Slijepa ljubav

Stanovnici jedne ulice - priča peta:


Ni nakon mjesec dana od otkrića stravičnog događaja, Irena nije mogla prestati misliti na svoju prijateljicu Sanju, koja je imala sreće i na vrijeme se izvukla iz mreže u koju se zaplela sa Davorom. Ubiti onako divljački! Pa jadnoj se ženi lice nije moglo prepoznati, kad su je sutradan dokoni šetači s svojim psima konačno pronašli. Neprestano su se družile i još više učvrstile svoje prijateljstvo.
- Vidiš - rekla je Irena Sanji. - Imala si ludu sreću!
- Ne mogu još uvijek vjerovati - odgovorila je Sanja. - Naravno, znala sam da je silno snažan i voljela sam to kod njega.
- Znala si i da je naprasit.
- Jesam - priznala je Sanja. - Ali nisam nikad pomislila da bi mogao biti divljački agresivan.
- Čak ni onda - bocnula ju je Irena - kad si odlazila od njega i dok te šibao onim svojim luđačkim pogledom o kojemu si mi pričala?

Pogled ... Irena ne može zaboraviti Alenov pogled i zastidi se zbog toga same sebe: kritizira svoju prijateljicu, a i sama je ludo i sasvim nerazumno zaljubljena u Alena, visokog i krupnog trideset i devetogodišnjaka, crne kose i prodornih crnih očiju. Orlovski nos dominira njegovim uvijek preplanulim licem i Irena svaki put, kad se slučajno susretnu, što se obično dogodi u obližnjem kafiću, pored kojeg oboje stanuju, jedva smogne snage otrgnuti pogled od tog privlačnog lica. Alen joj se uvijek prijatno nasmiješi, njegovi besprijekorni zubi bljesnu, klimne joj glavom i to je sve. A Irena sanja i nada se kako će jednog dana Alen, muškarac njenog snova, izaći iz svojih sportskih kola, skinuti tamne naočale s orlovskog nosa i sa širokim smiješkom na krupnom licu, uputiti se pravo prema stolu za kojim ona sjedi, sagnuti se i poljubiti je u kosu, a sve žene oko nje će joj zavidjeti.

- Misliš na Alena - reče Joj Sanja: sjede upravo u tom kafiću u kojem se događa njen susret sa Alenom koji nikad i nije susret.
- Kako znaš? - upita je Irena.
- Pogled - reče Sanja. - Pogled ti je sasvim drugačiji kad misliš na njega. Zaljubljena si u tog klipana.
- Zašto klipan? - iznenađeno upita Irena.
- Oh, ne znam baš ... - zamuca Sanja. - Malo mi je čudan, taj Alen. Nitko ne zna gdje radi, ako radi. Vozi dobar auto, uvijek je dotjeran, na njemu samo odjeća sa ertiketom: šminker pravi.
- I zbog toga ti je odbojan?
- Ima još nešto, ali ne shvaćam što.
- Baš smo mustre nas dvije! - reče Irena raspoloženo. - Ja sam kritizirala tvoju ljubav, a ti sad to isto činiš s mojom.
- Lude smo, zar ne?
- Ni više ni manje nego ostali - odgovori Irena, pa položi ruku na Sanjinu i stisne je. - Evo ga, dolazi.
Sanja je to shvatila i bez upozorenja, jer Irenin se pogled izmijenio, lice zasjalo, a tijelo uspravilo u udobnoj stolici, ističući čvrste i lijepe grudi. U Sanji se probudi mali vražićak, za kojeg nije ni znala da drijema u njoj.
- Hej, Alene! - pozove ga ona glasno. - Pomozi nam!
Alen, koji se već po običaju prijazno smiješio, iznenađeno zastane, pa se lagano približi stolu za kojim sjede djevojke. Stolovi se nalaze na pločniku, ograđeni kamenim vazama u kojima buja neko bilje i koje služi poput zastora, odvajajući ih od prometne ulice, kojom neumorno teče promet.
- Kako vam mogu pomoći? - upita Alen, a smiješak mu ne silazi s lica.
- Zaboravile smo lovu - besramno slaže Sanja, ne obraćajući pažnju na bjesomučne udare prijateljičinog stopala po njenoj nozi ispod stola. - Hoćeš li nam posuditi za dvije kave?
- Neću! - odbrusi Alen i nasmije se. - Častim vas sa kavom, ne brinite o plaćanju. Želite li još nešto?
- Ja ništa! - uzvikne Sanja ustajući i već odlazeći. - Moram ići. Ali sigurna sam da Irena želi još jednu kavicu.

- Zašto je tako naglo otišla? - upita iznenađeno Alen.
- Zbilja joj se žuri - promrmlja Irena i porumeni: nema običaj lagati i zbog te bezazlene laži ne osjeća se ugodno.
- Želiš li nešto drugo popiti umjesto kave? - upita ljubazno Alen.
- Kava je sasvim dovoljna, hvala.
- Često te vidim ovdje - primijeti on.
- Stanujem u blizini - objasni Irena.
- Ozbiljno? - upita on iznenađeno. - I ja! Znači, susjedi smo.
Irena zahvati snažan val žalosti: čak ni to ne zna. Da su susjedi. Uopće je nije primijetio. Nikad. Usprkos tome što joj se uvijek ljubazno osmjehivao.
- Jesmo, susjedi smo.
- Ovdje dođem popiti kavu - reče joj Alen, kao da ona to ne zna - prije odlaska u teretanu.
- Vidi se da vježbaš - promrmlja ona, gledajući u njegove snažne mišice.
- Ponekad - odgovori on. - Volim biti u formi.
Ona je pila kavu polako i sa uživanjem, priželjkujući da ovaj trenutak što duže potraje, a on brzo i nervozno pogledavajući na skupocjeni sat.
- Žao mi je - reče joj nakon što je dokrajčio kavu u tri brza gutljaja, uopće ne uživajući u njoj i ustajući – ali moram bježati. Bilo mi je drago, Irena.
- I meni. - Barem joj je ime upamtio. I to je nešto.

Koračajući prema kući polako, nastojeći srediti dojmove nakon iznenadnog upoznavanja Alena, Irena osjeti kako u njoj buja nada, nadima joj grudi. Prigušiti je, ili ...???
- Ah! - glasno uzdahne i odmahne glavom, a kosa boje meda valovito se zatrese, pa doda: - Ahhhhh!
I već se raduje ponovnom preživljavanju tih dragocjenih trenutaka koje je provela uz Alena. Sklupčati će se u svoju omiljenu fotelju, pustiti da joj Mozart obavija nježne misli i ...


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.