Treniranje

Stanovnici jedne ulice - priča šesta:


Osjećajući se prijatno nakon treninga, napuštajući teretanu čiji je član već nekoliko godina, Alen priđe svom "Ford Focusu" sjajne plave boje i pogleda ga s ljubavlju. Svaki put, kad bi prilazio automobilu, milovao bi ga pogledom, uživajući u vitkim linijama snažnog stroja. Koji mu je pružao bezgranično uživanje. Volio je sjesti za upravljač i voziti uz more, udišući slani zrak i osjećajući vjetar koji bi stvarala brzina kojom je jurio. Radost brzine. A tek neke druge radosti ...
Alen se nasmiješi prijatnoj uspomeni koje se prisjetio. U tom trenutku zapišta mobitel, kojeg je nemarno bacio na suvozačevo sjedalo. Na zaslonu je pisalo "Stara", pa Alen oklijevajući pruži ruku prema vražjoj napravi, koja ga je spajala sa onima koje bi radije izbjegavao. U prvi je mah htio zanemariti poziv, ali se odmah zatim sjeti kako je stara vraški uporna i kako ga zna zvati i po tridesetak puta na dan, pa uz uzdah žaljenja, Alen dohvati mobitel.
- Evo me, mama - reče tiho, skrivajući nestrpljivost u glasu.
- Zvala sam te sinoć - počne ona odmah ona tužaljku, kao što je i znao da će početi i zbog čega se i oklijevao javiti. - Nisi se javljao. Gdje si bio?
- Nisam se mogao javiti - reče Alen, izbjegavajući pitanje.
- Gdje si bio?
- Nigdje nisam bio! - otrese se on. - Radio sam nešto, bio sam zauzet.
- Ništa ne tražim od tebe - plačnim, ali pomalo i ljutitim glasom reče njegova majka: mogao je točno zamisliti njeno lice koje je poprimilo paćenički izraz bola. - Baš ništa! Samo to da mi odgovoriš na poziv.
- Bio sam zauzet.
- Kad se već nikad ne sjetiš nazvati me - nastavi ona ne obraćajući pažnju na Alenove riječi. - Ponekad me zbilja znaš naljutiti svojim nejavljanjem.
- Mama! - zavapi Alen. - Pa ovo smo prošli već milijun puta!
- A ja sam ti kupila taj vražji mobitel - nastavi ona neumoljivo. - I to baš taj koji si želio. I bio je skup, da znaš. Dobro se oznojim dok zaradim toliko koliko je potrebno za njega dati.
- Znam, mama i hvala ti.
- Zahvali mi tako - reče ona šmrcajući, što Alena nervira - što ćeš me koji put nazvati. Ne cvjetaju mi ruže ovdje, znaš.
Alen duboko i bešumno udahne: sad dolazi dio kojeg je vrlo dobro poznavao iz prostog razloga što ga je bezbroj puta čuo. Ali sama je to izabrala, nije je on nagovarao. Ni na što je nikad nije nagovarao. Odjednom je jednog dana prije sedam godina odlučila pridružiti se vojsci žena koje rade i zarađuju u raznim gradovima Italije na taj način što se brinu o starim i nemoćnim osobama. I naravno, imućnim osobama. Imućnim barem za hrvatske prilike. I plaća je majčina za hrvatske prilike bila poprilična, Alen je to odmah shvatio, jer mama mu, kao i uvijek sve pružala, tražeći za uzvrat samo malo pažnje. Tako je govorila: malo pažnje. Ali nije to bila istina: željela je čitavu njegovu pažnju i bila spremna plaćati je. Bilo je ponekad prednost odrastati bez oca, shvatio je to Alen vrlo rano. I ništa nikad nije pitao majku, ništa tražio od nje i to se mora reći. Ali je sve uzimao. Ponekad, samo ponekad, dao bi joj naslutiti što želi, a majka bi mu to kupovala. Kao što mu je kupila i ovog "Ford Focusa" za njegov trideset i treći rođendan i silno ga obradovala. Jer nije uopće naslutio njenu namjeru, već se ljutio na nju zbog škrtosti, shvativši tek tada, dok se divio plavom ljepotanu, kako je majka morala tako postupiti, smanjiti mu prihode, da bi mogla uštedjeti za kola. Jer Alen je primao svakog mjeseca prihod od majke koji je bio više nego izdašan. Opet za hrvatske prilike, razumije se.
Sve to u bljesku projuri sjećanjem Alenovim, dok je slušao monotonu rijeku riječi koja je navirala i navirala baš kao da nikad više ne namjerava presušiti. Ali prekinuti će on to već. Kao što je upornim treniranjem dotjerao tijelo do savršenstva, tako je i dotjerao umijeće razgovora sa majkom. Stara je voljela čuti kako je ona jedina koja nešto znači u njegovom, Alenovom životu i sve bi zatim krenulo drugim smjerom. Rijeka tužaljke pretvorila bi se u rijeku ushićenja, a Alen bi u tom trenutku znao, kako mu majka kuje plan da ga još jednom iznenadi novim i "neočekivanim" poklonom, kojeg će on primiti i pri tom zagrliti majku, poljubiti je u izborano lice, priželjkujući u sebi da se stara što prije vrati u Italiju, vrati zaradi, da ga ne gnjavi, da ga pusti živjeti ...
I to je svojevrsni trening, shvati Alen, odlučivši upasti majci u riječ, znajući kako je to jedini način da prekine njenu bujicu riječi.
- Mama, mama, mama! - zavapi on, a ona istog časa prestane govoriti. - Pa rekao sam ti da sam bio strašno zauzet! Pomogao sam oko …
Trening. Sve je trening. Ništa više. Još jedna u dugom nizu beskonačnih laži, glatko je tekla s Alenovih usana, dok je majku polako dovodio do smirenja, laskajući joj. I ona, na samom kraju, šlag ...
- Znaš, mama - reče joj toplo i umiljato - istina je da me obasipaš lovom. Ali nisam presretan što se kinjiš u Italiji, a samo za to da bi meni sve pružila. Jer kako i sama kažeš, tebi više ništa ni ne treba ...
- Ništa, baš ništa! - ushićeno povikne majka. - Samo da si ti sretan! Samo mi je to potrebno! I ne kinjim se ...
- Znam da ti je teško - ponovo je prekine Alen: još koju sekundu i razgovor će biti gotov, zna to. - I volio bih da si pored mene. Već bi ...
- Ne, ne, ne! - ponovo povikne majka. - Nije mi teško, uvjeravam te! Ovdje su, na ovom novom poslu, svi jako pažljivi prema meni. Ne brini za mene, sine, ja sam dobro. I više nego dobro.
- Paaaaa ... - otegne Alen. - Ako ti tako kažeš ...
- Dolazim idući tjedan - reče majka brzo, a Alen zna, kako u tom momentu krišom baca pogled na sat: već je previše vremena udaljena od nepokretne starice o kojoj se brine. - Onda ćemo pričati... Čuvaj se, Alene!
- Ne brini za mene, mama!
Gotovo je. Konačno. Alen upali motor, naglo i uz škripu kotača krene projurivši ni trideset centimetara pored Isabele. Nema se vremena za gubljenje.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.