utorak, 22. srpnja 2008.

Sretni bambus



Pijemo kavu, Karla i ja. Jutro je, blizu devet sati, uživamo u kavi i lijenoj nedjelji. Gledam u lijepo lice Karle uokvireno divljom raščupanom šumom guste smeđe kose, ispod kojih se pomalo podrugljivo osmjehuju dva zelena oka.
- Nešto ti se zamjerila ... - progovori Karla preko ruba šalice, koju polako i pažljivo prinosi čulnim usnama, koje su mi pružale nasladu dobar dio noći.
- Ne razumijem - odgovorim joj, upitno je gledajući. - O čemu to govoriš?
- O bambusu - kaže Karla i njena gola ruka bljesne pokazujući na kut prostrane dnevne sobe, gdje se nalazi bambus.
- Biljka mi se zamjerila?
- Ne budi smiješan - reče Karla, lagano ustaje i ovlaš me ljubi u obrijani obraz: ustao sam prije nje i obrijao se, istuširao, pa tek zatim nju probudio.
- Što ću, kad te volim nasmijavati - kažem joj, privlačeći je k sebi, jer požuda se već budi.
- Znaš o čemu govorim, je li?
Ne odgovaram. Po prvi put u tri mjeseca što se poznajemo, srećemo i provodimo vikende zajedno, puštam Karlu bez odgovora: neka misli što želi. Nije važno. Razbila je ljepotu jutarnjeg buđenja. Zašto nije mogla šutjeti? Zašto je morala ...
- Želiš da odem? - pita me, čitajući raspoloženje sa mog lica.
- Ni govora! - uvjerljivo lažem. - Ostaješ, naravno.


Nema Karle k meni već mjesec dana i promjena se dogodila. Na sretnom bambusu.
Zapekla me Karlina primjedba i sutradan, kad je još topla od sna u mom naručju odlazila od mene uz obećanje kako ćemo se uskoro vidjeti, po povratku kući zamišljeno sam se zagledao u bambus. Sretni bambus. Nisam ni znao dok mi ga Ona nije poklonila. Vitka zelena stabljika koja se uvija i pri vrhu pruža listove. Primijetio sam kako su listovi požutjeli, a i sama je stabljika izgledala nezdravo, po njoj se osule male i crne točkice. Stoji usamljena u uglu i danima je ne pogledam, odjednom sam shvatio. I da Karla nije ništa rekla ... Ali Karla je progovorila i promijenila moj odnos prema usamljenoj biljci. Jedinoj biljci koju imam. Osjećam se krivim. Što puštam biljku umrijeti.
Sutradan, po Karlinom odlasku, dok sam pio prvu jutarnju kavu i dok mi pogled bludio kroz prozor prema moru, odjednom sam ustao i prišao bambusu. Pažljivo sam ga gledao uočavajući njegove nedostatke, a sjećao sam vrlo dobro kako je lijepo i svježe izgledao, kad ga je Ona donijela i poklonila i ga.
- Što je, ribice? - upitao sam tiho nagnuvši se tik prema bambusu: listovi su mu zatreperili od mog daha. - Hoćeš li živnuti, ribice? Pa nećeš se valjda samo tako predati, zar ne? Život je bitka koja neprestano traje. Hajde, bori se! Za početak, odsjeći ću ti ova dva žuta lista. Da ne nagrđuju tvoju jednostavnu ljepotu. Malo sam te zapustio, oprosti, popraviti ću to, postati ću prijazan prema tvojoj jednostavnoj ljepoti. Podsjećaš me na Nju koje te je donijela: i ona je takva, jednostavna i vitka …
I dok sam pažljivo sjekao dva velika i sasvim požutjela lista, pomalo u strahu da ne uništim čitavu biljku, u mislima sam vidio Nju, koja i nije bila toliko jednostavna, kako sam govorio bambusu, kako veselo dolazi i nosi bambus u već kupljenoj boci.
- Evo, da te podsjeća na mene - rekla je, kao da je bilo potrebno nešto da me podsjeća na nju.
- Ljutiš se na mene, ribice? - upitao sam bambus nekoliko dana kasnije: kiša je nemilice pljuštala po prozoru, bilo je mračno, usprkos ranim jutarnjim satima. - Nemoj. Oprosti mi. Zanemario sam te, jer nisam želio misliti na nju. Pogriješio sam. Ti si divna biljka krasnog vitkog tijela koje stremi u visine.
I tako iz dana u dan … Ritual. Koji mi je počeo pružati neko čudno i nerazumljivo zadovoljstvo. Zadovoljstvo koje sam jako zavolio. Usprkos tome što ga nisam mogao shvatiti. Ali prihvatio sam ga. Bio je tu i uživao sam u tom zadovoljstvu i nisam ga želio nijekati. Postao je dio mene.
Promjena je, u početku, bila nesigurna: nisam znao, pričinjava li mi se to ili ne, ali bambus kao da je postao više zelen, zdraviji. Pažljivo sam ga skratio za još jedan list, tek malo žut. Mislio sam: bolje je spriječiti. Strpljivo sam čekao nekoliko dana. Promjena je postala očita: bambus je zbilja bio sretan. Počeo se oporavljati, dobivati zdravu zelenu boju. Uživao sam u tome. Sve više i više. I pričao sam bambusu zašto mu to činim, govoreći tihim i jednoličnim glasom. Kao da umirujem uplašenog ždrijepca. Svakog dana, nekoliko puta. Njegovanje bambusa, postalo je odjednom svakodnevni ritual. U kome sam uživao.


Karla je došla ponovo nakon više od mjesec dana nedolaženja i već sam pomišljao kako više nikad neće ni doći.
- Jesam li ti nedostajala? - upita nakon smirivanja strasti, dok se gledamo u polutami sobi.
- Jesi - priznajem. - A ja tebi?
- Došla sam, zar ne? - upita umjesto odgovora na moje pitanje, pa sune iz kreveta. - Moram piškiti.
Čekam je u polutami sobi, a Karla nikako ne dolazi. Napeto osluškujem i čini mi se da čujem njen kikot i pitam se koga li vraga radi, kad Karla odjednom nasmijana nahrupi u sobu i skače na mene.
- Spasio si ga! - viče radosno između poljubaca kojima me obasipa po grudima. - Spasio si bambus. Što si mu radio?
- Ništa - mirno joj kažem. - Samo sam ga počeo primjećivati. Prestao ignorirati.
- Oprostio si joj, je li? - pita me Karla zamišljeno, a zelene joj oči prikovane uz moje, vrti glavom i smeđa joj kosa pleše ples radosti, ne očekuje odgovor. - Znam da mi nećeš priznati, ali isto tako znam da si joj oprostio. I ništa me neće razuvjeriti u mišljenju. Konačno si slobodan za mene.
Šutim. Jesam li joj oprostio? Nisam siguran. Svatko ima pravo na šutnju, ali ne na ignoriranje. Ne poslije ..
Ni ja nisam imao pravo ignorirati nedužnu biljku.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: