Zaštićena

Stanovnici jedne ulice - priča druga:


Josipa Bled, četrdeset i dvogodišnjakinja srednje visine, duge i crne kose sakrivene crnom prozračnom maramom, koju kao da nikad nije skidala, izađe iz zgrade u uobičajeno vrijeme i uputi se lagano prema tržnici. Stupivši ispred zgrade, čula je sasvim jasno glas svoje susjede Lorete, ali snažna grmljavina motora na kojem se vozio mladi par i koji je projurio na ulici, priguši riječi Lorete. Usprkos tome, Josipa ih je čula baš kao da nikakve buke nije bilo.
Pogne još više glavu i noseći torbu, koju će na tržnici napuniti namirnicama, suspregne poriv i ne podigne pogled. Vrlo dobro zna kako je u zgradi, a i u čitavoj ulici, ogovaraju nakon nesreće od prije dvije godine u kojoj je ostala bez muža, a njena kći postala bogalj. Sve bi dala da može okrenuti sat i vratiti ga u ono poslijepodne, kad se njen dragi muž nagnuo preko krova automobila i upitao je:

- Hoćeš li da ja sad vozim?
- Ne! - odgovorila je odlučno. - Nisam umorna. Kasnije.
- Dobro - rekao je on i sjeo na suvozačevo mjesto.
Četrdeset minuta kasnije bio je mrtav. Ležala je pored automobila koji je postao hrpa lima sasvim neprepoznatljiva i gledala u muža kome je glava bila okrenuta pod nemogućim kutom. Shvatila je da je mrtav i da mu ne može pomoći i okrenula se nagonski prema Aneti, sedamnaestogodišnjoj kćerki, koja je još malo prije sjedila iza njih, na stražnjem sjedištu i koja je, Josipa se toga vrlo dobro sjećala, izletjela kroz vjetrobran očešavši Josipinu crnu kosu. Strahotan prizor. Kojeg se nikako nije mogla riješiti. Sjećala se kako je očajnički pokušavala održati automobil na cesti i snažnog praska kad je probila branik i leta koji joj se činio beskonačno dugim, dok je razrogačenih očiju gledala u provaliju niz koju su se strmoglavili. Zbog čega? Što se dogodilo? Ne zna ni dan danas.

- Dobro jutro! - pozdravi je Sanja iz susjedne zgrade. - Na pijacu?
- Kao i svakog utorka - odgovori Josipa.
- I ja idem u istom pravcu - reče Sanja, sitna i mršava, upravo je prevalila tridesetu, žustro koračajući uz Josipu. - Hoćemo li zajedno?
- Zašto ne?
- Kako je Aneta?
- Dobro - odgovori Josipa. - S obzirom na okolnosti.
- Naravno - reče Sanja. - Nisam je već dugo vidjela.
- Ne voli izlaziti - obavijesti je Josipa i rukom popravi maramu na kosi: sasvim nepotreban pokret, koji je odavao njenu nervozu. - Kaže da joj ide na živce što ja moram biti uz nju. I nije se još uvijek navikla na nova kolica.
- Naviknuti će se, ima vremena - reče Sanja, pa stavi ruku na usta i razrogačenih očiju pogleda u Josipu, svjesna kako je bubnula glupost. - Oprostite mi! Glupača sam koja ne zna kontrolirati jezik.
- Ne smeta - popustljivo reče Josipa, ali u sebi pomisli kako je njena susjeda istinu rekla o samoj sebi: nepopravljiva je glupača.
- Sad će topli dani - smeteno nastavi Sanja. - Moći će te s Anetom u obližnji park: biti će joj prijatno na suncu.
- Vidjeti ćemo – neodređeno reče Josipa.
- Neobično mi je ne viđati Anetu - nastavi Sanja uporno ne osjetivši u kratkoći odgovora Josipe želju za promjenom teme. - Prije ste je znali dogurati ispred zgrade, na sunce. Već dugo to niste učinili. Zašto?
- Rekla sam ti - mirno odgovori Josipa. - Ne voli izlaziti.
- Ali nije dobro za nju da bude sama.
- Nije sama. Ja sam sa njom.
- Ma znate što sam mislila - reče Sanja uporno nastavljajući. - Potrebni su joj mladi ljudi. Kao što je i sama mlada. Koliko joj je? Osamnaest?
- Devetnaest.
- Već? - začudi se Sanja. - Kako godine lete!
Josipa je samo pogleda i ništa ne reče. Za nju je vrijeme stalo. Posve automatski obavljala je poslove poput odlaska na tržnicu, kuhanja, čišćenja, a misli joj neprekidno bile obuzete jedino onim danom od prije dvije godine koji joj je promijenio život. Ako je ovo život? Ponekad nije bila sigurna i često je pomišljala kako bi za sve bilo bolje da je ona poginula, a njeni dragi da su ostali živi. Ali nije se tako dogodilo, a zašto nije, nikako nije mogla dokučiti. Život je prepun iznenađenja. Miran i zabavan obiteljski izlet završava tragično, oduzima jedan život, drugi osakaćuje, a treći … što trećem životu ostaje? Njoj? Kajanje. I strah! Ogromni se strah uvukao u nju, strah od nepredvidljivosti života. Jer nikad se ništa ne može sa sigurnošću znati. Moglo bi se dogoditi da izvede Anetu malo na sunce, a poludjeli kamion je sasvim zgnječi, dok bezazleno stoje na pločniku. Ili bi mogle, dok ona gura kolica u kojima sjedi nepokretna, mrtvih nogu, njena draga Aneta naletjeti na grupu mladih siledžija, drogeraša i moglo bi ... Zar svakog dana ne čita u novinama, o sličnim događajima? Život je postao okrutan, opasnost vreba iza svakog ugla. Doslovno iza svakog ugla! Nikad nigdje nisi siguran.
- Ovdje vas napuštam - dopru do Josipe riječi Sanje. - Imam jedan dogovor ...
Josipa joj se nasmiješi, primijetivši radost u očima Sanje: sigurno ima sastanak s nekim muškarcem.
- Želim ti lijep dan - reče joj.
- Hvala! - Sanja se nasmije. - Biti će lijep!
Josipa je gleda kako se odlučnim koracima uputila prema svom odredištu, dok je jutarnje sunce postajalo sve toplije.

Platnenu torbu punu namirnica (tri dana neće morati na tržnicu) Josipa prisloni uz zid i otključa vrata stana. Velikom brzinom, ogledavajući se, šmugne u stan, ubaci torbu u hodnik i zaključa vrata. Ostavivši namirnice u hodniku, brzim hodom, gotovo trčeći, požuri u spavaću sobu u kojoj je spavala zajedno sa Anetom. Ona druga spavaća soba, koja je nekad bila spavaća soba njenog muža i nje, bila je zaključana već dvije godine i nikad nitko nije ulazio u nju.
Ušavši u polutamu sobe, Josipa žmigne, nastojeći oči priviknuti na oskudnu svjetlost koja je dopirala kroz spuštene rebrenice. Aneta je ležala upravo u istom položaju u kojem ju je i ostavila prije nego li je otišla na tržnicu. Mršava djevojka ogromnih crnih očiju na mršavom licu ležala je na leđima, raširenih ruku, prateći majku umornim pogledom.
Josipa joj priđe, nagne se nad nju i nježnim pokretom odlijepi flaster sa djevojčinih usnica, koje Aneta odmah sa olakšanjem lizne.
- Brzo sam se vratila, zlato moje - nježno joj reče, odvezujući joj zapešća ruku, koje su bile privezane za stranice kreveta, pa se činilo kao da je djevojka razapeta. - Baš kao što sam i obećala. Znaš, u čitavoj ovoj nesreći, ti imaš i sreće. Nemaš pojma kako je svijet postao nesigurno mjesto. Ljudima se svašta događa i svi su zlobni prema svakome. Ovdje si na sigurnom, zlato moje. Zaštićena. Ja se brinem o tebi ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.