petak, 5. lipnja 2009.

Parazit


Stanovnici jedne ulice – priča deseta:


Prolazeći pored kafića u svom susjedstvu već treći put tog dana, Mićo po treći put ugleda poznati prizor: Geđo sjedi udobno zavaljen u stolici, ispred njega ostatak odavno već hladne kave i naravno, na licu mu sjaji se mirnoća. Uživa. I pokazuje to svima prisutnima, a koji su već svi oguglali na taj svakodnevni prizor, jer Geđo u kafiću kao da pripada uz ostali inventar, nitko više na njega ne gleda kao na gosta, pa ni on sam. Što je čudno, jako čudo, uzevši u obzir da Geđo već čitav dugački niz godina ne konzumira alkohol. Imao je svoju alkoholičarsku fazu u vrlo ranoj mladosti, kad se svaki dan do besvijesti opijao, a onda jednog dana to opijanje kao nožem presjekao. Prestao je sasvim piti i više se nije čula njegova gromoglasna pjesma, koja se izvijala iz Geđina grla svaki put kad bi zavirio u čašicu. Što se u ona vremena događalo svakog dana.

Preko noći se iz pijanca transformirao u velikog vjernika. Pa je znao prići stolu za kojim su sijedjeli njemu poznati ljudi, sjesti nepozvan i pošto ništa drugo nije znao i ništa ga drugo nije ni zanimalo, otpočeti diskusiju o bogu. Dokazujući, bolje reći nastojeći uvjeriti slušatelje kako bog postoji i kako je dobar, dok su drugi to pobijali. Jalova i uzaludna rasprava koja se ponavljala i dana u dan godinama i svima, osim Geđi, gadno dosadila.
- Ima Boga! - govorio bi Geđo zagrijano. - I Bog je dobar!
Kad je on govorio o bogu, bilo bi to sa velikim početnim slovom, dok ostali sugovornici nisu marili za to.
- Boga nema - odgovarali bi mu drugi samo diskusije radi. - I kad bi ga bilo, ne bi mogao biti dobar.
- Zašto tako govoriš? - pitao bi Geđo, zagrizavši mamac.
- Kad bi boga bilo i kad bi bio dobar - odgovarao bi mu Mićo - morao bi tebe prvog likvidirati, jer ti si sve ono što čovjek ne smije biti. Sve si Božje zapovijedi prekršio, osim jedne: nisi ubio nikoga. A i to bi učinio, kad bi to mogao učiniti nekažnjeno. Ne radiš, ne poštuješ oca i mater, mrziš sve koje ne razumiješ, a ne razumiješ nikoga. Ti si parazit! Zar nije bog rekao da se kruh mora zarađivati u znoju lica svog? A kad si se ti oznojio radeći? Ni na nekoj ženi se nisi nikad oznojio. Kladim se u život da nikad ni sa kojom se nisi povaljao!
Geđo bi slušao i vrtio glavom, a osmjeh mu sreće nije silazio sa debelog lica. Jer nije mu bilo važno što ga se napada, pomalo vrijeđa, šamara riječima. Jedino mu je bilo važno da se nalazi u društvu i da pretresaju njegovu jedinu temu koja ga je zanimala.

Vidjevši nasmiješeno Geđino lice, Mićo se prisjeti tih dalekih dana, dok je još tolerirao Geđino ponašanje. Mićo je volio neobičnost. Neobičnost ga je zabavljala. Geđo je znao biti neobičan. Mušičav. Ponekad nepredvidiv. Pa bi čovjeku jednog dana srdačno obgrlio ramena i uvjeravao ga kako se raduje što ga vidi, a već sutradan ga ne bi ni pozdravio. Kad Je Mićo prvi put to doživio, osupnuo se. Sve se češće Geđo tako ponašao, dok jednom Mići nije dozlogrdilo i dok nije prasnuo, na još jedno Geđino ignoriranje njegovog pozdrava.
-Čuj, majmune jedan - tiho mu je zarežao u lice. - Da mi se više nikad, baš nikad nisi obratio!
- Ali ... - zamucao je iznenađeni Geđo, ali se Mićo već udaljavao i njegove ga riječi nisu stizale: ovog se puta Mićo nije nasmijao i oprostio mu neotesanost, kao što je mnogo puta ranije učinio.

Stigavši do te točke u svom sjećanju, Mićo zastane na pločniku. Nije li on tog dalekog dana iskoristio priliku i prekinuo svaki dodir sa Geđom, a njegovo mu nepozdravljanje poslužilo samo kao izlika? Jer već mu je duže vrijeme kidalo živce Geđino krajnje sebično ponašanje i sve ga manje zabavljalo, a sve više dovodilo do bjesnila.

Vrhunac Geđine sebičnosti pokazao se prilikom žalosnog događaja: Geđin je otac umro. Čuvši za tu žalosnu vijest, jer Mićo je poštovao Geđinog oca, Mićo se uputio izraziti sućut.
Bio je topli ljetni dan i vrata mu je otvorio Geđo, obučen u traperice i znojnu majicu kratkih rukava.
- Žao mi je, Geđo - rekao je pruživši mu ruku. - Ti znaš da sam volio tvog starog.
- Što ću ja - upitao je Geđo umjesto odgovora, a pogled mu bludio negdje iza Mićinog ramena - kad mi mama umre?
Mnogo kasnije, Mićo je shvatio kako je to bio prijelomni trenutak njihovog međusobnog odnosa. Po prvi je put osjetio gađenje prema Geđi. Prema onom istom Geđi kojeg je uvijek branio u društvu, kad bi ostali napadali njegovu lijenost. Jer Geđo je bio lijen, lijen u pravom i istinskom smislu te riječi. Nikad ništa nije radio. Nikad!
I Mići bljesne u sjećanju događaj kojemu se nekad posprdno smijao, ali koji je sad odjednom dobio drugačije značenje. Po strašnoj ljetnoj vrućini, Mićo je tog ranog poslijepodneva teglio torbu sa starim knjigama, teškim otprilike četrdeset kilograma, koje je dobio radeći u jednom stanu i koje je odlučio probrati. Znojeći se, sa preteškom torbom obješenom o rame, Mićo se osmjehnuo ugledavši Geđu kako sjedi ispred kafića i uživa u kavi. Evo pomoći!
- Pomozi mi do kuće - rekao je Mićo. - Slomilo me ovo.
I što se dogodilo? Geđo je glatko odbio.
- Suviše je vruće - rekao je mirno i smiješeći se, bez trunke nelagode, a Mićo je u prvi mah pomislio kako se šali, zavitlava ga, jer prijatelji su i ... Ali se Geđo nije šalio i Mićo je sam odnio torbu sa knjigama kući.
I sad ova rečenica koju je Geđo upravo izgovorio:"Što ću ja kad mi mama umre?" Ni traga žaljenja za ocem koji je prerano umro. Samo sebična briga ili strah za njegovu, Geđinu sutrašnjicu. Jer Mići je postalo jasno, kako je Geđo odjednom shvatio, konačno shvatio, da postojeće stanje u kojem on bezbrižno uživa neće vječno trajati i što će onda? Tko će mu dati jesti? Brinuti se da bude čist? Pospremati iza njega? Udovoljavati njegovim prohtjevima?

- Hej, Mićo! - zov dopre do Miće i prekine mu sjećanje: ugleda Bojana kako žuri prema njemu. - Zašto ne uđeš?
- Ne želim biti pored parazita - odreže Mićo. - Ne mogu ga smisliti!
- Da malo ne pretjeruješ?
- Ništa ne pretjerujem! - žesteći se reče Mićo. - Svi smo mi bili bitange u jednom dijelu svog života. Ali što on čini, neopisivo je. Čitav svijet može ići do vraga, Geđo, veliki vjernik i velika dobričina, kako sam o sebi govori, ni okom ne bi trepnuo. Gad jedan!
- Ali ostaje vjeran samom sebi - reče Bojan i nasmije se razdragano. - To mu moraš priznati.
- Život bez cilja - reče Mićo osmjehujući se. - To je njegov život. Život parazita. Poznaješ li još nekog takvog?
- Što je tebi? - upita Bojan smijući se. - Geđo je jedan jedini. Neponovljivi! Jedini i upravo divno savršen parazit.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: