četvrtak, 29. srpnja 2010.

Intervencija


Jedan


Bilo je nevjerojatno, ali i savršeno istinito: monolit se naprosto stvorio preko noći ispred zgrade Vijećnice. Nitko nije znao kad se tu stvorio, tko ga je postavio. Znali su samo to da je tu i da ga moraju obilaziti.
Po naređenju Gradonačelnika, pozvan je domar Vijećnice i naređeno mu je izmjeriti tajanstveni predmet. Prilikom mjerenja crnog monolita, sakupila se lijepa gomila ljudi i radoznalo promatrala. Monolit je ulijevao strahopoštovanje i ljudi su ga nepovjerljivo i sa radoznalošću gledali. Kako se kočio u svom tajanstvenom crnilu točno na sredini najfrekventnije pješačke ulice u Gradu, gotovo je svaki žitelj grada koji se ranog jutra zatekao na mjestu događanja prošao pored njega i radoznalo ga odmjerio pogledom.
- Koliko? - povikao je jedan radoznali građanin, misleći na visinu monolita kojeg su upravo izmjerili.
- Tri metra i četrnaest centimetara - automatski je odgovorio mjerač, domar Vijećnice. - Točno.
- Pi broj - promrmljao je jedan od promatrača, profesor matematike po zanimanju.
- Što ste rekli? - Gradonačelnik se nagnuo tijelom prema mladom profesoru.
- Pi broj - ponovio je profesor osmjehnuvši. - Pa to svi znamo, zar ne?
Gradonačelnik je odsutno klimnuo i pitao se, koji li mu je konkurent za fotelju podmetnuo ovaj vražji monolit. I zbog čega? Što misli postići s time? Kako to, da baš nitko nije vidio njegovo postavljanje? Jer poprilično je visok i mora biti težak. Čini se da je od neke vrste željeza, a to znači ...
- Udari malo čekićem po njemu - naredi Gradonačelnik čovjeku koji je mjerio monolit i koji je za pojasom nosio čitavu malu priručnu trgovinu alatima. - Da čujemo kako zvuči.
Gomila uzdahne poput nekog velikog organizma, a Gradonačelnik se osmjehne: u centru je pažnje i to mu godi. Još kao klinac, kad je u školi bio predsjednik razreda, volio je osjećaj važnosti koji je dolazio zajedno sa titulom.
Radnik, kojemu je dao zapovijed, a koji je inače radio na održavanju Vijećnice, osmjehne se naređenju, ali ni ne pomisli protusloviti. Poslušno i polako, osjećajući radoznale poglede na sebi i uživajući u njima jer zasjenio je i samog Gradonačelnika, povuče čekić iz utoke koja mu je prianjala uz desno bedro. Podigne ruku u kojoj je držao čekić u zrak i zastane, uživajući u trenutku slave. Zatim lagano, bojeći se da ne ošteti monolit, kucne po njemu.
- Hajde! - reče nestrpljivo Gradonačelnik. - Udari već jednom!
- Jesam.
- Što jesi?
- Udario
- Nisi! - otrese se Gradonačelnik: tko je on da proturječi njemu, Gradonačelniku?
- Jesam - tvrdoglavo ponovi domar. - Kucnuo sam čekićem!
- Da si kucnuo - osmjehujući se nadmoćno reče Gradonačelnik - svi bi čuli. A nismo čuli ništa. Kucni malo jače!
Domar Vijećnice klimne i ovaj put visoko podigne ruku i snažno udari po crnom i tajanstvenom monolitu. Ovog su puta svi radoznali promatrači mogli vidjeti udarac čekića po crnini monolita. Ali nitko nije čuo nikakav zvuk. Ništa. Baš kao da čekićem udario po gomili perja. Nikakav se zvuk nije oteo sa površine monolita. Tajanstveno i prijeteći bezvučno samo je stršio prema plavom nebu.
- Ništa - promuca Gradonačelnik u nevjerici.
- Pa rekao sam - slavodobitno primijeti domar Vijećnice i doda ne mogavši se suzdržati: - Ali niste vjerovali.
- To nisu čista posla - reče jedna sredovječna domaćica i prekriži se: torba, sa kojom se uputila na tržnicu, podrhtavala je u njenim rukama.
- Daj čekić! - zapovijedi Gradonačelnik.
Domar mu bez riječi pruži traženu alatku. Dok je pružao čekić Gradonačelniku, malo je oborio glavu, da mu Gradonačelnik ne ugleda trijumf u očima. Jer domar je znao, kako se Gradonačelnik silno neugodno osjeća i kako tešku i neumoljivu tišinu monolita prima kao udarac svom ponosu.
Gradonačelnik duboko udahne, a veliki mu trbuh zadrhti, pa svom snagom koju je pronašao u sebi, udari čekićem po crnom monolitu. Tišina je glasno odjeknula.
- Ovo je da čovjek ne povjeruje - promrmlja Gradonačelnik. - Da nismo, možda, svi podlegli kolektivnoj psihozi?
- Što to znači? - upita domar.
- Nije važno - reče Gradonačelnik. - Od čega li je ova prokletinja?
- Od neke legure, to je sigurno - reče domar.
Gradonačelnik se još više približi monolitu i pažljivo pruživši ruku pomiluje tajanstveno crnilo.
- Iznenađujuće, je li? - upita domar cereći se i više ni ne trudeći se prikrivati svoje veselje.
- Pa on je topao - sa nevjericom uzvikne Gradonačelnik.
- I sasvim se prijatno čovjek osjeća dok ga dodiruje - dobaci domar.
Okupljeni ljudi u nevjerici su gledali u taj čudan predmet koji se ni od kuda stvorio i slušali napeto Gradonačelnikov razgovor sa domarom, a onda, kao na tajnu i nečujnu zapovijed, svi pohrle prema monolitu i počnu ga dodirivati, gladiti, milovati, kuckati, naslanjati se na toplo crnilo.
- Lakše malo, gospodo! - uzviknuo je Gradonačelnik. - Ne znamo što je ovo i bolje je biti oprezan.
Ali ga nitko nije slušao. Gradonačelnik se po prvi put u svom životu ne naljuti zbog toga što nitko ne obraća pažnju na njegove riječi. Trenutak oklijevajući, naglo se okrene na peti i počne probijati kroz mnoštvo prema Vijećnici. U svom će rashlađenom uredu uz kavu razmisliti o daljnjem djelovanju. Jer nešto mora poduzeti. Ne može ostaviti taj ogromni ... koji god da je vrag, da strši usred najprometnije šetnice u njegovom gradu.
A da podnese ostavku? I brigu prepusti drugima? Još nije mu misao ni završila, a Gradonačelnik shvati što je pomislio i zaprepasti se. Koji mu je vrag? Zar će ga pobijediti nepoznati monolit? Nikad!
Otvarajući vrata svog udobno namještenog i rashlađenog ureda, pomisli kako je to u konačnici ipak svejedno: i pobjeda i poraz. Ništa od toga neće biti važno za nekoliko godina. Ukoliko bi odstupio, mogao bi ...
- Ma što je to sa mnom? - glasno se zapita Gradonačelnik. - Jesam li poludio?
Posegne rukom i zgrčena i odlučna izraza lica, okrene dobro mu poznati broj.
- Pošaljite svoje ljude i uklonite TO ispred moje Vijećnice! – zapovijedi i zavali se u udobnu fotelju. - Što je prije moguće. Ovo ima prioritet. Sve ostalo neka čeka!
Spustivši slušalicu telefona još se dublje zavali u fotelju, očekujući onaj poznati osjećaj zadovoljstva kako ga preplavljuje, jer njegova se riječ sluša. Ali je ovog puta očekivao uzalud. Nije se uzbuđivao zbog toga. Osjećao je mir i zadovoljstvo i poriv da poput Amerikanaca stavi noge na veliki stol ispred sebe, što još nikad prije nije pomislio, pogotovo ne učinio. Ali ga misao nije uplašila, samo ga je zabavljala. Osmjehujući se ni na što nije mislio. Praznina u kojoj je po prvi put u svom životu uživao.


Dva


Nadzornik "Parkova, nasada i čistoće", jer odnedavno su ova dva poduzeća spojili u jedno, duboko uzdahne: dan još nije pravo ni počeo, a već su na pomolu neprilike.
- Što je? - upita ga Jerko, njegov zamjenik.
Nadzornik Dadov koje su svi zvali Dado ispuštajući mu posljednje slovo iz prezimena, zavrti glavom.
- Bio je Gradonačelnik - reče.
- Shvatio sam. I?
- Hoće da u odmah uklonimo neki monolit koji se preko noći stvorio ispred Vijećnice.
- Monolit?
- Dobro si čuo.
- Koji se vrag događa?
- To bih i ja volio znati – reče nadzornik Dadov ustajući. - Gradonačelnik želi da to odmah učinimo.
- Ali ... - počne Jerko i pregrize riječ.
- Da, znam - umorno reče Dado. - Svi su nam ljudi zauzeti oko onih vražjih stabala.
- Sad se već skupila prilična gomila koji se bune - reče Jerko. - Traže da ostavimo stabla, da ih ne siječemo. Neki čak i prijete.
- Prijete? Kako znaš?
- Javili su mi prije petnaest minuta.
- Idemo tamo - odluči Dado.

U kolima, gdje su odmah uključili rashladni uređaj, polako su se kroz jutarnji saobraćaj probijali prema svom cilju. Nadzornik Dado je sjedio pored Jerka koji je šuteći namrgođeno vozio.
Prosvjednici. Još i to? Što je to sa ljudima? Je li to zbog vrućine? Zar ne znaju da im je potrebna autobusna stanica? A autobusna stanica ne može biti na prometnici. Kako ne shvaćaju da moraju posjeći ta velika stabla, da bi na mjestu koje sad zauzimaju, iznikla moderna ostakljena autobusna stanica? Žele stanicu, a žele i stabla! E, pa, ne može ...
- Evo nas - reče Jerko.
Dok su izlazili iz kola pogledima su odmjeravali tridesetak ljudi koji su žagorili i onemogućavali radnike u obavljanju posla: sječi stabala. Kamioni sa kranovima-ljestvama bili su već parkirani pored stabala i ljudi su se samo trebali popeti i početi rezati gornje grane i posao bi otpočeo. A ovako ...
Dado žalosno zatrese glavom i skoči na papučicu jednog od kamiona i podigne visoko ruku u zrak.
- Narode! - vikne nadglasavajući žamor. - Molim za trenutak pažnje.
- Kakvu ćemo sad novu laž čuti? - dobaci netko iz gomile.
- Nije laž - Dado prikuje pogled na čovjeka koji je povikao. - Čini se da danas neće biti ništa od ovog posla. Možete se razići.
- Neće biti ništa? - podrugljivo upita isti bukač. - I da se raziđemo? A kad mi odemo, vi lijepo posiječete ova nama draga stabla i smijuckate se nama glupim i lakovjernim budalama.
- Nije tako, kunem vam se - reče Dadov nastojeći da mu glas zvuči što uvjerljivije. - Imamo neki hitan posao.
- Kakav hitan posao?
- Moramo ukloniti monolit.
- Kakav monolit?
- Ama ljudi! - očajnički poviče Dado. - Pa ne možemo se ovdje sad dovijeka raspravljati.
- A zašto ne? - upita jedna djevojka. - Mi ne žurimo nigdje.
Lepršavi se smijeh zaori i zaplovi prema nebu bez ijednog oblačka: biti će ovo još jedan strašno vruć dan.
- Neki od nas imaju posla - reče Dado. - Eto zašto.
- A neki od nas ga nemaju! - zagrmi jedan bradati tridesetogodišnjak. - Ali ne svojom krivnjom!
Ponovo se žamor podiže iznad ljudskih glava, ali ovog puta drugačiji, težak, nelagodan.
- Molim vas! - zavapi Dado. - Urazumite se.
- Vi se urazumite! - vikne bradonja. - Zašto morate posjeći ova stabla? Zar ne možete vražju stanicu graditi malo niže? Ili više? Nego baš ovdje, gdje su ova krasna stabla!
- Nisam ja odlučivao o tome gdje će se autobusna stanica graditi - tiho reče Dado. - Shvatite to. Samo izvršavam naređenja.
- Koja se kose sa našim željama - odbrusi bradati mladić. - Ne uvažavate naše želje.
- Pa nećemo ih danas sjeći - ponovi još jednom Dado. - Rekao sam vam to.
- Jesi - podrugljivo reče ona djevojka. - I slagao si da ideš maknuti neki monolit. Ja dobro poznajem svoj grad i znam da u njemu nema ni jednog monolita. Varam li se?
Odobravajući žamor okupljenih poprati djevojčine riječi. Svi su jedan drugom govorili kako nikad nigdje u gradu nisu vidjeli nikakav monolit. Ovaj laže. Čitava vlast ih laže. Neprekidno ih lažu i varaju i rade mimo njihovih želja. Ne obaziru se na njih. Sjete ih se samo kad su izbori i onda im obećavaju brda i doline. Prestali su vjerovati, više nikom ništa ne vjeruju. Pogotovo ljudima od vlasti. Koliko su ih puta slagali?
Nadzornik Dado ih je nemoćno slušao, a zatim domahne svojim ljudima da se okupe oko njega. Sišao je sa papučice kamiona i pristupio osobnom automobilu brišući znojno lice.
- Ništa nećemo postići nadmudrujući se sa njima - obavijesti svoje ljude, koji su se polukružno okupili oko njega. - Ne vjeruju nam. Ni ne krivim ih previše. Danas ne siječemo stabla. Idemo maknuti monolit.
- Znači - promrmlja jedan od radnika – ipak postoji monolit.
- Naravno da postoji! - obrecne se Dado na njega. - Ili i ti misliš da lažem?
- Nikako, šefe - osmjehujući se odgovori čovjek.
- Koliko je težak taj monolit? - upita jedan prosijedi velikih i požutjelih, posljedica pretjeranog pušenja, brkova.
- Ne znam - odgovori Dado. - Ali visok je oko tri metra. Ne bi trebao biti pretežak za ovu dizalicu.
Svi su pogledali za njegovim prstom kojim je upirao u rečenu dizalicu, iako su je svi, naravno, dobro poznavali.
- Ulazite u kola i krećemo pred Vijećnicu - naredi nadzornik Dado glasno, da bude siguran kako ga svi okupljeni čuju.
Začuđeni prosvjednici gledali su kako radnici sakupljaju svoje alatke, uskaču u kamione-dizalice ne vjerujući da se to događa. Konačno su sva tri kamiona zagrmjela motorima i polako krenula praćena nepovjerljivim pogledima prosvjednika.
- Odlaze - reče jedan.
- Ali će se vratiti! - čvrsto reče bradati mladić. - Ne vjerujem pasjim sinovima!
Odobravajući žamor poprati razilaženje prosvjednika. Više nemaju što ovdje tražiti. Razlog njihovog okupljanja je nestao. Iznenada. A sutra ... pa, sutra je novi dan, zar ne?


Tri


Stojeći ispred same Vijećnice, privukla ga je žamoreća ljudska gomila, radoznalost se probudila u njemu, ali joj nije odmah želio udovoljiti, Milojko, pravog imena Milivoj, je sa novinama u ruci gledao u gomilu ljudi koja je rasla ispred njegovih očiju. Postajala je sve veća i sve glasnija.
Milojkov se pogled prikovao za vrh monolita koji se crnio iznad ljudskih glava. Kao i svi ostali, i on se pitao koji li bi to vrag morao biti? Ali nije želio pridružiti se gomili, postati dio nje. Oduvijek je mrzio gomilu, obično krdo, kako je on to nazivao. Volio je samoću i osjećao se neugodno među mnoštvom. Zbog toga nikad nije odlazio na mjesta gdje se okuplja mnogo ljudi. Nikad u svom životu nije bio na nogometnoj utakmici. Jedino mjesto na kojem je mogao otrpjeti mnoštvo ljudi oko sebe, bilo je kino. Zavaljen udobno u svojoj stolici, pratio bi radnju filma i isključio se od mnoštva oko sebe. Prestali bi svi ti ljudi postojati. Bio je sam. Sa junacima na filmskom platnu.
Milojko se pitao, prići ili ne monolitu, ali se onda zbog toga ljutne na samog sebe. Osjećao je kao da ga monolit zove. Zar će udovoljiti tako priprostoj znatiželji? Neće! Baš ga briga što je ona crna gromada.
Krene lagano se udaljavajući i raširi novine, da bi preletio pogledom po naslovima. Dvoje mrtvih u prevrtanju automobila na samom ulazu u grad. Tučnjava u noćnom baru. Pijani nasilnik pretukao majku i suprugu. Lokalni političar osumnjičen da je primao mito. Požar kod ...
Milojko otpuhne i odbaci novine u prvi koš za smeće na kojeg je naišao. Uvijek se pristojno ponašaj, bio je njegov moto. Ne privlači nepotrebno pažnju na sebe. Sad je već bio prilično udaljen od one gomile, ali je i dalje njen žamor dopirao do njega. Tiho, jedva čujno. Kao da ga zove.
Još dvije ulice i stići će na odredište. Kad mu je njegov ortak javio lokaciju stana kojeg treba opelješiti, Milojko se malo ljutnuo. I prvi put podviknuo na svog ortaka koji mu je dojavljivao koji su i kad su stanovi prazni.

- Čovječe! - ljutnuo se Milojko . - Pa to je u strogom centru grada.
- Neka te to ne brine - rekao je njegov partner. - Sasvim sam siguran da se stanari neće vratiti još nekoliko dana. Ta je informacija potvrđena.
- Ma ne brine me to - rekao je Milojko . - Stan je u strogom centru i tu je uvijek opasno raditi. Pa znaš to i sam.
- Znam - priznao je ortak. - Ali mislio sam, ovog puta možemo učiniti iznimku.
- Zbog čega? - upitao je Milojko .
- Pa zbog monolita.
- Kakvog monolita? - Milojko je tad prvi put čuo za čudo koje se pojavilo usred noći ispred Vijećnice.
- Koga briga za to! - obrecnuo se ortak. - Svi su okupirani monolitom, svi kao začarani bulje u njega. Prepuno je ljudi i pajkana tamo, nitko na ništa drugo niti ne misli. Idealan je trenutak za naš posao.
- Moj posao - rekao je kiselo Milojko. - Ja riskiram.
- Prođi pored Vijećnice - preporučio mu je ortak. - Pogledaj situaciju, ocijeni je i odluči što ćeš dalje. Pozdrav!
Milojko je strpao mobitel u džep laganih platnenih hlača i uputio se prema rečenom mjestu i uvjerio se da njegov ortak ima pravo. Situacija je više nego pogodna. Svi bulje u to čudo, uključivši, kako se čini, i sve pandure u gradu. Učiniti će to. Očistiti će stan i kad plijen spremi na sigurno mjesto, vratiti se i pogledati monolit, doznati o čemu se to radi.

Milojko se popne dva kata i osluhne na tihom stubištu: ništa se ne čuje. Osim lagane glazbe koja dopire sa vrha peterokatnice. Ništa ga ne sprečava ući. Samo da otključa vrata, što je za takvog majstora sitnica i za čas će obaviti posao.
Umjesto da otključa vrata, Milojko se naglo okrene i spusti niz stepenice. Kasnije. Kasnije će to učiniti. Prvo će se vratiti do monolita, probiti se kroz mnoštvo koje prezire i dotaknuti monolit. Odjednom je osjetio silnu želju za tim dodirom i znao je da, ukoliko ne udovolji toj nerazumnoj želji, neće moći ni posao obaviti kako treba. A to nije želio. Nikako.
Bio je najvještiji provalnik i lopov u gradu. Radio je svoj posao već gotovo trideset godina, počeo je kao dvanaestogodišnjak i još nikad nije bio uhvaćen na djelu. Bio je bez dosjea. I ponosio se time. Silno ponosio, jer koliko zna, jedini je u čitavom gradu toliko uspješan. Naravno da su ga sumnjičili, ali nikad mu ništa nisu uspjeli dokazati.
Ugleda iz daljine gomilu ljudi koja je još više narasla i požuri prema njoj. Što prije dotakne vražji monolit, prije će se vratiti na posao. Upotrijebivši svoja široka i snažna ramena, probijao se grubo prema svom cilju, pristojno se osmjehujući ljudima koje bi odgurnuo, pa se oni nisu ljutili. Naprotiv, kao da su shvaćali njegovu želju, prijazno bi mu se osmjehivali.
I onda se nađe točno ispred crnog i visokog monolita i više nije bilo ni jednog ljudskog tijela kojeg bi bilo potrebno odgurnuti.
Zaprepastilo ga crnilo predmeta. Takvu crnu boju nije još nikad vidio. Oprezno, podsmjehujući se samom sebi zbog toga, Milojko pruži ruku i pritisne dlan na crnilo pred njime. Tijelom mu prostruja topli val. Uživao je u njemu beskrajno i želio da trenutak potraje. Samo je to bilo važno. Ništa više.
Ali ga iz sanjarenja i divne opuštenost otrgne glas koji mu je grmio u samo uho:
- Dosta je bilo! - vikao mu je mladi policajac, sa zaprepaštenjem je Milojko ustanovio jedva otvorivši oči. - Daj i drugima priliku.
Milojko se zbunjeno osmjehne i bez riječi protesta napusti mjesto na kojem se osjećao ugodno kao nikad do tada. Progura se ponovo kroz gomilu, ovaj put u suprotnom smjeru. Stane na sam rub gomile, izvadi mobitel iz džepa i nazove ortaka.
- Predomislio sam se - reče glasom kojem se nije moglo proturječiti i ne primjećujući uopće okolinu. - Neću obaviti posao!
- Ustrtario si se ... - začuje i prekine vezu: nije ga briga što njegov ortak misli o njemu.
Snažan zvuk automobilske sirene ga vrati u sadašnjost. Milojko pogleda iznenađeno: pa ovo je strogo pješačka zona. Od kud automobil ovdje? A onda ugleda kamione sa dizalicama i sve mu postane jasno. Ukloniti će monolit! I osjeti silnu uznemirenost zbog toga. Zatim nastupi žalost. Pa sve to nadvlada radoznalost.
Kako će se događaji ovog vrućeg jutra dalje odvijati? Pričekati će. Pogledati. Ionako se ispred njega pruža dan bez obaveza. Udovoljiti će svojoj radoznalosti.
Nagonski se pomakne malo u stranu, dalje od gomile, ali nije osjećao da ga gomila smeta, više se pomaknuo navike radi koje se dugi niz godina pridržava. Gledao je kako policija blago i obzirno, što mu je bilo nadasve čudno, moli ljude da oslobodi prostor, dok su prema monolitu puževom brzinom pristizala kola "Parkova, nasada i čistoće".



Četiri

Nadzornik Dado, praćen u stopu od svog zamjenika Jerka, kao izbačen iz katapulta iskoči iz kola i požuri prema monolitu nepovjerljivo ga gledajući. Velika skupina ljudi, koja je do maloprije žagorila, odjednom se utiša i svi se zagledaju u Dadu. Postavši svjestan toga, Dado se nelagodno osmjehne i priđe monolitu. Pruži ruku i položi dlan na neobično crnilo. Neobična mu toplina projuri tijelom poput električnog šoka. Osjećao se jako dobro stojeći tako pored monolita sa dlanom na njemu, primajući neobičnu toplinu, ali je krajičkom opuštene svijesti znao da ne može previše dugo uživati u ovom trenutku. Njegovi ljudi čekaju. Gradonačelnik čeka. I ova gomila radoznalaca čeka. Svi čekaju na njegovu odluku. Skupivši snagu, odlučno odmakne dlan sa monolita i okrene e prema svojim ljudima.
- Idemo, momci! - podvikne raspoloženo. - Znate svoj posao.
Znali su ga. Pod znatiželjnim pogledima svih prisutnih, radnici priđu monolitu i otpočnu sa pripremama. Činilo se kao da otežu posao. Često bi dodirivali monolit i zatim potiho između sebe izmjenjivali primjedbe.
Stojeći pored njih i nadgledajući vezivanje-pričvršćivanje monolita, Dado primijeti Gradonačelnika kako sporim koracima izlazi iz Vijećnice i krene mu u susret.
- Dobro jutro, gospodine Gradonačelniče - reče rukujući se sa njim. - Moji su ljudi upravo otpočeli sa pripremama.
- Vidim - reče Gradonačelnik. - Brzo ste stigli.
- Nastojali smo.
- A ona stabla na budućoj autobusnoj stanici? Nisu posječena?
- Naravno da nisu - odgovori Dado začudivši se Gradonačelnikovom pitanju. - Kako ih posjeći i istovremeno biti i ovdje? Rekli ste da je ovo prioritetno.
- Drago mi je da ih niste posjekli - reče Gradonačelnik, a širokim mu licem preleti brzi osmjeh.
Dado se po drugi put u veoma kratkom vremenskom razdoblju iznenadi. Ali iznenadi se još i više, kad shvati kako je i njemu drago što ona stabla nisu posječena, što još žive, što se još uvijek ponosno uzdižu prema plavom nebu bez ijednog oblačka.
- Neobično - tiho promrmlja. - Toliko gužve, a sve je to nepotrebno. Može se ...
- Istina - prihvati Gradonačelnik, iako Dado ne završi rečenicu. - Sve je to nepotrebno. I ova istraga.
- Koja istraga?
- Istražuju tko je postavio monolit ispred Vijećnice - odgovori Gradonačelnik. - Telefonirali su iz Glavnog grada i naredili mi da to otkrijem. Prebacio sam tu dužnost na Prvu policijsku stanicu.
- Zar se nečeg boje? - upita Dado.
- Boje? - Gradonačelnik ga pogleda. – Mislite terorizma? Ne znam. Ali prirodno je da žele znati odakle se pojavio ili tko ga je postavio, zar ne?
- Jest, prirodno je - složi se Dado. - Iako, meni baš i ne smeta.
- Ne smeta ni meni - reče Gradonačelnik. - Konačno, usred Pariza su stavili onu piramidu i ljudi su se onda bunili, a sad je svima drago što je staklena piramida tamo.
- Mislite da bi ljudi i ovo zavoljeli? - upita Dado.
- Ne moram misliti - odgovori Gradonačelnik. - Pogledajte malo bolje. Svi ushićeno gledaju u taj predmet. Svi su znatiželjni. A neki, bogami, i sretni.
- Istina - prizna Dado, nakon što je pogledom prošarao po gomili koja je i dalje pratila svaki pokret njegovih ljudi koji su čeličnim sajlama vezivali monolit privodeći posao kraju. - Nitko nije namršten, svi se smiješe. Kao ...
- Kao ... što? - ponuka ga Gradonačelnik.
- Kao da su sretni - reče Dado. - Izgledaju kao da nemaju nikakvih briga.
- Baš tako!
- I nekako su silno blagi.
- I ja sam to primijetio - reče Gradonačelnik. - Svi su silno učtivi, smiješe se jedan drugom. Nema naguravanja, nema psovki, nema nervoze. A sunce udara po njima baš kao i svih ostalih dana. A dobro znate kako su se ponašali posljednjih dana, od kad su počele ove nesnosne vrućine.
Dado klimne. Nije bilo potrebe govoriti. Posljednjih je dana u gradu vladala prava pošast sitnih, ali i krupnih prekršaja. Ljudi bi se posvađali zbog sitnice, a posljedice su znale biti kobne. Razbijena lubanja, nož u trbuhu …Saobraćajnih je nesreća bilo čak 40% više nego inače. Hitna je pomoć, baš kao i policija, neprestano imala posla. Danonoćno su gradom odjekivale njihove upozoravajuće i iritirajuće sirene.
- Vrućina - zamišljeno reče Dado brišući znojno čelo. - Sve je to zbog ove proklete vrućine. Pa blizu je 40 stupnjeva, a kažu da će biti i gore.
- Svake će godine biti sve toplije - tiho reče Gradonačelnik. - A što će vrućina donijeti sa sobom, ne smijem ni pomisliti.
Dado htjede nešto reći, ali zašuti vidjevši svog zamjenika Jerka kako im krupnim koracima prilazi.
- Što je? - upita Dado.
- Gotovo je - reče Jerko. - Privezali smo ga. Da ga podignemo?
- Naravno - reče Gradonačelnik. - Samo pažljivo. Bilo bi šteta oštetiti ga.
- Podignite ga, pa da krenemo - zapovijedi Dado.

Jerko klimne, pa još jednom pozdravljajući klimne Gradonačelniku i vrati se ljudima koji su čekali.
- Idemo! - vikne. - Dižite ga!
Dizaličar uključi dizalicu i moćan šum poput grmljavine podiže se u vruće jutro. Čelične se sajle zategnu oko monolita.
- Diži! - vikne nestrpljivo Jerko, osjećajući na sebi poglede Gradonačelnika i Dade: neće, valjda, baš sad dizalica zakazati?
- Ne ide! - vikne dizaličar prema Jerku sjedeći gore visoko iznad ljudskih glava. - Ne pomiče se.
- Kako ne ide? Pojačaj!
- Jesam, svom snagom. I ne ide. Ne podiže se ni milimetar.
- Pa koliko je to teško?
- Odakle da ja to znam? – obrecne se dizaličar.
- Polako - reče Jerko. - Smirimo se. Daj, pojačaj to koliko god se usuđuješ.
- Na vašu odgovornost - reče dizaličar.
Zatečen, Jerko je kratko oklijevao, a onda odlučno klimne.
- Na moju odgovornost - čvrsto reče.
- OK, šefe! - Dizaličar se naceri. - Da vidimo što ova bebica može.
Odmah zatim počne povlačiti polugu prema sebi uz napetu pažnju svih prisutnih. Nakon dugotrajnog brujanja motora, stražnji dio kamiona-dizalice odjednom se nađe u zraku. Dizaličar uplašeno oduzme gas. Stražnji dio kamiona-dizalice tresne na ugrijane ploče kojima je bila popločana čitava dugačka šetnica.
- Jeste li vidjeli? - upita uplašeno. – Jeste li vidjeli? Pa to mora da je vraški teško! Umalo da se nisam prevrnuo!




Pet


Gradonačelnik prvi uđe u prostoriju za zastanke, a odmah za njim uđu i ostali, pozvani i nepozvani. Gradonačelnik uopće ne obrati pažnju na to, kao da je navikao na sastancima u Vijećnici vidjeti i nepoznata lica. Kad se okrenuo, pozvavši sa sobom Dadu i Jerka, svi oko njih koji su čuli Gradonačelnikov poziv da razgovor nastave u klimatiziranoj prostoriji Vijećnice, krenu za njima. Kao da je Gradonačelnik i njih pozvao. Poznat po naprasitosti, sad je svojom neuobičajenom blagošću ostavljao čudan dojam. Ljudi su to napola šapućući komentirali. Gradonačelnik ih je, naravno, čuo, ali nije mario. Nekako ga nije bila briga što govore o njemu.
- Sjednite, gospodo - prijateljski reče. - Da razmislimo što ćemo dalje.
- Moj je čovjek dao sve od sebe – osjeti se pozvanim da reče Jerko, pa se i sam iznenadi. – Svi ste vidjeli, zar ne?
- Jesmo - prizna Dado. - Što sad, gospodine Gradonačelniče?
- Neka me vrag odnese, ako znam - odgovori Gradonačelnik na njihovo zaprepaštenje: bilo je to prvi put u Gradonačelnikovoj karijeri da je priznao takvog što.
- Možda veća, jača dizalica? - predloži Dado.
- Možemo pokušati - pomirljivo reče Jerko.
- Ne vjerujete u uspjeh? – upita ga Gradonačelnik.
- Ne znam, gospodine Gradonačelniče. Nekako sumnjam u uspjeh.
- Zašto?
- Ne znam.
- Mnogo toga ne znate - reče smijući se Gradonačelnik: svi u prostoriji se pomirljivo osmjehnu. – Netko će valjda i za ovo pronaći rješenje.
- Zašto uopće maknuti tu stvar? - upita netko glasno.
- Tko ste vi? - upita ga Gradonačelnik.
- Marijan Mraz - odgovori čovjek tridesetih godina crne kose i crnih blagih očiju, ustane sa stolice na koju je tek sjeo. - Novinar.
- Ah, novinar - promrmlja Gradonačelnik. - Ništa se ne može događati bez vas. Nažalost.
Svi se u prostoriji nasmiju, jer bilo je svima jasno kako je primjedba rečena u savršenom duhu prijateljstva. Nimalo zlobe nije bilo u njoj.
- Uskoro će dvanaest sati - primijeti tajnica Gradonačelnika, visoka i lijepa i mlada, naginjući se prema Gradonačelniku.
- Pa što onda? - upita on.
- Tražili su da ih izvijestite u podne.
- Izvijestim? - upita Gradonačelnik. - Tko je tražio?
- Gospodine Gradonačelniče! - uzvikne prijekorno tajnica. - Pa niste valjda zaboravili na zahtjev iz Glavnog grada?
- Ah to ... - promrmlja Gradonačelnik prisjetivši se naređenja kojeg je primio prije nekoliko sati iz Glavnog grada. - Neka čekaju. Što si umišljaju? Da možemo problem riješiti dok zapucketaš prstima?
- Imamo li uopće problem? - upita novinar Mraz.
- Kako to mislite? - zbunjeno upita Gradonačelnik.
- Pa, gospodine Gradonačelniče, dovoljno je pogledati kroz prozor i baciti pogled na ljude oko monolita - reče novinar ponovo ustajući i rukom pokazujući na zatvorene prozore: klima-uređaji tiho su preli i rashlađivali zrak. - Ljudi su sretni, smireni. Vole monolit.
- Čudno je, ali moram priznati da je tako - reče Jerko: sjeti se osmjeha na licima oko sebe, kad je postalo jasno kako ne mogu ukloniti monolit. - Čak se ni ja nisam naljutio zbog neuspješnog pokušaja pomicanja te stvari.
- Mislite ... - tiho upita Gradonačelnik.
- To je sasvim sigurno - reče novinar. - Djeluje na ljude. Monolit na neki način djeluje na ljude. Na nas!
- Čini ljude blagim - umiješa se u razgovor i Dado, nadzornik "Parkova, nasada i čistoće", a licem mu treperio osmjeh. - Eto i vi, gospodine Gradonačelniče ...
- Što ja? - uskoči pitanjem Gradonačelnik.
- Pa, gospodine - odgovori s osmjehom Dado - svi u gradu znaju kako niste baš skloni raspravljanju.
- Hoćete reći da sam autokrat?
- Eto, vidite - izbjegne pitanje Dado. - Niste se čak ni namrštili. Nema ljutnje.
- I mislite da je to zbog monolita? - upita Gradonačelnik. - Zbog njegove prisutnosti?
- Ja ne vidim neki drugi razlog - polako i razgovijetno reče novinar Mraz. -A vi, gospodine Gradonačelniče?

Jutro se polako odmatalo, podne se približavalo, postajalo je sve toplije, sunce je sve jače pržilo, ali kao da to nikom nije smetalo. Ljudi su brisali znoj sa zažarenih, ali i savršeno smirenih lica. Nitko se nije uzrujavao, nitko nije psovao vrućinu, nitko se nije žalio. Usprkos pakleno vrućem danu, rijeke su se ljudi slijevale prema centru grada, gradskoj glavnoj šetnici, prema monolitu. Vijest o čudnoj pojavi usmeno se brzinom munje proširila gradom. U devet je sati bilo objavljeno i sa lokalnog radija. Zatim je vijest o monolitu ponavljana svakog sata. Svi koji nisu bili sputani poslom ili nekom drugom obavezom, hodali su prema centru grada u želji vidjeti, dotaknuti monolit.



Šest


U pet je sati poslijepodne postalo jasno: monolit ostaje na mjestu na kojem se stvorio. Stojeći pored telefona i namjeravajući zvati Glavni grad, Gradonačelnik se mirno osmjehivao. Ništa se više nije moglo učiniti. Gradonačelnik je zbog toga osjećao duševni mir. Točno, nije u podne podnio raport kako su izvolijevali zahtijevati, jer upravo su to i tražili iz Glavnog grada, ali sad je mogao istinito reći kako je pokušao sve što je u njegovoj moći ne bi li makli monolit. I nije uspio. Ali nije zbog neuspjeha osjećao loše raspoloženje, naprotiv, osjećao se sjajno, baš kao da je izvojevao veliku i slavnu pobjedu!
Naredio je da pozovu najveću dizalicu i svi su nestrpljivo čekali da ta grdosija konačno stigne tamo gdje nikad prije nije bila: na gradsku šetnicu. Poslijepodne je užareno i tromo odmicalo, a ljudska gomila postajala sve veće i veća. Kad se ogromna dizalica konačno pojavila oprezno mileći kroz nepresušnu rijeku znojnih ljudi, svi su uglas povikali, protestirajući. Građani su voljeli monolit, bilo je očito.
Naravno, ni ogromna dizalica ništa nije učinila. Monolit je i dalje uporno stajao na mjestu. Ništa što su u gradu imali, nije ga moglo pomaknuti. Sad, dok stoji pored telefona namjeravajući nazvati Glavni grad sa kojim baš i nije imao dobru suradnju, Gradonačelnik je to znao. Govoriti će istinu, to je bilo važno. Naravno, neće ni spomenuti da mu je silno drago što monolit ostaje, što će ga moći svakodnevno gledati i ... što i? Nije znao, ali nije ni mario. Glavno da je monolit tu. Ispred njega, Gradonačelnika i ljudi koje on predstavlja i kojima služi.
Gradonačelnik prestane sa sjetnim razmišljanjima i odlučno utipka pozivni broj Glavnog grada, pa broj ureda predsjednika Vlade. Naravno, nije se odmah javio sam predsjednik Vlade, pa je strpljivo i sasvim mirno sačekao njegovo javljanje.
- Zar se nismo dogovorili za razgovor u dvanaest sati? - nabusito upita predsjednik Vlade, ne mareći za učtivost, po kojoj ionako nije bio poznat.
- U podne nisam imao što javiti - otresito reče Gradonačelnik i zastane, zamišljajući ugojeno lice predsjednika Vlade, njegove hladne zelene oči, čiji ga je pogled podsjećao na pogled morskog psa i namjerno više ništa ne doda.
- A sad imate? - upita predsjednik Vlade, a Gradonačelnik se osmjehne: prva je runda odigrana u njegovu korist.
- Ne previše - kratko reče.
- Moram li izvlačiti pojedinosti? - upita nestrpljivo predsjednik Vlade. - Shvatili smo, gledajući na televiziji, da niste uspjeli ukloniti monolit. Jeste li sve, baš sve pokušali?
- Jesmo - reče Gradonačelnik. - Baš sve. Dovukli smo najjaču ...
- Poznato nam je to - prekine ga nabusiti predsjednik Vlade, a Gradonačelnik se osmjehne. - Što ima još?
- Ništa - kratko odgovori Gradonačelnik, pa ne izdrži, već upita, namjerno ispuštajući ono obavezno "gospodine predsjedniče": - Što bi bilo?
- Zar ga ne ispitujete? - upita predsjednik Vlade. - Što dalje poduzimate?
- Kako da ga ispitujemo?
- Zar vam direktiva mora doći od nas? - zareži predsjednik Vlade. - Niste se sjetili uzeti komadić i uzorka monolita i ispitati ga u nekom laboratoriju?
Gradonačelnik samo što ne prasne u smijeh. Sjeti se kako su se prije tri sata, dok su čekali na dizalicu, oko monolita sjatili razni ljudi u policijskim odorama, a mnogi i u običnoj, civilnoj odjeći, a koji su očito zapovijedali operacijom. Kuckali su raznim alatkama koje Gradonačelnik nikad prije nije vidio, nije ni znao da postoje, kuckali po monolitu koji nije odgovarao, nije se čulo udaranje po njemu, baš kao da udaraju po vrućem zraku. Mazali su ga nekom tekućinom, valjda očekujući bilo kakvu reakciju. Koja je izostala. Zatim su pokušali izrezati komadić tog tajanstvenog crnila, ali se snažna električna pila nije pokrenula. Donijeli su drugu i ista se stvar dogodila. Zatim treću i tek tada su priznali, jer su morali priznati, kako monolit na neki njima neshvatljiv način posjeduje samoobranu.
- To je sasvim nemoguće, gospodine predsjedniče - reče sa zadovoljstvom. - Nema tog alata koji ga može rezati. Policija je pokušala.
- Policija? I nisu uspjeli?
- Nisu.
- Hm! - Duga šutnja se produžila, a onda se začuje odlučan i tvrd glas predsjednika Vlade. - Konzultirati ću se sa generalom Jakim. Nakon konzultacija, poslati ću ga k vama. I njegovu pratnju. On će riješiti problem.
- Naravno, gospodine predsjedniče - raspoloženo odgovori Gradonačelnik: postalo mu je jasno kako monolit više nije njegova briga, samo mu je to bilo važno i ni malo ga nije bilo briga, što je naduti predsjednik Vlade prekinuo njihov razgovor ni ne pozdravivši se.
Osmjehujući se neprestano, Gradonačelnik lagano spusti slušalicu i odluči otići kući. Što će ovdje? Ništa ne može učiniti. Neka sutra general Jaki i njegova svita razbija glavu oko problema. Njemu je dosta. Želi mir, samo mir i ništa više. I nije mu bilo jasno, kako je sve ove godine mogao ostajati u uredu i do osam sati navečer, a ponekad i duže. Zar mu nije ljepše sa obitelji?



Sedam


Čitavog je svog života general Jaki vjerovao u element iznenađenja na kojemu je uvijek kad bi to bilo imalo moguće, počivala njegova taktika. Sjedeći u džipu koji se nalazio na čelu kolone od šest kamiona prepunih vojnika, i sa još jednim džipom na začelju, general Jaki zadovoljno klimne: četiri sata i petnaest je ujutro i stižu točno kako je on planirao. Element iznenađenja još je jednom na djelu u njegovoj vojničkoj karijeri.

- Jeste li razumjeli? - upitao ga je predsjednik Vlade jučer: sunce je upravo zalazilo i njegove su umiruće zrake obasjavale ured u kojeg je general bio pozvan.
- Potpuno razumio, gospodine predsjedniče - odsječno je odgovorio general Jaki.
- Nećete me razočarati?
- Neću vas razočarati!
- Što mislite poduzeti?
- Kao prvo - rekao je general Jaki, a sive mu se obrve namrštile, usko izbrijano lice postalo tvrdo - onemogućiti ću civilima da se motaju oko tog nepoznatog predmeta.
- Kako to mislite izvesti? - upitao je predsjednik Vlade. - Ne bih želio da se pomisli kako provodimo vojni teror nad civilima.
- Prepustite to meni, gospodine predsjedniče - mirno je rekao general Jaki. - Nitko se neće žaliti. Neće biti prekomjerne sila.
- Prekomjerne? - Predsjednik je Vlade zavrtio glavom. – Volio bih da je ni ne bude. Valjda silu ne možemo sasvim izbjeći. Budite oprezni ...
- Bez brige, gospodine predsjedniče - rekao je general ustajući: osjetio je kako je razgovor gotov.

I evo ga, upravo su se dovezli u blizinu prokletog monolita koji se sjajio u noći obasjan odlazećim polumjesecom. Kad su bili udaljeni još oko pedeset metara od tamnog monolita, general podigne ruku i zaustavi kolonu: dovoljno su se približili. Na njegovo iznenađenje, primijeti i u ovaj rani sat nekolicinu ljudi koji su se nalazili oko monolita. Još jedan sat i početi će svitati: dovoljno je vremena za obavljanje potrebnih radnji.
General iskoči iz džipa prije nego li je motor utihnuo i domahne poručniku.
- Prvo - naredi odrješito - postavite punktove na svakoj prilaznoj ulici i nikog ne propuštajte ovamo. Drugo, odredite grupu vojnika koji će rastjerati radoznale građane. Bez grubosti. Treće, bodljikavom žicom ogradite prostor na kojemu se nalazi prokleti monolit. Neka to izvrše tako, da imamo prilaz monolitu. I nitko, baš nitko, osim onih koji će razapinjati žicu oko te prokletinje, neka se ne približava. Sve jasno?
- Na zapovijed, gospodine generale! - Poručnik kruto salutira i okrene se na peti, pa se brzo udalji da što prije izda naređenja vojnicima koji su poskakali iz utroba kamiona i strpljivo čekali u mraku: pogledom je samo okrznuo monolit, ne usuđujući se duže ga gledati.
General zapali cigaretu i sa uživanjem povuče dim. Mirno je otpuhivao dim za dimom, dok je gledao kako se njegova naređenja izvršavaju. Uskoro više nije bilo radoznalaca oko monolita, a šest je vojnika ubrzano okruživalo monolit bodljikavom žicom.
Palio je treću cigaretu u neprekidnom nizu, bio je lančani pušač, kad mu se približi mladi poručnik. Zaustavi se na propisanoj udaljenost i salutira.
- Gospodine generale! - zagrmi u rano jutro. - Vaša su naređenja izvršena.
- Odlično! - pohvali ga general i poručnik se osmjehne. - A sad, one vojnike koji su razapinjali žicu, smjesta pošaljite džipom natrag.
- Natrag, gospodine generale? - zbunjeno upita poručnik.
- Da, natrag - potvrdi general: predosjećao je pitanje i nije mu se iznenadio. - Natrag u Glavni grad.
- Gospodine generale, zar niste zadovoljni...
- Sasvim sam zadovoljan, poručniče - prekine ga general Jaki, pa poručnika ponudi cigaretom, koju poručnik prihvati, pa objasni: - Vidite, čini se da ova prokletinja nekako djeluje na ljude. Čini ih blagim. A nama ne trebaju blagi vojnici, zar ne?
Zbunjeni poručnik samo zavrti glavom.
- Dečki koji su razapeli žicu, gotovi su ovdje sa poslom - obavijesti ga general. - Sad su beskorisni. Vjerojatno je prokleti monolit i na njih utjecao, kao i na sve ostale. Jasno?
- Jasno, gospodine generale! - Poručnik salutira. - Odmah ću proslijediti vaše naređenje.
General zadovoljno klimne. Sve je već izvršeno, što je trebalo izvršiti. Trebali su to odmah učiniti, još jučer, istog trena kad monolit pojavio. Ograditi prostor oko nepoznatog predmeta nepoznatog porijekla i kako se ispostavilo, nepoznatog djelovanja. Monolit koji ljude čini mekanima. Mekušcima. Da nazove to pravim i odvratnim imenom: čini ih pacifistima. Kome je to u interesu? Vojsci sigurno nije!
A onda general pomisli na mogućnost postavljanja monolita u neprijateljski ( ako ga ikad bude bilo ) grad i pusti ga djelovati ... Možda bi monolit odvalio veliki posao umjesto vojnika. Bez žrtava! Mogli bi ...
Stojeći pored džipa i pušeći jednu cigaretu za drugom, generalove su oči blistale zadovoljstvom. Svašta je moguće s prokletim monolitom u svojoj vlasti!
Ali, kako ga podčiniti, a da ...
Prve su zrake sunca izronile na Istoku, još je jedan vrući dan otpočinjao.




Osam


Gradonačelnik se probudi ranije nego obično. Trenutak je mirno ležao i osluškivao tiho disanje pored sebe. Njegova je supruga spavala ležeći na desnom boku i Gradonačelnik joj je promatrao opušteno lice, prisjećajući se kako je nekad, prije dvadeset i sedam godina izgledala. I osmjehne se prema novom danu.
Onda se sjeti monolita i bez trena oklijevanja izvuče se iz kreveta i teškim korakom pođe u kupaonicu. Nije se uspio odmoriti, shvati, dok ga je prijatan mlaz milovao po licu, leđima, grudima. Brijući se, osjeti neki neobjašnjiv nemir.
Jesu li vojnici stigli? Što su uradili monolitu? Nisu ga valjda oštetili. Vojska drugo i ne zna, nego samo uništavati. Razaranje i kaos njen je posao, a ljudi koji ga obavljaju posebna su sorta. Što manje s njima imati posla, najbolje je.
Vojska je u njegovom gradu. A to nikad nije dobro. Gradonačelnik završi sa priprema, pa usprkos vrućini koja je već otpočela svojim terorom, veže pažljivo čvor na kravati. Izađe iz kuće, a da nikog od ukućana nije probudio.
Uđe u kola i polako krene prema centru, prema Vijećnici. Kuća mu se nalazila na periferiji grada okružena zelenilom koje je brzo nestajalo. I drugi su dolazili ovdje graditi i ono što je nekad bila lijepa i čista šuma, uskoro je postalo veliko gradilište, a otpadni je materijal nagrđivao inače idiličan prizor. Nije se ljutio zbog toga ... do jutros. Sad iznenada sa mržnjom pogleda na gomilu šute nemarno odbačeno u zelenilo. Poput sive šake na zelenom licu. Bolan prizor. Koje li to budale rade? Trebao bi ih kazniti. Pa on ima tu moć. Zašto je ne upotrijebi?
Okretao je glavu lijevo i desno i posvuda primjećivao odbačeno smeće, najlonskih je vrećica bilo na svakom koraku, a kontejneri za smeće prelijevali su svoj smrdljivi sadržaj na asfalt.

Milojko, provalnik i lopov probudio se rano usprkos svom običaju spavanja do podneva. Istog je časa pomislio na monolit i iskočio iz zgužvanog kreveta. Istuširao se, uskočio u traperice i plavu maju bez rukava, pa izašao iz stana. Kavu će popiti u lokalu na kraju ulice. Lokal radi čitavu noć i Milojko je često znao svitanje dočekati u njemu.
- Gle! - pozdravi ga šankerica, mlada i zgodna djevojka. - Mislim da je ovo prvi put da te vidim po danu.
- Daj mi kavu - reče Milojko nemarno. - Jesu li stigle novine?
Djevojka mu ih pokaže trzajem glave i Milojko po prvi put primijeti ljepotu bljeska njene plave kose.
- Imaš lijepu kosu - izleti mu.
- Molim? - Djevojka raširi oči, čitavo joj se zgodno lice pravilnih crta promijenilo.
- Čula si - reče Milojko i došeta do stola na kojemu se ležale novine: po navici ih otvori i raširi na stranici crne kronike.
- Je li ti to meni udvaraš? - izazivački upita ona: već ima jako dugo da joj zapeo za oko, njegova su joj široka ramena ulijevala povjerenje.
Milojko ne odgovori. Zurio je u novine i nije vjerovao svojim očima. Crna je kronika bila prazna. Ne baš sasvim prazna, ali bez zanimljivosti. Članak o starcu koji umro za upravljačem svog automobila. Sedamdeset i sedam godina star. I još jedan o utopljeniku, kojeg su u posljednji čas spasili izvukavši ga na obalu i dajući mu umjetno disanje. Drugo ništa. Ni jedna tučnjava u noćnim satima, ni jedno ubojstvo, pa čak ni jedan jedini saobraćajni udes. Ništa. Kao da su svi građani bili dobri poput malih bubica. Nitko, baš nitko, nije se ogriješio o zakon. Čudo nad čudima.
- Ludilo - reče Milojko. - Čitav je svijet šiznuo.
- Ti svakako jesi - odbrusi mu djevojka. - Spavao si noću i rano ustao. Što ti se dogodilo?
- Ne znam - iskreno odgovori Milojko ne razmišljajući o izgovorenom.
- Promjena je na bolje - reče ona posluživši ga kavom: bila je dupla, iako Milojko nije tražio duplu kavu. - Inače u ovo vrijeme tek odlaziš spavati.
Pijući kavu brzim gutljajima, Milojko ju je promatrao preko ruba šalice i čudio se, kako to da ranije nije zapazio njeno zgodno lice, vitku figuru i duge noge.
- Hoćeš li izaći sa mnom večeras? - upita je ustajući i krećući prema izlazu: vrata su lokala bila širom otvorena i do njih je dopirala buka grada koji se počeo buditi.
- Ne znaš mi ni ime - sa dozom gorčine primijeti djevojka - a zoveš me na spoj.
- Oprosti - reče Milojko. - Kako ti je ime?
- Adriana - iznenađeno odgovori ona.
- Pa, razmisli Adriana - reče joj on izlazeći. - Doći ću ovdje u sedam, znam da večeras imaš slobodno. Uvijek imaš slobodno nakon noćne smjene.
- Gdje žuriš? - dobaci Adriana za njim.
- Idem pogledati monolit.
Adriana ostane sama uzbuđeno dišući i gledajući Milivoja kako prelazi ulicu krupnim koracima.

Psujući u sebi nesavjesne građane koji tako bezobzirno prljaju vlastiti grad, Gradonačelnik je okretao glavu lijevo i desno i odjednom se ispred njega ukazala velika siva mrlja koja mu je prekrila vjetrobran. Čas kasnije začuje mukli udarac i shvati preneraženo da je nekog udario. Naglo zakoči i nespretno izađe iz automobila.
- O, bože! - jekne sebi u bradu, ugledavši krupnog muškarca u trapericama i plavoj majici bez rukava, kako leži na asfaltu.
- Uhhhhhh! - jekne muškarac i Gradonačelnik olakšano odahne: barem nije mrtav.
Gradonačelnik je iznenađeno gledao kako Milojko nesigurno ustaje i otresa prljavštinu sa traperica.
- Kako se osjećate? - upita Gradonačelnik: krajičkom oka ugleda kako usplahirena djevojka trči prema njima. - Jeste li sigurni da možete stajati?
- Siguran sam - reče Milojko: još je bio malo zbunjen.
- Ništa vam nije slomljeno? - upita Gradonačelnik.
- Mislim da nije -odgovori Milojko. - Mislim da sam samo natučem.
U tom trenutku dotrči Adriana i uplašeno se zagleda u Milojka, dok su joj se čvrste grudi ubrzano dizale i spuštale, napinjući joj bijelu košulju kratkih rukava.
- Nisi povrijeđen? - upita i zagleda se drhtavih usnica u Milojka.
- Nisam. - Milojko joj se osmjehne. - Mislim da sam uspio skočiti na haubu i nisam jako udaren.
- Siguran si? - Adriana mu stegne mišicu. - Ne izigravaš junaka?
Milojko se osmjehne i pogladi joj kosu: želio je to učiniti još od one njegove primjedbe o ljepoti njene kose.
- Sve je u redu, mala moja - reče joj nježno i grleći joj ramena.
- Sretan sam zbog toga - ubaci se u razgovor Gradonačelnik. - Nemate pojma koliko sretan.
- Vjerujem.
- Nisam doživio ništa slično, a vozim već trideset godina. Odjednom ste bili na haubi, a da vas ni vidio nisam prije toga. Sigurno ste sasvim dobro?
- Jesam. - Milojko klimne, pa doda. - Ne brinite, dobro sam.
- Evo vam moja posjetnica - reče Gradonačelnik pružajući mu lijepo graviranu karticu. - Ako ikako mogu pomoći ...
- Hvala, gospodine Gradonačelniče.
- O, pa vi znate tko sam.
- Naravno.
- Pa, ako je sve u redu - primijeti Gradonačelnik sa osmjehom prateći poglede ovo dvoje ispred njega - ja idem. I ne zaboravite: ako vam bilo što zatreba, molim, kontaktirajte me.
- Hvala, gospodine Gradonačelniče - reče učtivo Milojko. - Hoću, neću zaboraviti.
- Želim vam prijatan dan - reče Gradonačelnik ulazeći ponovo u kola.
- I mi vama - reče Milojko, a Adriani zbog riječce "mi", grunu suze na oči.
- Vratimo se u lokal - reče mu. - Očistiti ću te i popiti ćemo nešto. Žestoko. Sam bog zna da mi je potrebno.
Milojko klimne: vrlo je rijetko pio, ali sad će mu prijati čašica. Obgrlivši djevojčina ramena i osjećajući njenu svilenkastu kosu na goloj podlaktici, povede djevojku prema lokalu iz kojeg su prije nekoliko minuta izašli. Ali je sad sve bilo drugačije.



Devet



Gradonačelnik nije mogao vjerovati u istinitost događanja, ali događaj jest bio stvaran, odvijao se upravo sad i čak što više, Gradonačelnik je bio jedan od aktera.
- Kakve su to nebuloze? - upita po treći put vojnika koji mu se ispriječio na putu i ne pušta ga proći automobilom prema Vijećnici.
- Naređenje, gospodine - monotono ponovi vojnik: bilo mu je silno dosadno, ništa se nije događalo i ovo je sad dobro došlo, pomoglo mu je preživjeti monotoniju straže. - Nitko nema pristup u ulicu u kojoj se nalazi monolit.
- Ali ja sam Gradonačelnik i ured mi se nalazi u Vijećnici, a Vijećnica je upravo u ovoj ulici! - Gradonačelnik pruži ruku iz automobila i upre prstom u ulicu. - Razumiješ?
- Razumijem.
- Ali me svejedno nećeš propustiti?
- Neću, gospodine - odgovori vojnik i osmjehne se. - General Jaki bi mi otkinuo glavu, kad bih to učinio.
- Pozovi mi generala! - naredi Gradonačelnik i izađe iz kola. - Odmah! Sad! Reci mu da je pored tebe Gradonačelnik.
Vojnik klimne i da znak drugom vojniku. Ovaj izvadi voki-toki i nešto reče. Pažljivo je slušao, a onda priđe Gradonačelniku i onom prvom vojniku.
- General je dozvolio prolaz - reče gledajući u Gradonačelnika. - Ali bez automobila. Žao mi je, gospodine. Morati će te se prošetati.
Gradonačelnik uzdahne, pa otvori vrata automobila i počne se izvlačiti, polako i mukotrpno. Smetao mu je poveći trbuh i Gradonačelnik po tko zna koji put pomisli kako mora već jednom otpočeti sa dijetom.
- Kola će vas čekati na ovom istom mjestu, gospodine - reče mu vojnik. - Ne brinite za njih.
- Ne brinem - reče Gradonačelnik: nije se ljutio, jer dečko je samo obavljao svoju dužnost.
Prošavši pravu barikadu od bodljikave žice i praćen sumnjičavim pogledima vojnika oko nje, Gradonačelnik izbije na glavnu gradsku šetnicu i počne brzo koračati prema Vijećnici udaljenoj oko stotinu metara. Monolit je blistao u daljini pod prvim zrakama izlazećeg sunca. Na polovici te razdaljine ugleda visokog časnika i odmah shvati kako gleda u generala. Glavnog u ovoj operaciji, koju su započeli bez konzultacije sa njime, Gradonačelnikom ovog grada. I to ga je više žalostilo nego ljutilo. Trebali su pokazati malo više povjerenja prema njemu. Ali kad nisu, nije ni važno.
- Gradonačelniče, oprostite na uznemiravanju - reče mu general Jaki - ali tako mora biti.
- Baš i ne mora na ovaj način – ne odoli Gradonačelnik da ne prigovori ponašanju generalove male vojske.
- Nažalost, ne vidim drugog načina - odreže general odbijajući dim: Gradonačelnik gadljivo otpuhne, a general Jaki upita pokazujući na cigaretu: - Smeta vam?
Gradonačelnik samo klimne.
General se nasmije i povuče još nekoliko požudnih dimova, brzo i duboko ih uvlačeći u pluća, pa opušak odbaci i zgnječi ga petom čizme.
- Eto - reče. - Sa tim je gotovo.
- Trebali ste me obavijestiti - sa tonom blagog predbacivanja reče Gradonačelnik. - Upali ste u grad i ponašate se kao da je ratno stanje.
- Zar nije? - upita general Jaki podsmješljivo.
- Naravno da nije! - zgrane se Gradonačelnik. - Pobogu, generale, o čemu vi to govorite?
- Smirite se - naredi general. - Jeste li za kavu? Čeka nas naporan dan. A kava pomaže.
- Jesam, hvala.
- Donesi dvije kave - naredi general vojniku koji je stajao pored džipa i vojnik salutira i uputi se prema šatoru kojeg su podigli.
- Nisam zaboravio na svoje pitanje - reče Gradonačelnik. - A vi?
- Što znate o monolitu? - umjesto odgovora upita general Jaki vadeći slijedeću cigaretu u neprekidnom nizu.
- Što bih mogao znati?
- Odakle dolazi?
- Kako to znati?
- Tko ga je poslao?
- Ma čujte, generale ...
- Ne! - umalo što ne vikne general Jaki i uperi prstom u monolit udaljen oko pedeset metara. - Vi čujte! Pojavio se ni otkud. Odjednom se stvorio ovdje, tvrdite.
- Tako je! -potvrdi Gradonačelnik.
- Možda vi vjerujete u bajke - odreže general - a li ja ne vjerujem. Netko ga je postavio ovdje. Tko? Zašto? U koju svrhu? Što očekuju od njega? Djeluje? Ako djeluje, kako djeluje? Koliko će djelovati? Kakve će posljedice djelovanje monolita biti? Sve su to pitanja, a ima ih još, vjerujte mi, koja ostaju bez odgovora. Ne volim pitanja bez odgovora. Razumijete?
Gradonačelnik klimne. Vojnik s kavom se vraćao prema njima, a osmjeh mu titrao na mršavom licu. U šatoru se i sam okrijepio vrućom i crnom tekućinom i osjećao se mnogo bolje.
- Pa dobro - miroljubivo reče Gradonačelnik. - Ne vjerujete u bajke. Ne vjerujete monolitu, da tako rečem. Pa što onda mislite poduzeti? Ne možete ga dovijeka čuvati! Držati ga u okruženju i blokirati mi gradsku šetnicu. Građani će se pobuniti. Pomaknuti se ne može. Ili vi mislite da ga možete pomaknuti?
- Mislim da možemo - reče general, a nadmoćan mu osmjeh zatitrao u kutu usta: zapalio je cigaretu i odbijao dim za dimom.
- Kako?
- Tenkom.
- Kako???
- Tenkom - ponovi general i potapša uzrujanog Gradonačelnika. - Ne brinite ništa, samo će jedan tenk stići ovdje - general pogleda na sat - točno dva sata.
- Mislim da niste normalni - uzrujano reče Gradonačelnik. - Kako to zamišljate? Tenk u strogom centru grada! Uništiti će ulicu. I što onda, ako vam ne uspije naum? Ako ni tenk ne može pomaknuti monolit?
- Imamo tenk, je li tako? - sretno se osmjehujući reče general i srne malo vrele tekućine. - Ukoliko ga ne uspijemo pomaknuti, raznijeti ćemo prokleti monolit!
Gradonačelnik zine i zaboravi zatvoriti usta. Kakvo jutro! Prvo se neobično rano probudio, pa shvatio da mu je grad prljav, umalo ubio onog jadnog zaljubljenog mladog muškarca i sad još ovaj luđak general koji kao da je iskočio iz nekog filma. Što se još može dogoditi?
- Pa vi niste normalni - reče kad je šok prošao.
- Pripazite na svoje riječi, Gradonačelniče - opomene ga general Jaki. - Ovaj vam put opraštam, ali ...
Uzalud je Gradonačelnik čekao da general završi rečenicu. General ga je samo bijesno i zlobno gledao i puhao mu dim cigarete pravo u lice. I bilo je više nego očito, kako to čini namjerno, izazivački.
- Mogu li sad u svoj ured? - kruto upita Gradonačelnik.
- Možete.
- Hoćete li pustiti i moje ljude kad počnu dolaziti?
- Ovisi - neodređeno reče general.
Gradonačelnik klimne. Nema smisla više raspravljati. Umornim korakom krene prema zgradi Vijećnice. U svom će uredu razmisliti. I odlučiti što i kako dalje. Ako se može dalje.




Deset


Gradonačelnik nije želio gubiti dragocjeno vrijeme. Istog časa, kad je stupio u svoj ured, priđe telefonu, podigne slušalicu i nazove Glavni grad.
- Hitno moram razgovarati s predsjednikom Vlade! - oštro reče bez ikakvog uvoda.
Zatim je malo slušao sugovornika i klimao potvrdno, kao da ga sugovornik može vidjeti.
- U redu, razumio sam - reče zatim i nervozno se ogleda, kao da sumnja kako ga netko promatra. - Obećajte mi, da će te obavijestiti predsjednika Vlade istog časa kad ovaj stigne.
Opet je malo slušao objašnjenja i uvjeravanja kako će sigurno što prije proslijediti njegovu poruku. Nije previše vjerovao. Njegov Grad nije bio poznat po slijeđenju političke stranke kojoj je pripadao predsjednik Vlade i bila je javna tajna, da se razvoj Grada zbog toga kažnjava: zanemaruju se vitalne prometnice, mnogo se slabije gradi nego u Glavnom gradu, a bilo je još toga za nabrajanje.
Nervozno očekujući poziv, Gradonačelnik priđe prozoru i pogleda dole na monolit, na džip pored kojeg je stajao general Jaki sa neizbježnom cigaretom u ustima. Prezirao je tog čovjeka. Samo silu poznaje. Ništa više. A to je uvijek najgora mogućnost. Današnja politika ... a da odstupi? Da pljune na političku karijeru i vrati se u miran građanski život? I da svaki vikend provede sa ženom i djecom? Koja više i nisu djeca ... i Gradonačelnik odjednom shvati da su mu djeca postala mladi ljudi, nepoznati ljudi, u čijem odrastanju nije suviše učestvovao. Zbog njegove političke ambicije. Kojoj je sve žrtvovao. I bi mu neizmjerno žao zbog toga.
Telefon zazvoni. Gradonačelnik se naglo okrene i u dva skoka približi telefonu i zgrabi ga munjevito.
- Halo? - reče užurbano.
- Samo tren - začuje dobro mu poznati mladenački ženski glas. - Sad ću vas spojiti sa predsjednikom Vlade.
- Što se događa, Gradonačelniče? - začuje pitanje predsjednika Vlade kojim je odmah prešao na stvar, bez suvišnih riječi.
- Poslali ste mi kompletnog luđaka, a ne čovjeka koji može riješiti stvar - zalaje Gradonačelnik: odjednom ga više nije bilo briga ni za karijeru, ni za bilo što drugo, osim za sigurnost svoga Grada i njegovih ljudi.
- Polako! - zapovijedi predsjednik Vlade. - Govorite o generalu Jakom?
- O kome drugom? - bijesno odvrati Gradonačelnik. - Njega ste poslali u moj Grad, zar ne?
- Gradonačelniče, smirite se! - naredi predsjednik Vlade. - Kako to razgovarate sa mnom?
- Onako kako zaslužujete! - drekne Gradonačelnik. - Šaljete mi kompletnog idiota da pucnjavom riješi problem.
Čuvši riječ "pucnjava", predsjednik Vlade se zagrcne, što Gradonačelnik sasvim dobro začuje.
- O kakvoj pucnjavi govorite? – upita napetim glasom: oči svijeta su uprte u zemlju, a sad se spominje pucnjava.
- Želi pucati u monolit - reče oštro, ali više ne podižući glas, Gradonačelnik. - Tenkom.
- Kakvim tenkom? Nisam naredio da konvoj prati nikakav tenk.
- Ludi general je naredio - reče Gradonačelnik. - Valjda poznaje drugog ludog generala, koji mu spremno izlazi u susret.
- Gradonačelniče! - vikne predsjednik Vlade.- Pripazite se! Kako se to izražavate o najvišim časnicima naše vojske? Pripazite!
- Mnogo bi bolje bilo - odječe Gradonačelnik - kad bi ti vrli vojnici pripazili na svoje ponašanje.
- Ma što je s vama? Nikad niste ovako govorili. Jest, imali smo nesuglasica, ali razgovarali smo uvijek uljudno. Što je to s vama?
- Ne volim zveckanje oružjem! - odgovori Gradonačelnik bijesno. - I bude li ova budala pucala tenkom, osobno ću ga tresnuti u uobraženu njušku.
- Gradonačelniče! - vikne predsjednik Vlade. – Dosta je razgovora u ovom neprimjernom tonu. Pozovite generala Jakog na telefon. Čekam.
Gradonačelnik se vučje isceri: postigao je što je htio! Priđe prozoru i širom ga otvori u namjeri da pozove generala, ali generala nije bilo, a nije bilo ni džipa. Samo se poveći šator vidio i naravno, vojnici. Gradonačelnik se opasno nagne kroz prozor i poviče:
- Vojniče! Vojniče!
Jedan od desetine vojnika koju su besposleno stajali na šetnici, podigne pogled i zatim priđe bliže i stane ispod prozora.
- Izvolite, gospodine.
- Zovi mi generala Jakog!
- Ne mogu, gospodine.
- Što? - zgrane se Gradonačelnik: zar će sve biti uzalud? - Zašto ne možeš?
- Otišao je džipom u susret tenku - odgovori vojnik.
Gradonačelnik glasno upotrijebi ružnu riječ koju već jako dugo nije upotrijebio.
- Nemoguće je dozvati generala - ljutito reče u aparat. - Otišao je džipom u susret tenku.
- Shvatio sam to po vašoj psovci! Smirite se - ponovi po tko zna koji put predsjednik Vlade. - Kad se general Jaki vrati, javite mi se obojica. Prije svake akcije! I to je naređenje! Jeste li razumjeli?
- Jesam - reče Gradonačelnik. - Ako onaj ...
- Nemojte, Gradonačelniče! - prekine ga predsjednik Vlade. - Postupite točno kako sam rekao i ništa više.
Veza se prekine. Gradonačelnik umornim pokretom odloži telefon, pa se vrati prozoru kojeg je zaboravio zatvoriti. Nesnosna je vrućina prodirala u njegov inače uvijek prijatno rashlađeni ured. Gradonačelnik zatvori prozor gledajući neprestano monolit kako mirno i neumoljivo strši prema plavom nebu, a u njegovoj pristojnoj udaljenosti, šeću besposleni vojnici sa oružjem u rukama.



Jedanaest


Vrijeme je sporo odmicalo i postajalo je sve toplije i toplije. Što nije sprečavalo ljude da se okupljaju oko svoje drage šetnice i protestiraju zbog zabrane prilaza. Vijest da su vojnici zapriječili prolaz do šetnice, a sve zbog neobjašnjive prisutnosti monolita, brzinom munje se raširila Gradom. I ljudi su počeli rogoboriti. Prilazeći centru, Vijećnici, monolitu, udruživali su se u male i glasne grupice. Povici protesta odjekivali su između zgrada, ali u glasovima nije bilo mržnje, samo povrijeđenosti. Jer to je njihov grad, njihov monolit. A vojnici im ne dozvoljavaju prilaz. Zašto?
Ljudi su se spontano okupljali pored stražarskih punktova koje su čuvali nervozni vojnici.
- Samo mirno, momci - govorio im je poručnik tihim i ujednačenim glasom, ne odajući emocije. - Ne gubite živce. Neka galame. Neka viču koliko ih je volja. Ne reagirajte.
Vojnici su čvrsto stiskali svoja oružja i nepovjerljivo dobacivali poglede jedan drugom. Što učiniti, ako ljudi krenu prema njima, na njih, na stražarske punktove? Pucati? Ali ti ljudi nisu neprijatelji. Nisu čak ni naoružani. Škakljiva situacija.
Na vojničkim se licima nisu mogla pročitati ta pitanja. Odlučno i mrko uzvraćali su pogled i nisu ga nikad sklanjali u stranu, niti obarali. Znali su da bi to bila greška.
A građana koji su protestirali zbog zabrane kretanja njihovom omiljenom šetnicom, bilo je sve više. Svi su nešto imali za reći, ali nitko, baš nitko nije nasilno reagirao.

Gradonačelnik je čitavu gužvu promatrao sa balkona. Jednim se dijelom uma radujući prizoru. Onaj racionalni dio u njemu, duboko je žalio čitavu nametnutu im situaciju. Ni sanjao nije da će svoj Grad, svoje građane i birače, morati štiti od vojske.
Pažljivo i sa zrncem straha u sebi, promatrao je vojnike i nadao se da su dovoljno čvrsti, dovoljno bistri, dovoljno stabilni. Jer, ako nisu i ako samo jedan među njima učini glupost i opali iz puške ... pa, bolje je o tome ni razmišljati. Mogao bi mislima prizvati ono čega se boji.
Prokleti general Jaki! Nestao je u pravi čas. Sigurno je naslutio reakciju građana i zbog toga i otišao u susret tenku koji treba stići svakog časa.
Gradonačelnik se strese kao da ga je pomilovao iznenadni nalet ledenog vjetra. Okrene se i napusti balkon. Spustiti će se dole, na šetnicu. Obići će vojničke punktove, razgovarati sa građanima, pokušati držati situaciju pod kontrolom. Konačno, to mu je i dužnost, zar ne? Dužnost koju sa sve manje radosti obavlja. Dosta mu je svega. Silno želi sve napustiti, isploviti svojim malim brodićem i ljuljuškajući se na plavim valovima bezbrižno pecati.

Milivoj, zvani Milojko, odjednom osjeti kako mora otići do centra grada i pridružiti se ostalima u negodovanju zbog zabrane pristupa monolitu. Nije znao zašto osjeća tako silnu potrebu i čudio se tom osjećaju.
Njegov blagi dio prirode, želio je ostati s Adrianom. Upravo je predavala dužnost i uskoro će biti slobodna. Očekuje od njega da ostane sa njom, znao je to. Jer dobro se i sa puno pažnje pobrinula o njemu nakon sretne-nesreće, da se tako izrazi, i više nije skrivala osjećaje koje je gajila prema njemu, Milojku. Nije ni on. Neprestano su se gledali i osmjehivali jedno drugome.
- Gotova sam - reče mu Adriana: odjednom je stajala pored njega, svježa i nasmijana, kao da iza nje nije neprospavana noć provedena na nogama. - Idemo.
- Ja bih išao do monolita - bubne Milojko.
- Nekako sam to i očekivala - reče ona. - Idem sa tobom. Više te ne puštam od sebe.
Milojko se osmjehne, obgrli joj gola ramena, pa priljubljeni jedno uz drugo, laganim koracima krenu prema centru grada, prema monolitu koji ih je zvao.

Gradonačelnik je obilazio punktove koje su čuvali vojnici i razgovarao sa građanima. Smirivao ih je, dok iznenađeno ne primijeti kako im nikakvo smirivanje nije ni potrebno. Svi su bili mirni, ako se ne računaju uzvici razočarenja zbog zabrane prolaza popularnom šetnicom. U glasovima građana nije bilo bijesa ni mržnje, samo blagog žaljenja, mlakog, gotovo nikakvog protesta zbog nepoštivanja osnovnog ljudskog prava, slobode kretanja.
"Monolit! To je monolit", mislio je Gradonačelnik bacajući ohrabrujuće poglede na građane. "Monolit je nekako utjecao na nas i postali smo mekši, obazriviji. I čini mi se, bolji ljudi. Je li to moguće? Ali nema drugog razloga. Ništa se drugo neobično nije dogodilo. Osim što se monolit stvorio ovdje. Sve je ostalo isto kao i prije što je bilo".
Pitao se, naziru li i ostali tu čudesnu istinu? I tražio je odgovor na ljudskim licima koji nije dolazio. Pogledavao je građane kojih je bilo sve više i krišom bacao pogled na sat.
Gdje je, do vraga, general Jaki? Zašto ne dolazi? Što ga je zadržalo?



Dvanaest


Zavladala je gotovo savršena tišina, tišina koja je odavala nevjericu, da bi se odmah zatim podigla silna galama koja zaplovi iznad mnoštva, probije stakleni zid iza kojeg je u rashlađenom uredu napetu čekao Gradonačelnik i dopre do njega. Odmah je shvatio što se događa. General je stigao. Konačno. Gradonačelnik nije znao da li se raduje toj činjenici ili ga ljuti.
Oklijevajući, bacio je neodlučan pogled na telefon, ali odmah zatim odmahne glavom i izjuri iz ureda. Mora prvo do mahnitog generala. Mora ga zaustaviti. To je najvažnije.
Gotovo zatetura pod udarom vrućine koja ga dočeka kad je istrčao iz zgrade Vijećnice. Oklijevajući pogleda lijevo i desno, pa jurne desno. Sa te je strane dopirala gromoglasna buka. Ljudi su galamili, njihovi su glasovi odavali povrijeđenost, ljutnju, nekako blagu ljutnju, nedoživljenu do sad. Učinilo mu se, kako sa te strane dopire i buka tenka. I taj je zvuk prevagnuo: mora spriječiti ulazak tenka na glavnu gradsku šetnicu.
Vojnici mu se osmjehnu kao starom znancu. Nije obratio pažnju na njih. Buka, za koju je pravilno ocijenio da je stvara tenk, postala je glasnija i Gradonačelnik ugleda prvo džip i u džipu stoji generala Jakog kako uspravno stoji i rukom naređuje svjetini da se skloni.
- Luđak! - promrmlja Gradonačelnik sebi u bradu. - Prava slika prokletog luđaka!
Neki su ga vojnici čuli i zabrinuto se zagledali u njega. Nije ga bilo briga. Odlučnim korakom krene prema džipu ispred kojeg se razmicalo more ljudi koji su se tiskali nastojeći ugledati monolit.
- Mjesta, ljudi - zamoli Gradonačelnik. - Pustite me proći! Moram razgovarati s generalom.
Svjetina se pred njim rastvori poput Crvenog mora ispred Mojsija. Gradonačelnik potrči, želeći što prije zaustaviti nadirući tenk.
- Stoooooj! - zaviče što je jače mogao i stane raširenih nogu i raširenih ruku točno na put dolazećem džipu. - Stooooooooj!!!
Sasvim je jasno vidio zapanjenost na licu generala Jakog, zatim je zapanjenost nestala i pojavilo se čuđenje. Odmah zatim bijes. Generalovo se lice smrklo poput neba prije oluje, a tanke mu se usnice spojile u jednu tanku neprobojnu crtu. Mačjim skokom iskoči iz džipa i stane ispred Gradonačelnika.
- Gradonačelniče! - drekne. - Što sad izvodite? Mičite se!
- Ne! - uzvikne Gradonačelnik. - Vaš tenk neće na moju šetnicu. Izvolite za mnom, sami.
- Gdje? - zapanjeno upita general Jaki.
- Da se javite predsjedniku Vlade - sa uživanjem reče Gradonačelnik: primijetio je kako okupljeni ljudi sa nadom i napeto osluškuju njihov razgovor.
- Kakve su to igre? - bijesno upita general.
- Nisu igre - reče Gradonačelnik. - Nazvao sam Glavni grad i razgovarao sa predsjednikom Vlade. Požalio sam se na vaše ponašanje.
- Poža ... - zamuca general Jaki u nevjerici, a lice mu zatamni crvenilo. - Vi ste, štooooo?
- Požalio sam se na vaše ponašanje - sa uživanjem ponovi Gradonačelnik - i predsjednik je Vlade naredio da mu se javite istog trena kad stignete.
- Lažete! - tresne general Jaki.
- Jednim se telefonskim pozivom možete uvjeriti govorim li istinu ili lažem - dostojanstveno reče Gradonačelnik: mora ovog divljaka dovući u Vijećnicu.
- To su neke vaše igre - odsječe general Jaki. - Ne vjerujem vam ni riječ!
- Rekao sam ...
- Ne tiče me se! - zaviče general, pa se okrene prema vojnicima i naredi: - Očistite put da tenk može proći. Budete li morali upotrijebiti silu, ne oklijevajte!
Mladi su ga vojnici gledali uzbuđenim pogledom. I većina ih se silno željela ovog trenutka naći na bilo kojem drugom mjestu.
- Što čekate? - zalaje general. - Jeste li gluhi? Naprijed! Izvršite naređenje!
Vojnici sa puškama u rukama počnu u početku nevoljko odguravati ljude. Masa je rogoborila, tiskala se i ljuljala, a vojnici postajali sve odlučniji sve namrgođeniji.
- Generale! - poviče Gradonačelnik. - Ovo je nečuveno. Pa ovo je pobuna!
- Što vi znate o pobuni? - posprdno upita general Jaki. - Imam jasna naređenja i namjeravam ih izvršiti.
- Predsjednik Vlade ... - pokuša ponovo Gradonačelnik.
- Vozi! - zagrmi general.
Prvo krene džip u kojeg general Jaki uskoči i mahne rukom zapovjednički prema tenku. Moćne se gusjenice pokrenu i tenk se polako i uz štropot zakotrlja prema Vijećnici. Nitko nije više galamio, svi su mirno stajali i zapanjeno gledali očekujući daljnji razvoj događaju.
Tenk, predvođen generalovim džipom, zaustavi se tik ispred monolita i tenkist promoli glavu na sunce.
- Što zapovijedate, gospodine generale? - upita.
- Odgurni prokletinju! - naredi general. - Pregazi ga!
Tenkist klimne i čas kasnije nestane u utrobi čelične grdosije koja je bučila i iskašljavala smrdljive pare. Tenk se polako i oprezno približi monolitu, kupola mu počne pomicati se, okretati, cijev se pomakne u stranu. Sad je čelo tenka bilo sasvim slobodno i ono se priljubi uz monolit, a motor tenka divlje-bolno, poput ranjene zvijeri, zaurla. Urlik je trajao i trajao i trajao. Zatim gromoglasni motor utihne, kupola se otvori i tenkist ponovo proviri u sunčano jutro.
- Gospodine generale! - vikne zaprepašteno. - Ne ide! Mora da su mu temelji đavolski duboki.
- Jesi li siguran? - upita general.
- Sasvim siguran, gospodine generale.
- Pucaj u njega!
- Molim, gospodine generale?
- Jesi li skroz poludio? - zaviče Gradonačelnik, pa vikne tenkistu: - Ne slušaj ga! Ne pucaj!
- Pucaj u gada! Odmah! Sad! Pucaj!
- Na zapovijed!
Tenkist ponovo nestane i odmah zatim prijeteća se cijev počne pomicati prema monolitu. Kad je cijev gotovo bila točno uperena u monolit, vrući zrak oko svih prisutnih odjednom postane još topliji, upravo žareći, sve je zatitralo, činilo se da se i zgrade pomiču. Sve, baš sve drhtalo je u silnoj vrućini nekoliko trenutaka. Onda je prestalo. Zrak se smirio, postao tih i osjetno hladniji. I monolita više nije bilo.
Uzdah koji je govorio o dubokoj žalosti, ote se iz grla svih prisutnih i vine prema vrućem nebu na kojemu su se iznenada pojavili prvi prijeteći oblaci nakon mnogo vrućih dana.

Epilog

- Sretnik si ti, znaš li to? - upita bivši Gradonačelnik.
- Znam, gospodine - učtivo odgovori Milivoj, zvan Milojko i osmjehne se svojoj supruzi: upravo su se vjenčali, a bivši Gradonačelnik mu bio kum i pijuckali su na svadbenom prijemu okruženi bučnom gomilom, u kutu, u kojemu je vladao relativni mir.
- Doznao sam čime si se bavio ranije i nije me briga - nastavi bivši Gradonačelnik.
- Doznali ste? I svejedno ste mi našli posao? I pristali biti kum?
- Zaslužuješ to. Sasvim si nova, da tako kažem, druga osoba. Što te natjeralo na promjenu?
- Zvučati će glupo, ali uvjeren sam da sam se promijenio onog trenutka, kad sam prišao monolitu.
- Ne zvuči glupo - promrmlja bivši Gradonačelnik i prisjeti se kako je i sa njim životna mu promjena počela u tom trenutku, promjena koja ga je natjerala dati ostavku, posvetiti se obitelji, uživati u mirnom životu. Nikad više nije želio imati posla sa osobama poput generala Jakog. - Misliš li, da je monolit još na neke utjecao?
- Uvjeren sam u to.
- I ja sam.
Obojica pomisle na onaj jedan jedini dan u povijesti Grada, kad se ni jedan jedini zločin nije dogodio. Čak ni saobraćajnih nesreća nije bilo. Ni tučnjava. Ničeg. Samo ljubaznih građana. Koji su pristojno hodali gradom obavljajući svakidašnje poslove.
- Ako je to monolit učinio - primijeti bivši Gradonačelnik - trebalo bi ih postaviti u svaki grad po jednog.
- A tko da ih postavi? - upita Milojko osmjehujući se i domahujući Adriani: znak da će joj se uskoro pridružiti. - I konačno, tko je onog našeg postavio?
- To je sasvim nevažno - zamišljeno odgovori bivši gradonačelnik. - Znaš li što je samo važno u čitavoj ovoj priči?
- Što gospodine?
- To, da ipak možemo biti dobri ljudi, dobri i ljubazni susjedi, da ne moramo biti vukovi jedni drugima. Samo je to važno. Ali, koliko nas je to shvatilo?
- Ne bih rekao da nas ima mnogo - reče Milojko.
- Pa, i mi smo dovoljni, zar ne? - upita bivši Gradonačelnik ne očekujući odgovor. - Ja sam zadovoljan. A kako gutaš pogledom svoju Adrianu, primjećujem da si i ti. Idi, dosta si izgubio vremena sa mnom.
Milojko se osmjehne, odloži čašu i krene prema Adriani, prema novom životu, zatvarajući čvrsto i neopozivo vrata prošlosti.

KRAJ

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 10. srpnja 2010.

Šaptom



Pijući kavu na balkonu svoje obiteljske kuće, raskoš koji će uskoro nestati, Liam je gledao dole na prašnjavu ulicu. Zaliha kave koju je uspio sakriti sve je manja, Liam je bio svjestan toga, ali nije žalio: sve nestaje, pomirio se sa time. Umjesto žaljenja, sve je više uživao u jutarnjoj kavi. Koja je odnedavno postala i jedina kava u danu. Nekad ih je pio po sedam-osam na dan, ali je samog sebe prisilio racionalizirati potrošnju. Smanjivao je pijenje kave postepeno, mudro, navikavajući organizam i ne želeći se iznenada lišiti onog na što se navikao i u čemu je beskrajno uživao.
Samo je Sunce svakog dana sve nemilosrdnije i sve ga je više, ne možeš umaći vrućini. Eto, rano je jutro, a već se znoji, prašina titra na vrućem zraku.
Pogled mu privuče neka kretnja koju je zapazio krajičkom oka i već je, prije nego što je skrenuo pogled na tu stranu, znao što će ugledati.
- Evo ih! - reče nakon još jednog prekrasnog gutljaja.
- Alex i Bril? - upita njegova žena iz dnevne sobe.
- Tko drugi?
- Uporni su - reče ona. - To im se mora priznati.
- Jesu - potiho potvrdi Liam pogledom prateći starce Alexa i Brila: koračali su sporim, ali upornim koracima noseći u rukama štapove za pecanje.
- Koliko dugo već nisu ništa ulovili? - upita Liamova žena pridruživši mu se na balkonu.
- Preko šezdeset godina, mislim - zamišljeno odgovori Liam.
- I svejedno svakog jutra uporno odlaze pecati.
- Da se čovjek zapita ... - promrmlja Liam i ne dovrši rečenicu.

- Vidiš li ih? - upita Alex svog prijatelja: nije podigao pogled, ali osjećao je radoznali pogled na sebi.
- Vidim - odgovori Bril. - Svakog dana isto.
- Budala! - prezrivo promrsi Alex. - Čudi se svakog jutra našem ritualu, a i sam ima ritual.
- Ali on ne zna da ga ima - smijuljeći se reče Bril.
- Zato i jest budala - odvrati Alex. - Zar nisam već rekao da je budala?
- Svakog jutra to kažeš.
- Što ćeš, kad volim to govoriti. Ljudi su takve proklete budale. Sjećam se svog djetinjstva i svog djeda s kojim sam odlazio loviti ribu. I njegovih proročanskih riječi o tome kako će jednog dana svega nestati, kako je ljudski rod neumjeren, previše pohlepan. Ali nitko ih nije slušao, svi mu se smijali.
- Budale se uvijek smiju onome što ne mogu shvatiti.
- Sad shvaćaju - otrovno reče Alex.
- Misliš? - upita s nevjericom Bril.
- Djelomično, prijatelju - odgovori Alex blago se osmjehnuvši. - Shvaćaju samo ono što ih se osobno tiče. Da nemaju ono što su prije imali i za što su vjerovali da će zauvijek imati. Ni ne misle na druge. Okrenuti su posve sebi. Osjećaju svoju glad. Nikad tuđu.
- Upravo je takvo ponašanje i dovelo do ovoga - reče Bril i zamahne suhonjavom rukom pokazujući na prazne ulice, uspavan, gotovo mrtav grad.
- Odbijaju shvatiti - reče Alex. - Kao što odbijaju shvatiti naš ritual pecanja. Oni misle da mi mislimo kako ćemo prije ili kasnije uloviti neku ribicu.
- To se zove "nada" - reče Bril.
- Nazovi to kako god hoćeš, ali ribicu nećeš uloviti.
- Baš me briga za ribicu! - ljutito odgovori Bril. – Ali ću do smrti dolaziti ovdje na obalu, na osamu i pecati. I misliti na one daleke dane kad smo sa djedovima dolazili na ova ista mjesta i kući se vraćali s bogatim ulovom.
- A vidi sad - reče Alex i prstom pokaže na flotu ribarskih brodica koje su se uputile na beskrajnu pučinu oceana. - Moraju otploviti do samog središta oceana i nadati se sreći.
- Koje je sve manje - dobaci Bril.
- I biti će je sve manje - doda Alex. - Ubila ju je pohlepa.
- Pohlepa ... - promrmlja Bril. - Svi su govorili i očekivali da će svijeta nestati u ogromnom prasku. A vidi kako nestaje ...
- Šaptom - doda Alex. - Koji je glasniji od svih atomskih bombi.
Polako koračajući došli su do svog omiljenog mjesta, pogledali se, klimnuli pogledom se dogovorivši i sjeli na suncem ugrijanu stijenu pripremivši se za još jedan dan tihog sjećanja na prohujalo vrijeme bogatstva, dok će im pogledi milovati povraze koji se više nikad neće zategnuti u njihovim rukama.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 3. srpnja 2010.

Isti čovjek



Lagano šećući sa rukom u ruci, Dorina i Vilko stignu na sam rub lukobrana. Više se nije moglo dalje, osim skočiti u more koje je bilo obojano nestvarnim bojama zalazećeg sunca.
Dorina primijeti, kako se rub Vilkovih usnica izvija u smiješku: neka je uspomena poslala taj nježan osmjeh na njegovo lice. Dorina ne odoli, već se pribije uz Vilka, zagrli ga i poljubi.
- Što je sad ovo? - zapita on, a osmjeh mu se raširio licem.
- Morala sam to učiniti - reče Dorina odmičući se od njega: pomalo ju je bilo strah mora koje je lagano šumjelo ispod njihovih nogu. - Na licu ti je bio osmjeh kakvog još nikad nisam vidjela. O čemu si razmišljao?
- O drugim zalascima sunca koja sam viđao na oceanima i morima.
- Voliš taj prizor?
- Silno - reče Vilko prisjećajući se i osmjehujući se neprestano.
- Ispričaj mi o jednom zalasku sunca koje je na tebe ostavilo dojam - zamoli Dorina.
Vilko uzdahne i umjesto odgovara, upita je:
- Sjećaš se one gospođe koju sam pozdravio kad smo izlazili iz zgrade i krenuli na šetnju?
- One tvoje susjede? Koja te uvijek hladno pozdravi bez osmjeha?
- To je ta! - potvrdi Vilko.
- Kakve ona veze ima s tvojim zalascima sunca? - upita Dorina, a Vilko je uživao gledajući joj lijepo lice obasjano umirućim suncem.
- Pa ima, donekle - odgovori Vilko. - Zahvaljujući njoj, prisjetio sam se najluđeg zalaska sunca u svom životu. Brod se nalazio ...

... na Borneu, Indonezija i bilo je vruće, vlažno, sredina lipnja i činilo se da se tropska vrućina približila svom vrhuncu. Brod je ležao usidren u sredini jezera kojeg je stvarala rijeka, po čijoj su površini plutali bezbrojni balvani skupocjenog drva kojeg su nepoznati nadničari sjekli u neprijateljskoj džungli ( još nije bio skovan termin kišna šuma ) za nadnicu-crkavicu i puštali ih niz rijeku da slobodno doplutaju do jezera. Tu su ih prihvaćali drugi ljudi, svi sitne i krhke građe, ali koji su se majmunskom spretnošću kretali bosonogi po ogromnim balvanima, skačući s jednog na drugi i usmjeravajući ih motkama i kukama prema brodu, čije su ih dizalice podizale gore i slagale u brodska skladišta. A kad je u skladištima-štivama ponestalo mjesta, počeli su ogromne debele balvane slagati na palubu i čvrsto ih vezivati čeličnom užadi. Špringovima, tako su to zvali.
Čitav se taj posao otegao i svi su nakon dvadeset dana postali nervozni. Posada se kretala brodom oborenih očiju, a nerijetko bi netko od posade mrmljao sebi u bradu tihe kletve.
Kletva ih je stigla dvadeset i treći dan: nestalo je piva! Više se ni jedna boca na brodu te spasonosne tekućine nije mogla naći. Zbog toga je nekom, kasnije nisu mogli otkriti kome, sinula "spasonosna" ideja. Pa su na krmi zapalili vatru u večernjem sumraku koji se polako spuštao i počeli sa pripremom žestice, kojoj nitko nije znao ime. Svašta su bacali u lonac i kad su prve kapi alkohola potekle, promatrali su užarenih očiju u kušača, kuhara ovog nektara.
- Sasvim je solidno - zaključio je on i počeo točiti piće bez imena.
I pijanka je otpočela ...
Kad su se osvijestili, neki među njima tek sutradan u sumrak, sreli su se sa gnjevom Barbe, zapovjednika broda.
- Budale jedne! - praskao je na njih. - Zašto niste izabrali neki drugi dan? Ujutro je stigao pilot da nas izvede iz jezera na otvoreno more, a pola posade pijano spava! Sad moramo čekati do sutra!

- Jesi li i ti pio? -upita Dorina smijuljeći se.
- Naravno - odgovori Vilko. - I ja sam bio među onima koji su se uspavali. Previše cuge ...
- Bio si neobuzdan, je li?
- Jesam - prizna Vilko i nasmije se. - Što nas vraća mojoj susjedi. Znaš, uvijek sam bio neobuzdan i volio se divlje provoditi. Ali sam isto tako uvijek bio i pristojan. Ustajao bih u autobusu starijima od sebe i uvijek susjedima iz zgrade bio na usluzi. Što su neki od njih debelo koristili. Nikad u pijanstvu nisam vrijeđao niti bilo što nekulturno izvodio. Osim što smo znali biti glasni, nismo mogli kontrolirati svoje glasove. Zbog naše glasnoće, kad smo pili kod mene u noćnim satima, a to je uvijek bilo nakon povratka sa plovidbe, susjedi su me podozrivo gledali i ...

... sa prestankom pijenja, sve se naglo promijenilo i trebala je proći čitava godina da se Vilko navikne na miran i tih život bez uzbuđenja. Iznenadilo ga je kad je počeo uživati u mirnom i tihom životu. Prije je takav život za Vilka bio ravan smrti.
Poprilično kasnije, pet je godina Vilkovog mirnog života već prohujalo, jednog ga jutra na ulici, ispred zgrade, zaustavi susjeda. Vilko je pomislio kako joj nešto treba pomoći, jer svi su ga u zgradi zvali kad je trebalo podmetnuti leđa. Ali ga susjeda ovog puta iznenadi.
- E, pa, Vilko - rekla mu je klimajući odobravajući glavom - kako si se ti promijenio! Postao si jako fin čovjek.
Vilko ju je iznenađeno gledao, a zatim su u njemu javi bijes ,pa prkos i na kraju zajedljivost.
- Ali draga moja gospođo - što je učtivije mogao, polako je i razgovijetno izgovorio. - Ja sam oduvijek bio takav, ali vi to niste mogli prepoznati.

Dorina na tom mjestu Vilkovog pripovijedanja prasne u smijeh, a Vilko ju je uživao gledati.
- Dobro si joj odgovorio - reče mu. – Sad shvaćam susjedin kiseli pozdrav!
- Zamisli! - reče Vilko. - Pet je godina čekala da mi to kaže. Pet prokletih godina!
- Pusti - reče Dorina i priljubi se uz njega. - Pogledaj, sunce je sasvim nestalo upravo ovog trenutka. Uskoro će noć.
Vilko je zagrli gledajući prema mjestu na kojemu je još maloprije plamtjela velika zlatna kugla, odguravajući prošlost što dalje od sebe. Više nije važna.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.