srijeda, 10. lipnja 2009.

Angelina


Stanovnici jedne ulice – priča jedanaesta:


Sve su se stare kokoši iz naše ulice pomamno raskokodakale, a bogme i poneko mlado pilence, koje nije imalo hrabrosti otprhnuti ispod kokošjeg krila. I živjeti po svojoj volji. Svi su govorili o njoj, o našoj Angelini, koju su već počeli pomalo zaboravljati, jer ipak vrijeme čini svoje. Događaji u kojima je Angelina učestvovala zbili su se još prije nešto oviše od deset godina, ali se našom ulicom i dalje prepričavali.

- Vratila se! - reče mi susjeda Zvjezdana, susrevši me na stubištu, dok sam se polako spuštao niz stepenice: boljelo me stopalo.
- Tko se vratio? - upitao sam.
- Pa Angelina! - nervozno odgovori Zvjezdana. - Zar nisi čuo? Ozbiljno?
U umu mi bljesne slika Angeline: griva smeđe kose divlje joj leprša na vrućem vjetru, dok trči niz ulicu. Obučena je u zelenu trenirku, koja je točno iste boje kao i njene oči. I smije se dok trči.
- Ona Angelina? - pitam susjedu radoznalo, nekako ne vjerujući, jer mislio sam da je zauvijek otišla.
- Da koja druga?! - obrecne se Zvjezdana. - Došli su oboje! Vratili su se na mjesto zločina!
- Zločina?
- Zar to nije zločin što su učinili?
- Nije zločin - umorno joj odgovorim i krenem dalje: još jedan kat spuštanja i izlazim na ulicu. - Zašto bi bio zločin?
- Pa onako napustiti ...
Ulazna me vrata, velika i teška, spašavaju njenog daljnjeg torokanja. Polako se sama od sebe zatvaraju i gase Zvjezdanin glas. Krenem polako prema obližnjem marketu, u mislima nabrajajući što sve moram kupiti i prisjećajući se onog dalekog ljeta kad se ...

... Angelina doselila u našu ulicu: ljeto je bilo upravo na svom početku, ali već je bilo vraški vruće, pa smo, Borko i ja, dokono sjedili u hladovini, izbjegavajući sunce i radoznalo gledali ljude koji su morali istovariti kamion prepun namještaja.
Nismo gledali namještaj kojeg su brzo istovarivali na ulicu, gledali smo nju, Angelinu, kojoj još nismo znali ime. Sjedili smo na mom balkonu i sa visine četvrtog kata uživali u pogledu.
Angelina, obučena u kratke zelene hlačice ( kasnije ćemo svi doznati kako naprosto obožava zelenu boju i oblači je u gotovo svakoj prilici ), trčkarala je uokolo pokazujući nam duge i čvrste noge, a bijela joj se majica bez rukava zalijepila uz mlado tijelo, grudi joj prkosno stremile u vis.
- Dobra je - promrmljao je Borko između dva gutljaja piva. - Prokleto dobra!
- Ti to ne bi smio govoriti - pecnuo sam ga. - Nema ni godina da si se oženio.
- Jesam. - Borko je klimnuo i otpio. - Ali oženivši se, nisam i oslijepio.
Radoznalo sam ga pogledao: Borko nikad nije prije tako govorio. Nije bio svetac, naravno, ali volio je svoju ženu sa kojom se zabavljao gotovo osam godina prije nego li su "ozakonili vezu", kako je u šali govorio. Volio je i svoju malu djevojčicu. I nikad nije gledao druge žene ... a sad ne skida pogled sa ove mlade i pune života nepoznate žene.

Ni mjesec dana kasnije od tog događaja, do mene su doprla prva šaputanja. Naravno, dobre su se susjede pobrinule me obavijeste kakvog to prijatelja imam.
- Čuj, Borko - rekao sam mu jedne večeri, dok smo ispijali pivo nemarno stojeći uz šank. - Načuo sam nešto ... znam da me se ne tiče …
- O Angelini i meni? - tiho je upitao.
Samo sam klimnuo. Shvatio sam da glasine nisu samo glasine.
- Sve je istina - rekao je Borko još tiše, ali čvrsto me gledajući u oči. - Sve je istina i više od toga.
- Kako to misliš?
- Volim je. Nisam samo zaljubljen. Volim je.
Ništa nisam rekao. Nisam znao što reći. Mislio sam na njegovu ženu, na kćerku, na njihovo tek savijeno gnijezdo. I na Angelinin brak, srećom bez djece.
- I ona, Angelina, mene voli - nastavio je Borko. - To je istina.
- Istina?
- Jest, istina! - čvrsto i malo podigavši glas odvratio je. - Dogodilo se. Nismo to tražili. Dogodilo se.
- Kako? - upitao sam radoznalo: još nikad nisam vodio sličan razgovor.
- Sreli smo se, prvi put - zamišljeno je odgovorio Borko - u marketu. I, stari moj, nismo mogli odvojiti poglede. Ni ona, a ni ja. Kao da smo se slijepili. Kasnije mi je rekla, da je imala osjećaj lebđenja.
- Lebđenja - promrmljao sam.
- Angelina duboko proživljava sve - nastavio je kao da ja nisam ni riječ progovorio i sa uživanjem izgovorivši njeno ime. - Razgovarali smo o tome, Angelina i ja.
- O čemu?
- Pa o tome - nestrpljivo se otresao - kako će naša ljubav mnoge povrijediti. Ali ...
- Ali? - ponukao sam ga čudeći se njegovom izražavanju: govorio je baš kao što govore junaci nekog petparačkog ljubavnog romana.
- Ne možemo to izbjeći - odgovorio je. - Na žalost.
- I što planirate? Planirate li uopće nešto?
- Čekamo - odgovorio je i žedno otpio. - Čekamo. Odgađamo povrijediti one koje volimo.
- Koje volite? - Nisam mogao se suzdržati. - Nije li to ...
- Nije! - presjekao me Borko.

Ulica je šaputala tiho i obazrivo. U početku ljubavne romance između Angeline i mog prijatelja. Kako je ljeto odmicalo, šaputanja su postajala sve glasnija i sve češća. I konačno se dogodilo ono što se moralo dogoditi.
I te sam večeri koje se vrlo dobro sjećam, iako se dogodila prije deset godina, sjedio na balkonu i pijuckao pivo, kad se odjednom iz susjedne zgrade vine prema plavom i vrućem nebu hrpa glasnih psovki.
"Puklo je", sjećam se da sam pomislio u tom trenutku i duboko uzdahnuo. Nekoliko trenutaka kasnije, Angelina je obučena u svoju zelenu trenirku izletjela na ulicu, a lice joj uplakano. Čas kasnije ugledao sam njenog muža, krupnog i tamnokosog muškarca, kako se bijesno naginje kroz prozor njihove kuhinje.
- Drži! - zaurlao je u vrućinu. - I više se ne vraćaj!
Bacio je nešto dole u dubinu, stanovali su na petom katu, i tek kad je predmet sa treskom i prosuvši svoj sadržaj pao na vruć asfalt, prepoznao sam crnu žensku torbicu. Koju sam često gledao obješenu o Angelino rame. Angelina se sagnula i počela sakupljati razasute sitnice, koje žene uvijek imaju u svojim torbicama, a ja sam zgrabio telefon i nazvao Borka.
- Smjesta dolazi - rekao sam mu. - Izbacio ju je na ulicu! Upravo sad!
- Hvala! - procijedio je samo i spustio slušalicu.
Samo to. Više nije bilo ni potrebno.
Vratio sam se na balkon i čas kasnije ugledao Borka kako prilazi svojim kolima. Vozio je brzo i uz glasnu škripu zaustavio se pored Angeline. Munjevito je iskočio iz kola, ostavljajući motor upaljenim. Nježno je obgrlio njena ramena koja su se grčevito tresla i pažljivo je posjeo u kola. Zastao je na trenutak, prije nego li će ponovo sjesti za upravljač i podigao pogled prema meni. Jedan smo se dugi trenutak netremice gledali. Zatim Borko klimne, ja odvratim, on sjedne u kola i trenutak kasnije nije ih bilo. Odgrmjeli su u daljinu, u svoju budućnost, dok je čitava ulica zurila za njima bez daha.

- Prepoznaješ li me? - pita me smiješeći se: obučena je u crne traperice i zelenu košulju i stoji pored police na kojoj su poslagane riblje konzerve: visoko iznad čela, u kosi, velike i tamne naočale.
- Zdravo lijepa Angelino - kažem joj ljubeći je u obraz. - Kako si, ne trebam ni pitati: očito je! Gdje je ...
- Borko je otišao vidjeti jedan stan - prekine me Angelina. - Naći ćemo sa njim za pola sata. Ti, naravno, ideš sa mnom.
- Odlučna Angelina - nježno joj kažem, smiješeći se, dok je puštam voditi me prema blagajni. - Naravno da idem s tobom. Želim čuti što je bilo ikako je bilo.
- A ja jedva čekam da ti to, uz piće, ispričamo!


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: