umara me - priznala je Dunja. - Nekad sam uživala u čitavom tom krvavom ludilu kojim sam okružena. Ali ne više.
Možda je i noćas tako bilo? Izuzetno teška i naporna noć, pa je moja Dunja izgubila živce. Čim se ispava, ponovo će to biti ona moja Dunja, uvijek nasmijana i spremna na maženje.
Ali nije bilo tako. Kad se probudila nešto prije nego li će otkucati dvanaest sati, bila je još namrgođenija nego ujutro, kad se vratila s posla. Šutio sam. Proći će je, mislio sam. I do sad se znalo pojaviti njeno loše raspoloženje, tamni oblak na plavom nebu, kojeg bi dašak povjetarca vrlo brzo raznio.


Nije prolazilo. Postajalo je sve gore. Dunjino raspoloženje. I nisam više mogao izdržati.
Danas, odlučio sam u sebi, dok sam praznio pepeljare, čistio svaku trunčicu prašine u dnevnoj sobi koju su iza sebe ostavili moji nemarni prijatelji, dok smo kartali duboko u noć i raspravljali o svjetskim problemima. Neću joj dati povoda za neraspoloženje: neka stan blista, a kad Dunja uđe postaviti ću pitanje. Samo jedno.
- Što se događa, Dunjo?
Gleda u mene stojeći na sredini provjetrene dnevne sobe u koju ulazi ranojutarnje sunce: i opet je radila noćnu smjenu. Zatim joj pogled skrene sa mog lica i ispitivački preleti prostorijom. Vidim iznenađenje na njenom umornom i neispavanom licu.
- Kako to misliš? - uzvraća pitanjem, što u posljednje vrijeme često čini.
- Znaš ti vrlo dobro na što mislim - odgovorim joj pružajući joj čašicu votke. - Popij to: uliti će ti malo snage.
- Nije mi potrebna snaga, već san.
- Nećeš spavati prije nego li raščistimo što se raščistiti mora - obavijestim je. - Što ti se dogodilo? Zašto u posljednje vrijeme neprekidno režiš na mene?
- Umorna sam - mlitavo reče Dunja.
- I prije si dolazila umorna iz noćne smjene - odbijam njeno objašnjenje i gledam kako joj oči iza naočala nervozno trepću: uskoro će eksplodirati, znam. - I nikad ti nisu smetali naši prijatelji.
- Idu mi na živce sa tim kartanjem po čitave noći - reče Dunja. - I sa uvijek jednim te istim pričama! Kako treba mijenjati svijet! Kako je sve lažno oko nas!
- Nekad si i ti učestvovala u tim razgovorima - podsjetio sam je. - I poticala ih. I voljela raspravljati.
- Odrasla sam - reče ona. - I shvatila da je svijet ovakav kakav jest. I mi tu ništa ne možemo.
- To nije istina - kažem joj tiho. - Čak i ako je tako, nema zla u tome što ukazujemo na nedostatke društva.
- Ah, brbljarije! - frkne Dunja, a nos joj se namreška: ljutita je, znam. – I ništa drugo. Vi samo brbljate, a ja radim. Dok vi mlatite praznu slamu! Razglabate što treba učiniti da bi svijet postao bolje mjesto, ali ...
- Što ali, Dunjo? - pitam je. - Zašto odjednom ne trpiš naše prijatelje?
- Oni nisu moji prijatelji! - odbrusi ona. - To su tvoji prijatelji. Ti si me upoznao sa njima.
- A ti si ih prihvatila, sjećaš li se? - pitam je. - Sjećaš li se koliko si se radovala zajedničkim večerima? Razgovorima koji ...
- Više se ne radujem! - vikne ona i skoči na noge. - Dosta mi je svega! Želim mir!
- Što to točno znači? - mirno je pitam: čvrsto sam odlučio ne podizati glas i za sad mi uspijeva kontrolirati se.
- Želim da ti odrasteš - odgovori Dunja. - Eto što znači.
- I to mi moraš objasniti.
- Da se prestaneš družiti sa tim probisvijetima! - glasno reče Dunja. - Da postaneš odgovoran prema svom životu. Našem životu. Da prestaneš dizati u nebo revolucionare! Da prestaneš pisati i prihvatiš se poštena posla! Da radiš kao i čitav normalan svijet, a ne samo povremeno. Da ...
- Nastavi samo - kažem joj, dok Dunja ukočeno stoji poluotvorenih usta. - Slobodno reci što ti je na duši.
- Shvatio si - promrmlja ona i obara pogled. - Sigurna sam da jesi.
- Jesam - odgovorim joj. - Shvatio sam. Sve ono što je ranije u tvojim očima bila moja vrlina, i zbog čega si se zaljubila u mene, sad je odjednom postalo nedostatak. I nisi zadovoljna. A zavoljela si me upravo zbog toga što sam takav kakav jesam: drugačiji. I sad bi odjednom htjela da postanem poput svih ostalih. Zbog čega? Što se krije iza toga?
Šuti. Šuti i gleda u neku zamišljenu točku na zidu, a pogled joj sakriven smeđim i dugim trepavicama. Tračak jutarnjeg sunca odbija se od njenih naočala.
- Ja se ne mogu promijeniti, Dunjo - kažem joj konačno, nakon vječnosti neugodne šutnje. - Ne želim se promijeniti. Znaš to, je li?
Samo klimne glavom, pogled joj i dalje oboren.
- Znaš što ovo znači? - pitam je.
Ponovo samo kratki trzaj glavom.
- Reci! - kažem joj oštro. - Reci glasno, prokleta bila!


Nije rekla. Nije imala snage glasno reći ono što je osjećala, ono što je željela.
Ali sam ja imao snage mirno ustati i napustiti stan, Dunju i nekoliko godina zajedničkog života, tiho zatvorivši vrata za sobom: neću joj pružiti zadovoljstvo pokazujući svoju povrijeđenost!


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 22. srpnja 2008.

Sretni bambus



Pijemo kavu, Karla i ja. Jutro je, blizu devet sati, uživamo u kavi i lijenoj nedjelji. Gledam u lijepo lice Karle uokvireno divljom raščupanom šumom guste smeđe kose, ispod kojih se pomalo podrugljivo osmjehuju dva zelena oka.
- Nešto ti se zamjerila ... - progovori Karla preko ruba šalice, koju polako i pažljivo prinosi čulnim usnama, koje su mi pružale nasladu dobar dio noći.
- Ne razumijem - odgovorim joj, upitno je gledajući. - O čemu to govoriš?
- O bambusu - kaže Karla i njena gola ruka bljesne pokazujući na kut prostrane dnevne sobe, gdje se nalazi bambus.
- Biljka mi se zamjerila?
- Ne budi smiješan - reče Karla, lagano ustaje i ovlaš me ljubi u obrijani obraz: ustao sam prije nje i obrijao se, istuširao, pa tek zatim nju probudio.
- Što ću, kad te volim nasmijavati - kažem joj, privlačeći je k sebi, jer požuda se već budi.
- Znaš o čemu govorim, je li?
Ne odgovaram. Po prvi put u tri mjeseca što se poznajemo, srećemo i provodimo vikende zajedno, puštam Karlu bez odgovora: neka misli što želi. Nije važno. Razbila je ljepotu jutarnjeg buđenja. Zašto nije mogla šutjeti? Zašto je morala ...
- Želiš da odem? - pita me, čitajući raspoloženje sa mog lica.
- Ni govora! - uvjerljivo lažem. - Ostaješ, naravno.


Nema Karle k meni već mjesec dana i promjena se dogodila. Na sretnom bambusu.
Zapekla me Karlina primjedba i sutradan, kad je još topla od sna u mom naručju odlazila od mene uz obećanje kako ćemo se uskoro vidjeti, po povratku kući zamišljeno sam se zagledao u bambus. Sretni bambus. Nisam ni znao dok mi ga Ona nije poklonila. Vitka zelena stabljika koja se uvija i pri vrhu pruža listove. Primijetio sam kako su listovi požutjeli, a i sama je stabljika izgledala nezdravo, po njoj se osule male i crne točkice. Stoji usamljena u uglu i danima je ne pogledam, odjednom sam shvatio. I da Karla nije ništa rekla ... Ali Karla je progovorila i promijenila moj odnos prema usamljenoj biljci. Jedinoj biljci koju imam. Osjećam se krivim. Što puštam biljku umrijeti.
Sutradan, po Karlinom odlasku, dok sam pio prvu jutarnju kavu i dok mi pogled bludio kroz prozor prema moru, odjednom sam ustao i prišao bambusu. Pažljivo sam ga gledao uočavajući njegove nedostatke, a sjećao sam vrlo dobro kako je lijepo i svježe izgledao, kad ga je Ona donijela i poklonila i ga.
- Što je, ribice? - upitao sam tiho nagnuvši se tik prema bambusu: listovi su mu zatreperili od mog daha. - Hoćeš li živnuti, ribice? Pa nećeš se valjda samo tako predati, zar ne? Život je bitka koja neprestano traje. Hajde, bori se! Za početak, odsjeći ću ti ova dva žuta lista. Da ne nagrđuju tvoju jednostavnu ljepotu. Malo sam te zapustio, oprosti, popraviti ću to, postati ću prijazan prema tvojoj jednostavnoj ljepoti. Podsjećaš me na Nju koje te je donijela: i ona je takva, jednostavna i vitka …
I dok sam pažljivo sjekao dva velika i sasvim požutjela lista, pomalo u strahu da ne uništim čitavu biljku, u mislima sam vidio Nju, koja i nije bila toliko jednostavna, kako sam govorio bambusu, kako veselo dolazi i nosi bambus u već kupljenoj boci.
- Evo, da te podsjeća na mene - rekla je, kao da je bilo potrebno nešto da me podsjeća na nju.
- Ljutiš se na mene, ribice? - upitao sam bambus nekoliko dana kasnije: kiša je nemilice pljuštala po prozoru, bilo je mračno, usprkos ranim jutarnjim satima. - Nemoj. Oprosti mi. Zanemario sam te, jer nisam želio misliti na nju. Pogriješio sam. Ti si divna biljka krasnog vitkog tijela koje stremi u visine.
I tako iz dana u dan … Ritual. Koji mi je počeo pružati neko čudno i nerazumljivo zadovoljstvo. Zadovoljstvo koje sam jako zavolio. Usprkos tome što ga nisam mogao shvatiti. Ali prihvatio sam ga. Bio je tu i uživao sam u tom zadovoljstvu i nisam ga želio nijekati. Postao je dio mene.
Promjena je, u početku, bila nesigurna: nisam znao, pričinjava li mi se to ili ne, ali bambus kao da je postao više zelen, zdraviji. Pažljivo sam ga skratio za još jedan list, tek malo žut. Mislio sam: bolje je spriječiti. Strpljivo sam čekao nekoliko dana. Promjena je postala očita: bambus je zbilja bio sretan. Počeo se oporavljati, dobivati zdravu zelenu boju. Uživao sam u tome. Sve više i više. I pričao sam bambusu zašto mu to činim, govoreći tihim i jednoličnim glasom. Kao da umirujem uplašenog ždrijepca. Svakog dana, nekoliko puta. Njegovanje bambusa, postalo je odjednom svakodnevni ritual. U kome sam uživao.


Karla je došla ponovo nakon više od mjesec dana nedolaženja i već sam pomišljao kako više nikad neće ni doći.
- Jesam li ti nedostajala? - upita nakon smirivanja strasti, dok se gledamo u polutami sobi.
- Jesi - priznajem. - A ja tebi?
- Došla sam, zar ne? - upita umjesto odgovora na moje pitanje, pa sune iz kreveta. - Moram piškiti.
Čekam je u polutami sobi, a Karla nikako ne dolazi. Napeto osluškujem i čini mi se da čujem njen kikot i pitam se koga li vraga radi, kad Karla odjednom nasmijana nahrupi u sobu i skače na mene.
- Spasio si ga! - viče radosno između poljubaca kojima me obasipa po grudima. - Spasio si bambus. Što si mu radio?
- Ništa - mirno joj kažem. - Samo sam ga počeo primjećivati. Prestao ignorirati.
- Oprostio si joj, je li? - pita me Karla zamišljeno, a zelene joj oči prikovane uz moje, vrti glavom i smeđa joj kosa pleše ples radosti, ne očekuje odgovor. - Znam da mi nećeš priznati, ali isto tako znam da si joj oprostio. I ništa me neće razuvjeriti u mišljenju. Konačno si slobodan za mene.
Šutim. Jesam li joj oprostio? Nisam siguran. Svatko ima pravo na šutnju, ali ne na ignoriranje. Ne poslije ..
Ni ja nisam imao pravo ignorirati nedužnu biljku.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 14. srpnja 2008.

Crvena osveta



Nešto nije valjalo. Joža nije imao nikakav dokaz za taj osjećaj koji se usadio u njega i koji ga nije napuštao. Pa mu je počeo vjerovati. Drugo mu nije preostalo. Nešto je krenulo krivo, nešto na što on, s obzirom na mjesto na kojem se nalazi, ne može ni malo utjecati. Izjedalo ga je to. Mrzio je osjećaj nemoći.
Već je tri mjeseca u zatvoru, još dva i ponovo će biti slobodan čovjek. Zakleo se samom sebi, kako nikad više neće dopustiti da ga strpaju u buksu: radije će umrijeti. Bolja je i smrt od ove ubitačne jednoličnosti. I sad još i ovaj predosjećaj koji mu ždere um, ne da mu mira. A ni Ivan se više uopće ne pojavljuje. Zašto? Je li mu se nešto dogodilo?


- Dati ću ti lovu - rekao je bratu desetak dana prije nego li je morao otići u zatvor, odslužiti još pet mjeseci, jer šest je već proveo zatvoren, ulovljen dok je švercao ljude preko granice, švercao očajnike u potrazi za boljim životom. - Veliku lovu. I moraš paziti što radiš, nemoj uprskati stvar.
- Koliko? -upitao je Ivan radoznalo.
- Mnogo. Nešto malo više od sto hiljada.
- Kuna?
- Eura.
- Uh! - huknuo je Ivan i zadivljeno ga pogledao. - Stavljao si na stranu! Potajno!
- Jesam - priznao je Joža. - Laskam samom sebi kako nisam još jedan obični glupi kriminalac. Pokušavam misliti unaprijed.
- Sto hiljada!
- Nije to neka lova - rekao je Joža i zapalio cigaretu: sjedili su u kuhinji, njih dvojica sami, dok je Narcisa bila na poslu: zaposlila se kao konobarica u obližnjem kafiću. - Reći ću ti što ćeš učiniti sa lovom. I učiniti ćeš to i ništa drugo! Jasno?
- Naravno! - Ivan klimne i nasmiješi: zar njegov brat sumnja u njega? - Pa valjda meni vjeruješ?
- Vjerujem, naravno - meko reče Joža. - Ali nikad nije na odmet podsjetiti čovjeka. Ljudi brzo zaboravljaju.
- Ja ne zaboravljam - reče Ivan. - Mnogo si mi pomogao. Nikad te ne bih izdao. Što hoćeš da učinim sa tom lovom.
- Kupiti ćeš stan - odgovorio je Joža i duboko povukao dim, zamišljeno gledajući u strop, dok mu se ćelava lubanja presijavala pod osvjetljenjem. - Ovaj stan. Razgovarao sam sa gazdom. Sve sam sredio. Pristao je prodati nam ga za osamdeset komada, budemo li ga platili gotovinom. Plati. I neka za sada bude na tvoje ime. Znaš da ja ne smijem ništa veliko kupovati. Odmah bi mi murja sjela na vrat i nikad ih se više ne bih riješio.
- Naravno - rekao je Ivan i ustane da pristavi kavu, gotovo jedino piće koje je njegov brat pio.
- Učini tako - nastavio je Joža. - Dok se budem izležavao u murji, radi i ne čini gluposti. I ne vjeruj nikom. Jasno?
- Uh, što si nepovjerljiv! - požalio se Ivan. - Baš nikom? Zar ni Narcisi? Pa ona mi je ...
- Znam što ti je ona - prekinuo ga je nestrpljivo Joža. - Pusti to. Zaljubljen si. Ljubav prolazi. Znam to. Ne govori joj ništa: mirnije ćeš spavati.
- Ako tako želiš ...
- Tako želim!


I tako je bilo. Joža je otišao u zatvor i samo dva tjedna kasnije, Ivan mu je javio da je sve učinjeno kako su se dogovorili. Joža se smijao u sebi: što je zatvor, kad ti sve teče po planu čak i onda, dok si u ćuzi? Ništa! Sitnica! On je krojač svoje sudbine. On i nitko drugi. A ovi, koji ga drže ovdje zatvorenog poput kakve životinje i misle kako ga posjeduju, gadno se varaju. Slobodniji je nego ikada. Još samo kad bi se Ivan javio ...
Mjesec dana prije nego li treba izaći i udahnuti opojni miris slobode, Joža doživi iznenađenje.
- Posjeta! - reče mu čuvar.
Mora da je Ivan. Tko bi drugi i mogao biti? Dok korača niz dugačak hodnik prateći stražara koji ga vodi i njegovi koraci muklo odjekuju, Joža predosjeti nevolju i svi mu se mišići napnu.
Istog trena, kad je ušao u prostoriju u kojoj su se primale posjete, primijeti desnu ruku Ivana u gipsu, primijeti i modrice na njegovom licu i oči mu potamne bijesno, a ljutit oblak zamrači mu lice.
- Oni? - upita kratko.
- Ne! - odgovori odmah Ivan.- Smiri se. Nisu oni. Nije mi život ugrožen.
Joža odahne. Sve ostalo može lako podnijeti. Za sve ostalo će se već naći neki izlaz.
- Pa što je onda? - upita i prihvati šteku cigareta, koju mu Ivan gurne preko stola. - Što se dogodilo?
- Imao sam saobraćajku - odgovori Ivan paleći cigaretu. - Bio sam u bolnici i nisam ti se nikako mogao javiti. Nisam smio iz kreveta. A ni mogao ...
- Ah, zato ...
- Da, zato ...
- Sada si dobro?
- Pa vidiš - odgovori Ivan. - Na nogama sam.
- To je dovoljno. - Joža se osmjehne.- Potrebno je malo više toga da nas baci na koljena, je li, braco?
- Jest! - odgovori Ivan, ali mu osmijeh nije sretan i Joža to odmah primijeti.
- Što je? - upita ga. - Nešto se dogodilo. Što te muči? Istresi to iz sebe.
- Imao si pravo - promrmlja Ivan.
- Jesam li? - upita Joža i pomisli: sad cirkus počinje. - A u čemu to?
- Narcisa.
- Što je s njom? Zagorčava ti život? Nije više med i mlijeko?
- Ne zajebavaj - odgovori Ivan, ali mu glas nije oštar. -Nasamarila me je.
- Nisi ni prvi ni posljednji kojeg je žena nasamarila. Što ti je učinila?
- Nama je učinila - odgovori Ivan, naglašavajući ono "nama".
- Nama? - upita Joža. - Kako to? Objasni mi. I ne vrti se ko mačak oko vruće kaše! Čvrst sam momak, izdržati ću sve, ne brini.
- Neka bude, sam si tražio - bijesno zareži Ivan, a lice mu se namršti: zbog neugodnosti izbjegava pogled brata. - Prokleta bila, shvatila je da si kupio stan. Kad sam završio u bolnici i nisam mogao iz kreveta, iskoristila je priliku. Mora da je sve prekopala, pronašla kupoprodajni ugovor i pomoću nekog svog jebivjetra kojeg mora da je upoznala u kafiću, prodala je naš stan i nestala.
Treptaj na dnu želudca, probudi ubilački nagon u Joži. Tijelo mu se napne, a Ivan, primijetivši ružnu promjenu u bratu, odmakne se od njega.
- Ne brini - tiho reče Joža. - Moj bijes nije usmjeren prema tebi. Ne brini.
Ivan odahne, pa zapali novu u neprekidnom nizu cigaretu. Požudno uvlači dim za dimom i čeka što će Joža odlučiti.
A Joža u mislima vidi Narcisu, visoku, crvenokosu, sa crnim očima, koje su uvijek ljubopitljivo gledale u njega. Sjeti se svih onih njenih pokušaja približavanja, koje je on uporno odbijao. Sveti li se to ona njemu? Zbog njegovog upornog odbijanja prihvaćanja nje kao bratove izabranice? Ništa ga ne iznenađuje, ukoliko je tako. Ženska je taština velika i zna svašta pokrenuti.
- Pronađi je - zapovijedi tiho. - Pronađi svoju lijepu Narcisu. Možeš li to?
- Mogu pokušati.
- Pronađi je! - ponovi oštro Joža. - I ne diraj je. Možeš li se suzdržati?
- Mogu.
- Voliš li je još?
- Pa... ne znam - nesigurno odgovori Ivan.
- Raščisti to sam sa sobom - zareži Joža. - Vidiš da nije vrijedna pažnje.
- Ne brini.
- Sigurno? - upita Joža i pažljivo ga pogleda. - Ako misliš da ne možeš, slobodno mi reci. Neću se ljutiti.
- Mogu! - ponovi čvrsto Ivan.
- Onda dobro - reče Joža. - Pronađi kučku i čekaj da izađem. Nemam još dugo. Budi strpljiv. Čekaj.
- Čekati ću.


Čekali su još šest mjeseci nakon što je Joža izašao iz zatvora, vratio se u istu građevinsku tvrtku u kojoj i prije radio zajedno sa Ivanom. Iznajmili su sobu za njih dvojicu i preživljavali mukotrpno.
A onda, bila je subota, Joža se upravo brijao, oglasi se njegov mobitel, odložen na stolici, pored Jože.
- Vidim je! - reče uzbuđeni glas Ivana.
- Narcisu? - upita Joža shvativši istog trena o kome govori Ivan.
- Nju! - potvrdi Ivan.
- Gdje ste?
- Na Korzu - odgovori Ivan. - Pored pošte.
- Ovako ćemo - brzo reče Joža. - Prilijepi se uz kučku. I pazi da te ne primijeti. Ništa ne poduzimaj. Baš ništa! Jasno?
- Jasno!
- I svakih mi deset minuta javljaj gdje ste - nastavi Joža brzo. - Doći ću k tebi, a zatim...


- Još je unutra? - upita Joža.
- Još - odgovori Ivan, pa ga zabrinuto pogleda.- Što ćeš joj učiniti?
Stoje ispred popularnog "Konta" i razgovaraju, dok se rijeka lijeno valja ispod njihovih nogu, šetači prolaze, saobraćaj je živ. Život buja i buči.
- Zar te to muči? - upita Joža. - Što ću joj učiniti? Voliš li je još?
- Ne volim - odgovori Ivan. - Zaslužila je sve, ali ...
- Ali?
- Ne znam - iskreno i nemoćno odgovori Ivan.
- Idi po nju i dovedi je - zapovijedi mu Joža. - Dovuci je za onu vatrenu kosu, budeš li morao. Jasno?
Ivan proguta i krene bez riječi.


Upravo je palio drugu cigaretu, kad ih ugleda. Ivan je čvrsto drži za mišicu i gura u njegovom pravcu, a Narcisa nevoljko i sa opiranjem hoda.
- Gdje me vodiš? - pita. - Što hoćeš?
- Ja ću ti odgovoriti - zareži Joža i zgrabi je za vrat, pa snažno stisne. - Pisneš li, vrat ću ti prerezati, kučko prokleta. Hodaj i ništa ne pokušavaj. Hodaj!
Koračaju prema obližnjem parku, Narcisa se trese i drhtavo hoda između braće, ali se više ne opire. Kao da se pomirila sa sudbinom: što mora biti, biti će. Čemu opiranje?
Stigavši u park, Joža odjednom zamahne i raspali je šakom u bradu. Narcisa padne na meku zemlju, na kratko podšišanu travu. Samo jedna je svjetiljka upaljena i prosipa slabo svjetlo oko sebe. Malo niže, ispod njih, valja se rijeka automobila. Nitko ne sluti dramu koja se odigrava poviše njih, u parku.
Joža klekne na jedno koljeno i počne žestoko šamarati Narcisu, vukući je za dugu i vatrenu kosu.
- Nemoj! - zaplače ona, vrativši se k svijesti. - Molim te, smiluj se.
- Jesi li se ti nama smilovala? - pita je Joža. - Kad si prodala naš stan?
- Nisam htjela ...
- Nisi? - upita Joža u raspali joj još jedan šamar: Narcisa ispljune jedan zub i panično ga gleda. - Nisi htjela! Ali si učinila, kujo jedna!
- Joža ... zamuca Ivan.
Onako klečeći, Joža podigne bijesan pogled i ugleda molećivo lice brata. Jedan dugi, beskonačno dugi trenutak gleda u njega, zatim u Narcisu. Odmahne glavom. Zatim još jednom. Pa ponovo. Pogled mu postane miran, bez onog divljeg plamena kojeg Ivan vrlo dobro poznaje.
- Znači tako - promrmlja Joža, pa rukom posegne u stražnji džep traperica, a Ivan protrne kad ugleda u bratovoj ruci dugačak nož-skakavac. - Onda, neka bude tako!
- Molim te ... - promuca Ivan.
- Šuti! - obrecne se Joža i počne sjeći dugu crvenu kosu Narcise: sječe divljim bijesom, ali nekako bez žestine, kao da mora učiniti posao koji mu ne pruža ni malo zadovoljstva.
- Oh, bože! - jeca prestravljena Narcisa, ali se ne opire.
- Zaveži! - zareži na nju Joža i grubo je odgurne od sebe: Narcisina je glava sasvim unakažena i Joža se nasmije prizoru. - Gubi se! I potrudi se da te nikad više ne ugledam. Nikad! Nestani!
Plačući, Narcisa krene spotičući se, jer zbog suza ni ne vidi kuda trči, pa uskoro nestane u mraku, dok njeni jecaji i dalje dopiru do braće, sve tiši i tiši..
- Isuse! - zaječi Ivan, presavije se i povrati.
- Je li ti bolje? - upita ga Joža paleći cigaretu i mirno ga gledajući, kad se Ivan uspravio brišući usta nadlanicom.
- Bolje mi je. Ali u jednom sam trenutku pomislio ...
- Da ću je zaklati? - upita Joža i nasmije se. - I ja sam. A onda sam začuo tvoj molećiv glas i ugledao tvoju glupu drhtavu umalo uplakanu njušku. I sjetio se svega što je ovom prethodilo. I odlučio.
- Što? - upita Ivan, jer Joža nije nastavio, već krenuo prema izlasku iz parka. - Što si odlučio?
- Počinjemo iz početka - odgovori Joža tiho i zagrli brata. - Pošteno. Sasvim pošteno. Može se i tako gadna lova namlatiti.
- Ozbiljno to misliš?
- Najozbiljnije. Pogledaj što nam se dogodilo. I kako. Je li se sve ono isplatilo?
- Pa, bilo je uzbudljivo.
- Jest, bilo je uzbudljivo - prizna Joža. - A bi li ti bilo uzbudljivo da sam ubio Narcisu pred tvojim uplašenim pogledom?
Ivan ne odgovori: drhtavim rukama zapali cigaretu.
- I mislio sam tako - reče Joža. - Nije uzbuđenje sve u životu, zar ne?
- A ima i različitih uzbuđenja.
- To svakako. Možda već sutra ...
Dok lagana kiša počinje se prosipati iz tmurnog neba, dva brata koračaju mokrim ulicama grada kojeg su zavoljeli, na putu u svoju iznajmljenu sobu, osjećajući se bližim nego ikada.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 12. srpnja 2008.

Nijemi vrisak



Joža protrlja vršcima prstiju poprilično naraslu smeđu kosu, koja se sjajila pod umjetnim osvjetljenjem i na koju nikako da se navikne: pet je godina brijao lubanju i sad odjednom kosa na njoj! Ne možeš se u zatvoru šišati ili brijati glavu kad poželiš, već samo onda kad svemoćni to odrede.
- Svrbi te? - upita ga Ivan.
Joža se naceri prema bratu, pokazujući mu snažne zube. Sjede jedan nasuprot drugome, između njih je stol, ne smiju se dodirivati i pod budnim su okom policajca koji prekriženih ruku na debelom trbuhu stoji u njihovoj blizini, ali dovoljno daleko, da ne čuje tihi govor braće.
- Nije važno, neka svrbi - odgovori Joža. - Izdržati ću još nekoliko dana.
- Još samo tjedan.
- Jesi li sve pripremio?
- Sve! - ponosno odgovori Ivan. - Obavijestio sam tvog advokata, koji je kontaktirao kolegu u Rijeci i predao mu tvoj slučaj. Ne brini, sve teče kako je najbolje moguće. Kunu mi se obojica da ćeš dobiti najviše godinu. A već si polovicu ogulio u Italiji i sad ovdje, od kad su te prebacili kući.
- Kući! - podsmjehne se Joža.
- Ma znaš što sam htio reći - reče Ivan, pa brzo nastavi: - Iznajmio sam stan, kao što si mi rekao i sad sam i službeno prijavljen u Rijeci. Zaposlio sam se, radim na građevini i sve me boli od prokleto teškog posla. Jedva čekam da izađeš ...
- Raduješ se promjeni? - upita ga podsmješljivo Joža. - Misliš, sad će braco izvući iz čarape skrivene eure, početi će lagodni život ... ali varaš se! Ništa od toga neće biti!
- Nego što će biti? - upita Ivan
- I ja ću se zaposliti - odgovori Joža i iznenadi brata, koji se sa nevjericom zagleda u njega.
- Raditi ćeš? Nećeš ...
- Ne, neću! - odreže Joža i još više stiša i onako tihi šapat. - Moram se primiriti, budalo! Već sam šest mjeseci u ćorci, a još me i suđenje čeka. Još ništa nije gotovo. Baš ništa. Moram se smiriti, ne bi li me kaznili što je moguće manje. Sistem ne možeš pobijediti, upamti to. Možeš ga samo nadmudriti.
- Znači, raditi ćeš - reče Ivan uz osmijeh. - I čekati priliku.
- Baš tako! - potvrdi Joža.- A prilika će se pojaviti i Leptir će platiti.
- Već sam se uplašio da si postao mekan.
- Nitko ne postaje mekan u zatvoru - reče Joža i nasmije se potiho: sve radi potiho, primijeti Ivan. - Možeš samo očvrsnuti. Ili se slomiti.
- Ništa tebe ne može slomiti - reče mu Ivan, gledajući u brata sa divljenjem, što Jožu podsjeti na daleko djetinjstvo, kad bi on, tri godine stariji, mlađeg brata izvlačio iz neprilika u koje bi ovaj upao.
- Lijepo je što to kažeš - meko reče Joža. - Ali nemoj biti siguran u to. Imaju oni svojih načina.
Ivan klimne ni ne pitajući koji su to "oni", jer u to "oni" podrazumijevao je čitav svijet, život, sve, baš sve. Protiv njegovog brata i njega samog. A sad je tu još i ...
- Nešto mi nisi rekao - primijeti Joža, pažljivo promatrajući izraz lica Ivana, a ono se mijenjalo svake sekunde. - Kao da mi nešto prešućuješ.
- Pa znaš ...
- Bubni!
- Upoznao sam djevojku ...
- Ah! - usklikne Joža, a onaj ga policajac pogleda. - To je ta promjena na tebi. Pričaj.
- Zove se Narcisa i zbilja je lijepa ...
- Naravno.
- ... i živi sa mnom u stanu koji sam iznajmio - dovrši Ivan.
- Iznajmio sa mojom lovom - dopuni ga Joža, pa se pažljivo zagleda u brata: mali je braco postao muškarac. - Voliš je?
- Čini mi se.
- Govoriš joj o nama?
- Samo ono što može čuti.
- Siguran si? Nije ti nešto kliznulo sa jezika?
- Nije! - čvrsto odgovori Ivan.
- Neka tako i ostane! - naredi mu Joža.- Ono što ne zna, ne može lanuti. I bolje je ženama nikad ne govoriti o poslu. Nikad. Upamti to. Kaži joj samo ono što moraš. I ništa više.
- Upravo to i radim.
- Zapitkuje? - upita Joža podigavši obrve, a čelo mu se nabora.
- Narcisa je moja briga, ne brini - reče Ivan. - Brinulo me samo, kako ćeš reagirati na to što sam je doveo u stan.
- Budite u svojoj sobi i biti će dobro - reče Joža. - Da mi se ne mota neprestano ispred očiju.
- Neće ti smetati.
- Nadam se.
Policajac se zakašlje i obojica shvate kako je posjeta pri kraju. Ustanu kao na zapovijed, pa se zagledaju jedan u drugog.
- Idućeg petka - reče Ivan tiho.
- Idućeg petka - čvrsto reče Joža, okrene se i uputi prema vratima, koja će se ispred njega otvoriti, uvesti ga u dugački hodnik, a dugačkim hodnikom konačno će stići u svoju ćeliju, koju dijeli sa još tri supatnika.


Posljednja noć u maloj i zagušljivoj ćeliji. Joža mirno leži na svom gornjem ležaju i zuri u strop. Ne spava, a ne spavaju ni ostala tri stanara male i uske ćelije: zatvor je pretrpan, svi o tome govore, najviše policajci.
Sve ono što je proživio prošlih mjeseci, vraća mu se u sjećanju. Beskrajna ispitivanja, prijetnje, batine. Pa ponovo ispitivanja: ona su mu bila najgora. Ništa nije htio odati. I nije odao. Sve što zna, sačuvao je za sebe. On će sam provesti svoju vlastitu pravdu. Kad za to dođe vrijeme. A murji neće reći ni slova, pa makar ga ubili. Psovao ih je u sebi najpogrdnijim imenima koja su mu u čitavom onom bolu padala na pamet. Lice mu je uvijek bilo ukočena maska: ne dozvoli neprijatelju vidjeti što osjećaš. Pravi se ravnodušnim. Još bolje, postani ravnodušan. Sve je prolazno.
Joža se prevrne na desni bok i nagne glavu prema dole, da bi mogao vidjeti onog koji leži na krevetu ispod njegovog kreveta.
- Spavaš? - upita tiho.
- Ne. Uzbuđen si?
- Malo - prizna Joža. - Razmišljam.
- O našem dogovoru? - upita čovjek ispod.
- I o njemu - prizna Joža.
- Ja sam čovjek od riječi - reče onaj ispod i zacereka se. - Ono što smo se dogovorili, izvršiti ću. Uvijek izvršim svoj dio pogodbe.
- Znam to, Muho - reče Joža, nazvavši Muharema nadimkom kojeg je "zaradio" u zatvoru. - Uvjerio sam se u to u ovih nekoliko mjeseci što smo zajedno.
- Nemaš razloga brinuti - tiho progunđa Muha. - Zadatak je jasan i krajnje jednostavan. Sitnica. Koju ću sa zadovoljstvom obaviti.
- Drago mi je što tako osjećaš. A ja ću ti sa zadovoljstvom platiti.
- Spavaj sada - reče Muha. - Misli na sutra. Piće, žene ... Ja ću na to morati pričekati još mjesec dana.
- Proći će.
- Znam. Spavaj sada!
- Laku noć!
- Laku noć!


I taj je dan osvanuo, kišovit i hladan vjetrovit. Dan u kojem će čuti svoju presudu.
- Bojiš li se? - upita ga Ivan, zabrinuto ga gledajući.
- Ne!
I nije se bojao.


Čudno, ali pomalo se bojao kad su ga konačno onog dalekog petka pustili iz pritvora, kad je stupio na pločnik ispred zatvora i ponovo postao slobodnim. Napola slobodnim, jer čekalo ga je još suđenje.
Sve je oko njega bilo nepoznato i to mu je ulijevalo nepovjerenje. A onda je ugledao brata Ivana na drugoj strani ulice i mahnuo mu razdragano.
- Ulazi! - rekao je Ivan i širom otvorio vrata starudije. - Odvesti ću te kući.
- Odakle ti ovaj krš? - upitao je Joža.
- Posudio mi ga je prijatelj.
- Već si i prijatelje stekao?
On se toga čuvao. Narcisu je podnosio, nije joj dopuštao približiti mu se. Ako se valja u krevetu sa njegovim bratom, ne mora je on voljeti. Ostavila ga je na miru, shvativši da neće uspjeti svojim dodvoravanjem pridobiti ga.
- Odbija moje prijateljstvo tvoj brat - rekla je jedne noći Ivanu, nakon što su vodili ljubav.
- Neka te zato nije briga - odgovorio je Ivan. - Nepovjerljiv je prema svima. To je. Ne misli na to.
Joža se zaposlio u istoj tvrtki u kojoj i njegov brat i radeći naporno postao još čvršći, otporniji. Živio je skromno, sasvim povučeno, potpuno mirno.
- Kao da si mrtav - primijetio je jednom Ivan. - Radiš, jedeš, spavaš. I ništa više.
Joža nije odgovorio. Onog dana, kad je Muha izašao iz zatvora i nazvao ga, našao se sa prijateljem i dogovorio sve potankosti. I predao mu omotnicu sa predujmom.
- Ostalu polovicu dobiti ćeš, kad obaviš posao - rekao je.
- Naravno - odgovorio je Muha i strpao omotnicu u džep vindjakne koja samo što nije popucala po šavovima jer grudni mu koš bio ogroman, ramena široka, a da nije ni zavirio u omotnicu, što se dopalo Joži.
- Zbog toga što nisi pogledao u kovertu - rekao mu je Joža - dobiti ćeš petsto eura više.
Muha se samo nacerio i rukom naručio sebi još jedno pivo: čovjek ožedni u zatvoru.
Na dan kad je iznesena optužnica i kad su svi akteri bili u sudnici, Joža je mislima bio udaljen kilometrima. Mislio je na svog nekadašnjeg šefa, na Leptira. Koji neće još dugo lepršati krilima. Slušao je govorancije i odgovarao po savjetu svog advokata, mirno i ne uzbuđujući se.
A sad čeka presudu. Za koju ga nije briga. Bar ne previše. Jučer ga je nazvao Muha mobitelom, bilo je blizu sedam, mrak se već spustio.
- Pogledaj u svoj poštanski sandučić - rekao je Muha i odmah prekinuo vezu.
Pet minuta nakon poziva, Joža je ustao i krenuo prema vratima stana, uzimajući kožnu jaknu.
- Idem prošetati - rekao je Ivani i Narcisi, koji su ga znatiželjno gledali, odlijepivši pogled od televizijskog ekrana.
- Nemoj nešto izvoditi - rekao mu je Ivan. - Znaš da je sutra važan dan.
- Znam. - Joža je klimnuo, sada i opet ćelavom glavom, jer istog ju je dana kad je napustio zatvor dao obrijati, čak i prije nego li su se odvezli kući, natjeravši Ivana da parkira i čeka ga. - Ne brini. Kući sam za pola sata. Samo ću malo prošetati. To je sve.
Spustio se lagano dva kata i u prizemlju otključao svoj poštanski sandučić i iz njega izvukao veliku smeđu i krutu omotnicu. Strpao je omotnicu u džep i pošao prema omiljenom lokalu.
- Donesi mi duplu kavu tamo - rekao je konobarici i pokazao na ugao.
Klimnula je, a Joža je, istog časa kad je sjeo, izvadio omotnicu i prosuo njen sadržaj na stol ispred sebe, pazeći da nikog nema u blizini: fotografije. Koje su prikazivale Leptira. Bolje reći, koje su prikazivale ono što je nekada bio Leptir. Jer sad je to bio sasvim polomljen čovjek, udova postavljenih pod čudnim kutovima, toliko čudnim, da je i najvećoj naivčini odmah bilo jasno kako su polomljeni, zdrobljeni. Usta su Leptirova bila širom otvorena, krvava, iz njih je urlao nijemi vrisak. Gledajući u ta otvorena usta koja su odavala strašnu bol, Joži se učinilo kako može čuti taj posljednji nijemi vrisak svog neprijatelja. Između fotografija, koje je Joža mirno gledao, ne odajući uzbuđenje i radost koja ga je obuzela, pronađe i malu cedulju.
"Nikoga više neće leptir oprašiti", pročita i zadovoljno zagunđa.
Ustane i otiđe u toalet u kojem spali sve fotografije, omotnicu i poruku i pažljivo provjeri ne pliva li, možda, koji komadić u školjki, nakon što je nekoliko puta povukao vodu. Ništa nije plivalo: tragovi se nestali u tajanstvenom labirintu podzemnih cijevi.
Kući se vrati smiren i rano otišao u krevet. Mirno je zaspao.


- Ukupno, jedanaest mjeseci - odzvanjaju mu u glavi riječi izgovorene malo prije. - Šest mjeseci provedenih u pritvoru uračunavaju se u jedinstvenu kaznu, te to znači ...
Joža više ne sluša. Gotovo je. Sve je gotovo. Za onog gada Leptira pogotovo je sve gotovo. Osjeća olakšanje, nema više prokletog iščekivanja. Zna na čemu je. A to je najvažnije. Odrapiti će još tih pet mjeseci, izdržati će, neće ga to ubiti. Jak je on. Pobijedio je. Pobijediti će ponovo!


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 11. srpnja 2008.

Prijevoznik



Kao i uvijek, Josip, zvani Joža, visok i snažan, atletski građen dvadeset i sedmogodišnjak, obrijane glave i smeđih plamtećih očiju, uđe u kafić "Raj i pakao" pet minuta prije zakazanog sastanka sa Leptirom. Joža pogleda u svim pravcima lokala, sagrađenog u obliku velikog slova L, uživajući u rashlađenoj prostoriji, nakon one pasje vrućine vani, koju je morao podnositi. Nema Leptira, shvati i pođe prema dugačkom šanku. Čekati može i sa kavom ispred sebe. Jedino piće u kojem istinski uživa.
- Duplu kavu i sok od jagode - reče mladoj šankerici, duge i crne raspuštene kose.
- Stiže - reče ona uz osmijeh.
Sa cigaretom u ruci, uživajući u kavi, Joža postane svjestan kako Leptir kasni. Po prvi puta u njihovom trogodišnjem poznanstvu. Nikad do sad nije zakasnio. Kasni li zbog toga, što je Joža tražio ovaj sastanak? Prvi je put to učinio. Inače bi uvijek stvari lagano se kotrljale uhodanim ritmom: mobitel Jožin bi zazvrčao, Joža bi se javio, tihi glas rekao vrijeme i mjesto i to je bilo to. Nikakvih suvišnih riječi.
Leptir kasni već punih pet minuta. Ništa strašno, zna to Joža, ali se ne zavarava, zna kako je Leptirovo kašnjenje namjerno i kako mu time poručuje: nezadovoljan je njegovom inicijativom, njegovim traženjem sastanka.
Upravo kad je to pomislio, u kafić uđe Leptir, visok četrdesetogodišnjak, pažljivo začešljane crne i sjajne mirisne kose, a u kosi mu sunčane naočale, koje je podigao prije nekoliko trenutaka. Klimne kratko Joži i uputi se prema stolu u uglu: Joži nije ništa drugo preostalo, već da ga prati.
- Što želiš? - upita odmah Leptir, istog trenutka kad se Joža približio stolu i sjeo nasuprot njega.
- Razgovarati - mirno odgovori Joža: dugo je u sebi vježbao ovaj razgovor i pripremao se, pa je sad bio brz i jezgrovit.
- O čemu?
- O poslu.
- Što o poslu?
- Želim izaći.
- Izaći? – upita negodujući Leptir i desnim dlanom prijeđe preko usnica, sakrivajući podrugljivi cerek, a Joža ugleda na nadlanici Leptira tetoviranog leptira u boji: crvena, plava, žuta boja, privlačila je pogled na umjetnički crtež, koji kao da treperi, dok se prsti ruke nemirno pomiču.
- Da, izaći! - odlučno potvrdi Joža.
- Zašto? Mislio sam da si zadovoljan ...
- I jesam zadovoljan.
- Pa zbog čega onda...?
- Tri godine radim ovaj posao, je li tako?
- Tako je.
- Tri pune godine - nastavi Joža. - Osjećam da moram prestati. Sreća me ne može neprestano pratiti. Puknuti će i onda ...
- Uplašio si se.
- Nisam i ti to znaš - mirno odgovori Joža. - Svoju sam hrabrost dokazao mnogo puta u ovih tri godine. Je li tako?
- Tako je - nevoljko prizna Leptir. - Hrabar si, priznajem. Ali zašto odustaješ? Misliš li, kako možda trebaš dobivati više love?
- Ne, lova je u redu - odgovori Joža. - Dvije hiljade eura po turi sasvim je pristojno plaćeno.
- Pa zašto onda?
- Rekao sam: osjećam kako će me sreća napustiti - objasni mirno Joža. - A ne želim da se to dogodi.
Leptir se radoznalo zagleda u njega: do ovog trenutka nije ni pomišljao kako je ovaj mladić možda i inteligentan, a ne samo pohlepan. Pogleda Jožu sa tračkom poštovanja u pogledu, i da bi to sakrio, zapali novu cigaretu.
- Popijmo nešto - reče sad sasvim drugim tonom, ležernim, veselim. - Nešto žestoko.
- Nikad ne pijem alkohol.
- Ah, čovjek od principa! - Leptir se nasmije. - Dobro, neka bude. Sam ću popiti. A od tebe tražim da obaviš još jednu vožnju za mene i onda je gotovo.
- Naravno -pristane Joža: bio je spreman na taj zahtjev.
- Pustio bih te odmah, ali moram pronaći drugog čovjeka - objasni Leptir. - Ne želim da posao pati. Razumiješ?
- Razumijem.
- Dobro. - Leptir mu pruži ruku, prvi put od kad se poznaju i Joža je prihvati: nije ga iznenadio čvrst stisak. - Javiti ću ti kad krećeš. Kao i uvijek.
- Kao i uvijek - potvrdi Joža ustajući, znao je: razgovor je završen.


Žutilo siječe tamu, djelić noći pretvara u dan. Joža sjedi za upravljačem kombija i tiho pjevuši: osjeća radost zbog ovog putovanja, koje će ujedno biti i posljednje ovakvo putovanje. Dosta je bilo, traje već tri pune godine. Otprilike tri puta mjesečno, poneki mjesec i više puta, a nekoliko je mjeseci za redom imao čak po četiri ture, što se vrlo rijetko događalo, Leptir bi ga nazvao na mobitel i lanuo:
- U tri sata. Budi spreman.
- Biti ću - kratko bi odgovorio Joža.
Veza bi se prekinula, a sutradan, u tri ujutro, ili neko drugo dogovoreno vrijeme, ali uvijek u gluho doba noći, mobitel bi zazvonio i Joža bi čuo nepoznati glas kako izgovara:
- Kod parka.
I ništa više. Joža bi ustao, izašao i uputio se do rečenog mjesta gdje bi uvijek našao kombi kako ga čeka pravilno parkiran. Ušao bi u kombi, pronašao ključeve zalijepljene trakom pored papučice gasa i krenuo, znajući da ispred njega i iza njega, voze automobili koje policija voli pratiti, ali koje prati uzalud. Njega nije nitko pratio, ova su dvoja kola bila samo u službi nadgledanja kako napreduje i Joža se već poslije trećeg puta sasvim ohrabrio i nije ni pomišljao da se nešto može neugodnog dogoditi.
- Ti si lud - govorio mu je brat Ivan, koji je jedini znao za njegovu tajnu.
- Možda i jesam - blago je odgovarao Joža. - Ali reci mi, gdje bih ovoliko zarađivao? Vidiš li koliko je to love? Živimo kraljevski, a dok sam radio u onoj prokletoj tvrtki, nismo ni za kruh imali.
- Opasno je.
- Neće me uloviti, ne brini.
- Možda i neće - odgovarao je Ivan. - Ali što ako se nešto nepredviđenog dogodi?
- Što da se dogodi? Sve ide kao po loju.
- Pa, recimo, da se neki pijanac zaleti u tebe - rekao je Ivan i zamišljeno ga pogledao. - Sva bi tvoja opreznost otišla u vjetar, zar ne? Jesi li kad pomislio na tu mogućnost?
Bio je u pravu njegov brat Ivan, iako tri godine mlađi, zrelije razmišlja, priznao je samom sebi Joža, ali nije to glasno rekao. Ivan je uspio ubaciti crva sumnje koji je od tog dana neprestano rovao u Joži. I odluka da prestane sa tim opasnim poslom, polako je sazrijevala u njemu.
Ali bilo je i draži u tom poslu, putovanjima u gluho doba noći. Tiha avantura. A on je oduvijek volio avanture, nikad nije mogao podnositi dosadu. I sad uživa i ne krije to. Bilo je više nego veličanstveno kupovati stvari i ne pitati za cijenu. Žene su se naprosto lijepile za njega. Vozio je dobra kola, bio darežljiv, ali je stavljao ponešto i na stranu: za suhe dane, kako je samom sebi govorio. Ali nije očekivao da će ti suhi dani doći. On će uvijek imati love, jer sad kad ga je krenulo, kad ga sreća konačno prati kroz život, ništa ga ne može zaustaviti. Baš ništa.


Počinje se razdanjivati i Joža zna da je blizu cilja. Dobro zna mjesto na kojemu mora skrenuti na sporedni, šumski put. I sad vozi malo sporije, pažljivo promatrajući cestu i kad ugleda poznato mjesto, jer već je nekoliko puta bio ovdje, mada se mjesta često mijenjaju, jer naravno, predostrožnosti nikad dosta.
Joža blago pritisne kočnicu i skrene na šumski put i već nakon dvadesetak minuta bio je mjestu na kojemu je morao biti. Ostavivši motor upaljen, Joža izađe u jutro, u duboki šumski mir, ni ptice nisu cvrkutale, uznemirio ih šum motora, pa otvori stražnja vrata kombija.
Svaki put, kad bi ugledao uplašena lica svojih putnika, koje bi u tom momentu vidio po prvi put, Joži bi došlo da se nasmije. Ali se prisiljavao biti ozbiljan. Pokretom ruke pozove ih da izađu i oni, njih dvadesetak, bili su u kombiju nabijeni poput sardina i često se bojao da će se jednom neko od tih jadnika ugušiti, plašljivo i oklijevajući počnu izlaziti u tamu, koju je upravo u tom trenutku nečujno počelo razbijati svitanje.
- Brže malo! - nestrpljivo cikne Joža.
Gledao ih je kako izlaze uplašeni, jadni, puni nade i straha, ispunjeni strahom, koji se upravo mogao namirisati.
- Vidiš ono brdo? - upita Joža i pokaže rukom jednom od njih, koji ga pogleda sa nerazumijevanjem. - Vidiš?
Čovjek shvati što ga se pita, pa klimne. Sad i Joža klimne, pa počne hodati lagano prema onom brdu, zatim stane, sve njih obuhvati širokim zamahom ruke i pokaže na brdo. Shvatili su. Zatim pokaže na sebe, na kombi i rukom zacrta zamišljeni put koji se razlikuje od njihovog, ali im pokaže ponovo na brdo, zatim na kombi, pa još jednom na sebe.
- Jeste li skužili, jadne budale? - upita.
Shvatili su. Vidi to po njihovim pogledima prepunim straha i sumnje koje se brzo izmjenjuje. Joža zna i to da će na kraju pobijediti nada. Što im drugo preostaje?
- Ne brinite - reče Joža, iako zna da ga ne razumiju. – Tamo ću vas pokupiti i odvesti do T.... Ništa ne morate brinuti. Pođite!
Gledao je kako se bijedni emigranti upućuju prema označenom mjestu ponovnog sastanka, sad je to već druga država, pa sjedne za upravljač, još im jednom mahne i pojuri prema glavnoj cesti.
Granicu prijeđe rutinski, bez zadržavanja, osjećajući da ga netko gleda: prate ga Leptirovi ortaci, zna to. Bez zabrinjavanja, nakon kratke vožnje brzom trakom, već poznatim mu putem jurne prema onom brdu, gdje će pokupiti one jadnike i odvesti ih u T..., tamo pokupiti lovu i vratiti se i više nikad ne učestvovati u nečem sličnom. Dosta je bilo. Više nije siromašni dečko i može čekati mirno slijedeću priliku. A kad se ukaže …
Izbije pred čistinu i ugleda ih kako prestravljeni stoje stisnuti jedno uz drugog, poput uplašenog stada ovaca.
- Jadnih li ovčica! - uzvikne smijući se i iskačući iz kombija. - Hajde, idemo! Što čekate?
Okolno mjesto odjednom oživi, zviždaljke paraju nebo, vrijeđaju sluh, sve vrvi od policije i prije nego li se okrenuo i provjerio, Joža zna da je opkoljen. A zna i to, kako se ovo odigrava u režiji Leptira. Tko drugi? Samo on zna sve detalje. Nitko drugi!
I dok ga policajci, njih dvojica, držeći ga za mišice, iako su mu već natakli lisice na zglobove nemilosrdno ih stišćući, zglobove mu gnječe, vode prema kombiju, ali ne njegovom, Joža zna da će jednom izaći iz ćorke i prvo što će učiniti, biti će ...
Zatim ugleda prestravljena lica onih bijednika, koje je tako uspješno (ili neuspješno) prebacio preko granice u obećanu zemlju i usprkos zebnji koju osjeća na dnu stomaka, glasno se nasmije. Nikada on neće biti toliko uplašen. Nikad!


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.