Tihi odlazak

Ne razumijem Dunjin gnjev. Pojavio se ni od kuda i zaplovio zajedno sa nama našom zajedničkom rijekom života. I sve je odjednom postalo drugačije. Pogoršano drugačije, naravno.
- Nekada nisi tako osjećala - rekao sam joj poodavno, još prije šest mjeseci, kad se namrgođena vratila kući s posla i počela mrzovoljno komentirati prepune pepeljare koje su napunili moji prijatelji, ali i njeni prijatelji i koji su samo desetak minuta ranije napustili naš stan.
- Svinjac! - mrmljala je Dunja i dalje. - Dođem umorna iz noćne smjene i što nađem u domu, u kojem bih se navodno trebala odmoriti? Svinjac! Pravi svinjac.
- Ne dramatiziraj - umirivao sam je, jer još sam bio naivan i vjerovao kako je prepune pepeljare i uprljane čaše nerviraju. - To je samo nekoliko čaša: minut posla.
- Zašto ga onda ti ne obaviš? - prosiktala je Dunja, ošinuvši me pogledom iza naočala sa tankim i zlatnim okvirom, a smeđe joj oči postale gotovo crne.
- Ako će te to učiniti sretnom ... - počeo sam i zastao: Dunja nije slušala, okrenula mi je leđa i odmarširala ukočenim korakom u spavaću sobu, zalupivši vratima za sobom.
Iznenađeno sam gledao za njom. Što joj je? Što joj se dogodilo? Teška noć u bolnici? U kojoj radi kao medicinska sestra. Nekada nije tako bilo. Bilo je sasvim drugačije.
Dunja bi došla umorna i ugnijezdila mi se na koljenima, milujući mi kosu i govoreći o protekloj noći koja je bila naporna: spominjala je saobraćajne nesreće, pijane tučnjave sa oštrim noževima, bračne svađe, koje su završavale povredama ...
- Ti to voliš - zadirkivao bih je. - Da ne voliš, izabrala bi neko drugo zanimanje.
- Umara me - priznala je Dunja. - Nekad sam uživala u čitavom tom krvavom ludilu kojim sam okružena. Ali ne više.
Možda je i noćas tako bilo? Izuzetno teška i naporna noć, pa je moja Dunja izgubila živce. Čim se ispava, ponovo će to biti ona moja Dunja, uvijek nasmijana i spremna na maženje.
Ali nije bilo tako. Kad se probudila nešto prije nego li će otkucati dvanaest sati, bila je još namrgođenija nego ujutro, kad se vratila s posla. Šutio sam. Proći će je, mislio sam. I do sad se znalo pojaviti njeno loše raspoloženje, tamni oblak na plavom nebu, kojeg bi dašak povjetarca vrlo brzo raznio.


Nije prolazilo. Postajalo je sve gore. Dunjino raspoloženje. I nisam više mogao izdržati.
Danas, odlučio sam u sebi, dok sam praznio pepeljare, čistio svaku trunčicu prašine u dnevnoj sobi koju su iza sebe ostavili moji nemarni prijatelji, dok smo kartali duboko u noć i raspravljali o svjetskim problemima. Neću joj dati povoda za neraspoloženje: neka stan blista, a kad Dunja uđe postaviti ću pitanje. Samo jedno.
- Što se događa, Dunjo?
Gleda u mene stojeći na sredini provjetrene dnevne sobe u koju ulazi ranojutarnje sunce: i opet je radila noćnu smjenu. Zatim joj pogled skrene sa mog lica i ispitivački preleti prostorijom. Vidim iznenađenje na njenom umornom i neispavanom licu.
- Kako to misliš? - uzvraća pitanjem, što u posljednje vrijeme često čini.
- Znaš ti vrlo dobro na što mislim - odgovorim joj pružajući joj čašicu votke. - Popij to: uliti će ti malo snage.
- Nije mi potrebna snaga, već san.
- Nećeš spavati prije nego li raščistimo što se raščistiti mora - obavijestim je. - Što ti se dogodilo? Zašto u posljednje vrijeme neprekidno režiš na mene?
- Umorna sam - mlitavo reče Dunja.
- I prije si dolazila umorna iz noćne smjene - odbijam njeno objašnjenje i gledam kako joj oči iza naočala nervozno trepću: uskoro će eksplodirati, znam. - I nikad ti nisu smetali naši prijatelji.
- Idu mi na živce sa tim kartanjem po čitave noći - reče Dunja. - I sa uvijek jednim te istim pričama! Kako treba mijenjati svijet! Kako je sve lažno oko nas!
- Nekad si i ti učestvovala u tim razgovorima - podsjetio sam je. - I poticala ih. I voljela raspravljati.
- Odrasla sam - reče ona. - I shvatila da je svijet ovakav kakav jest. I mi tu ništa ne možemo.
- To nije istina - kažem joj tiho. - Čak i ako je tako, nema zla u tome što ukazujemo na nedostatke društva.
- Ah, brbljarije! - frkne Dunja, a nos joj se namreška: ljutita je, znam. – I ništa drugo. Vi samo brbljate, a ja radim. Dok vi mlatite praznu slamu! Razglabate što treba učiniti da bi svijet postao bolje mjesto, ali ...
- Što ali, Dunjo? - pitam je. - Zašto odjednom ne trpiš naše prijatelje?
- Oni nisu moji prijatelji! - odbrusi ona. - To su tvoji prijatelji. Ti si me upoznao sa njima.
- A ti si ih prihvatila, sjećaš li se? - pitam je. - Sjećaš li se koliko si se radovala zajedničkim večerima? Razgovorima koji ...
- Više se ne radujem! - vikne ona i skoči na noge. - Dosta mi je svega! Želim mir!
- Što to točno znači? - mirno je pitam: čvrsto sam odlučio ne podizati glas i za sad mi uspijeva kontrolirati se.
- Želim da ti odrasteš - odgovori Dunja. - Eto što znači.
- I to mi moraš objasniti.
- Da se prestaneš družiti sa tim probisvijetima! - glasno reče Dunja. - Da postaneš odgovoran prema svom životu. Našem životu. Da prestaneš dizati u nebo revolucionare! Da prestaneš pisati i prihvatiš se poštena posla! Da radiš kao i čitav normalan svijet, a ne samo povremeno. Da ...
- Nastavi samo - kažem joj, dok Dunja ukočeno stoji poluotvorenih usta. - Slobodno reci što ti je na duši.
- Shvatio si - promrmlja ona i obara pogled. - Sigurna sam da jesi.
- Jesam - odgovorim joj. - Shvatio sam. Sve ono što je ranije u tvojim očima bila moja vrlina, i zbog čega si se zaljubila u mene, sad je odjednom postalo nedostatak. I nisi zadovoljna. A zavoljela si me upravo zbog toga što sam takav kakav jesam: drugačiji. I sad bi odjednom htjela da postanem poput svih ostalih. Zbog čega? Što se krije iza toga?
Šuti. Šuti i gleda u neku zamišljenu točku na zidu, a pogled joj sakriven smeđim i dugim trepavicama. Tračak jutarnjeg sunca odbija se od njenih naočala.
- Ja se ne mogu promijeniti, Dunjo - kažem joj konačno, nakon vječnosti neugodne šutnje. - Ne želim se promijeniti. Znaš to, je li?
Samo klimne glavom, pogled joj i dalje oboren.
- Znaš što ovo znači? - pitam je.
Ponovo samo kratki trzaj glavom.
- Reci! - kažem joj oštro. - Reci glasno, prokleta bila!


Nije rekla. Nije imala snage glasno reći ono što je osjećala, ono što je željela.
Ali sam ja imao snage mirno ustati i napustiti stan, Dunju i nekoliko godina zajedničkog života, tiho zatvorivši vrata za sobom: neću joj pružiti zadovoljstvo pokazujući svoju povrijeđenost!


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.