Promašaji

Stanovnici jedne ulice – priča osma:


Većinom stojeći po strani, ne umiješavši se u ničije razgovore i sasvim posvećen svom vlastitom piću, kojeg je nježno njihao u ruci, dok mu je u drugoj dogorijevala vječna cigareta, Dean bi pažljivo pratio ljubavna prepucavanja, kako je on to u sebi nazivao, između Isabele i Bojana. Njihove legendarne prepirke i mirenja, u Deanu su budile uspomene: duhovnim je očima ponovo vidio Maru, koju je na onako okrutan način lišio života Davor.

Mara je u Deanovom životu imala značajnu ulogu. Ostavši sam, jer supruga ga je napustila i povela njihovu jedinicu sobom, Dean se nikako nije mogao snaći. Uplovivši u bračne vode vrlo mlad i silno zaljubljen, činilo mu se kako čitav život živi okružen nečijom ženskom brigom. Koja mu je silno prijala. Prvo majčinom, a zatim njegovom prvom ljubavi Ninom, kojom se i oženio. A onda odjednom, ničega nema. Osim pustoši. Velike i crne pustoši koja mu se smijala u lice, kad je onog dana ušao kasno noću u stan. Naravno da je bio pijan, ali je usprkos pijanstvu po neuobičajenoj tišini koja je vladala u stanu shvatio kako ga je Nina napustila i prije nego li je ugledao njenu poruku na stolu. Zbog njegovog opijanja, kako mu je napisala u kratkoj poruci, tako kratkoj, da se iznenadio, čak i onako pijan. Jer ipak su zajedno proveli osamnaest godina. Mogla je napisati barem osamnaest rečenica objašnjenja. Jedna rečenica za svaku godinu njihovog zajedničkog života. Toliko je zaslužio. A ne ovako ... Povrijeđen, potražio je skrivenu bocu i ...

- Bio si opomenut - rekao mu je Mićo, njegov povremeni pajdaš u piću, kad su se sutradan ranu ujutro sreli prilikom ispijanja prvog piva, kojim su obojica nastojali pobijediti mamurluk. - Nemoj reći da nisi.
- Govorila je da će otići - priznao je Dean turobno. - Ali nikad nisam pomislio da će to i učiniti.
- Zašto?
- Pa silno smo se voljeli.
- Lijepo si to rekao - podsmjehnuo se Mićo. - Silno ste se voljeli. Prošlost. To je odavno postalo prošlost.
- Ja je volim još i sad.
- Možda, ali njoj to očigledno nije bilo dovoljno.
- Nije trebala otići - sažaljivo je promrmljao Dean. - Od osamnaeste smo godine bili zajedno. Nije to malo. Skoro dvadeset godina!
- Dvadeset - ponovio je Mićo i nasmijao se. - Moj je rekord osamnaest. Ali mjeseci. Ne godina! Nikad duže nisam izdržao s nekom ženom. Do vraga i žene. Još jednu pivicu?
- Ne znam - oklijevajući je rekao Dean, pa popustio. - Ajde, može.
Mićo je znao, kako se Dean bori sa starim demonima u sebi. Jedan dio Deana silno je želio piti i u piću sve zaboraviti, a drugi dio sjećao se života, onog dalekog i sad omotanog ružičastim velom, dok još nije tako mnogo pio i dok je sve oko njega funkcioniralo bez naročitog njegovog naprezanja, pa ga je silno želio vratiti. A to može samo ukoliko je trijezan. Toliko zna, svjestan je toga. Ali sve u njemu vapi, urliče za pićem! Grlo mu je hrapavo, ruke mu se tresu, želudac grči. Još samo ovo pivo, pa će otići kući, istuširati se, obrijati, nešto lagano pojesti ... sjetivši se jela, Deanu se lice zgrčilo i umalo da nije povratio tu, na terasi, gdje stoji u proljetnom jutru čiju ljepotu ne zapaža, u očekivanju spasonosnog piva. Je li spasonosno? Ima li spasa?

Činilo mu se da je ugledao odškrinuta vrata spasa kroz koja se odlučio provući i sobom povesti Maru. Upoznali su se u jednom kafiću, već oboje dobrano pijani i odmah se zagledali jedno u drugo.
- Hoćeš li živjeti sa mnom? - upitao ju je Dean već nakon dva tjedna.
- Zašto ne? - nemarno je odgovorila Mara i Deanu je to bilo dovoljno: prošla su vremena velikih ljubavi!
Mara i piće. Piće i Mara. A i Mara je voljela zaviriti u čašicu, pa su često zajedničkim snagama posrtali ulicama, vraćajući se u sitne sate kući. A kuća, kako su zvali Deanovu garsonijeru u kojoj su živjeli, postajala je iz dana u dan sve neprijatnija za život.
- Maro, Maro - govorio bi Dean ujutro, dok bi mukotrpno teturao prema kupaonici na sad već ritualno jutarnje povraćanje - moraš ovo bar malo počistiti.
- Hoću - obećavala je Mara svakog jutra. - Samo da dođem malo k sebi.
Da bi oboje malo došli k sebi, morali su malo popiti, a kad su popili ... ludoj vrtnji na vrtuljku pijanstva kao da nije bilo ni kraja ni početka. Jednostavno neprekidno traje i to je Deana dovodilo do ludila.
- Do kad? - stenjao bi on u kupaonici i povraćao. - Do kad ovako?
Ali je ipak nekako bilo lakše ovako udvoje. Mara bi skuhala kavu, jer cigareta onda bolje prija, nešto malo počistila, što je značilo da bi ispraznila prepune i mnogobrojne pepeljare. Zatim bi pili, ako su imali što. A kad ne bi imali, Dean bi se javljao svom prijatelju iz djetinjstva koji je posjedovao koču, ribarski brodić, i nestajao na par dana u ribolovu. Mara bi ostajala sama. I žedna. I jednog je dana, dok je Dean bio na moru, upoznala Davora.

Dean je bio siguran kako će poludjeti, naprosto se slomiti, kvrcnuti poput suhe grančice. Ali nije. Nastavljao je teturati kroz život, nastojao se istrijezniti, prestati piti, pohvatati ponovo ispuštene konce života, osmisliti čitav taj kaos u kojem se mota. Mota, ne kreće. Jer često, sve češće, nalazio bi se na mjestima i u društvu gdje se nikako nije želio nalaziti.
Samo da dođe k sebi, da nekako pohvata izgubljene niti, da smogne snage ...

I odjednom mu sine: nikad više neće smoći snage ni za što! Koga on to zavarava? Laže? I zašto? Do vraga sve! Nije vrijedno tolike patnje, ništa nije vrijedno tolike patnje. Do vraga sve!
Mirno je te noći ušao u malen i neprovjetren stan, pozdravio ga je zadah popušenih cigareta koji se upio u zidove, otvorio bocu piva, zapalio cigaretu i sjećao se ... A kad je završio sa pivom i cigaretom, mirno je ustao, čvrsto zatvorio vrata i prozor, uključio plinski štednjak i zadovoljno klimnuo začuvši zlokobno pištanje plina.
Onako obučen legao je na kauč i zurio u strop, osluškujući šum plina, koje kao da mu govori o svim njegovim životnim promašajima. I licem mu preleti posljednji posprdni osmijeh. Više ih neće biti.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.