ponedjeljak, 14. srpnja 2008.

Crvena osveta



Nešto nije valjalo. Joža nije imao nikakav dokaz za taj osjećaj koji se usadio u njega i koji ga nije napuštao. Pa mu je počeo vjerovati. Drugo mu nije preostalo. Nešto je krenulo krivo, nešto na što on, s obzirom na mjesto na kojem se nalazi, ne može ni malo utjecati. Izjedalo ga je to. Mrzio je osjećaj nemoći.
Već je tri mjeseca u zatvoru, još dva i ponovo će biti slobodan čovjek. Zakleo se samom sebi, kako nikad više neće dopustiti da ga strpaju u buksu: radije će umrijeti. Bolja je i smrt od ove ubitačne jednoličnosti. I sad još i ovaj predosjećaj koji mu ždere um, ne da mu mira. A ni Ivan se više uopće ne pojavljuje. Zašto? Je li mu se nešto dogodilo?


- Dati ću ti lovu - rekao je bratu desetak dana prije nego li je morao otići u zatvor, odslužiti još pet mjeseci, jer šest je već proveo zatvoren, ulovljen dok je švercao ljude preko granice, švercao očajnike u potrazi za boljim životom. - Veliku lovu. I moraš paziti što radiš, nemoj uprskati stvar.
- Koliko? -upitao je Ivan radoznalo.
- Mnogo. Nešto malo više od sto hiljada.
- Kuna?
- Eura.
- Uh! - huknuo je Ivan i zadivljeno ga pogledao. - Stavljao si na stranu! Potajno!
- Jesam - priznao je Joža. - Laskam samom sebi kako nisam još jedan obični glupi kriminalac. Pokušavam misliti unaprijed.
- Sto hiljada!
- Nije to neka lova - rekao je Joža i zapalio cigaretu: sjedili su u kuhinji, njih dvojica sami, dok je Narcisa bila na poslu: zaposlila se kao konobarica u obližnjem kafiću. - Reći ću ti što ćeš učiniti sa lovom. I učiniti ćeš to i ništa drugo! Jasno?
- Naravno! - Ivan klimne i nasmiješi: zar njegov brat sumnja u njega? - Pa valjda meni vjeruješ?
- Vjerujem, naravno - meko reče Joža. - Ali nikad nije na odmet podsjetiti čovjeka. Ljudi brzo zaboravljaju.
- Ja ne zaboravljam - reče Ivan. - Mnogo si mi pomogao. Nikad te ne bih izdao. Što hoćeš da učinim sa tom lovom.
- Kupiti ćeš stan - odgovorio je Joža i duboko povukao dim, zamišljeno gledajući u strop, dok mu se ćelava lubanja presijavala pod osvjetljenjem. - Ovaj stan. Razgovarao sam sa gazdom. Sve sam sredio. Pristao je prodati nam ga za osamdeset komada, budemo li ga platili gotovinom. Plati. I neka za sada bude na tvoje ime. Znaš da ja ne smijem ništa veliko kupovati. Odmah bi mi murja sjela na vrat i nikad ih se više ne bih riješio.
- Naravno - rekao je Ivan i ustane da pristavi kavu, gotovo jedino piće koje je njegov brat pio.
- Učini tako - nastavio je Joža. - Dok se budem izležavao u murji, radi i ne čini gluposti. I ne vjeruj nikom. Jasno?
- Uh, što si nepovjerljiv! - požalio se Ivan. - Baš nikom? Zar ni Narcisi? Pa ona mi je ...
- Znam što ti je ona - prekinuo ga je nestrpljivo Joža. - Pusti to. Zaljubljen si. Ljubav prolazi. Znam to. Ne govori joj ništa: mirnije ćeš spavati.
- Ako tako želiš ...
- Tako želim!


I tako je bilo. Joža je otišao u zatvor i samo dva tjedna kasnije, Ivan mu je javio da je sve učinjeno kako su se dogovorili. Joža se smijao u sebi: što je zatvor, kad ti sve teče po planu čak i onda, dok si u ćuzi? Ništa! Sitnica! On je krojač svoje sudbine. On i nitko drugi. A ovi, koji ga drže ovdje zatvorenog poput kakve životinje i misle kako ga posjeduju, gadno se varaju. Slobodniji je nego ikada. Još samo kad bi se Ivan javio ...
Mjesec dana prije nego li treba izaći i udahnuti opojni miris slobode, Joža doživi iznenađenje.
- Posjeta! - reče mu čuvar.
Mora da je Ivan. Tko bi drugi i mogao biti? Dok korača niz dugačak hodnik prateći stražara koji ga vodi i njegovi koraci muklo odjekuju, Joža predosjeti nevolju i svi mu se mišići napnu.
Istog trena, kad je ušao u prostoriju u kojoj su se primale posjete, primijeti desnu ruku Ivana u gipsu, primijeti i modrice na njegovom licu i oči mu potamne bijesno, a ljutit oblak zamrači mu lice.
- Oni? - upita kratko.
- Ne! - odgovori odmah Ivan.- Smiri se. Nisu oni. Nije mi život ugrožen.
Joža odahne. Sve ostalo može lako podnijeti. Za sve ostalo će se već naći neki izlaz.
- Pa što je onda? - upita i prihvati šteku cigareta, koju mu Ivan gurne preko stola. - Što se dogodilo?
- Imao sam saobraćajku - odgovori Ivan paleći cigaretu. - Bio sam u bolnici i nisam ti se nikako mogao javiti. Nisam smio iz kreveta. A ni mogao ...
- Ah, zato ...
- Da, zato ...
- Sada si dobro?
- Pa vidiš - odgovori Ivan. - Na nogama sam.
- To je dovoljno. - Joža se osmjehne.- Potrebno je malo više toga da nas baci na koljena, je li, braco?
- Jest! - odgovori Ivan, ali mu osmijeh nije sretan i Joža to odmah primijeti.
- Što je? - upita ga. - Nešto se dogodilo. Što te muči? Istresi to iz sebe.
- Imao si pravo - promrmlja Ivan.
- Jesam li? - upita Joža i pomisli: sad cirkus počinje. - A u čemu to?
- Narcisa.
- Što je s njom? Zagorčava ti život? Nije više med i mlijeko?
- Ne zajebavaj - odgovori Ivan, ali mu glas nije oštar. -Nasamarila me je.
- Nisi ni prvi ni posljednji kojeg je žena nasamarila. Što ti je učinila?
- Nama je učinila - odgovori Ivan, naglašavajući ono "nama".
- Nama? - upita Joža. - Kako to? Objasni mi. I ne vrti se ko mačak oko vruće kaše! Čvrst sam momak, izdržati ću sve, ne brini.
- Neka bude, sam si tražio - bijesno zareži Ivan, a lice mu se namršti: zbog neugodnosti izbjegava pogled brata. - Prokleta bila, shvatila je da si kupio stan. Kad sam završio u bolnici i nisam mogao iz kreveta, iskoristila je priliku. Mora da je sve prekopala, pronašla kupoprodajni ugovor i pomoću nekog svog jebivjetra kojeg mora da je upoznala u kafiću, prodala je naš stan i nestala.
Treptaj na dnu želudca, probudi ubilački nagon u Joži. Tijelo mu se napne, a Ivan, primijetivši ružnu promjenu u bratu, odmakne se od njega.
- Ne brini - tiho reče Joža. - Moj bijes nije usmjeren prema tebi. Ne brini.
Ivan odahne, pa zapali novu u neprekidnom nizu cigaretu. Požudno uvlači dim za dimom i čeka što će Joža odlučiti.
A Joža u mislima vidi Narcisu, visoku, crvenokosu, sa crnim očima, koje su uvijek ljubopitljivo gledale u njega. Sjeti se svih onih njenih pokušaja približavanja, koje je on uporno odbijao. Sveti li se to ona njemu? Zbog njegovog upornog odbijanja prihvaćanja nje kao bratove izabranice? Ništa ga ne iznenađuje, ukoliko je tako. Ženska je taština velika i zna svašta pokrenuti.
- Pronađi je - zapovijedi tiho. - Pronađi svoju lijepu Narcisu. Možeš li to?
- Mogu pokušati.
- Pronađi je! - ponovi oštro Joža. - I ne diraj je. Možeš li se suzdržati?
- Mogu.
- Voliš li je još?
- Pa... ne znam - nesigurno odgovori Ivan.
- Raščisti to sam sa sobom - zareži Joža. - Vidiš da nije vrijedna pažnje.
- Ne brini.
- Sigurno? - upita Joža i pažljivo ga pogleda. - Ako misliš da ne možeš, slobodno mi reci. Neću se ljutiti.
- Mogu! - ponovi čvrsto Ivan.
- Onda dobro - reče Joža. - Pronađi kučku i čekaj da izađem. Nemam još dugo. Budi strpljiv. Čekaj.
- Čekati ću.


Čekali su još šest mjeseci nakon što je Joža izašao iz zatvora, vratio se u istu građevinsku tvrtku u kojoj i prije radio zajedno sa Ivanom. Iznajmili su sobu za njih dvojicu i preživljavali mukotrpno.
A onda, bila je subota, Joža se upravo brijao, oglasi se njegov mobitel, odložen na stolici, pored Jože.
- Vidim je! - reče uzbuđeni glas Ivana.
- Narcisu? - upita Joža shvativši istog trena o kome govori Ivan.
- Nju! - potvrdi Ivan.
- Gdje ste?
- Na Korzu - odgovori Ivan. - Pored pošte.
- Ovako ćemo - brzo reče Joža. - Prilijepi se uz kučku. I pazi da te ne primijeti. Ništa ne poduzimaj. Baš ništa! Jasno?
- Jasno!
- I svakih mi deset minuta javljaj gdje ste - nastavi Joža brzo. - Doći ću k tebi, a zatim...


- Još je unutra? - upita Joža.
- Još - odgovori Ivan, pa ga zabrinuto pogleda.- Što ćeš joj učiniti?
Stoje ispred popularnog "Konta" i razgovaraju, dok se rijeka lijeno valja ispod njihovih nogu, šetači prolaze, saobraćaj je živ. Život buja i buči.
- Zar te to muči? - upita Joža. - Što ću joj učiniti? Voliš li je još?
- Ne volim - odgovori Ivan. - Zaslužila je sve, ali ...
- Ali?
- Ne znam - iskreno i nemoćno odgovori Ivan.
- Idi po nju i dovedi je - zapovijedi mu Joža. - Dovuci je za onu vatrenu kosu, budeš li morao. Jasno?
Ivan proguta i krene bez riječi.


Upravo je palio drugu cigaretu, kad ih ugleda. Ivan je čvrsto drži za mišicu i gura u njegovom pravcu, a Narcisa nevoljko i sa opiranjem hoda.
- Gdje me vodiš? - pita. - Što hoćeš?
- Ja ću ti odgovoriti - zareži Joža i zgrabi je za vrat, pa snažno stisne. - Pisneš li, vrat ću ti prerezati, kučko prokleta. Hodaj i ništa ne pokušavaj. Hodaj!
Koračaju prema obližnjem parku, Narcisa se trese i drhtavo hoda između braće, ali se više ne opire. Kao da se pomirila sa sudbinom: što mora biti, biti će. Čemu opiranje?
Stigavši u park, Joža odjednom zamahne i raspali je šakom u bradu. Narcisa padne na meku zemlju, na kratko podšišanu travu. Samo jedna je svjetiljka upaljena i prosipa slabo svjetlo oko sebe. Malo niže, ispod njih, valja se rijeka automobila. Nitko ne sluti dramu koja se odigrava poviše njih, u parku.
Joža klekne na jedno koljeno i počne žestoko šamarati Narcisu, vukući je za dugu i vatrenu kosu.
- Nemoj! - zaplače ona, vrativši se k svijesti. - Molim te, smiluj se.
- Jesi li se ti nama smilovala? - pita je Joža. - Kad si prodala naš stan?
- Nisam htjela ...
- Nisi? - upita Joža u raspali joj još jedan šamar: Narcisa ispljune jedan zub i panično ga gleda. - Nisi htjela! Ali si učinila, kujo jedna!
- Joža ... zamuca Ivan.
Onako klečeći, Joža podigne bijesan pogled i ugleda molećivo lice brata. Jedan dugi, beskonačno dugi trenutak gleda u njega, zatim u Narcisu. Odmahne glavom. Zatim još jednom. Pa ponovo. Pogled mu postane miran, bez onog divljeg plamena kojeg Ivan vrlo dobro poznaje.
- Znači tako - promrmlja Joža, pa rukom posegne u stražnji džep traperica, a Ivan protrne kad ugleda u bratovoj ruci dugačak nož-skakavac. - Onda, neka bude tako!
- Molim te ... - promuca Ivan.
- Šuti! - obrecne se Joža i počne sjeći dugu crvenu kosu Narcise: sječe divljim bijesom, ali nekako bez žestine, kao da mora učiniti posao koji mu ne pruža ni malo zadovoljstva.
- Oh, bože! - jeca prestravljena Narcisa, ali se ne opire.
- Zaveži! - zareži na nju Joža i grubo je odgurne od sebe: Narcisina je glava sasvim unakažena i Joža se nasmije prizoru. - Gubi se! I potrudi se da te nikad više ne ugledam. Nikad! Nestani!
Plačući, Narcisa krene spotičući se, jer zbog suza ni ne vidi kuda trči, pa uskoro nestane u mraku, dok njeni jecaji i dalje dopiru do braće, sve tiši i tiši..
- Isuse! - zaječi Ivan, presavije se i povrati.
- Je li ti bolje? - upita ga Joža paleći cigaretu i mirno ga gledajući, kad se Ivan uspravio brišući usta nadlanicom.
- Bolje mi je. Ali u jednom sam trenutku pomislio ...
- Da ću je zaklati? - upita Joža i nasmije se. - I ja sam. A onda sam začuo tvoj molećiv glas i ugledao tvoju glupu drhtavu umalo uplakanu njušku. I sjetio se svega što je ovom prethodilo. I odlučio.
- Što? - upita Ivan, jer Joža nije nastavio, već krenuo prema izlasku iz parka. - Što si odlučio?
- Počinjemo iz početka - odgovori Joža tiho i zagrli brata. - Pošteno. Sasvim pošteno. Može se i tako gadna lova namlatiti.
- Ozbiljno to misliš?
- Najozbiljnije. Pogledaj što nam se dogodilo. I kako. Je li se sve ono isplatilo?
- Pa, bilo je uzbudljivo.
- Jest, bilo je uzbudljivo - prizna Joža. - A bi li ti bilo uzbudljivo da sam ubio Narcisu pred tvojim uplašenim pogledom?
Ivan ne odgovori: drhtavim rukama zapali cigaretu.
- I mislio sam tako - reče Joža. - Nije uzbuđenje sve u životu, zar ne?
- A ima i različitih uzbuđenja.
- To svakako. Možda već sutra ...
Dok lagana kiša počinje se prosipati iz tmurnog neba, dva brata koračaju mokrim ulicama grada kojeg su zavoljeli, na putu u svoju iznajmljenu sobu, osjećajući se bližim nego ikada.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: