Odbijanje

Stanovnici jedne ulice – priča trinaesta:


Mirnim pokretom ruke, ne odavajući unutrašnji nemir koji ga tresao poput najjače groznice, Božo kažiprstom gurne ispijenu čašu dva centimetra prema šankerici.
- Još jednom - reče.
Šankerica, trideset i neka joj je, srednjeg rasta, crne kose zavezanu u čvrsti "konjski rep" koji joj je milovao široka leđa, klimne i dohvati bocu konjaka, pa pažljivo nalije čašu. Krišom, pognute glave, znatiželjno je pogledavala na svog vršnjaka: ovo mu je već peti konjak koji naručuje. Četiri ih je istresao u sebe u posljednjih pola sata, pušeći cigaretu za cigaretom i zureći u čašu. Piće kao da ne djeluje na njega. Ali je ona znala da i te kako djeluje. Dopadale su joj se njegove snažne ruke, široka ramena, snažni mišići koji su se ocrtavali ispod crne kožne vindjakne. Kakav bi osjećaj bio ... tjerajući te misli, brzo je počela čistiti već sasvim čist šank.
Božo joj klimne učtivo i pomalo odsutno, pa otpije iz tek nalivene čašice. Zapali još jednu cigaretu. Dok je prinosio plamen upaljača vrhu cigarete, učini mu se kako u njemu vidi zlatnu kosu Meje, vatreni odsjaj njenih plavih očiju.
Ne! Ne smije misliti na to! Sada ne! Dok je to zapovijedao strogim unutrašnjim glasom samom sebi, teška bol pritisne mu sljepoočnice. Poznata bol. Gotovo prijateljska. Koja se pojavila one večeri od prije tjedan dana, kad je pripaljivao još jednu cigaretu i sa uživanjem gledao ...

... Meju lijeno opruženu na krevetu, pokrivač je više otkrivao njeno prelijepo tijelo, nego li ga sakrivao. Bila je gola. I on je bio je gol. Upravo su po drugi put vodili ljubav. Bilo je divno, trajalo je dugo, a opet tako kratko. I osjećao se iscrpljenim. Zadovoljstvo mu je blistalo u crnom oku, kad je ugledao smiren i krajnje zadovoljan izraz na licu Meje. Zadovoljena ženka.
- Hoćeš li jednu? - upitao ju je, pružajući joj cigarete.
- Ništa mi ne treba - odgovorila je lijeno.
- Malo vina?
- Može malo - odgovorila je Meja nakon kraćeg oklijevanja. - Uz vino se lakše razgovara.
- Želiš razgovarati? - upitao je Božo uz smiješak. - Sad? Kad smo ugasili vatru?
- Da, sad - odgovorila je i ustala i kad je dohvatila gaćice, lepršave i prozirno-bijele, osjetio je ubod panike.
- Zašto se oblačiš? - upitao je i pogledao na sat. - Još je rano.
- Znam da je rano - odgovorila je i navukla preko glave bijelu majicu kratkih rukava: prsluk gotovo nikad nije nosila, nije joj ni trebao, jer dojke su joj bile male, šiljate i volio je njihov okus.
- Žuriš negdje?
- Nigdje ne žurim, ali želim biti obučena dok razgovaramo.
- Ah! - uzdahnuo je Božo. - Ozbiljan razgovor, znači.
Klimnula je i sjela na stolicu pored malog i okruglog stola, ne dovršivši sasvim oblačenje. Gledao ju je onako obučenu samo u gaćice i majicu, koje je on prije samo dva sata nestrpljivo svlačio sa nje, dok se ona smijala njegovoj nestrpljivosti. Ali je i ona bila nestrpljiva. Sasvim vlažna i sasvim otvorena, baš kao što je i svaki put bila od kad ovo traje među njima. A traje već blizu godinu dana i uživanje kao da postaje svaki put sve jače, bolje, sve ... Božo je uzalud tražio prikladnu riječ, nije je nalazio, pa je samo odmahnuo rukom, sjeo na krevet sa čašom i cigaretom u ruci.
- Ozbiljan - odgovorila je i otpila vrlo malo vina kojeg bi Božo uvijek kupio kad bi Meja dolazila, a dolazila je dva puta tjedno, svakog utorka i svakog petka.
- Reci - rekao je Božo i pripremio se na najgore, ali usprkos tome kao da pripreme nije nikakve ni bilo.
- Gotovo je, Božo - rekla je Meja tiho, izgovorivši njegovo ime sa pažnjom koja ga je uvijek čudila: kao da je ljubila njegovo ime izgovarajući ga.
- Gotovo je?
- Ovo među nama.
- Zašto je gotovo?
- Moram li objašnjavati?
- Molio bih te.
- Pa dobro. Onda slušaj ...
I dok je Meja nabrajala sve ono što je Božo znao, on je razmišljao samo i jedino o tome, kako je ovo kraj, nema više naslade, nema više razloga za život, ničega više nema, sve gubi, nestaje u sivoj i gustoj magli koja obavija prazninu, a koja se zove njegov, Božin budući život.
Meja je govorila kako se Rudi, njen muž, vraća kući sa rada u Rusiji, gdje je otišao privučen velikom zaradom i kako nikako ne želi da on bilo što nasluti, jer to bi ga ubilo. Čitavu se jednu godinu učio u neljudskim uvjetima ne bi …
Na riječ "ubilo", Božo kao da je živnuo: podigao je pogled s vrha užarene cigarete iz koje je pomamno vukao dim smirenja.
- Znaš li da mene ubijaš? - upitao ju je.
- Molim te, molim - zavapila je ona, ali joj je lice ostalo odlučnog izraza, nije se pokolebala - ne govori tako! Znali smo od početka da će ovo između nas ovako završiti.
- Za mene ovo nije bilo samo jebanje - rekao je Božo namjerno grubo.
- Ni za mene - odgovorila je prečuvši njegovu grubost. - Možda u početku, ali je vrlo brzo to prestalo biti.
- I svejedno ...
- Što svejedno, Božo? - prekinula ga je i nagnula se prema njemu.- On mi je muž i znao si da će se jednog dana vratiti. I to ti je odgovaralo! Imao si dobro valjanje dva puta tjedno bez ikakvih obaveza. Priznaj da ti je odgovaralo!
- Priznajem. Ali boga mu, pa odgovaralo je i tebi, zar ne?
I riječ po riječ ono što je tako lijepo započelo i što je još ovog prohladnog poslijepodneva bilo toliko lijepo, pretvorilo se u ružno. Ni vaza sa cvijećem, tamo u kutu Božine podstanarske sobe, nije moga ugrijati atmosferu. A kad je otišla, Božo je tupo zurio u mrak, dugo, dugo ...
Nije se javljala. Mobitel joj je vječno bio isključen, nedostupan. Sumnjao je da ga je bacila. Jer mobitel je mogao poslužiti kao dokaz njene nevjere.
I kad više nije mogao podnijeti Mejinu odsutnost, prazninu sobe, prazninu života, svoju unutrašnju bolnu prazninu, izašao je iz podstanarske sobe i u kafiću, koji se nalazio točno preko puta zgrade u kojoj je na prvom katu stanovala Meja...

... naručio konjak, pa još jedan, pa još ... i sad već peti pije polako i puši, prisjeća se, a odlučnost u njemu raste, raste, raste ...
- Da platim - reče.
Spremajući ostatak novca u džep traperica, pognutih ramena izađe iz kafića i prijeđe preko ceste, dok su vozila oko njega pomamno kočila, a vozači još pomamnije psovali luđaka koji na taj način prelazi vrlo prometnu cestu izazivajući sudbinu. I svoju i njihovu.
Božo pozvoni na vrata i mirno sačeka, a kad začuje poznate korake kako se približavaju vratima, odlučno uspravi ramena.
- Rekla sam ti ... - prošapće ljutito Meja, ali je stravično nepogrešivi pucnji prekinu i zauvijek ušutkaju.

Tri mjeseca kasnije, bila je to zgrada u ulici koja je prva počela zaključavati ulazna vrata.
- Što misle time postići? - upitao je Bojan posprdno stojeći za onim istim šankom za kojim je prije tri mjeseca stajao i ubojica. - Mrtva je, zar ne?
- Tipično – narugao se uz cerek Mićo između dva gutljaja. - Uvijek prekasno reagiramo. Zašto je, budala, to uopće uradio? Ima žena ...
- Nije mogao podnijeti odbijanje - zamišljeno mu odgovori šankerica, sjećajući se tog sad već dalekog dana, kad je Božo ispijao konjake za njenim šankom, a ona se potajno divila njegovoj snazi, pa doda, svima osim njoj nerazumljivo: - A bio je slabić!


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.