Šaptom

Pijući kavu na balkonu svoje obiteljske kuće, raskoš koji će uskoro nestati, Liam je gledao dole na prašnjavu ulicu. Zaliha kave koju je uspio sakriti sve je manja, Liam je bio svjestan toga, ali nije žalio: sve nestaje, pomirio se sa time. Umjesto žaljenja, sve je više uživao u jutarnjoj kavi. Koja je odnedavno postala i jedina kava u danu. Nekad ih je pio po sedam-osam na dan, ali je samog sebe prisilio racionalizirati potrošnju. Smanjivao je pijenje kave postepeno, mudro, navikavajući organizam i ne želeći se iznenada lišiti onog na što se navikao i u čemu je beskrajno uživao.
Samo je Sunce svakog dana sve nemilosrdnije i sve ga je više, ne možeš umaći vrućini. Eto, rano je jutro, a već se znoji, prašina titra na vrućem zraku.
Pogled mu privuče neka kretnja koju je zapazio krajičkom oka i već je, prije nego što je skrenuo pogled na tu stranu, znao što će ugledati.
- Evo ih! - reče nakon još jednog prekrasnog gutljaja.
- Alex i Bril? - upita njegova žena iz dnevne sobe.
- Tko drugi?
- Uporni su - reče ona. - To im se mora priznati.
- Jesu - potiho potvrdi Liam pogledom prateći starce Alexa i Brila: koračali su sporim, ali upornim koracima noseći u rukama štapove za pecanje.
- Koliko dugo već nisu ništa ulovili? - upita Liamova žena pridruživši mu se na balkonu.
- Preko šezdeset godina, mislim - zamišljeno odgovori Liam.
- I svejedno svakog jutra uporno odlaze pecati.
- Da se čovjek zapita ... - promrmlja Liam i ne dovrši rečenicu.

- Vidiš li ih? - upita Alex svog prijatelja: nije podigao pogled, ali osjećao je radoznali pogled na sebi.
- Vidim - odgovori Bril. - Svakog dana isto.
- Budala! - prezrivo promrsi Alex. - Čudi se svakog jutra našem ritualu, a i sam ima ritual.
- Ali on ne zna da ga ima - smijuljeći se reče Bril.
- Zato i jest budala - odvrati Alex. - Zar nisam već rekao da je budala?
- Svakog jutra to kažeš.
- Što ćeš, kad volim to govoriti. Ljudi su takve proklete budale. Sjećam se svog djetinjstva i svog djeda s kojim sam odlazio loviti ribu. I njegovih proročanskih riječi o tome kako će jednog dana svega nestati, kako je ljudski rod neumjeren, previše pohlepan. Ali nitko ih nije slušao, svi mu se smijali.
- Budale se uvijek smiju onome što ne mogu shvatiti.
- Sad shvaćaju - otrovno reče Alex.
- Misliš? - upita s nevjericom Bril.
- Djelomično, prijatelju - odgovori Alex blago se osmjehnuvši. - Shvaćaju samo ono što ih se osobno tiče. Da nemaju ono što su prije imali i za što su vjerovali da će zauvijek imati. Ni ne misle na druge. Okrenuti su posve sebi. Osjećaju svoju glad. Nikad tuđu.
- Upravo je takvo ponašanje i dovelo do ovoga - reče Bril i zamahne suhonjavom rukom pokazujući na prazne ulice, uspavan, gotovo mrtav grad.
- Odbijaju shvatiti - reče Alex. - Kao što odbijaju shvatiti naš ritual pecanja. Oni misle da mi mislimo kako ćemo prije ili kasnije uloviti neku ribicu.
- To se zove "nada" - reče Bril.
- Nazovi to kako god hoćeš, ali ribicu nećeš uloviti.
- Baš me briga za ribicu! - ljutito odgovori Bril. – Ali ću do smrti dolaziti ovdje na obalu, na osamu i pecati. I misliti na one daleke dane kad smo sa djedovima dolazili na ova ista mjesta i kući se vraćali s bogatim ulovom.
- A vidi sad - reče Alex i prstom pokaže na flotu ribarskih brodica koje su se uputile na beskrajnu pučinu oceana. - Moraju otploviti do samog središta oceana i nadati se sreći.
- Koje je sve manje - dobaci Bril.
- I biti će je sve manje - doda Alex. - Ubila ju je pohlepa.
- Pohlepa ... - promrmlja Bril. - Svi su govorili i očekivali da će svijeta nestati u ogromnom prasku. A vidi kako nestaje ...
- Šaptom - doda Alex. - Koji je glasniji od svih atomskih bombi.
Polako koračajući došli su do svog omiljenog mjesta, pogledali se, klimnuli pogledom se dogovorivši i sjeli na suncem ugrijanu stijenu pripremivši se za još jedan dan tihog sjećanja na prohujalo vrijeme bogatstva, dok će im pogledi milovati povraze koji se više nikad neće zategnuti u njihovim rukama.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.