Tako mora biti

Stanovnici jedne ulice – priča petnaesta:


Gospodin Tiho je vrlo dobro naučio svoju zadaću, shvatio sasvim ozbiljno svoju dužnost, pa se oko osam, dok se njegova gospođa Renata i dalje meškoljila u toplom krevetu, tiho iskrao iz stana i zaputio do obližnjeg kioska. Tu je, a tako je bilo već čitav niz godina, postalo je to već ritualom, kupio novine, potražio stranicu sa društvenim zbivanjima, pa polako i pažljivo prešao sva oglašavanja. Za oko su mu zapeli natpisi o otvaranju slikarskih izložbi. Mjesta na kojima će se te izložbe održati, bila se reprezentativna, gospodin je Tiho to znao. Vrlo je dobro poznavao ta mjesta, posjećujući ih mnogo puta posljednjih godina. Za umjetnike nije nikad ni čuo, ali je to bilo manje važno. Oni ga nisu zanimali. Kao ni njihova djela. Ali je svejedno izvukao kemijsku olovku iz džepa plave košulje i pažljivo zaokružio ta dva, njemu zanimljiva članka, sasvim mala i smještena negdje na sredini stranice, ali ih je oštro i izvježbano oko gospodina Tihe odmah primijetilo.
Dok se polako vraćao kući, putem listajući novine, informirao se o događajima u zemlji i inozemstvu. Odavno već u mirovini, prevalivši sedamdesetu, koračao je polako i često zastajkujući, dok mu je nabrekli trbuh podrhtavao od napora. Što se više približavao zgradi u kojoj je imao stan i u kojem ga je čekala gospođa Renata, to je sporije hodao i sve češće zastajkivao. Nije mu se vraćalo u stan. Gospođa Renata nikad nije dobre volje ujutro, a on se toga užasavao.
Sjećao se nje, svoje žene, dok mu još nije bila žena, dok je imala svega dvadeset i jednu, a on bio stariji od nje gotovo deset godina i kako se tada ponosio tom činjenicom, njenom mladošću. Bila je mlada, lijepa, tiha, iznad svega skromna. Sve ono što je volio i tražio kod žena. A sada je stara, iako je mlađa deset godina od njega, odavno više nije lijepa, debljina je nagrđuje i uzalud joj ono njeno kinđurenje: ništa ne može sakriti uzdrhtalo salo, ni jedna vješto sašivena haljina, a ni hlače koje je sve češće počela oblačiti. Umišljajući kako je one čine vitkijom, mlađom, poželjnijom. Usne su joj se stisnule u tanku i ogorčenu crtu i kad bi pobijelile od žestokog pritiskanja jedne usnice na drugu, gospodin Tiho bi znao kako će uskoro iz tog uvijek prijetećeg grotla vulkana pokuljati crnilo primjedbi na njegov račun. Ponižavajuće. Ali morao je to otrpjeti, drugog izlaza nije bilo. Nije ga vidio. I pomirio se sa tom činjenicom.

Sasvim tiho, jer Renata možda još uvijek leži u krevetu u polusnu, gospodin se Tiho ušulja u stan i uđe u kuhinju.
- Tu si! - dočeka ga gospođa Renata ljutito. - Što ti toliko treba? Gdje si išao po novine? Na vrh Učke?
- Malo sam ...
- ... čitao na ulici - završi ona bijesno umjesto njega. - Zar ne možeš doći kući, donijeti novine i kući ih čitati?
"Nemam mira u kući, a da bih mogao čitati", pomisli gospodin Tiho i obori pogled da mu ona ne pročita misao: novine je položio na stol koji stoji u sredini kuhinje.
- Ništa ne govoriš? - upita gospođa Renata. - Šutiš? I bolje je tako. Ima li što za nas danas?
- Ima - odgovori on tiho, znajući točno na što ona misli. - Zaokružio sam dva članka koja će te sigurno zanimati.
- Da vidim - nepovjerljivo reče ona, a gospodin Tiho se, kao i uvijek malo strese na taj dokaz nepovjerenja u njegov sud.
Tišina se razlijeva napeto oko njih, dok gospođa Renata čita. Gospodin Tiho bi rado obišao stol, prišao štednjaku, ulio si malo tek skuhane kave koja širi tako zamaman miris. Ali se ne usuđuje prekidati čitanje svoje Renate.
Konačno, ona podigne pogled sa novina i zagleda se u njega, a usnice joj se zategnu u tanku crtu.
- Obrij se! - zapovijedi. - I večeras obuci ono plavo odijelo. Da izgledaš pristojno.
- Dobro. - Gospodin Tiho klimne. - Na koju ćemo izložbu?
- Da vidim - odgovori ona, a on iskoristi priliku, obiđe oko stola, nalije svježe kave u šalicu i sa uživanjem otpije.
- Ima dva sata razmaka u njihovom otvaranju - zamišljeno progovori gospođa Renata, brzo računajući u glavi, pa naglo odluči: - Idemo na obje!
- Obje? - začudi se gospodin Tiho.
- Obje! - obrecne se gospođa Renata. - Rekla sam obje! Jesi li gluh?
- Obje - tiho ponovi gospodin Tiho.

U šest navečer, kad je dnevna vrućina ranog ljeta počela jenjavati, gospođa Renata i njena sjenka gospodin Tiho, izađu na ulicu, ljubazno pozdravljajući susjede koje bi sretali. Oličenje uljudnosti i dotjeranosti, to je bila slika koju su pružali o sebi, taj postariji bračni par. Ona je uvijek koračala prva, žustrim koracima, dok bi on isto tako uvijek koračao nekoliko koraka iza nje. Oboje je nosilo velike platnene torbe, koje su se mogle smotati i nositi pod miškom, kako ju je gotovo uvijek nosio gospodin Tiho. Gospođa Renata bi svoju torbu objesila na desno rame, pa žustro koračajući, iza sebe, preko ramena, napola okrećući glavu, dobacivala ponešto svakih nekoliko metara gospodinu Tihi. On bi klimao potvrdno na njene primjedbe, ni jednom se ne usprotivivši. Ono što bi gospođa Renata odlučila, to bi postajalo zakonom za gospodina Tihu. U početku, davno, davno, malo je mrzio samog sebe zbog toga, ali već odavno prestao se mrziti. Nije više ni razmišljao o tome. U stvari, ni o čemu više nije razmišljao. Pa tu je gospođa Renata, zar ne?

- Patrola kreće u ophodnju – zajedljivo je primijetio Bojan, gledajući kako gospodin Tiho daje sve od sebe nastojeći ne zaostati za predvodnicom.

Bilo je iznenađujuće mnogo znatiželjnika na prvoj izložbi: mladi slikar koji se predstavljao svojim radovima uzbuđeno je stajao okružen ljudima koji su mu postavljali pitanja o njegovom radu. Oštro oko gospođe Renate otkrilo je istog trena kad su stupili u veliku i prijatno osvijetljenu prostoriju u kojoj je veselo odjekivao žamor i smijeh prisutnih, ono što je tražila, što je nju jedino i zanimalo: veliki stol smješten u jednom uglu pored velikog prozora, a koji se gotovo savijao pod težinom jela i pića na njemu.
Bubnuvši gospodina Tihu šakom u rebra, gospođa Renata ga značajno pogleda, trgne glavom prema stolu. Ne obrativši nimalo pažnje slikama, oni se upute prema stolu i posluže se. A kad su mislili, često pogrešno mislili, kako ih nitko ne gleda, gurali bi izloženu hranu u svoje velike platnene torbe. Sa svojim su se ulovom zatim vraćali kući i hranu uredno slagali u hladnjak. Za one dane, kad nikakvih izložbi ne bi bilo. Mora se misliti na sutra.

- Čemu kupovati hranu - znala je pitati gospođa Renata retorički svoga supruga, niti ne želeći njegov odgovor - kad hrana leži poslužena i čeka samo da je uzmeš?
- Ali, Renato ...
- Što? Što? - presjekla ga je ona one davne večeri, kad se ovaj razgovor vodio. - Hoćeš reći da nisam u pravu?
- Pa, mislim ...
- Pusti mene misliti! -presjekla ga je i opet ona. - Ja to činim mnogo bolje nego ti!
Gospodin Tiho više nije ni zucnuo o tome. Mirno je prihvatio još jedan zakon gospođe Renate. Jer tako mora biti.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Sve buduće noći

Stanovnici jedne ulice – priča četrnaesta


"Ne može se ovako dalje", pomisli umorno Mićo približavajući se bijelo obojenoj klupi i spuštajući se na nju polako, sasvim polako. Toliko je umoran, da zna: učini li samo jedan nesmotren pokret, srušiti će se. Neće sjesti, već pasti na klupu.
- Je li vam dobro? - upita ga sestra.
Mićo podigne glavu, pogled mu je pomalo mutan, u njemu se vide bezbrojne ispijene čaše. Klimne umorno.
- Ne brinite za mene, sestro - odgovori. - Pobrinite se za mog prijatelja.
- Za njega se već brinu – uz utješno klimanje glave odgovori mu sestra. - Biti će učinjeno sve što se može učiniti.
- Hoće li ... ?
- Ne mogu vam dati istinit i točan odgovor - reče sestra sućutnog izraza lica, kradom bacajući pogled na sat: drugi je pacijenti čekaju, noć je naporna, da napornije ni ne može biti. - Sjedite ovdje i pričekajte. Sad će doći policija i ispitati vas.
- Policija? - tupo upita Mićo.
- Policija - potvrdi ona. - Pitati će vas o nesreći ...
- Pa da, naravno - reče Mićo i zadrhti: shvaćanje kako je izmakao smrti, čitavog ga prože. - Do sada nisam ni pomislio na to.
- Ne trebate se zbog toga uzrujavati - reče sestra ponovo bacajući brz pogled na sat. - Samo ispričajte što ste doživjeli. To je sve.
- Naravno - reče Mićo. - Samo to.
- Evo ih, dolaze! - reče ona: sad se može udaljiti i olakšanje joj se vidi na privlačnom licu. - Još ćemo se vidjeti.
Gledajući je kako se udaljava, Mićo ugleda dvojicu policajaca kako mu se usklađenim koracima približavaju.
- Jeste li dobro? – upita onaj stariji pokazujući na Mićinu lijevu ruku omotanu u bijelo.
- Dobro sam. Nije slomljena. Samo istegnuta.
- Ispričajte nam što se dogodilo - reče policajac potiho sjedajući do Miće i držeći notes u ruci. - Polako. Ispričajte nam svojim riječima. Počnite kad budete spremni. Nema žurbe.

Što se dogodilo? Ono što se uobičajeno u njegovom, Mićinom životu događa. Kaos. Čisto ludilo. Mirno je ležao kući čitajući jučer poslijepodne, kad je telefon prodorno zazvonio i nikako nije prestajao narušavati tišinu. Mićo je konačno popustio, odložio knjigu koju je sa zanimanjem čitao i sa cigaretom u ustima, psujući prigušeno, ustao, prišao telefonu i podigao slušalicu.
- Što je? - zarežao je u nju.
- Što se pjeniš? - začuo je razdragani glas Pjera, glas koji nije čuo nekoliko mjeseci.
- Pjero? - u nevjerici je upitao.
- A tko drugi? Dolazim kolima po tebe za pola sata. Spremi se za lumperajku godine! Nadam se da si jako žedan.
- Uvijek sam žedan. Zar to ne znaš?
- Dosta brbljanja! Spremaj se! Stižem!
I luda je pijanka pola sata nakon tog razgovora započela. Prvo su kod Miće ispraznili bocu u kojoj je bilo još malo ruma, zatim išetali u toplu noć i krenuli prema periferiji.
- Malo ćemo divljati na nekim mjestima na koja obično ne odlazimo - objasnio je Pjero kad je ugledao radoznali Mićin pogled. - Sutra ćemo piti u našoj ulici i okolici. Noćas želim samo sa tobom lokati. Ostali će doći na red sutra.
Noć je polako odmicala, ponoć otkucala, a oni su pili vozeći se od jednog lokala do drugog.
- Možda bi nam bilo pametnije - rekao je u jednom trenu Mićo, dok su moćni farovi sjekli crnu noć - da se skrasimo na jednom mjestu?
- Zbog čega? - podrugljivo je upitao Pjero. - Zar misliš da nisam u stanju voziti? Još nisam pijan.
- Nisam rekao da si pijan.
- Nisi rekao ni da sam trijezan.
Mićo je još nešto htio reći, kad su kola odjednom poskočila, odjeknuo mukli udarac i odjednom se ispod njih prostirala praznina i oni padali, padali ... činilo se da padanju nema kraja. Odjednom ponovo jak udarac, škripa metala i bol, nesnosna bol u ruci, ramenu, glavi, pa još jedan udarac i Mićo se odjednom našao vani, na hladnom noćnom zraku, razrogačenih očiju gledajući kako se kola, a i Pjero u kolima, njegov prijatelj, kotrljaju uz jezovitu škripu niz duboku padinu kojoj kao da nema kraja.

- I to je sve čega se sjećam - reče MIćo, dok je prometni policajac brzo zapisivao u blok njegove tihe riječi. - Probudio sam nešto kasnije i vidio kako neki ljudi izvlače Pjera iz kola. Meni su pomagali uspeti se uz brdo. To je sve.
- Znači pili ste? - upita policajac.
- Pili smo - prizna Mićo: što drugo reći? Pa samom sebi zaudara na rum. - Pili smo mnogo.
- Dobro. - Policajac uzdahne i spremi notes u džep. - Liječnik nam je rekao da je sa vama sve u redu. Ništa strašnog. Ukoliko želite, odvesti ćemo vas kući.
- To neće biti potrebno - reče ženski glas i svi iznenađeno pogledaju u pravcu iz kojeg je glas dolazio. - Ja ću ga odvesti kući.
Visoka i lijepa, kratke crne kose i sjajnih crnih očiju, Marija je stajala pored njih i kao da prošlih petnaest godina nije ni bilo, nestale su i Mićo se ponovo osjetio sasvim mladim. Ali odmah zatim ugleda umor u pogledu Marije i sjećanje na ono što se sve noćas dogodilo, ali i na ono što se prije petnaest godina dogodilo između Marije i njega, Miću vrati u stvarnost.
- Onda je to riješeno - odluči policajac. - Za sad smo gotovi sa vama. Čuvajte se. Želimo sreću vašem prijatelju. Do viđenja.
Mićo ne odgovori, samo odsutno klimne i podigne se sa klupe. Koljena su mu i dalje pomalo klecala, ali sumnjao je da je sad razlog nešto drugo, a ne piće koje je sasuo u sebe.
- Zdravo, ljepotice - pozdravi je. - Tko bi se tebi ovdje nadao?
- Naprotiv, tebe sam uvijek očekivala sresti na ovakvom mjestu - reče Marija pomalo bijesno. - Vidim da se nisi nimalo promijenio.
- Nemoj ...
- I dalje piješ - nesmiljeno nastavi ona.- Bolje reći, ločeš. Do kad, reci mi do kad?
- Ne znam - tiho odgovori Mićo.
- Do smrti? - upita Marija. - Je li to ono što tražiš?
- Ne pretjeruj, molim te.
- Prekinuli smo zbog toga, znaš - reče Marija. - Ili ne znaš?
- Rekla si mi - odgovori on, a daleka noć bljesne mu u sjećanju i tračak umalo zaboravljenog bola i opet je bio tu. - Rekla si da me napuštaš jer više volim smrt nego život. I da to dokazuje moj način života. Moje opijanje, plovidba, neuredan život ... moram li sve nabrojiti?
- Ne moraš! - Marija se nasmije pogladi ga po mokroj i smeđoj kosi koja mu je pala na čelo. - I dalje imaš šarma. Na koji sam pala.
- Zbog čega si ovdje? - upita je Mićo, pogleda na sat i zaprepasti se: tek je prošlo jedan, a njemu se čini da su sati i sati prošli od onog klizanja niz padinu.
- Majka mi leži ovdje - odgovori Marija.
- Što joj je? - upita Mićo i odmah se ispravi. - Glupo pitanje, oprosti. Očito je, kad si debelo iza ponoći ovdje.
- Da .. - prošapće Marija. - Umire, polako se bliži kraj.
- Svih nas to čeka - reče Mićo misleći na Pjera.
- Poznajem li tvog prijatelja? - upita Marija naslutivši njegove misli.
- Poznaješ. - Mićo klimne i izvadi cigarete. - Da li ga se sjećaš, drugo je pitanje. Prošlo je mnogo vremena.
- Ime?
- Pjero.
- Sjećam ga se vrlo dobro. Visok, mršav, plavokos ...
- Baš taj - potvrdi Mićo.
- Da pođemo kući? - upita Marija.
- Ne još - odbije Mićo. - Moram čuti kako je Pjero. Sad je u operacijskoj sali. Moram čekati.
- Naravno - reče ona.
- Ali možemo izaći ispred bolnice - predloži Mićo. - Krvnički mi se puši.
Polako, koračajući vrlo blizu jedno uz drugo, krenu niz dugi i pusti hodnik, dok su njihovi koraci muklo odzvanjali u tihoj noći.
- Kiša - reče Marija, kad su izašli i stali pred vrata. - Počela je kiša.
- Sjećaš li se - upita je Mićo - onog pisma što si mi poslala dok sam bio u vojsci? O kiši?
- Bilo ih je toliko ...
- Istina, bilo ih je mnogo - potvrdi on. - Ali je ono bilo posebno. Spominješ kišu koja neprestano pada kao ...
- ... Da žali za odlaskom tvojim - prekine ga Marija nastavljajući rečenicu. - Sjećam se, naravno. Bilo je to jedno od prvih pisama koje sam ti poslala.
- Sačuvao sam ga.
- Oh!
Vlažna tišina se omotala oko njih. Mirno stoje jedno pored drugog ne gledajući se, zureći u vodeni zastor i mrklu noć, osluškujući vlastito uzbuđeno disanje.
- Jesi li se udala? - upita Mićo ono što je želio od samog početka upitati, ali se nekako suzdržavao: sad je pitanje izletjelo iz njega.
- Jesam - odgovori tiho ona.
- Ah!
- Umro je. Prije pet godina.
- Ah!
- A ti? Jesi li oženio?
- Nisam - odgovori promuklo Mićo i odbaci cigaretu, kojoj nemilosrdni pljusak istog časa ugasi užareno oko. - Koja bi me htjela? Sjećaš se, ja sam onaj koji voli neuredan život.
- Nemoj - reče Marija molećivo.
- Vratimo se - odluči on. - Da čujem što je sa Pjerom.
Kao da su petnaest proteklih godina proveli zajedno, a ne vodili sasvim odvojene živote, Marija primi Mićinu ruku, stisne je i ne popusti stisak, pa držeći se za ruke, poput ljubavnika, vrate se u toplu prostoriju i sjednu na klupu, pripremajući se na dugo čekanje. Ali nisu dugo čekali.
- To je on - reče sestra za pultom glasno i Mićo podigne pogled i vidje kako dežurna sestra pokazuje na njega visokom mladom čovjeku obučenom u zeleno: shvati da je to kirurg.
Mićo ustane, Marija isto tako, pa stojeći sačekaju dok im se mladi kirurg približava. Lice mu ništa ne odaje, zaključi Mićo razočarano.
- Učinili smo što se moglo učiniti - reče kirurg gledajući u Miću: očito ga je sestra informirala o njegovoj ulozi u ovoj nesretnoj priči. - Povrede su teške. Slijedeća dvadeset i četiri sata su odlučujuća. Ukoliko ih preživi ...

Kiša sad, dok izlaze iz bolnice, dva su sata ujutro, a još je noć, još jače pada, pa brzo koračaju prema obližnjem parkiralištu, gotovo trčeći.
- Prokleta kiša - reče Mićo, zavalivši se na suvozačevo sjedište. - Čini mi se da je upravo počela padati kad se to dogodilo.
- Kriviš kišu? - upita Marija startajući motor.
- Ne krivim nikog i ništa - razdraženo odgovori Mićo. - Samo primjećujem.
- Ne bijesni odmah.
Mićo ne odgovori. Umotao se u šutnju i osjeća kako mu se zgrčeni mišići opuštaju u toplini kola. Osjeća parfem Marijin, duboko ga udiše. Odjednom primijeti da se voze u suprotnom pravcu od onog u kojem stanuje.
- Pogriješila si - reče.
- Nisam - odgovori Marija. - Vozim te k sebi.
Mićo ništa ne reče. Samo je pogleda. Noć je prepuna iznenađenja. Što mu još donosi?
- Tješiti ćemo jedno drugo - tiho reče Marija pored njega u mraku, slaba joj svijetlost obasjava lijepo lice. - Želiš?
- Znaš da želim - odgovori on.

- Još kave? - upita Marija.
Mićo klimne i gurne šalicu prema njoj. Osam je sati ujutro, kiša više ne pada, sunce raskošno sije.
- Tko će prvi zvati? -pita Marija.
Mićo zna kako misli na bolnicu i osjeća ubod straha. Što, ako ... Zatrese glavom i otjera misao.
- Ja ću! - odlučno reče.
Marija ga sa osmjehom gleda kako okreće broj bolnice, dok mu dim koji otpuhuje djelomično sakriva lice, pa mu ne vidi izraz očiju. Osluškuje njegovo predstavljanje, pitanja, primjećuje kako mu se zgrčena ramena naglo opuštaju.
- Dobro je - reče Mićo spuštajući slušalicu. - Živ je. Pregrmio je noć. Kažu da je to najvažnije. Sad ima više nade.
- Drago mi je - reče Marija.
- Sad ti - reče joj Mićo, pružajući joj slušalicu.
Uloge su sad izmijenjene: Mićo postaje pažljivi promatrač. Vidi kako se Marijina ramena zgrče i zadrhte i zna što su joj rekli. Priđe joj i obgrli joj ramena, pa je nježno stisne uz sebe lijevom, zdravom rukom.
- Žao mi je, ljepotice - reče joj u kosu.
- Ne govori - prošapće ona. - Samo me čvrsto drži!
Mićo je čvrsto steže osjećajući neizmjernu sreću i pitajući se, je li u redu osjećati se tako? Sad, dok Marija pati? Ali ne može drugačije: njegov je prijatelj živ, a Marijina majka ... žao mu je, naravno, ali ne osjeća ni malo tuge, samo sreću zbog prijatelja, zbog toga što mu Marija počiva u naručju, zbog prošle gotovo besane noći, zbog svih budućih noći, a u sjećanju mu blješti Marijino tijelo, bijelo i čvrsto i poželjno i ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Odbijanje

Stanovnici jedne ulice – priča trinaesta:


Mirnim pokretom ruke, ne odavajući unutrašnji nemir koji ga tresao poput najjače groznice, Božo kažiprstom gurne ispijenu čašu dva centimetra prema šankerici.
- Još jednom - reče.
Šankerica, trideset i neka joj je, srednjeg rasta, crne kose zavezanu u čvrsti "konjski rep" koji joj je milovao široka leđa, klimne i dohvati bocu konjaka, pa pažljivo nalije čašu. Krišom, pognute glave, znatiželjno je pogledavala na svog vršnjaka: ovo mu je već peti konjak koji naručuje. Četiri ih je istresao u sebe u posljednjih pola sata, pušeći cigaretu za cigaretom i zureći u čašu. Piće kao da ne djeluje na njega. Ali je ona znala da i te kako djeluje. Dopadale su joj se njegove snažne ruke, široka ramena, snažni mišići koji su se ocrtavali ispod crne kožne vindjakne. Kakav bi osjećaj bio ... tjerajući te misli, brzo je počela čistiti već sasvim čist šank.
Božo joj klimne učtivo i pomalo odsutno, pa otpije iz tek nalivene čašice. Zapali još jednu cigaretu. Dok je prinosio plamen upaljača vrhu cigarete, učini mu se kako u njemu vidi zlatnu kosu Meje, vatreni odsjaj njenih plavih očiju.
Ne! Ne smije misliti na to! Sada ne! Dok je to zapovijedao strogim unutrašnjim glasom samom sebi, teška bol pritisne mu sljepoočnice. Poznata bol. Gotovo prijateljska. Koja se pojavila one večeri od prije tjedan dana, kad je pripaljivao još jednu cigaretu i sa uživanjem gledao ...

... Meju lijeno opruženu na krevetu, pokrivač je više otkrivao njeno prelijepo tijelo, nego li ga sakrivao. Bila je gola. I on je bio je gol. Upravo su po drugi put vodili ljubav. Bilo je divno, trajalo je dugo, a opet tako kratko. I osjećao se iscrpljenim. Zadovoljstvo mu je blistalo u crnom oku, kad je ugledao smiren i krajnje zadovoljan izraz na licu Meje. Zadovoljena ženka.
- Hoćeš li jednu? - upitao ju je, pružajući joj cigarete.
- Ništa mi ne treba - odgovorila je lijeno.
- Malo vina?
- Može malo - odgovorila je Meja nakon kraćeg oklijevanja. - Uz vino se lakše razgovara.
- Želiš razgovarati? - upitao je Božo uz smiješak. - Sad? Kad smo ugasili vatru?
- Da, sad - odgovorila je i ustala i kad je dohvatila gaćice, lepršave i prozirno-bijele, osjetio je ubod panike.
- Zašto se oblačiš? - upitao je i pogledao na sat. - Još je rano.
- Znam da je rano - odgovorila je i navukla preko glave bijelu majicu kratkih rukava: prsluk gotovo nikad nije nosila, nije joj ni trebao, jer dojke su joj bile male, šiljate i volio je njihov okus.
- Žuriš negdje?
- Nigdje ne žurim, ali želim biti obučena dok razgovaramo.
- Ah! - uzdahnuo je Božo. - Ozbiljan razgovor, znači.
Klimnula je i sjela na stolicu pored malog i okruglog stola, ne dovršivši sasvim oblačenje. Gledao ju je onako obučenu samo u gaćice i majicu, koje je on prije samo dva sata nestrpljivo svlačio sa nje, dok se ona smijala njegovoj nestrpljivosti. Ali je i ona bila nestrpljiva. Sasvim vlažna i sasvim otvorena, baš kao što je i svaki put bila od kad ovo traje među njima. A traje već blizu godinu dana i uživanje kao da postaje svaki put sve jače, bolje, sve ... Božo je uzalud tražio prikladnu riječ, nije je nalazio, pa je samo odmahnuo rukom, sjeo na krevet sa čašom i cigaretom u ruci.
- Ozbiljan - odgovorila je i otpila vrlo malo vina kojeg bi Božo uvijek kupio kad bi Meja dolazila, a dolazila je dva puta tjedno, svakog utorka i svakog petka.
- Reci - rekao je Božo i pripremio se na najgore, ali usprkos tome kao da pripreme nije nikakve ni bilo.
- Gotovo je, Božo - rekla je Meja tiho, izgovorivši njegovo ime sa pažnjom koja ga je uvijek čudila: kao da je ljubila njegovo ime izgovarajući ga.
- Gotovo je?
- Ovo među nama.
- Zašto je gotovo?
- Moram li objašnjavati?
- Molio bih te.
- Pa dobro. Onda slušaj ...
I dok je Meja nabrajala sve ono što je Božo znao, on je razmišljao samo i jedino o tome, kako je ovo kraj, nema više naslade, nema više razloga za život, ničega više nema, sve gubi, nestaje u sivoj i gustoj magli koja obavija prazninu, a koja se zove njegov, Božin budući život.
Meja je govorila kako se Rudi, njen muž, vraća kući sa rada u Rusiji, gdje je otišao privučen velikom zaradom i kako nikako ne želi da on bilo što nasluti, jer to bi ga ubilo. Čitavu se jednu godinu učio u neljudskim uvjetima ne bi …
Na riječ "ubilo", Božo kao da je živnuo: podigao je pogled s vrha užarene cigarete iz koje je pomamno vukao dim smirenja.
- Znaš li da mene ubijaš? - upitao ju je.
- Molim te, molim - zavapila je ona, ali joj je lice ostalo odlučnog izraza, nije se pokolebala - ne govori tako! Znali smo od početka da će ovo između nas ovako završiti.
- Za mene ovo nije bilo samo jebanje - rekao je Božo namjerno grubo.
- Ni za mene - odgovorila je prečuvši njegovu grubost. - Možda u početku, ali je vrlo brzo to prestalo biti.
- I svejedno ...
- Što svejedno, Božo? - prekinula ga je i nagnula se prema njemu.- On mi je muž i znao si da će se jednog dana vratiti. I to ti je odgovaralo! Imao si dobro valjanje dva puta tjedno bez ikakvih obaveza. Priznaj da ti je odgovaralo!
- Priznajem. Ali boga mu, pa odgovaralo je i tebi, zar ne?
I riječ po riječ ono što je tako lijepo započelo i što je još ovog prohladnog poslijepodneva bilo toliko lijepo, pretvorilo se u ružno. Ni vaza sa cvijećem, tamo u kutu Božine podstanarske sobe, nije moga ugrijati atmosferu. A kad je otišla, Božo je tupo zurio u mrak, dugo, dugo ...
Nije se javljala. Mobitel joj je vječno bio isključen, nedostupan. Sumnjao je da ga je bacila. Jer mobitel je mogao poslužiti kao dokaz njene nevjere.
I kad više nije mogao podnijeti Mejinu odsutnost, prazninu sobe, prazninu života, svoju unutrašnju bolnu prazninu, izašao je iz podstanarske sobe i u kafiću, koji se nalazio točno preko puta zgrade u kojoj je na prvom katu stanovala Meja...

... naručio konjak, pa još jedan, pa još ... i sad već peti pije polako i puši, prisjeća se, a odlučnost u njemu raste, raste, raste ...
- Da platim - reče.
Spremajući ostatak novca u džep traperica, pognutih ramena izađe iz kafića i prijeđe preko ceste, dok su vozila oko njega pomamno kočila, a vozači još pomamnije psovali luđaka koji na taj način prelazi vrlo prometnu cestu izazivajući sudbinu. I svoju i njihovu.
Božo pozvoni na vrata i mirno sačeka, a kad začuje poznate korake kako se približavaju vratima, odlučno uspravi ramena.
- Rekla sam ti ... - prošapće ljutito Meja, ali je stravično nepogrešivi pucnji prekinu i zauvijek ušutkaju.

Tri mjeseca kasnije, bila je to zgrada u ulici koja je prva počela zaključavati ulazna vrata.
- Što misle time postići? - upitao je Bojan posprdno stojeći za onim istim šankom za kojim je prije tri mjeseca stajao i ubojica. - Mrtva je, zar ne?
- Tipično – narugao se uz cerek Mićo između dva gutljaja. - Uvijek prekasno reagiramo. Zašto je, budala, to uopće uradio? Ima žena ...
- Nije mogao podnijeti odbijanje - zamišljeno mu odgovori šankerica, sjećajući se tog sad već dalekog dana, kad je Božo ispijao konjake za njenim šankom, a ona se potajno divila njegovoj snazi, pa doda, svima osim njoj nerazumljivo: - A bio je slabić!


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Udio

Stanovnici jedne ulice – priča dvanaesta:


Osjećajući bol u želudcu, prošlu se noć gotovo do besvijesti nalio, Mićo uđe u kafić, maknuvši se sa sunčane ulice i sjajne svjetlosti koja mu je vrijeđala oči. Ugleda u samom kutu Bojana, koji je već zinuo da mu nešto reče, ali ugledavši smrknuto lice Mićino, ništa ne izgovori, već se posveti svom piću, zamišljeno gledajući u njega.
- Ledeno pivo - naruči Mićo sjedajući na visoku barsku stolicu do Bojana. - I dupli rum.
- Burna noć? - tiho do njega promrmlja Bojan: samo je Mićo mogao čuti njegove riječi.
- Preburna - isto tako tiho odgovori Mićo. - Počinjem starjeti. Ne mogu više držati tempo.
- Smanji malo.
- Ne mogu. Pokušao sam. Mnogo puta. Ne ide. Kad maznem prvu, poletim u visine. A sutradan …
- Ja ti dijelim savjete, a ni ja nisam bolji - reče Bojan, gledajući kako Mićo žednim pokretom gotovo nadušak ispija rum boje zlata: primijetio je Mićino znojem orošeno čelo. - Previše pijemo. Čitavo naše društvo.
- Mi ne pijemo - gorko reče Mićo. - Mi ločemo.
- I ubijamo se ločući.
- Misliš li - znatiželjno upita Mićo preko plamena upaljača - da želimo umrijeti?
- Knjige tako kažu.
- Jebeš knjige! - podsmjehe se MIćo. - Svi su tako jebeno pametni kad drugome trebaju udijeliti savjet.
- Na to nemam prigovora - reče Bojan.- Je li ti dobro sad? Kad si otpio?
- Dobro? - podrugne se Mićo. - Nije mi dobro i vjerojatno nikada više mi neće biti dobro. Ali mi jest bolje. Zašto?
- Imam ružnu vijest - tiho odgovori Bojan zamišljeno zureći u čašu ispred sebe na šanku.
- Ah! - uzdahne Mićo. - U posljednje vrijeme same neke ružne vijesti slušam. Reci.
- Riječ je Rikardu.
U prvi se mah Mićo smeteno osmjehne, upitno gledajući u Bojana, a zatim mu licem preleti sjenka sjećanja. Naravno da zna Rikarda, ribara, bolje reći Rikarda koji pokušava biti ribar ... koji je pokušavao biti ribar, ispravi Mićo samog sebe u mislima.
- Poznajem ga - reče i otpije malo hladnog piva: pivo mu je divno hladilo užareno ždrijelo. - Nismo se baš mnogo družili, ali popili smo poneku zajedno. Nije bio loš tip. Što mu se dogodilo?
- Autobus je naletio na njega - odgovori Bojan. - I usmrtio ga na mjestu.
- Autobus? Baš autobus?
- Autobus - potvrdi Bojan. - I to na glavnoj autobusnoj stanici. U pet ujutro, jučer.
- U pet? - Mićo odmahne glavom. - Mora da je lokao čitavu pretprošlu noć, baš kao što sam ja ovu prošlu.
- U pravu si, naravno. Bio je pijan. U tome se svi slažu.
- Zna li se kako se to dogodilo?
- Vozač tvrdi da se odjednom stvorio pod kotačima - odgovori Bojan. - Tvrdi da ga prije uopće nije primijetio.
- Samoubojstvo? - Mićo se zamišljeno zagleda u Bojana. - To misle?
- Nisu sigurni ... svašta se priča ...načuo sam dosta toga.
- Što si načuo? - upita Mićo radoznalo: iako nije baš često družio se i pio sa Rikardom, znali su se sresti u raznim lokalima u sitnim noćnim satima, kad ti i površan poznanik izgleda poput prijatelja i dobro su se poznavali. - I od koga?
- Sreo sam sestru - odgovori Bojan. - Rikardovu sestru, Mariju. Onu koja se udaje ...
- Jebeš njenu udaju! - prekine ga Mićo nestrpljivo, razdraženo. - Što ti je rekla? Samo me to zanima.
- Mnogo toga mi je rekla - reče Bojan. - Sklopio sam čitavu priču.
- Ispričaj mi je - reče Mićo - uz još jedno pivo. Nikako da prestanem osjećati žeđ.
- Dehidrirao si.
- Pričaj!
- Rikardo je večer prije nego što će nastradati ...

... posjetio roditelje u njihovoj obiteljskoj kući iz koje je otišao prije gotovo deset godina. Neslaganje. Nisu se trpjeli. Oni nisu voljeli njegove povremene izlete u pijanstvo, a Rikardo nije volio, još manje trpio, njihov malograđanski duh. Rijetko ih je posjećivao i uvijek bi prije nego što li će ih posjetiti, telefonom najavio svoj dolazak.
Dvadesetak su minuta obasipali ga podacima o udaji Marije, njegove sestre, što Rikarda ni malo nije zanimalo. Gotovo da je i nije poznavao; udaljili su se jedno od drugog koliko je god to bilo moguće. Marija, deset godina mlađa od trideset i petogodišnjeg Rikarda, imala je samo petnaest kad je Rikardo napustio porodično gnijezdo i odlepršao u svijet.
- Ajde, dobro - rekao je konačno otac. - Obasuli smo ga Marijinom udajom, a da ga nismo ni zapitali što je sa njim.
- Jesi li jeo? - upitala ga je majka. - Imam janjeći gulaš, sa graškom, baš ono što ti voliš.
- Može, mama - rekao je Rikardo. - Znaš da uvijek to mogu jesti.
- Idem donijeti - nasmijano je odgovorila majka i požurila zajedno sa Marijom u kuhinju.
- Sad smo sami - rekao mu je otac zavalivši se udobno u fotelji, koju su svi ukućani zvali "tatina fotelja", što je Rikarda zbog nečeg tjeralo u bijes. - Znam da nešto trebaš. Novac?
- Pogodio si - odgovorio je Rikardo: majka i sestra su provirivale iz kuhinje napeto prateći razgovor, jer razgovor između oca i sina u prošlosti je gotovo uvijek bio buran.
- Za što?
- Mogu kupiti udio u ribarici, tata - uzbuđeno je odgovorio Rikardo i nagnuo se prema ocu, čitavim tijelom naglašavajući izgovorene riječi. - Udio, tata. To znači da više ni za koga ne bi radio. Samo za sebe! Razumiješ li to?
- Što se tu ima razumjeti? - odgovorio je stari. - Pitanje je: koliko?
- Tri soma - odgovorio je Rikardo, pa se brzo dodao: - Tri hiljade, tata.
- Tri? - otac je podigao obrve, a majka je upravo taj trenutak izabrala da pobjedonosno ušeta u dnevnu sobu noseći tanjur iz kojeg se pušilo i izvijao zamaman miris. - Pretpostavljam da govoriš o tri hiljade eura. Danas svi računaju u eurima …
- Točno - namršteno je odgovorio Rikardo, naslućujući po očevom glasu odbijanje i mrzeći sebe što se doveo u ovu priliku-nepriliku. Da je barem ...
- Dolaziš u moju kuću nakon šest mjeseci i pitaš me toliku svotu - mršteći se rekao je stari.
- Ne pitam te da mi daš lovu - odrezao je nervozno Rikardo. - Molim te da mi je posudiš. Vratiti ću ti.
- Vratiti? - podsmjehnuo se otac. - Kao što si vratio i one ranije male pozajmice?
Rikardo je pognuo glavu, dok je majka stavljala pred njega tanjur. Nije ni osjetio privlačan miris ukusnog jela.
- Vidim da sam pogriješio - rekao je i ustao.
- Sjedni, molim te! - zakukala je majka. - I pojedi to!
- Drugi put, mama.
- Zašto se vas dvojica uvijek morate svađati? - nemoćno je upitala majka, kršeći ruke. - Svaki put isto! Istog trena čim se vidite, počinje svađa.
- Sve je u redu, mama - tiho joj je rekao Rikardo. - Ne brini, sve je u redu.
- Sestra ti se udaje – odrezao je otac neumoljivim glasom iz fotelje. - Hoću je otpremiti iz kuće kako spada. Kako sam otpremio i Anu.
Ana je bila druga sestra, koja se udala i otišla iz ogromne kuće već prije šest godina i koju bi Rikardo ponekad viđao na tržnici, gdje bi donosio ulov ribe nakon noćnog ribolova. Lovio je na poznanikovoj ribarici, nije mu bilo loše, ali san o posjedovanju barem komadića takve lijepe brodice, nije ga nikad napuštao. Jer biti vlasnik čitave ... o, pa to bi već značilo nalaziti se u raju.
- Otpremiti - otpuhnuo je podrugljivo Rikardo. - Kako si mene otpremio? Sa posprdnim smijehom!?
- Ti si otišao - odgovorio je stari ne uzbuđujući se. - Bolje reći, pobjegao.
- Imaš pravo - rekao je Rikardo. - Pobjegao sam od tebe. Žao mi je što sam danas došao. I budi siguran da više nikad neću.
- Što se mene tiče - promrmljao je stari - ni ne moraš.
- O, bože! - zajecala je majka, a Marija joj je obgrlila ramena, prijekorno gledajući u brata: zar nije ušetao u njihove živote i narušio im mir, sreću?
Zgađen, Rikardo je samo prezrivim pokretom odmahnuo rukom, simbolično na taj način obrisavši svoju obitelj iz svog života i paleći novu cigaretu na prethodnoj, išetao iz kuće ni ne dotaknuvši jelo koje mu je brižna majka sa ljubavlju poslužila. Polako, sasvim tiho, zatvorio je vrata za sobom, neće starom pružiti zadovoljštinu glasnim zatvaranjem vrata, pa zakoračio u noć ...

- Sad znaš gotovo sve - reče Bojan.
- Zar ima još? - upita Mićo.
- Ima! - Bojan klimne. - Kupili su mu grobnicu dostojnu kralja! Stari se dobro isprsio sa lovom. Da si samo vidio Marijino lice dok mi je to pričala.
- Pa da - reče Mićo. - Tako oni pokazuju svoju ljubav prema sinu i bratu. Jebeni gadovi! Misliš da se ubio?
- Nisam siguran, ali sumnjam u to.
- I ja. - Mićo ispije pivo. - Dovrši to, idemo kupiti bocu i propisno se nalokati.
- Ne moraš me nagovarati.
- Ubio se? - promrmlja Mićo. - Što nam to prokleto piće radi?
- Ubija nas - reče Bojan. - Ali to smo oduvijek znali, zar ne?
- Jesmo - potvrdi Mićo. - Znali smo. Ali znaš, počinjem se pitati ...
Prestao je govoriti i otvorio vrata kafića, pa njih dvojica prijatelja, pajdaši u piću, zakorače na sunčanu i pomalo vjetrovitu ulicu. Ljudi su užurbano hodali za svojim poslom i premećući svoje brige u mislima i nitko nije mario što se još jedan život prerano ugasio.
- Što se počinješ pitati? - upita Bojan.
- Ma ništa ...
- Da prestaneš piti? - upita Bojan. - I ja razmišljam o tome.
- Ozbiljno? - Mićo zastane i radoznalo ga pogleda. - Od kad to?
- Već neko vrijeme.
- Zbog čega? Mislim, što se dogodilo? Jer nešto se moralo dogoditi ...
- Dogodilo se - promrmlja Bojan. - Prije otprilike šest mjeseci, probudim se iz pijanstva. Ležim na krevetu, sasvim obučen, ispovraćan i što vidim? Stara sjedi do mene, čisti me mokrom krpom i plače.
- Uh, boga ti! - jekne Mićo, a misao na neumoljivog Rikardovog oca pokrene silan bijes u njemu i znao je, da će i ovaj dan proteći u mahnitom opijanju. A jednog dana, možda ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Angelina

Stanovnici jedne ulice – priča jedanaesta:


Sve su se stare kokoši iz naše ulice pomamno raskokodakale, a bogme i poneko mlado pilence, koje nije imalo hrabrosti otprhnuti ispod kokošjeg krila. I živjeti po svojoj volji. Svi su govorili o njoj, o našoj Angelini, koju su već počeli pomalo zaboravljati, jer ipak vrijeme čini svoje. Događaji u kojima je Angelina učestvovala zbili su se još prije nešto oviše od deset godina, ali se našom ulicom i dalje prepričavali.

- Vratila se! - reče mi susjeda Zvjezdana, susrevši me na stubištu, dok sam se polako spuštao niz stepenice: boljelo me stopalo.
- Tko se vratio? - upitao sam.
- Pa Angelina! - nervozno odgovori Zvjezdana. - Zar nisi čuo? Ozbiljno?
U umu mi bljesne slika Angeline: griva smeđe kose divlje joj leprša na vrućem vjetru, dok trči niz ulicu. Obučena je u zelenu trenirku, koja je točno iste boje kao i njene oči. I smije se dok trči.
- Ona Angelina? - pitam susjedu radoznalo, nekako ne vjerujući, jer mislio sam da je zauvijek otišla.
- Da koja druga?! - obrecne se Zvjezdana. - Došli su oboje! Vratili su se na mjesto zločina!
- Zločina?
- Zar to nije zločin što su učinili?
- Nije zločin - umorno joj odgovorim i krenem dalje: još jedan kat spuštanja i izlazim na ulicu. - Zašto bi bio zločin?
- Pa onako napustiti ...
Ulazna me vrata, velika i teška, spašavaju njenog daljnjeg torokanja. Polako se sama od sebe zatvaraju i gase Zvjezdanin glas. Krenem polako prema obližnjem marketu, u mislima nabrajajući što sve moram kupiti i prisjećajući se onog dalekog ljeta kad se ...

... Angelina doselila u našu ulicu: ljeto je bilo upravo na svom početku, ali već je bilo vraški vruće, pa smo, Borko i ja, dokono sjedili u hladovini, izbjegavajući sunce i radoznalo gledali ljude koji su morali istovariti kamion prepun namještaja.
Nismo gledali namještaj kojeg su brzo istovarivali na ulicu, gledali smo nju, Angelinu, kojoj još nismo znali ime. Sjedili smo na mom balkonu i sa visine četvrtog kata uživali u pogledu.
Angelina, obučena u kratke zelene hlačice ( kasnije ćemo svi doznati kako naprosto obožava zelenu boju i oblači je u gotovo svakoj prilici ), trčkarala je uokolo pokazujući nam duge i čvrste noge, a bijela joj se majica bez rukava zalijepila uz mlado tijelo, grudi joj prkosno stremile u vis.
- Dobra je - promrmljao je Borko između dva gutljaja piva. - Prokleto dobra!
- Ti to ne bi smio govoriti - pecnuo sam ga. - Nema ni godina da si se oženio.
- Jesam. - Borko je klimnuo i otpio. - Ali oženivši se, nisam i oslijepio.
Radoznalo sam ga pogledao: Borko nikad nije prije tako govorio. Nije bio svetac, naravno, ali volio je svoju ženu sa kojom se zabavljao gotovo osam godina prije nego li su "ozakonili vezu", kako je u šali govorio. Volio je i svoju malu djevojčicu. I nikad nije gledao druge žene ... a sad ne skida pogled sa ove mlade i pune života nepoznate žene.

Ni mjesec dana kasnije od tog događaja, do mene su doprla prva šaputanja. Naravno, dobre su se susjede pobrinule me obavijeste kakvog to prijatelja imam.
- Čuj, Borko - rekao sam mu jedne večeri, dok smo ispijali pivo nemarno stojeći uz šank. - Načuo sam nešto ... znam da me se ne tiče …
- O Angelini i meni? - tiho je upitao.
Samo sam klimnuo. Shvatio sam da glasine nisu samo glasine.
- Sve je istina - rekao je Borko još tiše, ali čvrsto me gledajući u oči. - Sve je istina i više od toga.
- Kako to misliš?
- Volim je. Nisam samo zaljubljen. Volim je.
Ništa nisam rekao. Nisam znao što reći. Mislio sam na njegovu ženu, na kćerku, na njihovo tek savijeno gnijezdo. I na Angelinin brak, srećom bez djece.
- I ona, Angelina, mene voli - nastavio je Borko. - To je istina.
- Istina?
- Jest, istina! - čvrsto i malo podigavši glas odvratio je. - Dogodilo se. Nismo to tražili. Dogodilo se.
- Kako? - upitao sam radoznalo: još nikad nisam vodio sličan razgovor.
- Sreli smo se, prvi put - zamišljeno je odgovorio Borko - u marketu. I, stari moj, nismo mogli odvojiti poglede. Ni ona, a ni ja. Kao da smo se slijepili. Kasnije mi je rekla, da je imala osjećaj lebđenja.
- Lebđenja - promrmljao sam.
- Angelina duboko proživljava sve - nastavio je kao da ja nisam ni riječ progovorio i sa uživanjem izgovorivši njeno ime. - Razgovarali smo o tome, Angelina i ja.
- O čemu?
- Pa o tome - nestrpljivo se otresao - kako će naša ljubav mnoge povrijediti. Ali ...
- Ali? - ponukao sam ga čudeći se njegovom izražavanju: govorio je baš kao što govore junaci nekog petparačkog ljubavnog romana.
- Ne možemo to izbjeći - odgovorio je. - Na žalost.
- I što planirate? Planirate li uopće nešto?
- Čekamo - odgovorio je i žedno otpio. - Čekamo. Odgađamo povrijediti one koje volimo.
- Koje volite? - Nisam mogao se suzdržati. - Nije li to ...
- Nije! - presjekao me Borko.

Ulica je šaputala tiho i obazrivo. U početku ljubavne romance između Angeline i mog prijatelja. Kako je ljeto odmicalo, šaputanja su postajala sve glasnija i sve češća. I konačno se dogodilo ono što se moralo dogoditi.
I te sam večeri koje se vrlo dobro sjećam, iako se dogodila prije deset godina, sjedio na balkonu i pijuckao pivo, kad se odjednom iz susjedne zgrade vine prema plavom i vrućem nebu hrpa glasnih psovki.
"Puklo je", sjećam se da sam pomislio u tom trenutku i duboko uzdahnuo. Nekoliko trenutaka kasnije, Angelina je obučena u svoju zelenu trenirku izletjela na ulicu, a lice joj uplakano. Čas kasnije ugledao sam njenog muža, krupnog i tamnokosog muškarca, kako se bijesno naginje kroz prozor njihove kuhinje.
- Drži! - zaurlao je u vrućinu. - I više se ne vraćaj!
Bacio je nešto dole u dubinu, stanovali su na petom katu, i tek kad je predmet sa treskom i prosuvši svoj sadržaj pao na vruć asfalt, prepoznao sam crnu žensku torbicu. Koju sam često gledao obješenu o Angelino rame. Angelina se sagnula i počela sakupljati razasute sitnice, koje žene uvijek imaju u svojim torbicama, a ja sam zgrabio telefon i nazvao Borka.
- Smjesta dolazi - rekao sam mu. - Izbacio ju je na ulicu! Upravo sad!
- Hvala! - procijedio je samo i spustio slušalicu.
Samo to. Više nije bilo ni potrebno.
Vratio sam se na balkon i čas kasnije ugledao Borka kako prilazi svojim kolima. Vozio je brzo i uz glasnu škripu zaustavio se pored Angeline. Munjevito je iskočio iz kola, ostavljajući motor upaljenim. Nježno je obgrlio njena ramena koja su se grčevito tresla i pažljivo je posjeo u kola. Zastao je na trenutak, prije nego li će ponovo sjesti za upravljač i podigao pogled prema meni. Jedan smo se dugi trenutak netremice gledali. Zatim Borko klimne, ja odvratim, on sjedne u kola i trenutak kasnije nije ih bilo. Odgrmjeli su u daljinu, u svoju budućnost, dok je čitava ulica zurila za njima bez daha.

- Prepoznaješ li me? - pita me smiješeći se: obučena je u crne traperice i zelenu košulju i stoji pored police na kojoj su poslagane riblje konzerve: visoko iznad čela, u kosi, velike i tamne naočale.
- Zdravo lijepa Angelino - kažem joj ljubeći je u obraz. - Kako si, ne trebam ni pitati: očito je! Gdje je ...
- Borko je otišao vidjeti jedan stan - prekine me Angelina. - Naći ćemo sa njim za pola sata. Ti, naravno, ideš sa mnom.
- Odlučna Angelina - nježno joj kažem, smiješeći se, dok je puštam voditi me prema blagajni. - Naravno da idem s tobom. Želim čuti što je bilo ikako je bilo.
- A ja jedva čekam da ti to, uz piće, ispričamo!


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Parazit

Stanovnici jedne ulice – priča deseta:


Prolazeći pored kafića u svom susjedstvu već treći put tog dana, Mićo po treći put ugleda poznati prizor: Geđo sjedi udobno zavaljen u stolici, ispred njega ostatak odavno već hladne kave i naravno, na licu mu sjaji se mirnoća. Uživa. I pokazuje to svima prisutnima, a koji su već svi oguglali na taj svakodnevni prizor, jer Geđo u kafiću kao da pripada uz ostali inventar, nitko više na njega ne gleda kao na gosta, pa ni on sam. Što je čudno, jako čudo, uzevši u obzir da Geđo već čitav dugački niz godina ne konzumira alkohol. Imao je svoju alkoholičarsku fazu u vrlo ranoj mladosti, kad se svaki dan do besvijesti opijao, a onda jednog dana to opijanje kao nožem presjekao. Prestao je sasvim piti i više se nije čula njegova gromoglasna pjesma, koja se izvijala iz Geđina grla svaki put kad bi zavirio u čašicu. Što se u ona vremena događalo svakog dana.

Preko noći se iz pijanca transformirao u velikog vjernika. Pa je znao prići stolu za kojim su sijedjeli njemu poznati ljudi, sjesti nepozvan i pošto ništa drugo nije znao i ništa ga drugo nije ni zanimalo, otpočeti diskusiju o bogu. Dokazujući, bolje reći nastojeći uvjeriti slušatelje kako bog postoji i kako je dobar, dok su drugi to pobijali. Jalova i uzaludna rasprava koja se ponavljala i dana u dan godinama i svima, osim Geđi, gadno dosadila.
- Ima Boga! - govorio bi Geđo zagrijano. - I Bog je dobar!
Kad je on govorio o bogu, bilo bi to sa velikim početnim slovom, dok ostali sugovornici nisu marili za to.
- Boga nema - odgovarali bi mu drugi samo diskusije radi. - I kad bi ga bilo, ne bi mogao biti dobar.
- Zašto tako govoriš? - pitao bi Geđo, zagrizavši mamac.
- Kad bi boga bilo i kad bi bio dobar - odgovarao bi mu Mićo - morao bi tebe prvog likvidirati, jer ti si sve ono što čovjek ne smije biti. Sve si Božje zapovijedi prekršio, osim jedne: nisi ubio nikoga. A i to bi učinio, kad bi to mogao učiniti nekažnjeno. Ne radiš, ne poštuješ oca i mater, mrziš sve koje ne razumiješ, a ne razumiješ nikoga. Ti si parazit! Zar nije bog rekao da se kruh mora zarađivati u znoju lica svog? A kad si se ti oznojio radeći? Ni na nekoj ženi se nisi nikad oznojio. Kladim se u život da nikad ni sa kojom se nisi povaljao!
Geđo bi slušao i vrtio glavom, a osmjeh mu sreće nije silazio sa debelog lica. Jer nije mu bilo važno što ga se napada, pomalo vrijeđa, šamara riječima. Jedino mu je bilo važno da se nalazi u društvu i da pretresaju njegovu jedinu temu koja ga je zanimala.

Vidjevši nasmiješeno Geđino lice, Mićo se prisjeti tih dalekih dana, dok je još tolerirao Geđino ponašanje. Mićo je volio neobičnost. Neobičnost ga je zabavljala. Geđo je znao biti neobičan. Mušičav. Ponekad nepredvidiv. Pa bi čovjeku jednog dana srdačno obgrlio ramena i uvjeravao ga kako se raduje što ga vidi, a već sutradan ga ne bi ni pozdravio. Kad Je Mićo prvi put to doživio, osupnuo se. Sve se češće Geđo tako ponašao, dok jednom Mići nije dozlogrdilo i dok nije prasnuo, na još jedno Geđino ignoriranje njegovog pozdrava.
-Čuj, majmune jedan - tiho mu je zarežao u lice. - Da mi se više nikad, baš nikad nisi obratio!
- Ali ... - zamucao je iznenađeni Geđo, ali se Mićo već udaljavao i njegove ga riječi nisu stizale: ovog se puta Mićo nije nasmijao i oprostio mu neotesanost, kao što je mnogo puta ranije učinio.

Stigavši do te točke u svom sjećanju, Mićo zastane na pločniku. Nije li on tog dalekog dana iskoristio priliku i prekinuo svaki dodir sa Geđom, a njegovo mu nepozdravljanje poslužilo samo kao izlika? Jer već mu je duže vrijeme kidalo živce Geđino krajnje sebično ponašanje i sve ga manje zabavljalo, a sve više dovodilo do bjesnila.

Vrhunac Geđine sebičnosti pokazao se prilikom žalosnog događaja: Geđin je otac umro. Čuvši za tu žalosnu vijest, jer Mićo je poštovao Geđinog oca, Mićo se uputio izraziti sućut.
Bio je topli ljetni dan i vrata mu je otvorio Geđo, obučen u traperice i znojnu majicu kratkih rukava.
- Žao mi je, Geđo - rekao je pruživši mu ruku. - Ti znaš da sam volio tvog starog.
- Što ću ja - upitao je Geđo umjesto odgovora, a pogled mu bludio negdje iza Mićinog ramena - kad mi mama umre?
Mnogo kasnije, Mićo je shvatio kako je to bio prijelomni trenutak njihovog međusobnog odnosa. Po prvi je put osjetio gađenje prema Geđi. Prema onom istom Geđi kojeg je uvijek branio u društvu, kad bi ostali napadali njegovu lijenost. Jer Geđo je bio lijen, lijen u pravom i istinskom smislu te riječi. Nikad ništa nije radio. Nikad!
I Mići bljesne u sjećanju događaj kojemu se nekad posprdno smijao, ali koji je sad odjednom dobio drugačije značenje. Po strašnoj ljetnoj vrućini, Mićo je tog ranog poslijepodneva teglio torbu sa starim knjigama, teškim otprilike četrdeset kilograma, koje je dobio radeći u jednom stanu i koje je odlučio probrati. Znojeći se, sa preteškom torbom obješenom o rame, Mićo se osmjehnuo ugledavši Geđu kako sjedi ispred kafića i uživa u kavi. Evo pomoći!
- Pomozi mi do kuće - rekao je Mićo. - Slomilo me ovo.
I što se dogodilo? Geđo je glatko odbio.
- Suviše je vruće - rekao je mirno i smiješeći se, bez trunke nelagode, a Mićo je u prvi mah pomislio kako se šali, zavitlava ga, jer prijatelji su i ... Ali se Geđo nije šalio i Mićo je sam odnio torbu sa knjigama kući.
I sad ova rečenica koju je Geđo upravo izgovorio:"Što ću ja kad mi mama umre?" Ni traga žaljenja za ocem koji je prerano umro. Samo sebična briga ili strah za njegovu, Geđinu sutrašnjicu. Jer Mići je postalo jasno, kako je Geđo odjednom shvatio, konačno shvatio, da postojeće stanje u kojem on bezbrižno uživa neće vječno trajati i što će onda? Tko će mu dati jesti? Brinuti se da bude čist? Pospremati iza njega? Udovoljavati njegovim prohtjevima?

- Hej, Mićo! - zov dopre do Miće i prekine mu sjećanje: ugleda Bojana kako žuri prema njemu. - Zašto ne uđeš?
- Ne želim biti pored parazita - odreže Mićo. - Ne mogu ga smisliti!
- Da malo ne pretjeruješ?
- Ništa ne pretjerujem! - žesteći se reče Mićo. - Svi smo mi bili bitange u jednom dijelu svog života. Ali što on čini, neopisivo je. Čitav svijet može ići do vraga, Geđo, veliki vjernik i velika dobričina, kako sam o sebi govori, ni okom ne bi trepnuo. Gad jedan!
- Ali ostaje vjeran samom sebi - reče Bojan i nasmije se razdragano. - To mu moraš priznati.
- Život bez cilja - reče Mićo osmjehujući se. - To je njegov život. Život parazita. Poznaješ li još nekog takvog?
- Što je tebi? - upita Bojan smijući se. - Geđo je jedan jedini. Neponovljivi! Jedini i upravo divno savršen parazit.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.