nedjelja, 31. svibnja 2009.

Sastanci i rastanci


Stanovnici jedne ulice – priča deveta:


Nevoljko, jer Mićo je vjerovao kad jednom odeš, zauvijek odeš, sve ostalo nije važno, dok živi održavaju ceremonije u slavu mrtvih uzalud. Potajno, duboko u sebi, Mićo je bio uvjeren kako oni koju su još (naglasak je na "još") živi, održavaju proklete ceremonije sebe radi, a nikako onog radi koji je imao nesreću i prije njih umro. Svi ćemo jednom umrijeti, pa čak i oni još nerođeni, znao je to Mićo i podrugljiv mu smiješak titrao osunčanim licem, dok je ulazio kroz velika i otvorena vrata na groblje.
Već su gotovo svi na okupu, odmah primijeti. Milo stoji malo po strani, raširio je sasvim malo noge, ravnoteže radi i Mićo je znao kako je Milo dobrano potegnuo iz boce. Uostalom, kao i on sam. Zar ovo nije prava prilika? Isprati okus smrti i tuge za prijateljem, kojeg su došli ispratiti na vječno putovanje. Pored Mila, Mićo primijeti Geđu, krupnog i lijenog besposličara koji ni jedan dan u svom četrdesetogodišnjem životu nije radio, ali odglumi da ga ne vidi, kao da je krupna figura Geđe samo zrak.
- Zdravo, mladiću - reče Mili i pruži mu ruku: nekad su pijančevali zajedno, ali u posljednje se vrijeme nisu baš često viđali. - Kako je?
- Tužno - odgovori Milo. - Vidiš li gdje se mi rastajemo?
- Ah, stari moj! - uzdahne Mićo i dalje ignorirajući Geđu, koji se nelagodno vrpolji pored njih. - Rastali smo se mi odavno: ovdje se ponovo sastajemo.
- Bogami, dobro si to rekao - odobravajući klimne Milo i zapali cigaretu: plavi mu oblak sakrije tužno lice.
- Vrijeme je umiranja nastupilo - doda Mićo. - Vrijeme pijančevanja kao da je prošlo.
- Misliš? - tjeskobno upita Milo.
- Osjećam - reče Mićo kratko.
- Prije samo dva mjeseca Dean, a sad i Stiv - promrmlja Milo.
Obojica zašute udubivši se u misli. Obojica na svoj način razmišljaju o Stivu. Jer Stiva kao da je svatko na drugi način upoznao. Netko je imao prijatne uspomene doživljene sa Stivom, a ponetko neprijatne. Mićo je imao i jedne i druge. Kao da se Stivov život može podijeliti i razdvojiti na dva sasvim suprotna dijela: onaj svijetli, u kojem je Stiv dobar i društven čovjek, i onaj tamni dio, u kojem je taj isti Stiv sebičan i prokleti lažov. I kojemu je jedino važna čaša i ništa drugo. I koji po svemu pljuje.
Mićo se sjećao i drugačijeg Stiva, onog veselog mladića kojeg još cuga nije sasvim obuzela i koji je svakih nekoliko dana mijenjao djevojku. Svi su se čudili tome, jer Stiv je bio sve prije nego li ljepotan. Srednjeg rasta, tupog nosa i plavih vodnjikavih očiju, koje su već u ranoj mladosti izgledale alkoholičarske, nije odavao dojam ljepotana. Ali je znao mlatiti jezikom, Mićo se u to mnogo puta uvjerio. Popivši čašu ili dvije, Stiv bi postao naprosto neodoljiv. Ali su se te dvije čašice počele i prečesto pretvarati u čitave boce i njegov bi čuveni šarm odlazio do vraga, a iz inače prijatnog Stiva, umjesto prijatnih i djevojačkom uhu dragih riječi, izlazila je u trulom i zelenom mlazu bujica uvreda. Vrijeđao bi ne samo jadne i iznenađene djevojke, već i sasvim nepoznate ljude: bilo tko da mu se našao u blizini, nastradao bi od Stivovog poganog jezika.
Šteta, velika šteta. Mićo ga je usprkos tome volio, iako je godinama izbjegavao Stivovo društvo upravo zbog njegovog poganog jezika. I škrtosti. Postao je škrt, on, koji je nekada volio svakog pozvati na piće. Često su, u mladosti, Stiv i Mićo znali pijuckati rum iz boce i raspredati o životu i te su uspomene i sada palile malu prijatnu vatru u Mićinim grudima. Jer u tim su se trenutcima njih dvojica zbližavali, prijateljstvo se penjalo razinu više, postajalo nesvakidašnje, postajalo silno plemenito. I to je bilo vrijedno doživjeti. Zbog tih momenata u svom životu, koje je doživio uz Stiva, Mićo je sad i došao na posljednji ispraćaj svog nekadašnjeg nerazdruživog prijatelja. Iako nije vjerovao u sve te gluposti koje sad blebeću oko njegovog mrtvog prijatelja. Jer za njegovog su ga života svi osuđivali i okretali mu leđa, a sad samo što mu ne zapjevaju hvalospjev. Odu pravu.
- Dosta mi je ovog sranja - tiho reče Milu: nikad nije trpio dvoličnost. - Idemo na piće.
Polako, pazeći da ne privuku pažnju, njih se dvojica odvoje od skupine ljudi koja se tiskala oko groba i laganim korakom se udalje.
- Pljuvali su po njemu za njegovog života! - ogorčeno reče Mićo. - A sad samo što ga ne proglase svecem. Jebeni gadovi!
- Sama njegova smrt ga je iskupila - reče Milo paleći još jednu cigaretu: već su napustili groblje i brzo koračali prema prvom kafiću, koji se sasvim prigodno, jer ljudi na groblju ožedne, nalazio u blizini. - Rak grla. Posljednju godinu nije ni izlazio iz kuće. U kući je pio. Sasvim sam.
- Uvijek se toga grozio - reče Mićo, sjećajući se. - Baš čudno da je baš od toga umro. Jednom sam mu pokucao na vrata i nije htio otvoriti.
- Tvrdoglavi pijani gad - sa poštovanjem u glasu reče Milo: već su pored šanka i žednim pogledom odmjeravaju boce. - Što ćemo?
- Po čašu vina? - upitno reče Mićo, pa doda: - On je rado i gotovo uvijek pio vino.
- Dva vina! - naruči Milo.
Šankerica ih za tren oka usluži.
- Za Stiva! - reče Mićo podižući čašu prema suncu i smiješeći se sjetno. – Neka putuje mirno.
- Za Stiva! - prihvati Milo. – I mirno putovanje.
Polako otpiju, ali ovaj put vino nije imalo onaj bogati i dragi okus: gorčina im je kliznula niz grlo i teško se spustila na dno želudca. Obojicazamišljeno gledaju u čaše i obojica se isto pitaju: koji li je vražji sin iz njihove garde sad na redu?


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: